lgbti.ba: Dolazimo u Sarajevo u ime solidarnosti i jedinstva

Piše: Mirza Halilčević

Bosna i Hercegovina će ove godine, zajedno sa Sjevernom Makedonijom (čija se prva povorka desila u subotu, 29. juna), prvi put organizirati povorku ponosa, čime će se i zvanično pridružiti zemljama regiona gdje se povorke ponosa godinama održavaju. Zagrebačka povorka ponosa ove godine proslavila je i svoje punoljetstvo, te je, uz beogradsku, svakako jedna od najstarijih u našoj regiji.

Pozitivne prakse rada i procesi učenja predstavljaju aktivistički kapital koji je nastao zajedničkim radom i saradnjom. Iako u zemljama regiona postoje značajne razlike koje se odnose na kvalitet i uslove života LGBTI osoba, neke stvari su također i vrlo slične. Bosna i Hercegovina  je prema tome mnogo bliža Srbiji, Crnoj Gori ili Makedoniji, nego Holandiji, Švedskoj ili Finskoj, kako u odnosu na standard života LGBTI osoba, tako i kulturološki. Ovo, ipak, ne znači da bh. LGBTI pokret ne treba da uči i prati procese svih drugih zemalja svijeta, pa i onih značajno razvijenijih, nego da je bitno moći se pozicionirati u odnosu na širu perspektivu i standard. Organizatori/ce beogradske povorke sličnog su mišljenja.

“Zemlje bivše SFRJ imaju sličan mentalitet, samim tim se i zajednica susreće sa sličnim izazovima. Ovo nam pomaže da predvidimo potencijalne probleme, ali i da lakše rešavamo postojeće. Sa druge strane, solidarnost i podrška su važni i umeju da puno znače, jer aktivizam nije uvek tako lagan i lep posao kao što se to čini. Beograd prajd će, naravno, biti uz Sarajevo 8. septembra da zajedno osvojimo to novo parče prostora. Bićemo tu da podržimo naše prijatelje/ice, saborkinje/ce, ali i da pošaljemo poruku solidarnosti i jedinstva”, poručili su iz Beograda.

Kao što je i ranije navedeno, Sjeverna Makedonija je ove godine prvi put organizirala povorku ponosa u Skopju, koja je uspješno i bez incidenata održana 29. juna. Organizatori/ce ove povorke otkrivaju kako im je saradnja sa organizatorima/cama regionalnih povorki bila izuzetno važna, te kako su naučili mnogo radeći zajedno. Antonio Mihajlov, jedan od organizatora, kaže: “Mislim da je sama činjenica da smo mogli uspostaviti dobru regionalnu saradnju u okviru Balkan Pride inicijative, kao i van nje, dokaz da se oslanjamo i učimo iz iskustava organiziranja ovakvih događaja u regionu, naročito od Solun Pridea i Beograd Pridea, koji su nama najbliži i po kulturnim specifičnostima i po geografskoj udaljenosti. Saradnja je bitna jer su problemi i potrebe LGBTI zajednice svih ovih balkanskih zemalja, uključujući i Bugarsku, Grčku i Rumuniju, slični, i solidarnost i međusobna pomoć su logični koraci koje treba napraviti. Parada ponosa u Solunu je dosad bila i jedina parada koja je koristila makedonski jezik u svojoj promotivnoj kampanji da bi privukla LGBTI ljude i saveznike, tako da se naše iskustvo organiziranja prve parade ponosa u Skoplju nadovezuje na tu već postojeću saradnju”.

Mihajlov je dodao da dolazi u Sarajevo 8. septembra, da bi se pridružio porukama solidarnosti i ukazao na važnost prevazilaženja administrativnih granica. ”Naravno da ćemo doći – kao i kolege i kolegice iz ostalih prajd organizacija iz regiona. U kontekstima poput balkanskih, gdje politički i javni diskurs često sadrže nacionalističke, isključujuće i diskriminirajuće retorike, dobro je pokazati model saradnje i partnerstva unatoč, etničkim linijama identifikacije. U tome leži i poruka koja želimo poslati regionu iz Sarajeva!”

