Marc Casals, španski prevodilac i pisac, se nedavno predstavio bosanskohercegovačkoj javnosti sa svojom knjigom Kamen ostaje u Buybookovom izdanju. Promociji knjige smo imali priliku prisustvovati na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu književnosti Bookstan, a tom prilikom je govorio o motivima za pisanje ove knjige, o svom životu u Bosni i Hercegovini i susretu sa njenim ljudima, koji su mu bili glavna inspiracija za pisanje. U razgovoru smo se osvrnuli i na recepciju ove knjige u Španiji, pojavu umjetne inteligencije i izazove savremenog doba, a koji se stavljaju pred samu književnost.
RAZGOVARALA: Lejla Ljuca
Vaš prvi susret sa Starim mostom u Mostaru rezultirao je svojevrsnim obećanjem samom sebi, rečenicom Ja moram živjeti u ovoj zemlji, to obećanje ste i ispunili i živjeli ste u Sarajevu deset godina, a sveukupno na ovom podneblju dvadeset godina. Šta je bilo to, toliko snažno, što Vas je natjeralo da izgovorite tu rečenicu i donesete takvu životnu odluku?
Kad pogledam unazad, mogu racionalizirati, a nešto sam o tome rekao i u predgovoru knjige: kontrast između Jadranske obale i dolaska u Hercegovinu, miješanje religija i nacija, neka vrsta osjećaja da je stvarnost imala veću težinu i posebnu toplinu koju sam primijetio u načinu na koji su se ljudi odnosili prema meni. Sada, nakon više od dvadeset godina, od kojih sam deset proživio u Sarajevu, i budući da, nažalost, više ne živim u Bosni, ali često dolazim i i dalje imam svoj odnos prema vašoj zemlji, drago mi je što mogu reći da je ona intuicija – da je Bosna i Hercegovina mjesto za mene – bila ispravna.
Ovo ljeto je u okviru književnog festivala Bookstan bosanskohercegovačkoj publici predstavljena Vaša knjiga Kamen ostaje, u prevodu Lejle Džanko sa španskog jezika. Riječ je o zbirci priča, njih sveukupno šesnaest, a svaka predstavlja portret bosanskog čovjeka. Šta je bio Vaš prvobitni motiv da napišete knjigu i koji je bio Vaš cilj?
Glavni razlog bila je snažna želja da pokušam opisati Bosnu i Hercegovinu i da to pokušam učiniti kroz ljude, koji su me oduvijek najviše fascinirali. Počeo sam raditi na knjizi u jesen 2015. godine, bez izdavača i bez ikakvih izgleda da ću ga imati, vođen samo dubokom potrebom da ispričam te priče. Proces nastanka knjige trajao je pet godina, između istraživanja, putovanja i, prije svega, razgovora s „likovima“. Nisam imao nikakvu drugu ambiciju osim da napišem knjigu i pokušam je objaviti, tako da me sve što je uslijedilo poslije, a posebno ovo bosansko izdanje, čini veoma sretnim.
S obzirom na broj godina koji ste proveli na ovim prostorima, pretpostavljam da je bilo mnogo priča i ljudskih sudbina s kojima ste se susretali, što možemo iščitati i u Vašoj knjizi; da li biste Vi izdvojili neku posebno? Koji su bili kriteriji kada ste birali priče za svoju zbirku?
Odabrao sam priče prema dvama kriterijima. Prvi je, očigledno, bio da budu zanimljive, da likovi imaju snagu, što je relativno jednostavno jer je u ovoj zemlji, imajući u vidu njenu noviju historiju i sadašnjost, potrebna snaga da čovjek ne bude slomljen ili iskvaren. Drugi je bio da mi omoguće male digresije kojima bih španskim čitaocima pružio historijsko-kulturni kontekst o Bosni i Hercegovini, koji inače uglavnom nemaju priliku dobiti. Općenito sam posebno ponosan na priče smještene u Krajini i Hercegovini, jer su to krajevi o kojima su stranci mnogo manje pisali nego o Sarajevu, naprimjer, a sam proces pisanja istovremeno je bio i veliki proces učenja za mene.
Knjiga je napisana na španskom jeziku, prvobitno za špansku publiku, kakav je interes publike za bosanskohercegovačku književnost u Vašoj domovini?
