U okviru Opens State of Exit zone, eFM radio i ORadio iz Novog Sada pripremaju za vas dvosatnu emisiju, svakog dana festivala, od 20:00 – 22:00 sati. Za sve vas koji želite znati šta se dešava na festivalu, a nemate priliku otići, nakačite se na našu web stranicu i pratite live stream direktno s Opens State of Exit zone.
Iz šatora s onu stranu Dunava, naši Boris i Denis, s ekipom ORadija, pobrinut će se da vam svakog dana serviraju zanimljive razgovore s posjetiteljima festivala, izvođačima, organizacijama i pojedincima koji boje šaroliki program Exit festivala.
Svakako preuzmite i našu aplikaciju za slušanje radija u hodu, i pratite nas dok se boje ne rastope.
Naše partnere, ORadio iz Novog Sada, možete pratiti na http://oradio.rs/.
Treći FUU, Festival Ulične Umjetnosti održat će se od 07. do 09. Jula. Cjelokupni program možete vidjeti na slici iznad i pratiti na stranici Festivala http://fuu.ba/
Šta je FUU?
Festival ulične umjetnosti Sarajevo (FUU) je utemeljen entuzijastičnim djelovanjem pojedinaca i pojedinki, zaljubljenika/ica u kulturu i umjetnost, i iz želje da se ova vrsta događaja koja je već odavno trend u svijetu dovede i do stanovnika/ica i posljetitelja/ica Sarajeva i Bosne i Hercegovine. FUU je kreiran sa ciljem da se ovim raznovrsnim aktivnostima što većem broju ljudi uljepšaju julski dani, da se probudi odgovornost donositelja odluka kada se radi o umjetnosti i kulturi, ali i kako bi se skrenula pažnja na mlade kao i na već etablirane bh. umjetnike/ice. Ujedno, FUU teži i ka tomu da bude alarm koji će na neki novi način (pro)buditi duh sarajevske lokalne zajednice.
Čime se budimo?
DEMOKRATIZACIJOM KULTURE
TRANSFORMACIJOM DEFAVORIZIRANIH GRADSKIH PODRUČJA
URBANIZACIJOM
KREATIVNOŠĆU I INOVACIJOM
RAZVOJEM ART INDUSTRIJE
RAZVOJEM MOGUĆNOSTI ZA LOKALNU EKONOMIJU
SARADNJOM AKADEMSKE ZAJEDNICE
ŠIRENJEM TURISTIČKE PONUDE GRADA
Uz iskustvo prošlogodišnjeg uspjeha i pokazatelja koji sugerišu itekakvu potrebu za intenzivnijom komunikacijom između književnosti, njenih autora/ica i publike, Internacionalni festival književnosti Bookstan s ponosom najavljuje drugo festivalsko izdanje koje će se u prostorijama knjižare Buybook i Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu održati od 4. do 7. jula 2017. godine.
Nakon prošlogodišnje programske odrednice definisane u okvirima NO EAST, NO WEST, drugo festivalsko izdanje nudi evropski pogled na recentnu književnu produkciju, fokusirajući se na temu susjedstva te fluidnih identiteta kao jedne od dominantnih odrednica savremenog življenja.
Uz savremenu njemačku književnost u fokusu, sarajevski i Bookstanovi gosti biće neki od najznačajnijih svjetskih autora/ica današnjice, kao što je Hanif Kureishi, istaknuti engleski dramski pisac, scenarista i romanopisac, posvećen temama seksualnosti, nacionalizma, rase i imigracije. Publici će biti predstavljene nove knjige domaćih i regionalnih književnika/ca i izdavača.
Vjerujući u značaj neformalne edukacije i uz želju da mladim književnim kritičarima/kama, teoretičarima/kama i novinarima/kama i onima koji će to tek postati ponudi najbolje uslove za lični rast i razvoj, Bookstan se i ove godine sastoji i od brojnih edukacijskih segmenata. Tu je, u prvom redu, edukativno-kritička Mala škola pisanja i mišljenja koja će trajati od 1. do 7. jula 2017. godine i na kojoj će se polaznici/e sresti sa istaknutim domaćim i svjetskim predavačima/cama, a koju će voditi Nerzuk Ćurak.
Kroz glavne programske cjeline u svojstvu moderatora ove godine će nas povesti prevodilac, pjesnik i urednik Dragoslav Dedović i John Freeman, prošlogodišnji sarajevski gost i jedan od vodećih američkih književnih kritičara i autora koji će na Bookstanu predstaviti i svoju novu knjigu.
U festivalskom programu važno mjesto će imati pojedinci/ke i organizacije posvećene književnom umrežavanju, prevođenju i nizu drugih aktivnosti usmjerenih ka boljoj promociji i afirmaciji literarnog stvaralaštva, te brojni prevoditelji/ce kao ključni posrednici između različitih jezika i kultura.
Tekst preuzet sa portala https://www.urbanmagazin.ba/
Mnogo je razloga za otići, složit će se gotovo svaki građanin BiH i malo je prilika zbog kojih vrijedi ostati. Jedna od njih je prilika za promjenu, za rješavanje sistemskih problema koja se nudi kroz obrazovni program Akademije za mlade lidere. Dvadeset mladih aktivista će tokom godine dana razvijati sposobnosti i vještine kroz rješavanje društvenih problema koji ih muče.
Milica Mandić iz Čelinca je dvadesettrogodišnja studentica filozofije na Univerzitetu u Banjoj Luci. Jedna je od 19 polaznika prve generacije programa Akademije za mlade lidere. U okviru programa Milica obavlja dvomjesečnu praksu u Narodnom pozorištu Republike Srpske.
“Svi smo imali priliku izabrati organizaciju ili instituciju u kojoj želimo raditi plaćenu dvomjesečnu praksu. Kao studentica filozofije ja sam se odlučila za Narodno pozorište RS gdje učestvujem u organizaciji Teatar festaPetar Kočić i Kestenburg festivala, te pripremam mjesečne repertoare pozorišta”, kaže Milica.