Saradnja regionalnih organizatora/ica povorki ponosa zaista ima izuzetan potencijal da postane, kako to Mihajlov objašnjava, model partnerstva država Balkana. Poruke koje se šalju putem ovakvog skupa, koji će pohoditi brojni/e građani/ke regiona, zaista prerastaju izolovane zahtjeve LGBTI osoba i čine ovaj skup ozbiljnim političkim protestom. Ovakvom strategijom direktno se utječe i na građenje općeg imidža LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini, pa i u regionu, što je, zbog postojane homofobije, izuzetno bitno.

Organizatori povorke ponosa u Prištini nisu krili svoju sreću ni rekacije na najavu prve Bh. povorke ponosa. Kako navode iz Centra za jednakost i slobodu – CEL Kosovo, sa velikim uzbuđenjem dolaze u Sarajevo, i to ne samo organizatori kosovske povorke, nego i mnogi drugi aktivisti/kinje koji/e posjećuju ovaj centar. Oni dodaju kako svim LGBTI osobama u Bosni i Hercegovini žele da imaju slobodu koju zaslužuju, te se nadaju da će se, uslijed vidljivosti povorke ponosa, borbi za LGBT prava pridružiti i mnogi drugi. Na pitanje o važnosti regionalne saradnje oni navode: “Za nas je izuzetno važna spona sa regionom. Stvaranjem konekcija sa državama regiona se direktno pomaže i širenju znanja i iskustva, ali ono što je možda i najvažnije – tako se ujedinjujemo. Mi vjerujemo da, bez obzira što nekad imamo različite situacije, imamo istu borbu. Stvaranjem odnosa sa organizatorima/cama iz regiona je također dobro i za LGBTI osobe na Kosovu, te za njihovo širenje poznanstava i sistema podrške. Uz sve ovo, mislimo i da mnogi/e aktivisti/kinje kontinuirano inspirišu jedni druge, što zapravo daje dodatnu snagu za LGBTI pokret.”

Regionalna saradnja ne mora isključivo biti vezana za razmjenu iskustava pri organiziranju povorke ponosa. Ovakav vid odnosa dobrodošao je i prilikom sprovođenja drugih oblika aktivnosti koje se odnose na unapređenje standarda života LGBTI osoba. Priroda ovakvih odnosa također ne mora uvijek biti profesionalne prirode. Jednako je važan i susret LGBTI osoba iz različitih sredina regiona, te podrška koja se uspostavlja tim putem.

Iz Zagreb Pridea objašnjavaju kako ovakve saradnje postoje zapravo još od samih začetaka LGBTI pokreta u regiji, te kako se još od 2000-tih djeluje solidarno pri organizovanju Povorke ponosa LGBTIQ osoba i obitelji, kao i u vezi edukacijskih, istraživačkih i zagovaračkih aktivnosti. “S obzirom na različite stadije u kojima se nalaze zajednica, pokret, pa i povorke diljem zemalja regije, suradnja između organizatora/ica uvelike doprinosi i osnaživanju zajednice, jer to pokazuje da se ne radi o partikularnom pitanju određene države ili grada, već nečega što se tiče svih nas. Dok je zagrebačka Povorka ponosa mjesto gdje zajednica može koračati s većim osjećajem sigurnosti i opuštenosti, u većini drugih gradova u regiji to je još uvijek nemoguće. Povorke ponosa mijenjaju društvo, što je najvidljivije ako usporedimo zagrebačku Povorku 2002. i 2019. godine, a za to je iznimno važan kontinuitet njihovih održavanja”, navode iz Zagreb Pridea, dodajući kako od početka 2000-tih dolaze u BiH i podržavaju različite aktivnosti LGBTI organizacija. “Iznimno nam je drago i ponosne smo što se Sarajevo priključuje gradovima u regiji koji kroz povorku ponosa pokazuju da može drukčije, ravnopravnije i solidarnije, a da u našim društvima ima mjesta za sve ponosne i hrabre ljude – bez obzira na pozadinu, privilegije i iskustva. Zagreb Pride će i na Bh. povorci ponosa ponovno poručiti kako mi lezbijke, gejevi, biseksualne, trans, inter i kvir osobe, u povorkama ponosa ne marširamo samo za svoja prava. Mi to uvijek činimo za prava svih potlačenih.”

