Šesta književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri, govori o autorici Virginie Despentes a kritiku njene trilogije „Vernon Trodon“ uradila je Ivana Golijanin.
Virginie Despentes (Nancy, 1969) francuska je spisateljica i filmska autorica, bivša služavka, seksualna radnica te honorarna muzička novinarka. Njen prvi roman, Kresni me, kontroverzna priča o silovanju i osveti, objavljen je 1992, a ekranizovan 2000. Kresni meje prvi film koji je zabranjen za prikazivanje u Francuskoj u posljednjih dvadeset osam godina. Despentes je autorica deset romana, niza pripovijedaka, eseja, književnih kritika, kao i nekoliko filmskih scenarija. Dobitnica je mnogih književnih nagrada, a za prvi dio romaneskne trilogije Vernon Trodon osvojila je četiri nagrade: Nagradu Anaïs-Nin, Nagradu Landerneau, Nagradu La Coupole i Nagradu Roman-News. Danas se smatra jednom od najvažnijih feminističkih autorica. Članica je Akademije Goncourt od 2016. godine.
Sjaj i bijeda urbanog života
Virginie Despentes: Vernon Trodon, prev. Novak Golubović, Buybook, Sarajevo, 2020.
PIŠE: Ivana Golijanin
Francusku spisateljicu Virginie Despentes kritika je nazvala „rock & roll“ Balzacom, a trilogiju Vernon Trodon „Ljudskom komedijom“ našeg doba. Wall Street Journal otišao je korak dalje i istakao kako je Despentes za Pariz učinila ono što je James Joyce učinio za Dublin. Tomovi trilogije objavljeni su između 2015. i 2017. godine i odgovaraju uslovima svog vremena na način koji podsjeća na Balzacov realizam, elementima kao što je evociranje (bolje) prošlosti, osuda društva koje se raspada i prikazivanje života likova koji su predstavnici određenih ideologija ili svjetonazora.
Vernon Trodon – hroničar (svakog) vremena?
Vernon je bivši vlasnik prodavnice ploča (tim se poslom bavio od dvadesete do četrdeset pete godine) koji je izbačen iz svog stana nakon što je Alex Bleach, rock & roll zvijezda i njegov glavni izvor novca za kiriju, umro od predoziranja. Upoznajemo ga u srednjim godinama, u stanju razočaranja i nostalgije.
Nedugo prije smrti, Bleach je bio na zabavi u Vernonovom stanu, snimio autointervju na tri videotrake koje je ostavio kod njega. (Ne)očekivano, upravo te trake postaju predmetom interesovanja velikog broja ljudi sa kojima će se Trodon, u raznim situacijama i prostorima, susretati. Bleachov intervju služi kao izgovor da se artikuliše siže, kao i da se razotkrije širok spektar karaktera, marginaliziranih i onih sa često radikalnim stavovima, te uspostavi odnos između njih.
Vernon je bio centar zajednice koja je formirala muzičku scenu. On je nabavljao ploče i dijelio svoje muzičko znanje sa drugima. Teško je u njegovom liku ne vidjeti Roba Fleminga iz romana High Fidelity Nicka Hornbyja. Ali Roba starijeg za deceniju i više, nakon što je njegova veza sa Laurom zauvijek propala, kao i njegova prodavnica ploča zbog muzike koja je digitalizovana. Ipak, za razliku od Hornbyjevog romana, priče u trilogiji obiluju (dobrom) muzikom, ali se ne zadire u njenu kompleksniju verbalizaciju, već se uglavnom nabrajaju izvođači i nazivi pjesama.
Vernon, „lik sa moćnim oreolom rokenrola“, pokretač je svih fabularnih tokova: brojni likovi ga poznaju ili ga žele upoznati, idu u potragu za njim i teže da budu oko njega. Iz različitih razloga, on postaje suštinski važan za njih. Njegovo se ime odnosi na lijek koji se koristi kao zamjena za zavisnost o opioidima, a Vernon zaista postaje zamjena čitavoj jednoj generaciji ljudi koji žale za prošlošću, tako što ih okuplja i pomaže da lakše podnesu svijet oko sebe.
Trodonovo lutanje traje u svim dijelovima trilogije, a veliki dio nje, naročito prvi tom, posvećen je naglašavanju suprotstavljenih stavova pariskog underground miljea koji čine: transrodni, homoseksualni i heteroseksualni ljudi, muškarci i žene koji pripadaju nekolikim generacijama, različite društveno-ekonomske grupe, s različitim političkim i vjerskim uvjerenjima.
