U jedanaestoj epizodi „O knjigama i piscima, zvukom“ predstavljamo dramu “R.U.R.” autora Karela Čapeka.
Karel Čapek je rođen 9. januara 1890. godine. Bio je prozaik, dramatičar, scenarist, reditelj, esejist, pisac knjiga za djecu, pjesnik, kritičar, filozof, novinar… Jedan je od najznačajnijih prozaika između dva svjetska rata i najpoznatiji češki pisac izvan granica Češke. Za vrijeme Prvog svjetskog rata pisao je bajke, te se sa svojih jedanaest priča svrstao u osnivače moderne bajke. Ipak, svjetsku slavu je postigao dramom “R.U.R.” i upravo ta knjiga objavljena je u okviru projekta “Od jedne pandemije do druge”.
R.U.R. je skraćenica za Rossumovi univerzalni roboti. Karel Čapek je u svjetsku književnost, ali i u svakodnevni govor, uveo riječ “robot”. Piše utopistička djela i nameće se kao jedan od tvoraca moderne naučno-fantastične književnosti. Drama je premijerno izvedena 1921. godine.
Glumci: Maja Izetbegović i Amar Selimović Muzika i montaža: Nedim Zlatar i Leonardo Šarić Koncept i režija: Almir Imširević
Jedanaesta epizoda serijala “O knjigama i piscima zvukom” nastala u okviru projekta Bookstan on Airrealiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Završen je Brodolom Winter Magic, koji je na olimpijskoj Jahorini okupio hiljade ljudi na premijernom zimskom izdanju! Publika iz Bosne i Hercegovine, iz svih krajeva regiona, te brojnih europskih zemalja provodila se od 11. do 13. marta uz brojne svjetske i domaće zvijezde elektronske muzike. “Organizacija spektakularnih događaja na Jahorini postala je tradicija, a posebnu čast smo imali tokom proteklog vikenda, kada je Jahorina bila domaćin manifestaciji elektronske muzike svjetskog ranga. Zahvaljujemo se svim posjetiocima koji su upotpunili kako ovaj sjajan događaj, tako i dosadašnju, spektakularnu, skijašku sezonu, koja se, na stazama Jahorine, nastavlja u punom sjaju. Ova zimska sezona na Jahorini je istorijska kako prema organizovanim događajima tako i po sjajnoj posjećenosti koja dostiže broj od gotovo 390.000 skijaša”, istakao je Dejan Ljevnaić, direktor Olimpijskog centra Jahorina.
Na preko 1.500 metara nadmorske visine nastupale su aktuelne svjetske muzičke zvijezde kao što su nizozemski DJ i producent Fedde le Grand, turski hitmejker Mahmut Orhan, fenomenalni španski DJ Plastik Funk, te britanski producent i DJ Mark Knight. Ovakav program pojačala je i sjajna regionalna postava koju su činili: After Affair, Kristijan Molnar, Drop Department, Andrew Meller, The Provincials, Petar Dundov, Nebs Jack, Jock i Alexander de Funk.
Pozitivne utiske sa neprikosnovenih zabava koje su održane proteklog vikenda Jahorini ponijeli su hedlajneri sa sobom, te su svoje oduševljenje podijelili i sa online zajednicom! Tako je Fedde le Grand istakao da se sjajno proveo na prelijepoj planini, Plastik Funk se zahvalio na toploj dobrodošlici i “luđačkoj” energiji publike, baš kao i Mark Knight.
Očekuju se brojni dani spektakularnog skijanja tokom sunčanog mjeseca marta, dok su manifestacije koncertnog karaktera u zimskoj sezoni 2021/2022 završene Brodolomom.
Od 31. marta. do 3. aprila popust na ski karte koje se kupe i iskoriste u navedenom roku će iznostiti 30% dok će u terminu od 14. do 17. aprila popust biti 40% na četvorodnevne, trodnevne, dvodnevne i dnevne karte.