Na drugom kraju BiH, u Mostaru, njen kolega sa Akademije, Ivo Čarapina upravo je završio realizaciju vlastite inicijative koju svi polaznici programa provode tokom godine dana.
“Društveni problem koji se mene tiče, a koji sam rješavao kroz Akademiju jeste nepostojanje Gradskog vijeća u mom rodnom Mostaru zbog neodržavanja lokalnih izbora još od 2008 godine. Sa kolegom Goranom Ćesićem sam organizovao simulaciju rada Gradskog vijeća na kojoj je 35 mladih ‘vijećnika’ donijelo odluke od važnosti za Mostar. Simulaciji je prisustvovao i gradonačelnik Ljubo Bešlić koji je obećao podršku gradske administracije kako bi se neke od odluka provele u praksi“, objašnjava Ivo.
Svoju inicijativu je realizovao i Enis Čelebić iz Bihaća: “Na Akademiji sam stekao znanja i vještine koje su mi pomogle da, inspririsan pokušajima Asocijacije srednjoškolaca u BiH, inicijativu I kopija vrijedi realizujem na Univerzitetu u Bihaću čiji sam student. Zahvaljujući ovoj inicijativi budući studenti sada prilikom upisa pored originalnih mogu predati i dvije ovjerene kopije svojih dokumenata, te tako istovremeno konkurisati na tri fakulteta, što prije nije bilo moguće“.
“Potrebe mladih u BiH su naša glavna vodilja. Zbog toga smo razvili poseban edukacijski program za mlade koji svojim djelovanjem u praksi dokazuju kako mogu i žele utjecati na svoju okolinu, te svojim aktivizmom služe kao primjer drugima.“ kaže Aida Bećirević, direktorica Fondacije Schüler Helfen Leben (Učenici pomažu život), Sarajevo.
Kao i u prvoj generaciji, svaki od 20 polaznika će dobiti stipendiju, u vidu plaćenih troškova putovanja, smještaja i troškova izvođenja nastave. Program Akademije je fokusiran na lični razvoj svakog polaznika kroz angažman u zajednici. Osim usvajanja općeg znanja i vještina, značajan dio programa će biti posvećen razvoju specifičnih interesovanja polaznika i njihovih ideja za djelovanje u praksi, stoji u programu Akademije.
Antropolog Nebojša Šavija-Valha, jedan od predavača na Akademiji i član komisije za odabir polaznika, kaže kako i u narednoj generaciji očekuje “mlade ljude koji nisu dio uspavane mase i koji imaju osjećaj odgovornosti za sredinu u kojoj žive”.
Šavija-Valha ističe da Akademija predstavlja mjesto za povezivanje mladih koji nisu samo kritičari na društvenim mrežama nego zaista žele poduzeti nešto za dobrobit zajednice: “Poželjno je da kandidati imaju iskustva u društvenom angažmanu, koji mogu nadograditi kroz Akademiju povezujući se sa mladima iz drugih sredina.”
Akademija pored dvomjesečne prakse i rada na vlastitoj inicijativi donosi ukupno dvanaest interaktivnih nastavnih modula kao što su Aktivizam, Lični razvoj, Društvena istraživanja, Tehnološke vještine, Akademsko pisanje, Socijalne i komunikacijske vještine.
Saša Madacki, predavač na predmetu Akademsko pisanje smatra da je vrijeme učenja ograničenog na instituciju završeno: “Cjeloživotno učenje postaje imperativ, a to učenje se odvija u učionicama, online, u klubovima, udruženjima, ulici – sve sa jednim ciljem: podići kvalitet života pojedinca.”
On očekuje da Akademija postane mjesto transformacije ne samo polaznika, nego i nastavnika.
Prijave za Akademiju se zaključuju krajem juna, a nastava počinje na jesen. “Poziv za prijave je otvoren do 30. juna 2017., a prijaviti se mogu mladi uzrasta od 19 do 25 godina. Važno je da prilikom prijave kandidati imaju ideju šta to njima lično smeta u njihovom okruženju, odnosno koji problem bi voljeli rješavati tokom godine dana trajanja programa”, kaže Adnan Pripoljac, koordinator Akademije. Pripoljac dodaje da je iskustvo prve generacije pokazalo kako polaznici mogu lako uskladiti i povezati angažman na Akademiji sa redovnim studijem, te kroz program dobiti prilike za iskustveno učenje koje se rijetko nudi u formalnom obrazovanju.
Milica, Ivo, Goran i Enis sa početka priče svoje učešće na Akademiji polako privode kraju. Kako kažu bogatiji su za neprocjenjivo iskustvo i ponosni na svoj doprinos društvu ukojem žive, te ne razmišljaju o odlasku iz BiH. Planiraju ostati angažovani pri Akademiji povezujući se sa polaznicima druge generacije.
Druga Neretva Media Regata održana je u Konjicu od 02. do 03. Juna 2017. godine. Razlaganjem sintagme na proste faktore, možemo zaključiti kako Media Regata podrazumijeva takmičenje medija, odnosno novinara, u spustu rijekom Neretvom, koristeći rafting čamac uz asistenciju profesionalnog skipera. Relacija spusta je Džajića Buk – Stara Ćuprija Konjic, a posadu čamca čine po dva novinara iz tri medija, odnosno šest veslača i veslačica u svakom čamcu.
Cilj ove regate jeste promocija Konjica kao destinacije za strane i domaće turiste, promocija zaštite životne sredine i edukacije o načinima zaštite.
Ukupno sedam čamaca i 22 medija učestvovalo je u spustu Neretvom, a više od 35 medija bilo je partner projekta. Pored regate učesnici su posjetili i Titov Bunker u Konjicu, koji se nalazi nedaleko od Džajića Buka.
