Fotografija autora (c) Mirela Muračević
Jasmin Agić je bosanskohercegovački je prozaist, esejist, književni i filmski kritičar. Živi i radi u Sarajevu kao novinar na Al Jazeera Balkans. Riječ je o autoru mnogih zapaženih naslova, a čitalačka publika će moći uskoro u Buybookovom izdanju uživati u njegovom novom romanu Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena.
RAZGOVARAO: Matej Vrebac
Za početak Vas želim upitati kako je nasta(ja)la knjiga, koja je ujedno i povod za naš razgovor. Poznato mi je da je 2022. na blogu „Ajfelov most“ Miljenka Jergovića objavljen Vaš tekst Uloga Josipa Broza u historiji moje porodice. Je li ideja za knjigu došla s objavljivanjem teksta ili je rođena prije?
Ideja za pisanje romana došla je nekako simultano s kratkom pričom koju sam napisao i koja je objavljenu na „Ajfelovom mostu“. Mislim da je to bio jedinstven proces u kojem se ideja za pisanje romana prvo realizirala u kratkoj formi, ali s punom sviješću da ideju trebam ispisati kao roman. Možda zvuči malo čudno, ali nikada prije nisam imao sličan osjećaj, jer sam jednostavno „znao“ da ta ideja traži više pažnje i jednu kompleksniju formu od one kakva je kratka priča.
U tim počecima, dakle u vrijeme kada sam imao opštu predstavu o tome kako bi to bila odlična ideja za pisanje romana, veliki poticaj mi je dao Semezdin Mehmedinović koji je pozitivno reagovao na ideju, predstavljenu u usmenom razgovoru. Zapravo, kada iz ove perspektive gledam na taj period, čini mi se da je Semezdin jasnije shvatio koliko je ideja potentna, jer za mene je to, barem u to vrijeme, bila samo jedna zabavna zamisao. Naravno, reakcije na priču, posebno čitatelja „Ajfelovog mosta“, učvrstile su me u odluci da napišem roman. Kako se ideja razvijala, kako je proces pisanja odmicao, shvatio sam da prvobitnu ideju moram modificirati i da suštinski cijelu priču moram konstruirati oko jednog, centralnog, lika. Taj lik je, jasno je iz naslova romana, djed Sulejmen.
Ne sumnjam da će čitatelji i čitateljice imati svog favorita, no koji je Vama osobno od mnogobrojnih susreta Sulejmena s drugom Titom najdraži i najzanimljiviji?
Ovo je zanimljivo pitanje, jer do sada nisam nikada o nekom dijelu knjige razmišljao na takav način. Ako baš moram izabrati jedan od tih, navodno, bezbroj susreta onda bih odabrao onaj u šumama istočne Bosne, kada se vrhovni komandant NOB-a susretne sa svojim vojnikom Sulejmenom u sasvim neobičnoj, čak pomalo banalnoj, ali ozbiljnoj situaciji. Dakle, kada dva čovjeka, gotovo u potpuno istoj ravni, vidaju svoje rane, koje se samo nekom ko situaciju posmatra sa strane mogu djelovati frivolne. A zapravo su, kada bolje sagledate situaciju, krajnje ozbiljne i bolne.
Cijeli roman je, tako sam barem zamislio, više fokusiran na mistifikaciju svih tih susreta, njihovo naknadno preuveličavanje i na koncu iskazivanje otvorene sumnje u njihovu istinitost.
Generalna poetička karakteristika Vašeg rada jeste prerada historije kroz različite poetičke uzuse, bilo da se radi o umjetničkoj prozi poput zbirke priča Čudo u ulici Omera Maslića, posljednjeg romana iz prošle godine Tanka punta ili zbirke eseja Historija odbačenih. Kako ste skupljali građu za ovo djelo, koje skoro možemo odrediti kao roman? Spominju se određeni svjedoci, ali zasigurno su ulogu imala i Vaša individualna i kolektivna porodična sjećanja?