Države i gradovi navedeni u ovom tekstu samo su dio mreže podrške i solidarnosti koja postoji između aktivista/ica i LGBTI osoba regiona. Sa sigurnošću se može kazati kako ovom spisku pripadaju i Crna Gora, kao i Albanija, čiji će aktivisti/ice također pohoditi ovogodišnju prvu Bh. povorku ponosa. U ovakvom sastavu i sa ovakvom podrškom, Sarajevo će 8. septembra sigurno biti centar regiona.

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.

 

LBGT.ba: Intervju – U pol’ 9 kod Sabe

LGBTI.ba

Publika ovogodišnjeg Međunarodnog festivala queer filma Merlinka imat će priliku da pleše uz neke od najpoznatijih hitova benda U pol’ 9 kod Sabe. Iako se njihova muzika na prvo slušanje može činiti naivnom, ovaj kolektiv u svojim pjesmama ozbiljno problematizira svakodnevne životne situacije LGBTI osoba, kao i ostalih marginalaca/ki. U pol9 kod Sabe je feministički i queer muzički kolektiv iz Zagreba kojeg čine klavijaturistica Ana Opalić, bubnjarka Zrinka Kolarić, basistkinja Helena Ernoić, gitarista i saksofonista Marko Lucijan Hraščanec i pjevačica Martina Zvonić. Žanrovski se klasifikuju kao mješavina indie popa i kabarea sa tekstovima koji nerijetko progovaraju o seksualnosti, odnosno, homoseksualnosti. Sa Anom Opalić, autoricom većine tekstova, razgovarali/e smo o njihovom pogledu na aktivistički domen muzike, kao i na položaj LGBTI motiva u tekstovima pjesama. Otkrili su nam da se raduju Sarajevu, te da na Merlinka festival dolaze da pošalju univerzalne poruke ljubavi.

Razgovarao: Mirza Halilčević
Foto: Dag Oršić

LGBTI.ba: Po prvi put ćete ove godine gostovati u Sarajevu, i to na filmskom festivalu Merlinka. Kako se osjećate u vezi toga, i ima li nešto što vas posebno veže za ovo podneblje, nešto čemu se radujete?

ANA OPALIĆ: Zapravo, mi smo već svirali/e u Sarajevu, na 8. Pitchwiseu 2013. godine. Bilo je sjajno! Super ekipa. Jako se radujemo povratku u Sarajevo. Martina jedva čeka da popije kafu i pojede baklavu na Baščaršiji – evo doslovno mi to govori dok tipkam. Kaže da nju vežu jako lijepe uspomene za Sarajevo.

LGBTI.ba: Bend U pol’ 9 kod Sabe inače, mimo svog žanrovskog opredjeljenja, važi i za feministčki, queer i aktivistički bend. Kakvu to muziku sviraju aktivistički bendovi?

ANA OPALIĆ: Ne znam za ostale, ali ovaj bend svira pop glazbu. Ono što je važno za Sabe jest to da glazbu i tekstove radim uglavnom ja – Ana, a ponekad uleti i Martina sa kojim stihom ili refrenom. Pošto sam ja lezbijka, a još smo uz to nas dvije zajedno, naše ljubavne pjesme neizbježno pjevaju o lezbijskoj ljubavi. Mi to nikada nismo ni pokušavale prikriti. Postavile smo se prema toj činjenici kao da je najnormalnija stvar na svijetu (što i jest), želeći da publika tako i sluša naše pjesme. Ono što se događa u trenutku kad smo mi out jeste da to postaje neki vid aktivizma, jer uobičajena praksa bila bi skrivanje iza neutralnih tekstova ili pretvaranje riječi “ona” u “on”. To se očekuje. Kada to ne napraviš, nego bez cenzure pišeš tekstove, to je samo po sebi jedan jak statement. Mi nikada našu priču nismo nešto naročito forsirale kroz tekstove, nismo se na to furale, jednostavno je nismo htjele kriti. Što se tiče same glazbe, razmišljala sam zašto smo krenule baš sa pop glazbom. Mislim da je to zato jer smo mi krenule svirati iz potrebe da se zabavimo, da ne budemo u depri, da se osjećamo bolje, da budemo blesave, neobavezne, da si jednostavno damo oduška. Nitko nije ni sanjao da ćemo na kraju zbilja i postati “pravi” bend, pa je zafrkancija zapravo udarila temelje ovog benda.