Ideja je nastala sredinom 2015. godine kao odgovor na potrebe vezane za zaštitu ovog prirodnog područja i ponovno poribljavanje domaćim vrstama ribe koje su skoro istrijebljene iz rijeke Neretve. Organizacija „Zelena Rijeka“, organizator Neretva MEDIA Regate, cilja da skrene pažnju javnosti na trenutno stanje rijeke, aktivnosti koje se dešavaju na ovom području, te eventualna poboljšanja u zaštiti flore i faune.
Ekipa eFM radija učestvova je u regati i osvojila drugo mjesto. Zbog nedostatka zemaljske frekvencije prvo mjesto je pobjeglo iz ruku Borisa Čovića i Denisa Hadžića, novinara eFM-a koji su učestvovali u regati. Kolege sa čamca koji je osvojio drugo mjesto bili su Hema TV i Ekskluziva.ba.
Floridus je pop rock bend iz Mostara (BiH), koji je nastao u januaru 2013. godine. Svoj prvi album pod nazivom “Na Vrhu Svijeta” objavljuju u maju 2015. godine. Bend je nakon izdavanja svog prvog albuma, publici predstavio rad širom BiH, u Srbiji i Austriji, te na mnogobrojnim festivalima i koncertima. Članovi Floridusa su: Jasmina Šuta (vokal), Semin Merzić (gitara, back vokal), Amar Bašić (bass gitara), Ervin Husagić (bubanj, back vokal). Nakon prvog albuma koji nosi dosta tvrđi zvuk, singl „Pepeljuga“ ipak najavljuje ambijentalniji i senzibilniji zvuk na idućem. Veća doza pop emocije se već osjeti u ovoj pjesmi, a tako i na predstojećem albumu koji će svjetlo dana ugledati 2018. godine.
Lažna priča o igrici “Plavi kit” proširila se internetom. Širenju panike nisu odoljeli ni urednici domaćih medija. Izgleda da je provjera informacija zaboravljena novinarska vještina
Tekst prenesen sa: analiziraj.ba Piše: Aleksandar Saša Brezar
U proteklim danima, naslovne stranice i glavne informativne emisije bh. medija bile su preplavljene viješću o navodnoj smrtonosnoj igrici koja se pojavila među našom djecom, a u kojoj se učesnici međusobno izazivaju da obavljaju razne, najčešće izuzetno bolne zadatke, koji na kraju rezultiraju samoubistvom. “Izazov plavog kita”, ili “Blue Whale Challenge”, za kojeg naši mediji tvrde da je došao iz Rusije, stvorio je strah među roditeljima, i novi talas zazora od interneta i društvenih mreža koje tinejdžeri koriste. Ali, da li ova igra zaista postoji? Suprotno navodima medija, dokazi ukazuju na drugačije stanje stvari. No, krenimo od samih članaka i njihovog sadržaja.
Poticanje panike
Faktor je na svom portalu 9. maja objavio članak naslova “Prijeti li smrtonosna igrica djeci u BiH?”, prenijevši vijest N1. Sama vijest sročena je izuzetno senzacionalistički: pored sugestivnog pitanja u samom naslovu koji se ponavlja na kraju prvog paragrafa, ova relativno kratka vijest vrvi od poticanja na paniku. To se posebno vidi iz sljedeće dvije rečenice: “I Tužilaštvo BiH i FUP kažu kako nema dokaza da su mladi Bosanci i Hercegovci igrali ‘Plavog kita’. No, nema ni dokaza da su djeca sigurna.” Dakle, dokaza da iko u BiH igra ovu igricu nema. Čemu onda dopuniti informaciju koja bi trebala umiriti roditelje daljim insinuiranjem da su životi njihove djece ugroženi? U dužoj verziji iste vijesti sa N1, koju je portal Novi.ba prenio istog dana s malo drugačijim naslovom, “Da li smrtonosna igrica prijeti i djeci iz BiH?”, autor nakon razgovora sa sagovornicima koji zdravorazumski zaključuju da je bitno da roditelji ipak razgovaraju sa djecom i pobrinu se da sadržaj kojem su djeca izložena na internetu bude prikladan njihovom uzrastu i senzibilitetu, potpuno neočekivano zaključuje da “upravo gubljenje granice između stvarnog i virtualnog svijeta je najveća opasnost”, bez dublje analize značenja šta u praksi ta granica predstavlja. Zatim, narednom rečenicom istovremeno i spekuliše samim postojanjem igrice, i insistira na stvaranju daljeg straha kod roditelja, što je poseban paradoks: “Bila igrica mit ili jedna od najmorbidnijih cyber opasnosti koju je svijet vidio, nadati se da će ‘Plavi kit’ nestati onako brzo kako se i pojavio!”
“Plavim kitom” bavio se i Dnevni avaz 12. maja, u članku naslova “Igrica masovno oduzima živote | Da li je smrtonosni ‘Plavi kit’ doplivao i do BiH?”. Pored već navedenih šturih informacija o sadržaju igrice i načinu na koji se ista širi društvenim mrežama, razgovarano je i sa psihologinjom Jasminom Dizdarević. Interesantno je primijetiti da se sagovornica, između ostalog, upustila u tipično okrivljavanje Zapada za sve što negativno utječe na našu djecu putem Facebooka ‒ “ako to ne spriječimo, dešavat će nam se situacije kao i na Zapadu”, iako je igrica potekla iz Rusije, čime je dovedena u pitanje informisanost sagovornice. Time se, uz ostale nepotvrđene informacije i manipulativan naslov, ostavio u sjeni niz pristojnih komentara psihologinje Dizdarević na puno veći problem izolacije djece i mladih i sve manju izloženost socijalizaciji u “stvarnom svijetu”.