Za početak moram reći da ovo jeste roman, otvorene i polifone strukture, ali, ipak, roman. To bi bila neka najelementarnija formalna karakteristika knjige. Prerada historije, kako kažete, jeste jedna od mojih opsesivnih tema i, vjerovatno, u ovom trenutku, još uvijek najdominantniji dio moje umjetničke poetike. Ali, moram naglasiti, ne i jedini. Tačno je da je jednim dijelom roman utemeljen na individualnom pamćenju i na kolektivnoj memoriji porodice, na mitologiji koju decenijama razvijamo na svim tim silnim porodičnim okupljanjima, na tzv. sijelima, gdje se prepričavaju „legendarne“ priče, a u tom pripovijedanju iznova formulira suština našeg „klanovskog postojanja“.
Naravno, ovaj atribut klanovski shvatite sasvim uslovno, jer je ta predmoderna porodična veza, sa svim primitivnim obavezama, nestala, ali se zadržala potreba da se pripovijedanjem porodičnih „svetih“ priča očuva struktura roda. Za sve nas te priče, bez obzira kakva bila njihova stvarna epistemološka vrijednost, predstavljaju nešto što se nikada ne podvrgava testu sumnje i propitivanja. Ali, kada pišete roman ovakvog tipa, u kojem je neophodno da napravite umjetničku ekvidistancu od onoga šta su porodične legende, morate pripovijest konstruirati na način da se predstavlja kao nešto sasvim izvitopereno ne samo od stvarnosti nego i od stvarnosti mitologije na kojoj se, dobrim dijelom, temelji.
Što se tiče historijskog okvira i historiografske građe, oni su korišteni u jednom sasvim slobodnom i interpretativnom maniru pa će, vjerovatno, svako ko bude tražio strogu preciznost s faktografijom biti pomalo zbunjen odnosima koji se pojavljuju u romanu. Historija je u romanu, kao uostalom i u pričama koje sam ranije pisao, a koje ste pomenuli, samo ram za ispisivanje vlastitih književnih slika i ideja, dakle meni nikada, a pogotovo ne u ovom romanu, nije bila namjera da pišem prozu koja bi se mogla opisati kao historijska i prozu koja pledira da se podudari s historiografskom ideologijom. Za mene je književnost mnogo istinitija od klasične historiografije, a na tragu postmodernih teoretičara pripovijedanja historija i jeste samo još jedan narativni konstrukt, podjednako fikcionalan kao i fikcija u klasičnom poimanju duhovnih aktivnosti.
Dobio sam dojam da se Vaš pripovjedač trudi biti pouzdan, detaljan kroz donesene fakte i opise logičkog slijeda dešavanja, trudeći se da autorska instanca nema vlastite projekcije. Čak na jednom mjestu se pripovjedač otkriva i zapisuje: “Opet se pokazujem kao loš pripovjedač, kao sklon emotivno izazvani eskapadama.” Zar je to zaista tako? Slažete li se da ta mjestimična otkrivanje čuvstva i simpatija upravo daju posebnu dimenziju i vrijednost intimnom pisanju?
Roman je komponovan iz četiri, kako ja to vidim, cjeline, koje objedinjene oblikuju konačnu formu romana. U četiri cjeline koristio sam četiri različita pristupa obradi književne građe. Zato se neprekidno i igram s ovlastima pripovjedačke instance, ili kako vi kažete autorske instance. Ondje gdje mi je potrebno da stvaram „konfuziju“ u odnosu prema uslovnoj istini, onda koristim neopuzdanog pripovjedača koji se koristi određenim formalnim tehnikama i zakonitostima kako bi se istakao taj dojam zbunjenosti, mistificiranosti, neistinitosti, Lotmanovski rečeno drugostepene literarnosti.
U drugim dijelovima romana, na drugim mjestima pripovijesti, bilo mi je potrebno da se koristim nešto intimnijim jezikom i da pristup u obradi građe bude prisniji i neposredniji što sam činio bez imalo ustezanja. Vjerujem da se pravi smisao knjige može iščitati upravo u napetosti koja se javlja između ta dva pristupa.