LGBTI.ba: Na vašoj Facebook stranici u opisu piše kako je bend spoj različitih marginalnih/manjinskih pozicija. Koliko vam takva iskustva pomažu u procesu stvaranja muzike, ali i razumijevanja potencijalne publike?

ANA OPALIĆ: Da, ovaj bend je uvijek bio svojevrsna platforma za upoznavanja i druženja. Mislim da je baš iskustvo života na margini i nas same navelo na ideju osnivanja benda. Nas pet smo se tada družile u stanu gitaristice Sandre, pa kasnije basistice Sabe. Tako je bend i dobio ime. U pol’ 9 su bile probe kod Sabe. Družile smo se po kućama jer, naravno, nema baš previše gay friendly mjesta u Zagrebu i ljudi se uglavnom druže po stanovima. Tako su nastale i naše prve pjesme. Ljudska priroda koja pjeva o tome koja je bila s kojom. Pa Razmažena, pjesma za koju su me inspirirale tri različite žene. Spojene u jedan lik činile su savršenu “bad girl” zagrebačke lezbo scene tada. Općenito, ponekad su i životne drame naših frendica bile inspiracija za pjesme. Zato se publika u njima tako često i prepoznaje. Sve je to pravi neprerađeni život iz predgrađa!

LGBTI.ba: Smatrate li bitnim da marginalne priče, pa i priče o LGBTI osobama, budu ispričane/opjevane od osoba koje dolaze također sa (seksualne) margine?

ANA OPALIĆ: Pa da. Riječ je o životima, o iskustvima. To su naše priče. To su naši životi. Ljubavi, krize, propitivanja. Iskreno je, skroz. Ne radi se o brendiranju ili isfuravanju, radi se zbilja o našim životima. Možda nas mainstream glazbena kritika nije uvijek znala prepoznati jer jednostavno ne znaju gdje bi nas svrstali. Funkcioniramo po nekim drugim principima. Imamo mrvicu drugačije prioritete od uobičajenih. Zato reakcije publike znaju biti jako emotivne. Vrlo često nam ljudi govore koliko im znači da postojimo, da pričamo i njihove priče pričajući svoje. Na našim svirkama ljudi znaju tekstove napamet i pjevaju s nama. To je divan osjećaj. Ukratko, Sabe imaju najbolju publiku koju si jedan pop bend uopće može poželjeti! Mislim da je to zato jer smo autentične.

LGBTI.ba: Koliko su bitni feministički principi za radnu atmosferu u bendu?

ANA OPALIĆ: Pa, U pol’ 9 kod Sabe vlada poprilično feminističko ozračje. Općenito, u tom bendu uvijek su svirali ljudi koji su svjesni da feminizam uopće ne može biti upitan. Feminizam se jednostavno podrazumijeva kod Sabe!

LGBTI.ba: Šta znači biti dijelom feminističkog i queer muzičkog kolektiva u društvima heteropatrijarhalnih, nacionalističkih, fanatičkih narativa?

ANA OPALIĆ: Pa konkretno znači da ste kao bend “označeni” i onda imaš ljude koje te ignoriraju i ljude koji te baš zbog toga podržavaju. Na radiju će se uglavnom puno više vrtiti “rodno neutralne” pjesme. Neki će reći da se više vrte jer su “bolje”. Neki će reći da nismo ozbiljan bend zato što smo jeftini pop, ili zato jer smo out i radimo od toga cirkus, zato što “propagiramo” lezbijstvo. Ima tu svakakvih komentara. Dio underground scene zamjerio nam je što smo potpisale za izdavačku kuću Aquarius Records. Valjda je logično da mi trebamo ostati underground. A ja se s tim ne slažem. Mislim da je važno da je bend poput Saba prisutan u mainstreamu, jer za vidljivost se treba izboriti baš tamo gdje te negiraju. U taj javni prostor treba ući. To je naš aktivizam. Ako ostanemo underground i sviramo na tulumima “za našu ekipu”, nismo dovoljno promijenile svijet. A mi ga želimo promijeniti barem malo. Ono što je meni osobno važno jest to da smo mi iskrene prema sebi i prema svojoj publici.