Osnovni problemi pri tretiranju svake tematike koja ima veze s internetom i savremenim tehnologijama su generacijski jaz i niska opšta informatička pismenost našeg stanovništva. Stoga se moralo posvetiti više pažnje da se vijest koja nije potkrijepljena niti jednom činjenicom niti dokazom oblikuje na način da se ne izaziva niti doprinosi potencijalnoj panici kod roditelja koji bi mogli biti i od ranije skeptični prema internetu i tehnologiji. Potpuno je neopravdano internet kao sveprisutni medij, sredstvo komunikacije, ali i izvor informacija i znanja, označiti kao opasan prostor, pogotovo za najmlađe. Neopravdano, ali i neodgovorno, kada se uzme u obzir da svi dokazi ukazuju na to da “Blue Whale Challenge” ili “Plavi kit” sasvim sigurno ne postoji.
Ima li činjenica u tekstu?
Pretragom Facebooka upotrebom hashtagova koji se navodno koriste da se započne igrica, kao što je #bluewhalechallenge, odmah postaje jasno da niko, bar javnim objavama, ne igra ovu igricu u Bosni i Hercegovini, što potvrđuje navode iz FUP-a i Tužilaštva BiH. Isto se može naći i u tekstovima koji tvrde da se ova igrica pojavila u Srbiji i Hrvatskoj, a koje su prenijeli brojni domaći mediji, od Radija Sarajevo do Nezavisnih novina i Slobodne Bosne: dokaza da iko igra ovu igricu jednostavno nema, a pogotovo ne prijava, niti postoji ikakvo djelo povezano s “Plavim kitom”.
Dalje, fotografija navodne prepiske igre “Plavi kit”, koju je objavio Dnevni avaz 11. maja u članku “Ovo je psihopata koji je stvorio ubilačku igru ‘Plavi kit’ | Djecu je tjerao na samoubistvo jer su ‘otpad’”, može se naći na stranicama srbijanskog Telegrafa, odakle je i potekla, te uz Avaz, na portalima Cafe.ba, Bijeljina.net, i Stanipani.com. ELA analizom fotografije koju je objavio Telegraf može se jasno primijetiti da tekst, tj. navodna prepiska prikazana na fotografiji na ekranu telefona u nečijim rukama, nije kompresovan istim nivoom kompresije kao ostatak fotografije, što nas, uz ostale nekonzistentnosti, navodi na zaključak da se najvjerovatnije radi o fotomontaži. Ovo je izuzetno opasno, jer stvara dojam da je riječ o istinitoj prepisci tinejdžera i daje legitimitet nečemu čije je postojanje upitno, i to isključivo radi daljeg senzacionaliziranja ove teme. Samim tim, ovaj potez Telegrafa je za svaku osudu, kako strukovnu, tako i javnosti, čijim se razumijevanjem ove priče i mišljenjem manipulira.
Vratimo se na “psihopatu” iz Avazovog naslova. Filip Budeikin, navodni začetnik igre “Plavi kit”, zaista postoji i zaista je uhapšen radi toga što je kao administrator “Grupe smrti” na stranici VKontakte (ruske inačice Facebooka) navodno pozivao tinejdžere na samoubistvo… još u novembru 2016. godine. Fotografija koju domaći mediji dijele potiče sa sajta ruske agencije RIA Novosti, koja je o ovom slučaju izvještavala 16. novembra te godine. U tekstu, međutim, nema spomena “Plavog kita”, te se navodi da je Budeikin osumnjičen da je omogućio tinejdžerima da razgovaraju o samoubistvu, i da je zadržan u pritvoru do 14. januara 2017., te da se izjasnio da nije kriv. U novembru nikakva zvanična optužnica nije bila podignuta, te je njegova pravobraniteljica tvrdila da je nemoguće dokazati njegovu krivicu u 15 slučajeva samoubistava mladih iz različitih regija Rusije, između ostalog i zato što se bilo ko mogao koristiti njegovim pseudonimom. Budeikin jeste na kraju 11. maja ove godine priznao da je bio administrator ove grupe, te da mu je produžen pritvor do avgusta, ali opet, ni pomena “Plavog kita” niti navoda Budeikinovih riječi iz Avazovog teksta (koji je faktički objavljen nekoliko sati prije teksta na RIA Novosti) o tome kako su “njegove žrtve ‘biološki otpad’” i da su bile sretne što će umrijeti i da on na taj način “čisti društvo”. Jedino što je Budeikin priznao, kako piše The Slovak Spectator, jeste da je koristio fotografije koje su na svojim profilima objavljivali tinejdžeri koji su izvršili samoubistvo da bi “privukao fanove” svoje grupe na VKontakte, i “povećao prihode od reklama”. Samim tim, u vodu padaju svi navodi Avaza u vezi s Budeikinovom umiješanosti, te se potpuno dovodi u pitanje sadržaj članka i odluka novinara i urednika da isti objave.
Namjerna laž ili pogrešna interpretacija?
Izvor problema su, ovog puta, zaista zapadni mediji, prije svega Daily Mail, od koga su, sudeći po jeziku korištenom u tekstovima i povremenim navodima ovog medija kao izvora, ovu vijest početno preuzeli regionalni portali. Zapadni mediji su najvjerovatnije za svoj izvor koristili jedan jedini ruski sajt, saint-petersburg.ru, koji je objavio navodni intervju sa Budeikinom u novembru prošle godine. Iz ovog intervjua potiču i neki od hashtagova koje djeca navodno koriste pri igranju “Plavog kita”, kao što je #F57 i #F58, o čemu su izvještavali i bh. mediji i portali. Nejasno je zašto je ovo postao jedini izvor informacija o Budeikinu u globalnom tretmanu priče kako o njemu, tako i o “Plavom kitu”, te izvor kojem se eksplicitno vjeruje iako bi se informacije iz ovog članka morale pokušati nezavisno potvrditi iz drugih izvora. Međutim, ovo je problem novinarstva u ovom vijeku, gdje se kao struka suočavamo s konstantnim odlučivanjem da li je neka vijest lažna ili ne. Čitava bi se situacija mogla objasniti nedostatkom kritičke svijesti novinara i urednika medija koji su se, brzine proizvodnje i senzacije radi, odlučili da vijest koja bi očito mogla imati svjetskog odjeka ne provjere.