Među slabostima djeda Sulejmena je zasigurno bila i rakija, naročito “mehka šljivovica u jesen i zimu”. Tada bi se u njemu budio pripovjedački žar, a duhovita je jedna opaska iz knjige koja kaže: “Naime, sve ono što je pripovijedao trijezan bilo je dijametralno onom što je govorio kada bi ga obuzeli nevidljivi duhovi šljivovice.” Djeluje da je Sulejmen itekako imao talenta za besjedu, naročito o herojskim danima i susretim s Titom, a stekao sam dojam i da je imao dara za humor. Jeste li se možda zapitali da upravo svoj spisateljski talent niste naslijedili od djeda? Sjećate li se njegovih priča i kakva osjećanja u Vama danas bude?
Ono što znam o djedu, a što sam doznao iz usmene historije svoje porodice jeste da je djed Sulejmen zaista bio izuzetno duhovit čovjek. Ispričat ću jednu anegdotu koja je istinita za mog djeda, a pošto se ne pojavljuje u romanu znači da nije za djeda koji je glavna ličnost knjige. Ta anegdota ilustruje u kojoj je mjeri moj stvarni djed bio duhovita i zabavna osoba. Djed je godinama poslije Drugog svjetskog rata bio član seoskog amaterskog pozorišta, čini mi se u samo jednoj predstavi komičnog karaktera.
Igrao je jednu sasvim sporednu ulogu, zapravo epizodnu, i svaki put kada bi se pojavio na pozornici već je svojom pojavom izazivao salve smijeha u sali. A koliko znam, u toj je predstavi tokom svakog svog pojavljivanja izgovarao jednu te istu rečenicu. Naime, glumio je pekara koji u jednom trenutku prođe pozornicom izvikujući „Navali narode, evo vrućih somuna“. To je valjda radio na neobično zabavan način da je publika uživala gledajući i slušajući ga.
Djed je, pored toga, cijeloga života, bio pošten akšamlija, koji bi sa ranog predvečerja sjedao za hastal obavljati neizostavne rituale. Taj ritual bilo je lagano, meraklijsko ispijanje rakije i tokom tih meditacija pričao bi svakakve priče. Istinite ili izmišljene, sasvim nebitno, ali priče koje su imale snagu da zarobe slušaočevu pažnju. Stariji rođaci pričali su da je djed bio izuzetno talentovan i raksošan pripovjedač i da je u svaku svoju besjedu unosio mnogo teatarskih elemenata. Sad, da li sam od njega naslijedio talenat za pripovijedanje ili nisam to mi je teško za reći, ali volim vjerovati da jesam. Ono što sam definitivno naslijedio od njega to je taj imaginarij, tu nevidljivu vreću prepunu svakojakih priča iz kojih sam, na kraju, uspio oblikovati pripovijest koju ste pročitali.
Pored Sulejmena, rekao bih da je drugi protagonist ove knjige zapravo protagonistica, njegova supruga Zineta. Gorda i pravična, jatak NOB-a, a pored toga izrazite ljepote, bila je među razlozima djedova pridruživanjima partizanima. Zanimljivo je kako se navodi da je upravo ona bila prva žena u Koraju koja je odbacila feredžu i zar, ali ostala odana vjeri u kojoj je odgojena. Čini se da se djed Sulejmen nekako navikao na Titovu smrt, ali nije nikada na gubitak voljene Zinete, što se naročito osjeti iz stranica posljednjeg poglavlja. Je li namjera ove knjige bila i osvjedočiti jednu istinsku i iskrenu ljubav poput njihove u vrtlogu historije?
To je zapravo ključ romana. Sve što se dešava u knjizi, kako se vidi na samom kraju romana, u njegova dva posljednja poglavlja, jeste pokušaj da se posvjedoči jedna velika i neprolazna ljubav. Ljubav Sulejmena i Zinete. Čak se i Tito i djedova opsesija Josipom Brozom pokazuju kao nešto drugorazredno i inferiorno toj ljubavi. Nije zahvalno kada autor tumači vlastitu knjigu, ali kada se udaljim od napisanog i pokušam uživjeti u ulogu običnog čitaoca onda mi se roman predočava kao ljubavna priča, mnogo više nego kao herojska epopeja.