Četrnaesta književna kritika romana “Prijatelj” Sigrid Nunez nastala u okviru projekta Bookstan on Airrealiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri a čiji je autorMatej Vrebac.
“Pobijediti praznu stranicu, nebitno u kojoj formi, znači ponekad pobijediti sebe, dopustiti nagonu za život da prevlada, nijemom glasu da progovori. Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu.”
Život vrijedan pisanja i življenja
Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu
Jednom kada otpočnu, rečenice Sigrid Nunez se do kraja korica romana Prijatelj nastavljaju u jednolikom, ali snažnom ritmu, poput ogromne, tihe rijeke čija silina struje vuče do najdubljih rukavaca svoga toka. Svojim vijuganjem uvlače nas u intimistički prostor koji na evokativan i nimalo pretenciozan način progovara o velikim temama života i književnosti. O prijateljstvu, suicidu, gubitku i tugovanju, pisanju i književnom svijetu te napose o odnosu dva bića: čovjeka i psa. Sigrid Nunez potvrđuje da je ritam u književnosti sve, baš kao i u muzici, jer dobre rečenice počinju davanjem takta, na čemu se itekako možemo zahvaliti još jednom izvrsnom prijevodu Senade Kreso, prohodnom i brižljivom, koji je očuvao autoričinu stilsku odliku jednostavnih i duhovitih esejističko-proznih rečenica.
Ranije poznatoj samo u užim američkim književnim krugovima te po memoarima o prijateljstvu sa Susan Sontag, spisateljici Sigrid Nunez Prijatelj je donio svjetsku slavu. Roman je 2018, netom po objavljivanju, dobio jednu od najznačajnijih američki književnih nagrada – Nacionalnu nagradu za književnost (National Book Award for Fiction). Premda je Prijatelj nagrađen za fikcijsko književno djelo, on je istovremeno temeljen i na autobiografskim elementima, pa se žanrovski približava memoarima, epistolarnom romanu i dnevničkim zapisima s esejiziranim dionicama i tokom svijesti. Ukratko: na malom broju stranica Nunez je uspjela sažeti i umjetnički pretočiti ono što mnogi pisci ne uspiju ni u dvotomnim izdanjima: melanholiju rođenu iz gubitka i moć akta pripovijedanja koji prelazi u ispovijedanje. Onima koji su jednom u životu imali psa, bit će poznato o kakvoj odanosti i odnosu se radi te iz čega Nunez razvija motivaciju za druge smjerove u kojim će nas njezina naratorica odvesti.
Pripovjedačica doživljava, tačnije preživljava, veliki gubitak, jedan od onih koji ostave praznine s vječitim upitnicima i rane koje teško zacjeljuju. Nakon što njen najbolji prijatelj, mentor u pisanju i nekadašnji jednokratni ljubavnik počini samoubojstvo, profesorici kreativnog pisanja spletom okolnosti u život uđe njegov pas o kojem se nitko ne može brinuti. Ne bi trebala ni ona jer upravnik zgrade u kojoj živi na Manhattanu ne dozvoljava da psi borave u njoj. Između Apolona, njemačke harlekin doge te skoro jedinog aktera ove pripovijesti čije ime doznajemo, i njegove nove gospodarice rađa se odnos, ispostavit će se spasonosan za oboje u njihovom tugovanju. Tako bivamo upućeni da čovjek jeste jedina životinja koja je u stanju plakati i učiniti samoubojstvo, ali nije jedina životinja čije se srce može slomiti.
Na malom broju stranica Nunez je uspjela sažeti i umjetnički pretočiti ono što mnogi ne uspiju ni u dvotomnim izdanjima: melanholiju rođenu iz gubitka i moć akta pripovijedanja koji prelazi u ispovijedanje.