Despentes koristi jezik krcat slengom i kolokvijalnim izrazima, vulgarizmima, dok je ritam pripovijedanja brz kao i sama radnja. Potrebno je više vremena da se povežu priče i uspostavi kontekst zbog mnoštva glasova različitih likova i njihovih životnih priča: Xavier Fardin, desno orijentisani scenarista, Vernonova bivša djevojka Sylvie, Laurent, uspješan, ali opsesivan producent, bivša porno zvijezda Pamela koja se još nadmeće sa mrtvom rivalkom, vjerenicom Alexa Bleacha, Lydia Bazooka, novinarka koja želi pisati Alexovu biografiju, i mnogi drugi. Mnoštvo glasova omogućava čitaocu da obuhvati misli, osjećanja, i želje različitih likova. Kao i u rock & rollu, punku, ili post-punku, ljude povezuje zajednička strast prema muzici, iako su im ideološki i drugi stavovi, često vrlo različiti.
Ako govorimo o polifoniji u trilogiji, spisateljica nudi različite perspektive gledanja na jedan događaj. Ista situacija predstavlja se iz dva različita ugla gledanja i doživljavanja (obično su u pitanju bračni/ljubavni parovi). Ukoliko jedno poglavlje prati Xaviera ili Vernona, u drugom čitamo kakav „odgovor“ na isti događaj ima Marie-Ange ili neka od Trodonovih djevojaka. Kada se naviknemo na promjene pripovjedačke perspektive, gotovo je izvjesno da ćemo se, čitajući različite intimne ispovijesti, uhvatiti u propitivanju vlastitih stavova i predrasuda.
Istorija bolesti društva
Trilogija Trodon pruža jednu vrstu panoramskog pogleda na svijet – počinje 2014. godinom, neposredno prije napada na ured francuskog satiričnog nedjeljnika Charlie Hebdo u Parizu, i završava osvrtom na period nakon terorističkog napada u Parizu, te masakra u Orlandu 2016. godine. Kroz lik Vernona Trodona, Despentes pokazuje razorne posljedice ekonomske krize i desničarske politike u dijelovima francuskog društva. Posljedice užurbane urbanizacije u vremenu krize, otkrivaju kako je jedna metropola postala neprijateljski nastrojena prema svom stanovništvu.
Vernon se kreće kroz grad koji postaje sve nedostupniji za nekoga ko poput njega nema ni centa u džepu. Njegova i sudbine mnogih drugih prepliću se i ukrštaju. I Despentes, kao i nekada Joyce sa Leopoldom Blumom, kroz lik antiheroja Trodona pokazuje kako izgleda jedini Odisej kakvog možemo zamisliti u dvadeset i prvom vijeku – jedan od milion koje viđamo svakog dana. Njegova se odiseja proteže od kreveta do kreveta, preko klupa pariskih parkova, dok se oko njega svijet dijeli i rasipa.
Zajedništvo likova u ovoj trilogijizasnovano je upravo na nezadovoljstvu uslovima sadašnjeg života. Okupljeni oko protagoniste, oni stvaraju zajednicu gdje priređuju tzv. konvergencije – rave zabave gdje se ekstatično prepuštaju muzici i plesu. Konvergencije su omogućavale pojedincu, dakle, da dostigne privilegovano stanje u kojem se može povezati sa drugima i u kojem mu se svijet drugačije pojavljuje.
Postojanje prostora za interakciju ljudi različitih uvjerenja, prostora u koji se može pobjeći od nasilne stvarnosti, posebno je važno kada se uzme u obzir da se u trilogiji spominju događaji koji su se desili u Francuskoj i drugdje: migrantski brodolom 19. aprila, masakr u noćnom klubu Pulse, u Orlandu 2016. godine, teroristički napadi 13. novembra u Parizu, kao i napad na Charlie Hebdo iz 2015. godine. Ovi događaji i način na koji se prepliću sa zapletom uključuje igru između fikcije i stvarnosti koja je važna, ne samo zbog estetske vrijednosti, već i zato što trilogija tako nudi jasno političko mapiranje svijeta o kojem piše. Despentes nam, opisujući ove događaje i posljedice koje su ostavili, u lice unosi sliku i svjetonazore našeg društva danas. Rasne i klasne podjele, terorizam, migrantske krize, ekonomske nestabilnosti, problemi su svijeta. Spisateljica stvara upečatljivu sliku naše sadašnjosti, opisuje život koji žive svi Evropljani, ne samo građani Francuske.