Čini mi se da je upravo ljubav Sulejmena Agića katalizator svih zbivanja u romanu, to je ona nevidljiva snaga, glavni motiv za njegovo djelovanje. Isto tako, čini mi se, a to je samo moj subjektivni osjećaj, da čak ni njegova opsesivna privrženost Josipu Brozu neće imati takvu snagu kakva je njegova ljubav prema Zineti. S druge strane, to je možda nešto što ja kao osoba čitalac učitavam u roman, a ja kao autor, može se tumačiti, napisao sam sasvim drugačiju knjigu. Roman u kojem ništa nije ravno Sulejmenovoj ljubavi prema svom vrhovnom komandantu Josipu Brozu – Titu. Šta je od svega ovoga što govorim istinito ne znam ni sam i ubijeđen sam da će svaki čitalac ponaosob izgraditi vlastiti odnos s likovima romana.
O detalju koji ste spomenuli u pitanju, odbacivanju feredže i zara, mislim da ima u nekoj ozbiljnoj seoskoj hronici i zabilježeno da je Zineta bila prva žena koja je odbacila ta pojavna znamenja svoje vjere. Ako me dobro služi pamćenje bila je i na popisu članova partijske organizacije već 1946. godine, a njeno jatakovanje je bila općepoznata stvar. Nedavno sam od amidže Sadika, iz jednog neobaveznog razgovora, u kojem je evocirao uspomene iz djetinjstva, doznao jedan veoma zanimljiv i ilustrativan detalj. Pričao mi je, koncem ovog ljeta, kako se dobro sjeća dana u kojem je nena Zineta dvojicu partizana sakrila ispod drvene verande naredivši im da šute i budu nepokretni dok je istovremeno u mutvaku, ljetnoj kuhinji udaljenoj svega nekoliko metara od verande, pripremala ručak nekolicini njemačkih vojnika koji su to od nje zahtijevali. Toliko je ta žena bila, u stvarnom životu, smiona, hrabra i drska.
Sulejmen Agić je većinu svog života proveo u Koraju, mjestu u današnjoj općini Lopare, obrađivao je zemlju, ali je bio pismen i učen, pronicljiv čovjek. Vojni rok je služio u Beogradu za vrijeme Kraljevine SHS, prešao cijelu Bosnu u NOB-u, a u razoreni Koraj će se vratiti nakon izbjeglištva u Tuzli. Vi ste bili jedan od rijetkih čijim se posjetama radovao. Kako pamtite Koraj i njegov okolni kraj, naročito iz djedovih priča, a kakav je on danas? Što se zbilo s djedovom kućom i okućnicom koje ste tako vjerno predstavili?
Naša porodična kuća se još nalazi u Koraju i tamo često idem. Kako moja sestra Zina kaže, kada je pitaju na šta liči Koraj, „to ti je mjesto kao da je u Toscani“. Pošto sam rođen i odrastao u Zenici, industrijskom gradu, Koraj je za mene oaza u kojoj mogu maštati o zauvijek izgubljenim svjetovima. Naročito je bajkovit ljeti, kada padne mrak i kada se upale lampioni i fenjeri – tada je zaista čaroban. Kuća moje porodice se nalazi u selu i danas je, zahvaljujući rahmetli amidži Muhuidinu i rođacima Olji i Samiru, obnovljena, sređena i ugodna za stanovanje.
Imamo veliku avliju, prostranu i prepunu voća, ali meni su tri stvari u toj avliji najdraže. Jedno stablo dunje, koja rađa svake godine i od koje se pravi čuveno bosansko „slatko od dunje“. Grm bosanskog sitnog, crnog, grožđa od čijeg se soka skupljaju usta zbog prirodne kiselosti i jedna smokva, koju je u avliji zasadio rahmetli amdiža Muhidin i koja svake godine, početkom augusta, obimno rodi.
Ipak, osoba koja najviše vremena provodi u toj avliji i u toj kući jeste moj otac Nihad, koji je iz ljubavi prema zavičaju podigao mali voćnjak. Otac je, u neku ruku, skoro do prije neku godinu i sam bio mehki akšamlija, volio je sjediti noću i uživati u piću i pričanju. Mnoge od priča koje sam ugradio u roman saznao sam upravo od njega. Naravno, sve sam te porodične priče preoblikovao, jer je knjiga koju sam napisao fikcija, ali, koliko god sve što ste pročitali bilo čista izmišljotina, ocu sam morao dati knjigu na uvid i prepustiti mu nezahvalnu ulogu prvog čitaoca.