Šta sve znači baviti se pisanjem danas
Prijatelj je knjiga koja najviše progovara o samom pisanju i književnosti, i možda jedna od najljepših o pisanju koju sam pročitao u zadnje vrijeme. Naratoričin glas je glas spisateljice u tugovanju za svojim odsutnim prijateljem, umrlim mentorom kojem adresira svoja promišljanja i sjećanja na njihove razgovore i prepiske o književnosti. Ona mjestimično izražava svoju razočaranost u književni svijet u kojem trenutno vlada politička korektnost, u isforsirani milje pisaca-vampira na koji je Baudelaire mislio kada je rekao da je umjetnost prostitucija. Zaista djeluje da se današnja književnost pretvara u polje hiper-moralnosti, a oni koji je pišu jednaki su kao i ona: odmjereni, umjereni i politički korektni te kao takvi beživotni, jalovi da izrode neku stvarnu interakciju. Čini se, većina toga što se napiše kao da nema veze sa stvarnim životom, a fikcija kao da ne nudi ništa osim tone dosadnih priča o izmišljenim ljudima koji žive izmišljene živote pune izmišljenih problema. To je polje spisatelja i spisateljica s egotripom, voljnih da napišu i neku glupost za mrvicu slave. U jednom trenutku naratorica priznaje da jednako kao i njezin kolega na upit šta predaje ona nikada ne odgovori „kreativno pisanje“ a da ne osjeti nelagodu. Usamljenu spisateljicu neprestano zbunjuje što većina onih koji pišu jesu u stanju hronične frustracije, a studenti kurseva pisanja najradije bi čitali samo ono što sami napišu pa se pita: „Zašto je moralo biti tako? Zašto su muškarci toliko arogantni, i zašto su toliki među njima seksualni predatori? Zašto su žene tako ljute i depresivne? Zaista, teško je ne osjećati sažaljenje prema svima njima.“
Ona ne krije i da je njezin mrtvi prijatelj i mentor, koji je jednako kao ona predavao o pisanju, bio i sam seksualni predator koji je zavodio svoje studentice i obraćao im se sa „dušo“. Ne stječe se dojam da se u romanu moralno opravdava takvo ponašanje, prije bi se moglo reći da autorica zna da se ljudska bića ne mogu pozicionirati na jednom polu etičnosti. Naratorica svog prijatelja predstavlja kao „napaljenog“ i nepromišljenog muškarca koji je nerijetko spreman ulaziti i u rizike zbog svojih sklonosti. Kako u jednom trenutku kaže, njezin prijatelj službeno je postao bijeli, mrtvi muškarac, te ne skrivajući ironiju dopušta prodor duhovitosti koja može biti iscjeljujuća u velikim gubicima. Naratorica svojim duhovitim i često sarkastičnim opaskama razblažuje ozbiljnost velikih tema o kojima piše, potvrđujući da kvalitetna književnost svoga čitatelja mora na trenutke i zabaviti, nasmijati koliko god ozbiljna bila.
Skoro pa je nevjerojatno koliko se intertekstualnih tragova, aluzija i anegdota o životima pisaca i spisateljica pojavljuje u Prijatelju. To su: Simone Weil, Coetzee, Flaubert, Balzac, Kafka, Flannery O'Connor, Virginia Woolf, Wittgenstein, Hemingway, Knausgård, a cijelo poglavlje posvećeno je Ackerleyevoj knjizi My Dog Tulip, memoarima o ljubavnoj vezi između čovjeka i psa. Možda je najdojmljivija veza stvorena s Rilkeom i njegovim Pismima mladom pjesniku. Stoga vješto čitalačko oko može prepoznati među redovima romana odličan priručnik o pisanju. Sve se može svesti na jedan savjet: ukoliko možeš odabrati bilo koje drugo zanimanje umjesto pisanja, odaberi ga.
Može li se pisanjem utišati bol i proizvodi li takvo pisanje dobru književnost – neki su od ključnih toposa ovog romana.