Odnos između fikcije i stvarnosti pojačava se poglavljem koje opisuje napad na Vernonovu grupu. Zajednicu napadaju ljudi koji njihovu izolovanost tumače kao ravnodušnost prema svemu što se dešava. Trilogija je tako predstavljena kao hronika vremena u kojoj se, na primjeru fiktivnog masakra, pokazuje da mirni otpor jednostavno nije prihvatljiv.
Despentes opisuje porast nasilja na internetu, na ulici, na protestima pri izražavanju bijesa prema vladajućim politikama, pokazujući kako je teško odgovoriti na nasilje drugim sredstvima osim nasiljem. Trilogija Trodon pruža pogled na državu koja se mijenja pod velikim teretom (rasne) mržnje, i spisateljica nam dokazuje kako nasilje nikako i nikada ne može biti rješenje za život u takvim uslovima. Tako se nostalgija koju Despentes izražava u svom djelu pojavljuje i kao žal za izgubljenim vremenom u kojoj se pozitivna i nenasilna promjena činila mogućom.
Realistična, tragična i mračna odiseja dobija svoj završetak u naizgled umetnutom i nepotrebnom science fiction epilogu, gdje stoji kako je Vernon Trodon umro u 72. godini života od upale pluća, da bi zatim postao mitski lik u dvadeset i drugom vijeku. Postoji doza religiozne posvećenosti koja se javlja u konvergencijama i stoga Trodon evoluira u proročku figuru, pa i u lik sveca (ne možemo previdjeti scenu u kojoj se Vernon pojavljuje živ nakon masakra, iako je u vijestima o napadu smatran mrtvim, a koja evocira vaskrsenje Hrista). Despentes stvara mitologiju iz sjećanja na jednu parisku svakodnevnicu, pomalo ironizira i osvrće se sa osmijehom na cjelokupnu sudbinu supkulturnih antiheroja i njihovih bezuspješnih pokušaja da promijene svijet.
Lijepo, tragično i mračno
Rezigniranost jedne generacije se u trilogiji pojavljuje (očekivano?) u formi bešćutnog cinizma koji nije uvijek opravdan. Upiranje prstom u „novo“ vrijeme muškar(a)ca i žena čiji stil života obuhvata opijanje, promiskuitet, hedonizam, društva koje ima postfeministička ili antifeministička gledišta, i desničarska uvjerenja, nema uvijek svoje utemeljenje u trilogiji. Drugim riječima, koliko god uspijemo razviti određeni nivo simpatije prema likovima, nemoguće je uvijek opravdati njihov način mišljenja njihovim (zrelim) godinama, boljom prošlošću i time što je ovo vrijeme sada beskrupulozno.
Ipak, Despentes katkad ironizira cinični imperativ Trodonove generacije onoliko koliko ga i priznaje. Ona ne romantizira ovaj period, piše bez osude o alkoholičarima, beskućnicima, nezaposlenima, bivšim porno zvijezdama i nekolicini drugih, te pokazuje kako su oni samo ljudi koji žele preživjeti u haotičnom svijetu. U trilogiji se postavljaju pitanja politike, običaja, ideologije, porodičnih odnosa (posebno sinova sa ocem ili majkom), bračnog i grupnog života, uz čitav niz muzičkih referenci i marginalnih kultura.
Da li bi sve teme koje se ovdje pojavljuju bile spretnije artikulisane da nije riječ o troknjižju, već o nekoj kraćoj formi ili manje obimnom romanu? Možda. Ipak, na kraju egzistencijalnog i društvenog haosa, trilogija ima svojevrsno jedinstvo što se odražava u kompoziciji priče i u karakteru glavnog lika. Vernon Trodon podstiče na razmišljanje o važnim savremenim temama zahvaljujući raznovrsnim društvenim diskursima, različitim likovima, životnim situacijama, i nijansiranim tačkama gledišta. Ova trilogija je portret savremenog (francuskog) društva, uhvaćenog u trenutku između sretnije prošlosti i još uvijek neizvjesne budućnosti ̶ portret našeg vremena, i to je velika vrijednost ovoga djela. U spletu melanholije i nostalgije, Vernon Trodon u određenoj mjeri poziva na zajedništvo koje će nas izbaviti iz haosa, i pomoći da ovaj svijet bude bolji. Ili makar podnošljiviji.
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