On je bio taj koji je donio odluku da se knjiga prepusti profesionalcima na daljnje čitanje i krene u proces objavljivanja, jer da ti detalji iz porodičnih mitova nisu bili na valjan način preoblikovani razumio sam da je imao pravo da zahtijeva da odustanem od te „rabote“. Ali, eto, bio je blagonaklon prema mojim „izmišljajima“ na čemu sam mu iskreno zahvalan.
Sulejmen se gotovo nikako nije mogao priviknuti na stvarnost koja je nastupila raspadom Jugoslavije i onim što je uslijedilo poslije. Bio je razočaran, a kakav god ustroj države i društva je bio pod upravom Tita i komunističke partije, naspram današnjeg je zasigurno bio funkcionalniji. Tome i svjedoči da činjenica da ste knjigu pisali skoro dvije godine i završili, ali je njeno objavljivanje obustavljeno zbog blokade Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH. NUB je početkom oktobra obustavila rad uslijed nemara institucija i vlasti da riješe njen status te financijsku situaciju. Ova situacije je stravična, pogađa mnoge, ali nikako da se trgnemo iz kolektivne letargije. Kako Vi kao pisac, ali prije svega i građanin Bosne i Hercegovine, komentirate ovu situaciju?
Ovo je za mene sumrak našeg društva. Ne bih sada ulazio u dublju analizu stanja ne zato što se pribojavam iznijeti politički ili kritički stav, nego samo zato što sam umoran od svega. Samo želim da se situacija riješi i to čim prije kako bi ne samo moja nego i sve ostale knjige bile objavljene. Vidite, suština je sljedeća. Stotine, hiljade nekakvih polupismenih, ali navalentnih političara prima ozbiljno visoke plate da bi se bavili tim problemima i ti problemi ne da se rješavaju nego se multipliciraju.
Mislim da bi Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, PEN Centar Bosne i Hercegovine i Zajednica izdavača Bosne i Hercegovine trebalo da se na aktivniji način uključe u rješavanje problema. Koliko vidim i ovi uvijek glasni, dežurni, intelektualci i pametnjakovići sada šute. Pretpostavljam zato što se za rješavanje problema NUB BiH-a ne dobivaju sredstva od međunarodnih sponzora.
Mogu samo reći da sam šokiran, ljut i frustriran ovom situacijom i koliko ja razumijevam stvari u ovoj zemlji jedini način da se situacija barem donekle razriješi jeste da Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Christian Schmidt nametne upravljačke strukture NUB BiH-a. I trebao bi to uraditi što promptnije, a sva pobrojana esnafska udruženja trebalo bi što agresivnije tražiti od njega da što prije donese takvu odluku.
U odabiru rješenja za naslovnicu knjige učestvovali su studenti drugog ciklusa Akademije likovnih umjetnosti pod mentorstvom profesora Bojana Hadžihalilovića. Kako Vam se svidio ovaj pristup uključivanja publike u kreiranje vizuelnog identiteta knjige? Kako su Vam se dopali izbori rješenja za naslovnicu?
To je bilo jedno nevjerovatno dragocjeno iskustvo i iskreno bih svakom bosanskom piscu poželio da mu se istovjetna stvar desi. Jednostavno, osjećao sam se kao da ne živim u Bosni i kao da smo svi zajedno, Bojan, Ida, studenti i ja dio nekog nevjerovatnog konteksta mogućeg u zemljama kakve su Velika Britanija i Njemačka.
Rad s tim mladim ljudima i posmatranje njihovog stvaranja vizuelnih predstava onoga šta su shvatili da je tema mog romana je nešto dragocjeno. Mislim da su ti mladi ljudi stotinu puta pametniji i kreativniji od ljudi iz moje generacije. To iskreno mislim i dobrim dijelom im se divim.