Sajt Snopes.com, koji se bavi analizom lažnih vijesti i provjerom činjenica, navodi da je moguće da je priča o “Plavom kitu” mogla biti proizvod pogrešne interpretacije članka od maja 2016. na ruskoj stranici Novaya Gazeta. Članak je izvijestio o desetinama dječijih samoubistava u Rusiji u periodu od šest mjeseci, tvrdeći da su neka od ove djece bila dio iste zajednice online igara na VKontakteu. Novaya Gazeta je tada tvrdila da je barem osamdeset samoubistava povezano s ovim igrama koje su nazvane “Plavi kit”, ali je Radio Slobodna Evropa utvrdila da niti jedno od ovih samoubistava nije nesumnjivo povezano s ovim online zajednicama. Izvještaj Novaya Gazete je u vrijeme objavljivanja žestoko kritikovan. Snopes navodi da je sajt Meduza primijetio da je Novaya Gazeta došla do zaključka da igrica na društvenim mrežama dovodi do samoubistava tinejdžera zato što je nekoliko tinejdžera iz iste grupe na VKontakte izvršilo samoubistvo. Iz Meduze tvrde da je ovaj zaključak pogrešan i da je razumnije i logičnije zaključiti da su depresivni tinejdžeri ili oni sa samoubilačkim sklonostima jednostavno privučeni istim grupama. Njihov argument ima daleko više smisla od onoga što su svi mediji, pa i naši, tvrdili o sada već razvikanoj, a vjerovatno nepostojećoj igrici: neko ko se bori sa suicidalnim mislima biće privučen grupom u kojoj drugi tinejdžeri raspravljaju o vlastitim problemima koji ih muče.
Popularizacija, navika, panika
Interesantan je i politički ugao u ovoj priči. Kao što smo ranije pisali, Putinova Rusija je izuzetno represivna kada je u pitanju korištenje društvenih mreža, u strahu od mogućeg političkog organizovanja oponenata režima. U intervjuu objavljenom na NetFamilyNews.org, Georgi Apostolov iz bugarske organizacije “Centar za sigurniji internet” tvrdi da u priči itekako ima i političkih ciljeva vlasti. “Posebna radna grupa pod Putinom elaborirala je plan koji treba implementirati ruska vlada radi ‘prevencije navođenja tinejdžera na samoubistvo’. A nekoliko ruskih političara je već spomenulo ‘zapadne obavještajne službe’ i ‘ukrajinske nacionaliste’ kao tvorce ‘užasne igre’ čiji je cilj uništenje mlade ruske generacije.”
Apostolov je naveo da je Izvestia, jedan od najstarijih ruskih dnevnih listova, 10. marta objavila istraživački članak o “Plavom kitu” i razotkrila mit. Kako kaže autor članka, na VKontakte se može naći ukupno 232.000 korištenja hashtagova vezanih za “Plavog kita”. Od njih, po analizi samog VKontaktea, desetine hiljada su postavili tzv. “botovi” – korisnički nalozi iza kojih stoje automatizirani programi, a ne stvarni ljudi. Sergei Grebennikov, direktor organizacije koja administrira sve ruske domene (.ru), izjavio je za Izvestiu da postoje tri vrste korisnika koji stoje iza ovih hashtagova: oglašivači koji kapitaliziraju na priči da bi promovisali ono što prodaju, profesionalci koji testiraju tehnologije za širenje informacija, te “oni radoznali koji žele saznati više o trendu”.
I upravo tu dolazimo do glavnog razloga zašto je ovakvo izvještavanje posebno neodgovorno ‒ kako kažeKamil Kopecky iz Centra za prevenciju rizika virtuelne komunikacije pri Univerzitetu Palacky u Olomocu: “Glavna opasnost nije sama igrica, već njena popularizacija kroz medije i panika koju informacija o igrici širi.”
Naši mediji su u proteklim danima bukvalno dali jednostavno i lako uputstvo kako djeci dati mogućnost da putem cyberbullyinga ostvare psihološku dominaciju nad drugom, slabijom djecom, ali i jednostavno potakli interes kod sve djece i tinejdžera koji vjerovatno nisu imali pojma da “Plavi kit” postoji dok ih roditelji nisu pitali ili priču nisu vidjeli na jednom od portala. Logika nalaže da je ovdje “jaje starije od koke” ‒ umjesto da se odgovornim novinarstvom ova tema zaobiđe kao nepotvrđena, ili da se iskoristi kao povod za ozbiljnije, konkretnije i opširnije bavljenje temom izolacije tinejdžera, problemima pri socijalizaciji mladih i kako im se može pomoći, mediji su senzacionalizirali igricu koja uopšte ne postoji radi zadobijanja jeftine pažnje i malo više klikova.
Nadajmo se da se iz ove medijske “kokoške” neće izroditi neko puno groznije, užasnije jaje, i da će “Plavi kit” ostati još jedna lažna priča u 2017. godini. Međutim, ako se desi da priča dobije katastrofalniji rezultat, mediji neće moći pobjeći od svoje odgovornosti.
Hidroelektrana Dindo zajedno sa još sedam hidroelektrana vraćaju se ponovo kao zombi projekat da unište rijeku Ljutu. Na održanoj javnoj raspravi u Konjicu o Studiji utjecaja na okoliš se čuo ujedinjen glas koji je protiv studije i čitavog projekta.