Književnost kao terapija
Knjigu otvara epigraf čuvene Natalije Ginzburg iz njenog eseja Moj poziv: „Moraš shvatiti da se ne možeš nadati da ćeš se u svom tugovanju utješiti pisanjem.“ Može li se pisanjem utišati bol i proizvodi li takvo pisanje dobru književnost – neki su od ključnih toposa propitkivanja ovog romana na koje se ne daje konačan odgovor, jer dobra književnost to nikada ne radi. Koliko god valjanih i dobrih argumenta je iznijeto da pisanje zarad terapijskog učinka nema drugu vrijednost, autorica se dobro poigrava pokazujući da u određenim slučajevima, kao u njezinom, ipak ima. S druge strane, ono što definitivno ima terapijski učinak jeste čitanje koje čak i ogromnom Apolonu, nježnom divu, zaliječi raspuklo srce. U svim mnogobrojnim melanholičnim rukavcima i tokovima romana, Apolon je uvijek prisutna figura da razblaži svu težinu gubitka. Tako ogroman pas da gazdarica za njim nosi dječju kanticu i lopaticu za plažu da bi pokupila ono što on izbaci iz sebe. Njihova fizička razlika proizvodi komične situacije kojima roman obiluje: žena u poznim godinama pokušava natjerati ogromnog psa da se pomjeri s mjesta na kojem se ukipio.
Apolonova vlasnica na nagovor prijateljice počinje držati radionice pisanja ženama koje su žrtve trgovine ljudima te su ujedno preživjele i mnoga druga nasilja. Pišući o tom primjeru vidimo da književnost nije svemoguća i ne može ublažiti nastalu patnju. Pisanje o takvim iskustvima treba pomoći isključivo žrtvama, a ne poslužiti za književnu eksploataciju na šta naratorica upozorava. Istovremeno ona podsjeća zašto bi čitanje takvih tekstova moglo biti problematično citirajući Simone Weil: „Imaginarno zlo je romantično i raznoliko; stvarno zlo je turobno, monotono, ogoljeno i dosadno.“
Ispisivanje suicida
Na kraju, treba uzet u obzir i da je pisanje o suicidu veoma složena tema o kojoj su mnogi pokušali pisati, ali nisu uspjeli bez eksploatisanja i patetiziranja samog čina, mitologizirajući ga ili svodeći na romantičarsku gestu. Sigrid Nunez to ne čini, itekako je svjesna tajne i šutnje koje ostaju da lebde nakon svega, jer zna da većina samoubica ne ostavlja nikakvo pismo iza sebe. Ona ne pokušava dati odgovore na to šta se dešava u ljudskoj glavi kada donosi takvu drastičnu odluku niti opisuje samoubojstvo uvriježenim riječima (sebično, kukavično, drsko, narcisoidno). Naratoričin glas pokušava razumjeti nerazumljivo, približiti mu se s različitih točki gledišta, a zbog te nepretencioznosti njezino pisanje zapravo dobacuje daleko: ono nije automatsko, naprotiv, ono ostavlja dojam autentičnoga i proživljenoga. Završnicom Prijatelja autorica pobija ranije iznesenu izjavu da je danas skoro pa nemoguće pisati dobru fikciju.
Na samom kraju doznajemo odgovor na jedan od epigrafa, upit Nicholsona Bakera: „Pitanje na koje svaki roman doista pokušava odgovoriti je: Je li život vrijedan življenja?“ Ispostavlja se da jeste u slučaju Sigrid Nunez: život je vrijedan jednako življenja kao i pisanja, ako ništa zarad prijateljstva. Pobijediti praznu stranicu, nebitno u kojoj formi, znači ponekad pobijediti sebe, dopustiti nagonu za život da prevlada, nijemom glasu da progovori. Prijatelj je jedna od onih knjiga kojima se vraćamo, koja nas nosi svojim ritmom i izbacuje na novu obalu otkrivajući esenciju života dok pratimo jednog psa i jednu ženu kako zajedno pobjeđuju tugu.
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