LBTI.ba: Kakve poruke ćete poslati Sarajevu i sarajevskoj publici svojim koncertom na Merlinki?

ANA OPALIĆ: Poruka je jednostavna: ljudi, dođite se s nama zabaviti i podružiti. Da citiram Lorice iz Rijeke: Ljubav je ljubav!

 

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora.

Feminizam za svako LGBTI slovo

preuzeto sa: http://lgbti.ba

Piše: Selma Kešetović
Foto: gayrva.com

Nikad ne možemo dovoljno govoriti o uzročno-posljedičnoj vezi feminizama i LGBTI pokreta, posebno zato što nam uvijek prijeti diskonekcija između generacija – nove generacije ne poznaju svoju povijest i povijest feminizma što završava u regresiji. Sustav koji ima koristi od strukturalne homofobije, transfobije i bifobije, a korijen ima u mizoginiji, računa na diskonekciju koja bi prouzročila nepostojanje kontinuiteta, potiče je, razbija solidarnost i udaljava od međugeneracijske razmjene iskustva i edukacije. Zašto patrijarhalno društvo u kojem živimo tako uporno odbacuje i opresira svoje LGBTi sugrađane/ke? “Zašto nas toliki mrze?” – pita se Valeri u V for Vendetta kad država šalje vojsku da zatvara i pogubljuje homoseksualce i lezbijke. Odgovor je uvijek u – mizogoniji.

Slovo L

Patrijarhalno društvo ima tendenciju da nasilje prema lezbijkama ili poriče (u smislu da se ono ne događa) ili fetišizira u svrhu muškog heteroseksualnog užitka. Iako je prošlo dosta vremena od seksualne revolucije, žene se ne doživljavaju kao ravnopravni subjekti koji posjeduju vlastitu seksualnu želju. One se još uvijek vezuju za dom, brigu i intimnost. Svako odstupanje od vrlo krutog modela ženskog seksualnog ponašanja, strogo je kažnjavano, patologizirano kroz medicinu i stigmatizirano kroz društvene odnose. Stoga se na lezbijsku intimu gleda kao na “prirodnu” intimu među ženama (koja je muškarcima zabranjena), a na njihove seksualne odnose kao na nezrelu seksualnost sa potencijalom za muški voajerizam. Suština seksa, prema patrijarhatu, je penetracija izvođena muškim penisom, i bez nje, to nije “pravi” seks. Radikalne feministice šezdesetih godina prošlog stoljeća vidjele su politički potencijal lezbijske ljubavi za emancipaciju svih žena. One su tražile prostore samo za žene kako bi se žene međusobno osnažile i izgradile otpor muškoj opresiji. Mnoge lezbijke su bile dijelom ovog radikalnog pokreta, a jedna od njih je Audre Lorde koja kaže: “Prava feministica dijeli lezbijsku svijest, spavala sa ženom ili ne.”

Statistike pokazuju da je predrasuda po kojoj lezbijke ne doživljavaju nasilje zbog svog seksualnog identiteta upravo to – predrasuda bez uporišta u stvarnosti. To nasilje najprije dolazi odande odakle dolazi za svaku ženu – iz obitelji. Patrijarhalno društvo prvenstveno i smatra da je lezbijka “obiteljski” problem i da će roditelji svojim pritiscima i nasiljem vratiti mladu ženu na “pravi put”. Kada to ne uspije, onda je tu strukturalno, pa i fizičko nasilje.