Što se tiče samih vizuala, meni su svi redom bili genijalni. Ali, kako reče Bojan, tokom jedne od seansi, ne slušajte pisca, on će svaki put kad mu nešto pokažete biti iskreno zadivljen i tvrdit će da je ono što vidi genijalno. Na kraju su u najuži izbor za odabir naslovnice ušla tri prijedloga nakon čega su ih Ena i Ida, kolegice iz Buybooka, postavile na društvene mreže uz molbu pratiocima da se izjasne koji im se prijedlog najviše sviđa. Rezultat je, barem meni, bio fenomenalan, jer se javilo skoro pet stotina ljudi, glasalo i dalo veoma pametne i lucidne komentare.
Dakle, osim što smo dobili jasnu sugestiju sa kojim coverom da idemo pokazalo se i da je naša publika mnogo ozbiljnija i zrelija nego se to uobičajeno misli. Ljudi su se s oduševljenjem uključili da komentarišu stvar koja nije dnevna politika, nije tabloidnost, nisi estradne trivije i za mene je već to bila velika pobjeda „Djeda“ kao knjige.
Dosta mi je svojim savjetima, oko donošenja ispravne odluke prilikom odabira naslovnice, pomogao i prijatelj kojega poznajem cijeli život Elmir Isaković, koji je i sam grafički dizajner, fotograf i izuzetno talentovan „vizualac“.
Jedan ste od plodonosnijih autora Vaše generacije. Ako se ne varam, ovo će biti Vaša šesta knjiga umjetničke proze, pored dvije zbirke eseja. Prošle godine ste objavili roman Tanka punta, a već naredne publika se raduje Ulogom Josipa Broza u životu djeda Sulejmena. Pišete li već nešto drugo ili možda na umu imate već neku ideju? Šta Jasmin Agić čita kada ne piše?
Plodonosan jesam, ali i to je relativno. „Djed“ je moja deseta knjiga u više od dvadeset godina aktivnog pisanja. Dakle, u prosjeku sam pisao jednu knjigu dvije godine, što je neka mjera za prosječno lijenog pisca. Na Zapadu se piše i radi mnogo više, ali kod nas se zadržala ta ružna socijalistička svijest kako se dobre knjige pišu decenijama i kako veliki pisci, za života, uspiju napisati samo nekoliko knjiga. To je obična budalaština, jer kada vam je pisanje strast, opsesija i profesija – da naglasim posebno ovo posljednje – onda je količina nebitna i potpuno nevažna.
Već duže od godinu dana, skoro osamnaest mjeseci pišem priče koje Miljenko Jergović i Ana Bogišić objavljuju na „Ajfelovom mostu“ i koliko vidim imaju dobar odjek kod publike. To će, vjerovatno, u jednom trenutku biti knjiga. Ali, sada ih još uvijek pišem bez ikakve obaveze, iz čistog zadovoljstva i ne znam kada će ta cjelina biti gotova. Naime, sve su priče smještene u ulicu moga djetinjstva, na adresi Omera Maslića, u Zenici, i opisuju događaje grupe djece iz posljednjih godina socijalizma i Jugoslavije. Sve su priče ispripovijedane iz neke kvazidječije perspektive.
Šta je Jasmin Agić kada ne piše? Svašta nešto. Čovjek koji živi bosansku svakodnevnicu, svaki dan, bez prestanka i bez ostatka. Nemam nikakvih privilegija u bilo čemu, ja sam radnička klasa, običan čovjek koji sredstva za život zarađuje i koji za svoj rad prima platu. Od prosječnog bosanskog čovjeka razlikujem se samo u jednoj stvari – više čitam od njega, to je činjenica. Nedavno sam pročitao ponovo Thomas Mannov Čarobni brijeg, ljetos sam pročitao nedavno objavljeni roman Envera Čolakovića Melun. Dosta sam ovog ljeta čitao i Boru Pekića i Slobodana Novaka. Od naših savremenih pisaca najviše i kontinuirano čitam Semezdina Mehmedinovića i Miljenka Jergovća. A ako bi neko tražio da mu preporučim knjigu koja svu našu problematiku sublimira kroz jedan veoma prijemčljiv teorijski diskurs to bi onda bila knjiga Senadina Musabegovića Odsutno tijelo moći.
izvor: https://bookstan.ba/