Rekao bih da se nalazi u dobrom trenutku. Bio je jedan vrhunac početkom 2000-ih, nakon svih jugoslavenskih ratova, jer se, nažalost, za manje poznata mjesta na svijetu počinje zanimati tek kada u njima izbije rat. Ali, sada se formirala jedna mreža izdavača, prevodilaca, kritičara i čitalaca i nekako uspijevamo učiniti da ovaj prostor pobudi interesovanje i u mirnodopsko vrijeme. Knjižara La Central, jedna od najuglednijih u Barceloni, već neko vrijeme ima izlog pod nazivom Sarajevo Blues u kojem se, pored poznatog djela Semezdina Mehmedinovića, koje sam preveo za Deleste, nalazi čitav niz djela regionalnih autora, uključujući i nekoliko autora koje objavljuje Buybook. To što se na tako agresivnom tržištu kakvo je špansko ovaj izlog održava mjesecima znači da za vašu knjiženost postoji posebno interesovanje.
Kakva je bila recepcija publike u Španiji kada je u pitanju Vaša knjiga Kamen ostaje?
Knjiga je doživjela drugo izdanje, što je, imajući u vidu da je riječ o knjizi narativne publicistike posvećenoj periferijskom području Evrope, u trenutku kada ono ne izaziva nikakvu posebnu pažnju, veliki uspjeh. Moram reći da joj moj prevodilački rad, koji je naposljetku jako dobro prihvaćen, daje drugi život. Nama autorima izdavači svake godine šalju obračun prodatih knjiga kako bi nam isplatili odgovarajuće honorare. Pa tako, pet godina nakon objavljivanja, Kamen ostaje prodao se u dvostruko većem broju primjeraka nego prethodne godine. Imajući u vidu da je, kao što sam rekao, špansko književno tržište veoma agresivno, to se može smatrati posebnim fenomenom. Urednik knjige rekao mi je prije objavljivanja da vjeruje da će ona biti long-seller, i upravo se to događa.
Vi ste po struci prevodilac, nedavno ste preveli i Andrićevu Prokletu avliju, a u jednom intervjuu kažete da volite taj posao prvenstveno što Vam dozvoljava da se bavite književnošću. Na svojevrstan način ste rekli kao da Vam to čini naročitu čast i da se osjećate privilegirano, kakav je Vaš lični odnos prema književnosti?
Mnogo sam čitao još odmalena, a upisao sam studij prevođenja na univerzitetu u Barceloni s namjerom da prevodim književnost. Ostvarenje tog mladalačkog sna za mene je pravo zadovoljstvo. Osim toga, imam mogućnost da u Španiji predstavim autore iz književnosti koja teže pronalazi put do čitalaca, da otvaram puteve književne i kulturne razmjene. To je dvostruka privilegija: odjednom se nalazim u poziciji da promovišem cijeli taj bosanski i balkanski svijet koji me je fascinirao, a vidim i da za njega postoji publika koja na njega reaguje, kojoj je zanimljiv i koju također fascinira. Kao da su se odjednom spojili svi komadići života koje sam tokom dvije decenije nosio sa sobom po Balkanu. To je izuzetno lijep osjećaj.
Zašto ste smatrali da bi bilo relevantno za špansku publiku prevesti baš to djelo?
Kada sam odlučio da se isključivo posvetim književnom prevođenju, počeo sam gledati koja važna djela iz vaših književnosti još nisu bila prevedena, i vidio sam da Prokleta avlija nikada nije bila direktno prevedena na španski s originala. Postojao je jedan prijevod, vjerovatno s francuskog, iz vremena nedugo nakon što je Andrić dobio Nobelovu nagradu. Odlučio sam ne samo prevesti Prokletu avliju, nego napraviti ambiciozniji izbor i uvrstiti još šesnaest pripovijetki, sve smještene u staru Bosnu. Izbor se zasniva na selekciji koju je napravio Ivan Lovrenović za knjigu Priča o vezirovom slonu, koju je objavio časopis Dani u svojoj biblioteci, tako da to izdanje nije samo projekat nekog stranca, nego pokušaj spajanja s izdavačkim radom u Bosni i Hercegovini.