Predstavnici udruženja Zeleni Neretva iz Konjica, Terra Dinarica i Eko akcija iz Sarajeva i Centra za životnu sredinu iz Banja Luke su bili prisutni na javnoj raspravi i argumentovano branili stanovište da rijeka Ljuta mora ostati netaknuta divlja rijeka.
Amir Variščić, Zeleni Neretve, Konjic: „Porazno je da se svakih par godina moramo ispočetka boriti protiv ovakvih suludih projekata. Ljuta treba da bude očuvana i da se koristi u svrhe zaštite prirode i održivog turizma. Na području općine Konjic su planirane 44 hidroelektrane. Općina Konjic temelji svoj strateški razvoj na turizmu, što je u suprotnosti sa ovakvim hidroenergetskim planovima“.
Nataša Crnković, Centar za životnu sredinu, Banja Luka: „Od 244 rijeke u Bosni i Hercegovini na skoro svim su planirane hidroelektrane. Obzirom da su one privatni interes u koji ulažemo javni novac, one predstavljaju pljačku naroda, na uštrb uništene prirode. Ne očekujemo da se političari opamete. Branićemo rijeku po rijeku sve dok god ovo ludilo ne prestane“.
Anes Podić, Eko akcija, Sarajevo: „Investitor iz Slovenije na pitanje koliko je zaštićenog područja u Sloveniji nije imao odgovor. U Sloveniji je zaštićeno 54% teritorije, a u Bosni i Hercegovini oko 2%. Zbog svojih iznimnih prirodnih vrijednosti, Prostorni plan iz 1981. godine, a koji je još uvijek na snazi, predvidio je ovo područje kao dio nacionalnog parka Igman, Bjelašnica, Treskavica i kanjon Rakitnice (Visočica). Uspostava nacionalnog parka bi stvorila mogućnost za otvaranje stotina radnih mjesta u seoskim područjima općine Konjic, iz kojih ljudi konstantno odlaze“.
Džana Bordanić, Terra Dinarica, Sarajevo: „Priroda naše države je jedinstvena, a kanjoni i klisure pripadaju specifičnim pejzažima Bosne i Hercegovine. Oni predstavljaju razvojne centre flore, faune i vegetacije i refugijume biodiverziteta. Imamo ne samo potencijale, nego i divne primjere gdje očuvana priroda privlači turiste i potiče razvoj lokalnih zajednica. U studiji je primjetan nedostatak podataka o flori i fauni, što ukazuje na to da nisu izvršena literaturna niti terenska istraživanja. Gradnjom hidorelektrana nepovratno se uništavaju ekosistemi i narušavaju kompleksni odnosi između vrsta“.
Javnost ima mogućnost da komentariše Studiju utjecaja na okoliš još 15 dana, te pozivamo sve da pošalju svoje komentare. Studija se nalazi na stranici Federalnog ministarstva okoliša i turizma, na sljedećem linku: http://www.fmoit.gov.ba/ba/clanak/1501/
U sklopu projekta „Moje mjesto pod suncem“ Centar za Kulturnu i Medijsku Dekontaminaciju /eFM radio obilazi škole i mladu raju u 10 gradova u BiH i s njima učimo kako snimati za radio, pravimo radijske emisije i priče o lokalnim sredinama iz kojih ovi mladi dolaze, te predstavljamo sve ono što mlade tišti i sve ono čime se mladi ponose u svojoj sredini. Tema naših emisija je Moje mjesto pod suncem, a svome mjestu pod suncem pričali su nam i mladi ljudi iz Bočinje i Dubrava.
Daleko od Čovića, Dodika, Izetbegovića, Radončića i ostalih bitnih likova, nalazi se malo mjesto u Srednjoj Bosni zvano Bočinja, nedaleko od Maglaja. Udaljena je Bočinja nekih 150 kilometara od velikog i važnog Sarajeva, brojnih mikrofona, kamera, naslova i udarnih vijesti. Udaljeno od očiju, al nipošto daleko od srca. Barem nečijeg.
Učionica u Bočinji
Jednako daleko, odnosno, jednako blizu, nalazi se i mjesto Dubrave. Nadomak Tuzle, ali opet daleko od očiju svih onih gore mikrofona, kamera, naslova i udarnih vijesti. No, kao i u Bočinji, nađosmo tamo više srca, nego li ga sretosmo u nekim izvikano srčanim, tradicionalnim i po dobrodošlici poznatim mjestima.
Upoznali smo u Bočinji i Dubravama sjajne male ljude (namjerno ih ne zovem djecom, a zašto – shvatit ćete kasnije), male ljude posebne na hiljadu načina, ljude koji su prevazišli sve probleme o kojima se mi svakodnevno upljujemo pričajući. Ti mali ljudi ne mare za popise, nacije, entitete, vitalne i kojekakve druge interese. Oni mare za interese ljudi u potrebi i samo tako se i ponašaju. Isti ovi mali ljudi stvorili su koaliciju jaču od bilo koje političke koalicije u BiH u posljednjih 20 godina. Iskreniju i korisniju – svakako.
