“Brašno u venama”, na Festivalu u Bursi

Predstava reditelja Borisa Liješevića “Brašno u venama” u nedjelju, 18. marta, i ponedjeljak 19. marta, igrala je na sceni državnog teatra u Bursi, u okviru 5. Internacionalnog teatarskog festivala Balkanskih zemalja. Predstava je rađena po tekstu Igora Štiksa, a nastala je u koprodukciji Internacionalnog teatarskog festivala MESS – Scena MESS i Sarajevskog ratnog teatra SARTR-a.

Predstava prati priču jedne porodice koja se, nakon skoro dvadeset godina, ponovo okuplja na večeri u postratnom Sarajevu. To je ustvari priča o ljudima u kojima rat još uvijek traje. Šta se na kraju večere dogodi i da li akteri uspijeva da zaliječe stare rane i da ponovo postanu porodica, publika u Bursi je imala priliku da pogleda u protekla dva dana i oba igranja je ispratila velikim aplauzom.

Jedan od glumaca, Admir Glamočak, je rekao kako mu je posebno drago što se, kolegama i kolegicama iz Turske, predstava jako dopala. “Najveći kompliment koji smo mogli za predstavu dobiti je to što su je glumci i glumice iz teatra u Bursi, u kojem smo u sklopu festivala igrali predstavu, odgledali oba puta”, rekao je Glamočak.

Glumac, Izudin Bajrović, misli da je predstava ostvarila uspjeh u Bursi na način da je, po reakcijama publike, uspjela da iskomunicira ono što su glumci i glumice na sceni igrali/e. “Lijepo je što je priča koju prati ova predstava uspjela da i tursku publiku zainteresuje u ovako velikom broju. To znači da smo napravili dobru stvar”, naveo je Bajrović.

Ovo je treći put da Scena MESS gostuje na Internacionalnom teatarskom festivalu Balkanskih zemalja u Bursi. 2015. godine, Scena MESS je bila gost festivala sa predstavom “Pobunjenih M.K.”, reditelja Nermina Hamzagića, a 2016. godine se publici u Bursi predstavila sa predstavom “Kokoš”, rediteljice Selme Spahić.

Uloge u predstavi ostvaruju: Kaća Dorić, Miki Trifunov, Admir Glamočak, Izudin Bajrović, Selma Alispahić i Jasenko Pašić.

Aktivnosti Scene MESS možete pratiti na web stranici www.mess.ba te na instagram profilu Festival MESS.

 

Pravo Ljudski putuje… u Banja Luku i Bihać

Od 20. do 21. marta Pravo Ljudski će dio 12. izdanja PLJFF predstaviti građanima i građankama Banja Luke i Bihaća kroz filmski program Oslikavanje humanosti.

Filmski program u Banjoj Luci i Bihaću predstaviti će 6 filmova, od kojih je 5 kratkih filmova novih autora i autorica iz BiH koj su nastali u sklopu Škole kreativnog dokumentarnog filma Oslikavanje humanosti, koju je Pravo Ljudski organizovao u partnerstvu sa Međunarodnim komitetom Crvenog krsta. Dodatno, program donosi i dugometražni, visoko nagrađivani dokumentarni film Dobri poštar, koji propituje odnos lokalnog stanovništva prema izbjeglicama u Bugarskoj podsjećajući nas na odgovornost i ljudskost u periodu kada se i BiH suočava sa većim valom izbjeglica.

Projekcije filmova će se održati u sljedećim terminima:

Banja Luka: 21.03. u 17h. Mjesto: Akademija umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci, Bulevar vojvode P. Bojovića 1a.

Bihać: 22.03. u 18h. Mjesto: JU Muzej Unsko-Sanskog kantona, zgrada Prvog zasjedanja AVNOJ-a, Petog korpusa 2.

Lokalni partneri programa su Akademija umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci i JU Muzej Unsko-Sanskog kantona.

Ulaz na sve događaje Pravo Ljudski putuje… u Banja Luku i Bihać je slobodan.

 

Pravo Ljudski putuje… je inicijativa decentralizacije programa Pravo Ljudski Film Festivala, podržana od NED (Nacionalna fondacija za demokratiju iz Washingtona, DC), Fondacije Konrad Adenauer Predstavništvo u BiH i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta.

Izložba slika i skulptura “O njoj…” Adisa Lukača u JAVA galeriji

Otvaranje izložbe slika i skulptura “O njoj…”, sarajevskog umjetnika Adisa Lukača,  će se desiti u srijedu, 28. marta, u 19:00 sati u JAVA galeriji.