Slovo G

Zašto je penetracija shvaćena kao esencija seksa? Foucault je smatrao da se moć vrši putem seksualnosti, tačnije, preko muškog penisa koji penetrira. Svakodnevno svjedočimo govoru koji to potvrđuje gdje se jasno vidi poistovjećivanje penetracije sa aktom moći, obično muškarca nad ženom. Aleksandar Stojaković, jedan od istraživača/ica i koordinator projekta kvalitativnog istraživanja “Homofobija i internalizirana homofobija” Centra za kvir studije 2015. godine, u svom uvodnom tekstu upravo izvlači zaključak da je homofobija u našem društvu izrazvna posljedica mizoginije. Ispitanici/e su homoseksualce gledali kroz rodnu prizmu – muškarac koji odbija da penetrira u ženu nego biva penetriran prisvaja “ženske rodne“ odlike, što ga automatski čini manje vrijednim, jer žena je po defaultu niže biće. I dok je lezbijski seksualni odnos fetišiziran, onaj između dva muškarca izaziva veliku uznemirenost i averziju upravo iz razloga što ne postoji odgovarajuće vršenje moći u takvoj vrsti penetracije. Često takvu vrstu homofobije internaliziraju i sami gej muškarci, a i usvajaju jednaku mizoginiju, ne shvaćajući da je borba protiv iste zajednička borba svih nas.

Slovo B

Koliko puta ste čuli tvrdnju da i biseksualni muškarci i biseksualne žene vole zapravo isto – muškarca? Brisanje biseksualnog identiteta kao mogućeg i održivog opet ima veze patrijarhatom – muškarac koji je dozvoljeno seksualno biće ipak ne može biti tolikog seksualnog kapaciteta da ga jednako privlače oba roda (muška penetracija ga „obilježava“), a žena ne posjeduje doista seksualnost mimo muške želje tako da se i u njezinom slučaju samo odnosi sa muškarcem računaju kao legitimni. I to nije viđenje samo heteronormativnog društva, biseksualne osobe nailaze često i na poništavanje unutar LGBTI zajednice. Taj centrizam monoseksualnosti je samo još jedan falocentrizam – gdje se sva seksualna želja vrti oko muškog penisa kao jedinog validnog nositelja želje i libida.

Slovo T

Ovo slovo nije uvijek (i ne ide uvijek) uz feminističke politike. Tačnije, radikalne feministice koje su slavile politički potencijal lezbijki, nisu gledale naklono na trans žene, odbijajući im dati legitimitet onog što su one smatrale autentičnim ženskim iskustvom. No, liberalne feministice snažno se suprostavljaju takvoj tezi, stavljajući pravo na samoodređenje kao temelj za oslobođenje žena, muškaraca, LGBT osoba i drugih identiteta. Za patrijarhalno društvo je ključno da su rodovi esencijalni i “prirodni”, tako da je svako odstupanje istovremeno i borba protiv istog. U posljednje vrijeme sve je više ispovijesti trans muškaraca i trans žena koji/e svjedoče da su privilegije, diskriminacija i sveprožimajuća mizoginija itekako realni. Primjerice, trans muškarci primjećuju koliko se osjećaju sigurnije kada hodaju noću, koliko njihove riječi imaju veću težinu, pa čak i kako se ljudi smiju njihovim šalama (a nisu postali/e ništa više ni manje duhoviti).

Slovo I

Interspolnost je još uvijek tabu tema o kojoj se vrlo malo zna. Prilikom rođenja, ukoliko beba ima spolne odlike koje se ne uklapaju u naučeni sustav binarnosti, liječnici/e i roditelji donose brzu odluku da invanzivnom kiruškom intervencijom “preprave” spol po prihvatljivom modelu. Takva intervencija nije medicinski opravdana, štaviše, može prouzročiti probleme u kasnijem razvoju djeteta. No rodna binarnost i rodne uloge u patrijarhalnom društvu jesu imperativ koji dolazi prije svega. U jednim od najvažnijih filmova o interspolnosti XXY, majka interspolne osobe govori zašto je teško i društveno stigmatično roditi interspolno dijete: “Kad se rodi beba, odmah pitaju da li je djevojčica ili dječak. Šta ja da odgovorim?”. Kada rod ne bi definirao našu ljudskost ili osobnost, to bi bio konačan pad patrijarhata.

Translate »