U Bočinji smo bili u maloj područnoj školi koju pohađa 13 učenika od 1. do 5. razreda. Dvije učiteljice, nastavnica engleskog jezika i domar čine osoblje škole. Graje na hodniku i nema, barem ne onakve na kakvu smo navikli u drugim škola u ”bitnim” i ”očima bliskim” mjestima. Svakog jutra, djeca putuju u školu, neki dolaze pješice, neke povuče učiteljica, dok neki do škole dospiju organiziranim kombi prijevozom, koji je jedini organizirani i redovni prijevoz koji ova djeca imaju. Iako povratničko mjesto, sa podijeljenim stanovništvom, u razredu se ne osjeti nikakva razlika. Djeca biće prevazišla ono na šta se ostatak ove države najviše pali. U školi koja je jedva obnovljena poslije prošlogodišnjih poplava, uvjeti i nisu bogzna kakvi. Krede se štede, tempera i plastelina nema – NIKAKO, učiteljice znaju ponekad same donirati materijale, ali to ne može biti trajno rješenje. Imaju jedan kompjuter, na kojem se uspiju izmijenjati na odmorima i to je njihov doticaj s tehnologijom. Kako kažu učiteljice, mnogi se sami snalaze, pa već od petog razreda zarađuju svoje prve novce, kako – tako. Kaže nam jedna učiteljica: ”Sevap bi ih bio odvesti u granap. Neki nikad nisu bili.” Druga nam kaže da bi djeci umjesto slatkiša bolje bilo donijeti materijale za rad, jer im je to najpotrebnije. Jer kad nemaš ništa, i malo ti je mnogo. Radionica je usprkos svemu protekla odlično, snimili smo mnoštvo materijala, igrali se sa zvukovima oko nas, diktafone nismo ispuštali iz ruku. ”Rijeka stvarno drugačije zvuči kad se sluša kroz diktafon”, primjećuje jedan od dječaka. Uskoro zavlada tišina, slušalice su na ušima. Sluša se ono što se svakodnevno „ne čuje“…
“Rijeka drugačije zvuči..”
U Donjim Dubravama područna škola izgleda nešto bolje. Graja je glasnija, djece i učionica je više, više je razreda i nastavnika, a škola izgleda prelijepo uzimajući u obzir da su sama djeca ukrašavala zidove škole, kako vanjske, tako i unutarnje. Mi smo imali priliku raditi sa ekipom novinarske sekcije ove škole, malim ljudima koji shvaćaju svoju odgovornost kao novinari, koji ozbiljno doživljavaju svoj zadatak informiranja škole kroz školski časopis, zidne novine i ostale aktivnosti koje provode. Ekipa nas je prvo iznenadila sjajnim snimcima za radijsku emisiju, koju možete čuti ovdje (link), svojim sluhom i talentom za radio novinarstvo, za prenošenje i pričanje priče općenito. Radio drama, intervjui i sjajni prilozi, zvučni efekti i ideje, učinili su nas da se osjećamo kao amateri. Pričali smo im o drugim malim ljudima s kojima smo radili i nekoliko puta im otvoreno rekli kako su jedna od najboljih ekipa koje smo upoznali. Sjajan prvi dan radionice opet nas nije mogao pripremiti za ono što je uslijedilo drugi dan. Mislili smo da samo naišli na odličnu ekipu, no sutra su pokazali da su i više od toga.
Mi još ne znamo šta nam se sprema. Samo snimamo.
Primijetili smo taj drugi dan da je raja nešto razigranija i da češće napušta učionicu. Dok smo mi bili zauzeti montiranjem emisije, slaganjem priloga i vođenjem ”improviziranog radija”, nešto se spremalo. Idemo u WC, moramo do direktora, zove nas razrednica, neki su od razloga i izgovora na koje smo pali, ne znajući šta nam spremaju. Oni koji su ostajali u učionici okupirali su nas s hiljadu pitanja, ne bi li nam odvratili pažnju od onoga što njihove kolege zapravo rade. Pred sami kraj naše radionice, dolaze razredne kolovođe i na naš stol stavljaju kutiju punu školskog materijala. ”Pošto je njih 13, mi smo kupili svega tempera, plastelina, flomastera, olovaka, kistova, blokova, kreda i ko zna šta sve još, uspjela je naša raja kupiti za ”onu školu koju ste nam jučer spominjali i onu djecu što nemaju plastelin”.
Kažu kako im je žao što je njihov najveći problem to što nemaju gdje izaći u svome mjestu, dok druga djeca nemaju ni osnove za školovanje. Osviješteni, načelno dobri LJUDI, empatični i svjesni svoga okruženja, hodali su po školi krijući se od nas i skupljali donacije za djecu koju nikada nisu upoznali, za školu u mjestu za koje nisu znali da postoji. ”Neko marku, neko dvije, jedna nam je nastavnica dala 10 KM, pa smo uspjeli sve kupiti.” kažu i mole nas da ostanemo na drugoj smjeni, jer žele skupiti još novca i kupiti još materijala.
Na tabli su brzo napravili i natpis ”Dubrave za Bočinju” i predložili da se slikamo svi skupa ispred natpisa, sa kutijom koju su i ukrasili svojim potpisima i porukama učenicima iz Bočinje. Pozdravili smo se, još jednom poslušali emisiju koju smo napravili, uvjerili se da je sve uredu i krenuli kući. Autobus ih je čekao dok su nas pratili do auta i zezali nas što smo pustili suzu kad smo vidjeli kutiju.
Mali ljudi
Šamarčina koju nam je lupio njihov čin podsjeti nas još jednom zašto radimo sve što radimo. To su ljudi koji su budućnost, to je primjer pravog aktivizma i iskrene želje za promjenom i pomaganjem. To je napredak i koalicija vrijedna pažnje, to je ono gdje mikrofoni i kamere trebaju biti uprte.
Daleko od Čovića, Dodika, Izetbegovića, Radončića i ostalih bitnih likova, daleko od Jahorine i velikih i skupih konferencija, organizacija zajebanog imena i medijskih zvijezda aktivizma, nalaze se dva mala mjesta, Dubrave i Bočinja. I dok država bruji o koalicijama stranaka na čijim radarima političkih planova ova dva mjesta ni ne postoje, mali ljudi iz ovih mjesta redefinirali su značenje koalicije, napravili ogroman pomak za cijelu nam napaćenu zemlju i postali naše zvijezde aktivizma.
Bočinja se zahvaljujeStigli su i drugi paketići
…
Priča ovdje ne završava i ako smo, a da to čitatelj ne zna, bili stavili tačku. Ova sjajna ekipa prepoznata je i dato joj je i javno priznanje za njihov gest (koji i dalje ne smatraju naročitim, već nečim sasvim normalnim).