To nije Vaš jedini prevod književnih djela s ovih prostora, preveli ste i Sarajevo Blues, Semezdina Mehmedinovića i zbirke priča Darija Džamonje. Zašto ste baš izabrali ove autore? Da li biste mogli izdvojiti još neke od savremenih svjetskih i bosanskohercegovačkih autora koji imaju Vašu pažnju?
Džamonja je bio jedan od ključnih autora za mene kada sam stigao u Sarajevo, jer mi je moja profesorica bosanskog donosila njegove priče kako bismo ih komentarisali na času. To je istovremeno bio način da naučim, kako sarajevski govor, tako i da upoznam šta je ovaj grad. Prijevodi Semezdina bili su ideja izdavačke kuće Deleste, koja ih redovno objavljuje. Moram reći da sam ga ranije čitao i da mi se dopadao, ali tek prevodeći ga, što podrazumijeva dublje čitanje teksta, uspio sam mnogo bolje sagledati njegovu vrijednost kao autora. Osim toga, tokom cijelog tog procesa postali smo prijatelji. Pored toga što je Semezdin jako zanimljiva i senzibilna osoba, a to domaći čitaoci već znaju, prema meni je uvijek velikodušan i čak i mi malo mentoriše u ovom, ponekad složenom svijetu književnosti.
Pošto ste ljubitelj književnosti, da li smatrate da je otkriće umjetne inteligencije dovelo njenu sudbinu u neizvjesnost? Koliko je ona utjecala na današnjeg čitaoca?
Ja, kao čitalac, nemam nikakvog interesa za ono što je neka mašina mogla stvoriti kombinovanjem tuđih književnih djela, pogotovo ako su ta djela prikupljena bez plaćanja njihovih autora za mukotrpan rad. Za mene je najvažnije u književnosti i stvaralaštvu općenito ono što je u njima izraz ljudskog. A vjerovatno nisam jedini, jer izdavačke kuće izbjegavaju navesti da su knjige napisane ili prevedene uz pomoć vještačke inteligencije. Sve to mi djeluje kao kulturna i moralna katastrofa, još jedan u nizu oblika kapitalističke predacije. U svakom slučaju, volim misliti da će autori koji ne slijede ustaljene formule, kao što su autori koje prevodim – a volim misliti da sam i sam takav – biti mnogo teži za oponašanje ili prevođenje pomoću mašina. Što je djelo ličnije i ljudskije, veće su mu šanse da će trajati.
Kažete da ste ljubitelj književnosti odmalena, postoje li neka imena svjetske književnosti kojima se stalno vraćate? Može li se reći da su neki autori utjecali na Vaš književni rad?
Zbog niskih honorara za književno prevođenje, ja sam osoba koja mnogo radi. Osim toga, vrsta knjiga koje pišem podrazumijeva čitanje drugih knjiga. Zato me je ova profesionalizacija ostavila gotovo bez vremena za čitanje iz zadovoljstva, bez ikakve funkcionalne svrhe. S godinama se također gomilaju pročitane knjige i gotovo više ne znaš ko je sve uticao na tebe, ali svjestan sam da imam miješane uticaje: na stil utiču autori koji pišu na jeziku na kojem pišem i prevodim, ali kada je riječ o temama, strukturi ili estetici, više sam u dodiru s vašim autorima. Tako sam na kraju postao neka vrsta hibrida. To je ponekad pomalo usamljena pozicija, jer nemaš osjećaj da te iko u potpunosti razumije, ali je istovremeno zanimljiva i izvor kreativnosti.
Koje su to knjige koje biste izdvojili i preporučili?
Već godinama primjećujem da balkanski autori i čitaoci izuzetno vole Salaminske vojnike Javiera Cercasa, što razumijem zbog vašeg interesa za Španski građanski rat. Više nego čitaocima, volio bih preporučiti bosanskohercegovačkim izdavačkim kućama da objave Trg dijamanta Mercèe Rodorede, Krv i vatra Manuela Chavesa Nogalesa i Vratit ćeš se u Región Juana Beneta. To su, po mom mišljenju, tri književno mnogo superiornija djela od Salaminskih vojnika, koja bi sigurno fascinirala bosanskohercegovačku publiku.
