preuzeto sa: http://lgbti.ba
Piše: Selma Kešetović
Foto: gayrva.com
Nikad ne možemo dovoljno govoriti o uzročno-posljedičnoj vezi feminizama i LGBTI pokreta, posebno zato što nam uvijek prijeti diskonekcija između generacija – nove generacije ne poznaju svoju povijest i povijest feminizma što završava u regresiji. Sustav koji ima koristi od strukturalne homofobije, transfobije i bifobije, a korijen ima u mizoginiji, računa na diskonekciju koja bi prouzročila nepostojanje kontinuiteta, potiče je, razbija solidarnost i udaljava od međugeneracijske razmjene iskustva i edukacije. Zašto patrijarhalno društvo u kojem živimo tako uporno odbacuje i opresira svoje LGBTi sugrađane/ke? “Zašto nas toliki mrze?” – pita se Valeri u V for Vendetta kad država šalje vojsku da zatvara i pogubljuje homoseksualce i lezbijke. Odgovor je uvijek u – mizogoniji.
Slovo L
Patrijarhalno društvo ima tendenciju da nasilje prema lezbijkama ili poriče (u smislu da se ono ne događa) ili fetišizira u svrhu muškog heteroseksualnog užitka. Iako je prošlo dosta vremena od seksualne revolucije, žene se ne doživljavaju kao ravnopravni subjekti koji posjeduju vlastitu seksualnu želju. One se još uvijek vezuju za dom, brigu i intimnost. Svako odstupanje od vrlo krutog modela ženskog seksualnog ponašanja, strogo je kažnjavano, patologizirano kroz medicinu i stigmatizirano kroz društvene odnose. Stoga se na lezbijsku intimu gleda kao na “prirodnu” intimu među ženama (koja je muškarcima zabranjena), a na njihove seksualne odnose kao na nezrelu seksualnost sa potencijalom za muški voajerizam. Suština seksa, prema patrijarhatu, je penetracija izvođena muškim penisom, i bez nje, to nije “pravi” seks. Radikalne feministice šezdesetih godina prošlog stoljeća vidjele su politički potencijal lezbijske ljubavi za emancipaciju svih žena. One su tražile prostore samo za žene kako bi se žene međusobno osnažile i izgradile otpor muškoj opresiji. Mnoge lezbijke su bile dijelom ovog radikalnog pokreta, a jedna od njih je Audre Lorde koja kaže: “Prava feministica dijeli lezbijsku svijest, spavala sa ženom ili ne.”
Statistike pokazuju da je predrasuda po kojoj lezbijke ne doživljavaju nasilje zbog svog seksualnog identiteta upravo to – predrasuda bez uporišta u stvarnosti. To nasilje najprije dolazi odande odakle dolazi za svaku ženu – iz obitelji. Patrijarhalno društvo prvenstveno i smatra da je lezbijka “obiteljski” problem i da će roditelji svojim pritiscima i nasiljem vratiti mladu ženu na “pravi put”. Kada to ne uspije, onda je tu strukturalno, pa i fizičko nasilje.
Slovo G
Zašto je penetracija shvaćena kao esencija seksa? Foucault je smatrao da se moć vrši putem seksualnosti, tačnije, preko muškog penisa koji penetrira. Svakodnevno svjedočimo govoru koji to potvrđuje gdje se jasno vidi poistovjećivanje penetracije sa aktom moći, obično muškarca nad ženom. Aleksandar Stojaković, jedan od istraživača/ica i koordinator projekta kvalitativnog istraživanja “Homofobija i internalizirana homofobija” Centra za kvir studije 2015. godine, u svom uvodnom tekstu upravo izvlači zaključak da je homofobija u našem društvu izrazvna posljedica mizoginije. Ispitanici/e su homoseksualce gledali kroz rodnu prizmu – muškarac koji odbija da penetrira u ženu nego biva penetriran prisvaja “ženske rodne“ odlike, što ga automatski čini manje vrijednim, jer žena je po defaultu niže biće. I dok je lezbijski seksualni odnos fetišiziran, onaj između dva muškarca izaziva veliku uznemirenost i averziju upravo iz razloga što ne postoji odgovarajuće vršenje moći u takvoj vrsti penetracije. Često takvu vrstu homofobije internaliziraju i sami gej muškarci, a i usvajaju jednaku mizoginiju, ne shvaćajući da je borba protiv iste zajednička borba svih nas.
Slovo B
Koliko puta ste čuli tvrdnju da i biseksualni muškarci i biseksualne žene vole zapravo isto – muškarca? Brisanje biseksualnog identiteta kao mogućeg i održivog opet ima veze patrijarhatom – muškarac koji je dozvoljeno seksualno biće ipak ne može biti tolikog seksualnog kapaciteta da ga jednako privlače oba roda (muška penetracija ga „obilježava“), a žena ne posjeduje doista seksualnost mimo muške želje tako da se i u njezinom slučaju samo odnosi sa muškarcem računaju kao legitimni. I to nije viđenje samo heteronormativnog društva, biseksualne osobe nailaze često i na poništavanje unutar LGBTI zajednice. Taj centrizam monoseksualnosti je samo još jedan falocentrizam – gdje se sva seksualna želja vrti oko muškog penisa kao jedinog validnog nositelja želje i libida.
Slovo T
Ovo slovo nije uvijek (i ne ide uvijek) uz feminističke politike. Tačnije, radikalne feministice koje su slavile politički potencijal lezbijki, nisu gledale naklono na trans žene, odbijajući im dati legitimitet onog što su one smatrale autentičnim ženskim iskustvom. No, liberalne feministice snažno se suprostavljaju takvoj tezi, stavljajući pravo na samoodređenje kao temelj za oslobođenje žena, muškaraca, LGBT osoba i drugih identiteta. Za patrijarhalno društvo je ključno da su rodovi esencijalni i “prirodni”, tako da je svako odstupanje istovremeno i borba protiv istog. U posljednje vrijeme sve je više ispovijesti trans muškaraca i trans žena koji/e svjedoče da su privilegije, diskriminacija i sveprožimajuća mizoginija itekako realni. Primjerice, trans muškarci primjećuju koliko se osjećaju sigurnije kada hodaju noću, koliko njihove riječi imaju veću težinu, pa čak i kako se ljudi smiju njihovim šalama (a nisu postali/e ništa više ni manje duhoviti).
Slovo I
Interspolnost je još uvijek tabu tema o kojoj se vrlo malo zna. Prilikom rođenja, ukoliko beba ima spolne odlike koje se ne uklapaju u naučeni sustav binarnosti, liječnici/e i roditelji donose brzu odluku da invanzivnom kiruškom intervencijom “preprave” spol po prihvatljivom modelu. Takva intervencija nije medicinski opravdana, štaviše, može prouzročiti probleme u kasnijem razvoju djeteta. No rodna binarnost i rodne uloge u patrijarhalnom društvu jesu imperativ koji dolazi prije svega. U jednim od najvažnijih filmova o interspolnosti XXY, majka interspolne osobe govori zašto je teško i društveno stigmatično roditi interspolno dijete: “Kad se rodi beba, odmah pitaju da li je djevojčica ili dječak. Šta ja da odgovorim?”. Kada rod ne bi definirao našu ljudskost ili osobnost, to bi bio konačan pad patrijarhata.