Fondacija Mozaik organizuje nagradu DOBRO za filantropiju. Cilj nagrade i kampanje DOBRO za filantropiju je da istakne i prepozna osobe i kompanije koje su svojim radom i finansijskom podrškom značajno doprinijele razvoju zajednica, ali i da osnaži druge kompanije i pojedince da svojim doprinosom potaknu razvoj utječući tako na poboljšanje kvaliteta života u našoj zemlji.
Mladi filantropi
Nagrada DOBRO za filantropiju sama je našla svoj put do naših protagonista. Prepoznati su kao najmlađi filantropi u BiH i ponosno danas nose svoje ”DOBRO” značke. Ako slučajno budete nekad prolazili kroz Dubrave, i ako slučajno nekad spazite mladića ili djevojku sa značkom ”DOBRO”, obratite pažnju, jer se tu sigurno nešto dobro sprema. A ako slučajno budete prolazili kroz Bočinju i vidite malu područnu školu, također obratite pažnju, jer tamo se nalaze ljudi koji će svoju zahvalnost izraziti drugim dobrim djelima, kada za to vrijeme dođe. Da ne bi završili klišejski, nećemo reći da se dobro dobrim vraća. Reći ćemo da se dobro zasigurno ne vraća lošim. A to je veliki pomak naprijed.
Priča je nastala u sklopu rada Udruženja za Kulturnu i Medijsku Dekontaminaciju na projektu „Podrška trajnim rješenjima Revidirane strategije za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma“ koji finansira Evropska unija iz IPA fondova, uz sufinansiranje i koordinaciju UNHCR-a zajedno sa sedam projektnih partnera, uključujući i UNICEF. Projektne aktivnosti među kojima i audio radionice se provode u 10 prioritetnih lokacija u BiH: Brčko Distrikt, Bijeljina, Bosanski Petrovac, Derventa, Foča, Gradiška, Maglaj, Mostar, Prijedor i Živinice.
Projekat ima slogan “Moje mjesto pod suncem” i osnovni cilj komponente koju sprovodi UNICEF u saradnji sa partnerima je osigurati podršku za najranjiviju djecu i njihove porodice kroz različite aktivnosti. #mojemjestopodsuncem
Dovoljno smo inteligentna bića da opravdamo sve loše što se dešava u svijetu, ako nama to ide u korist ili nam na neki način pere savjest. Dosegli smo dovoljan stupanj razvoja da lako možemo da skrećemo fokus sa bitnih stvari na one manje bitne, spinujemo, manipuliramo i iskorištavamo neutemeljenu, a naizgled pravilnu argumentaciju, da operemo ruke od najstravičnijih stvari koje se oko nas dešavaju.
Lijepimo na sebe hiljade slojeva identiteta kako bi prikrili onaj najranjiviji i onaj koji dijelimo sa svakim drugim homo sapiensom na ovoj planeti – identitet ljudskosti. Trudimo se biti drugačiji od svih ostalih, izmisliti različitost koja nam može pomoći da si lakše objasnimo zašto nekome činimo loše. Jer bi u suprotom osjećali bol kao da loše činimo sebi.
Svojima radije nazivamo i bliskije doživljavamo pretke deset generacija unazad, koji su sasvim slučajno bili iste nacije, negoli vršnjake od kojih nas razlikuje samo ta jebena slučajnost rođenja na drugom kraju planete.
Ne podržavamo ubijanje, ali ga znamo opravdati. Ne volimo gledati krvoproliće, ali ga možemo objasniti. Ne toleriramo nasilje, ali navijamo za ”svoje” kad se ono desi.
Geopolitičke prilike, strateški položaj, frontovi, nacije, religije, vojske, dugovi, nafta, novac, istok, zapad, UN, NATO, Amerika, Rusija i svi ostali dekorativni argumenti u trenucima kada ti pod nogama eksplodira granta nisu bitni. Zauzimanje strana, traženje opravdanja u povijesti, ko je koga prije i kada zauzeo, oteo, kupio, prodao, tražio, napao, kada ti iznad glave rokaju rakete nije bitno. Nije bitno ni to da ljudi ubijaju. Bitno je da ljudi UMIRU.
Ja želim da živim u svijetu u kojem, kada se sranje dešava, ne tražimo opravdanje za sranje već način kako da ga zaustavimo. Ne zauzimamo strane već sprečavamo da se potreba za zauzimanjem strana ikada više javi. Ne objašnjavamo geopolitičke prilike već imamo nula tolerancije na krvoproliće. Ne učimo djecu da su ”naši” morali ”njihove”, već da se to nikada više ne smije desiti. Mnogo jako da želimo mir, ali da jednako jako NE ŽELIMO rat i krvoproliće.
Neko je danas bio u Auswitzu i palio svijeće za one koji su tada pobijeni, dok je jedan dio svijeta gorio. Ako nastavimo ovako, za 50 godina će neko paliti svijeće u Siriji za one koji su danas pobijeni, a neki drugi dio svijeta će goriti u tom istom trenutku. I tako u nedogled.
Anes Podić, Eko akcija, Sarajevo: „Investitor iz Slovenije na pitanje koliko je zaštićenog područja u Sloveniji nije imao odgovor. U Sloveniji je zaštićeno 54% teritorije, a u Bosni i Hercegovini oko 2%. Zbog svojih iznimnih prirodnih vrijednosti, Prostorni plan iz 1981. godine, a koji je još uvijek na snazi, predvidio je ovo područje kao dio nacionalnog parka Igman, Bjelašnica, Treskavica i kanjon Rakitnice (Visočica). Uspostava nacionalnog parka bi stvorila mogućnost za otvaranje stotina radnih mjesta u seoskim područjima općine Konjic, iz kojih ljudi konstantno odlaze“.