Obasjana samo svjetlom mjesečine, jedna ženska figura polako se i na prstima kreće kroz prostorije svog stana. Umorna, odjeću koju je nosila tog dana baca na pod. Zastajkuje pred velikim ogledalom i posmatra svoj odraz, a potom sa kreveta uzima tog jutra odbačenu spavaćicu i oblači je. Preko nje nehajno navlači kućni ogrtač i sjeda na krevet…

Gledajući najnoviji ciklus radova Adisa Lukača, crteže-slike čiji je lajtmotiv žensko tijelo, ne možemo izbjeći a da se ne zapitamo da li nam je dopušteno prisustvovati. Osjećajući se pomalo kao voajer što posmatra kroz poluprozirne zavjese, posmatrač zaviruje u žensku intimu, u trenutke kada je posvećena samo sebi, trenutke najvećeg opuštanja. Odlutala je u misli, u koje joj on ipak ne uspijeva prodrijeti, mada bi htio. Tu ga ne pušta, ali pruža mu mogućnost posmatranja njenog tijela i iščitavanja njegovih priča: znak na tijelu kojeg ima od rođenja, rupice u donjem dijelu leđa, bore smijalice… Što je više posmatra, čini mu se da više o njoj samoj time otkriva. I zaista, ona je sve to, ali i mnogo više…

Udobno se smjestivši u ulogu posmatrača, nakon oslobađanja od početne nelagode, otpočinjemo pažljiviju analizu ženskih likova koji se, iscrtani, a potom i kolorisani u tehnici akrila, pojavljuju kao u izmaglici. Kompozicije su često riješene u svega nekoliko poteza, sažete u likovnom izrazu, ali vrlo rječite u iskazu. Raspoloženja i emotivna stanja naznačena su sugestivnim detaljima, gestama ili položajem tijela: nervozne ruke što stišću jedna drugu, okrenuta leđa, zamišljena lica te sjetne oči potiču empatiju, ali i povećavaju distancu između portretisane osobe i posmatrača. S druge strane, raširene ruke i opušteno tijelo na mnogim crtežima sugerišu otvorenost prema drugome i dopuštaju stvaranje osjećaja bliskosti.

Figuru na crtežima ne posmatramo samo kao tijelo, već kao subjekt i individuu. Ona nije podvrgnuta objektivizaciji, ni na kompozicijama na kojima joj lice nije vidljivo, čak ni na onima na kojima je posve razodjevena. Mada su tijela pretežno naga, prisutan je tek decentni erotizam te prizorima ne upravlja požuda. U oblikovanju ogrtača ili nekog drugog komada tkanine, koja tijelo zapravo više otkriva nego skriva, akcenti bijelom bojom gotovo simbolično su iskorišteni za umirivanje čulnosti na slici. Tkanina se javlja i kao protuteža teksturi tijela, te izazov umjetniku da se njihova materijalnost istovremeno i razlikuje i međusobno upotpunjava. Predstave su dominantno monohromne, ali su na pojedinim mjestima impregnirane snažnim bojenim akcentima, fragmentima koji im daju posebnu i drugačiju notu. Naposlijetku, igra svjetla i sjenke u sobi, kao i ona na samom tijelu, naglašava prelaze između čvrstoće i mekoće, svojstava koje umjetnik nastoji što vjernije prenijeti u crtež ili trodimenzionalnu formu. Zbog univerzalne vrijednosti njihove sadržine, ostaje otvorena i mogućnost da se suština radova iz ovog ciklusa pretače iz jedne likovne forme u drugu, kao i u druge vidove umjetnosti  – stihove, prozu, muziku…

I najednom ona ustaje sa kreveta, kao da prepoznaje taktove najdraže pjesme negdje u daljini. Sama i u tišini, obasjana samo mjesečinom, hvata krajeve svog ogrtača i počinje da se vrti, i vrti…

Piše: Andrea Mekić, historičarka umjetnosti

O autoru:

Adis Lukač je rođen u Sarajevu 1982. godine,  gdje je završio Srednju umjetničku školu i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti na odsjeku skulpture.

Učestvovao je na nekoliko internacionalnih izložbi i simpozijuma skulpture, član ULUBiH-a sa kojim izlaže. Autor je spomenika prvom bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću u Tuzli, biste narodnom heroju Ivanu Goranu Kovačiću u Sarajevu, te reljefa Hasanaginice postavljenog u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Pored skulpture i klasičnog pristupa istoj bavi se i slikarstvom, te tako u svojim izložbama kombinuje različite medije crtež, slika i skulptura.

Radio je sa djecom sa poteškoćama u razvoju u Zavodu Mjedenica gdje je vodio keramičku radionicu.