Povod intervjua s književnicom Marjan Kamali je objavljivanje romana Zajednička čajanka nakon velikog uspjeha romana Knjižara u Teheranu, također objavljenog u izdanju Buybooka.
S književnicom razgovarala Buybookova urednica Ena Hasečić.
Za razliku od svog supruga Parviza, Darja se nikada nije u potpunosti uklopila u američko društvo. Njene najbliže prijateljice su Kavita i Yung-Ja – imigrantkinje poput nje – vjerovatno jer dijele iste osjećaje o nemogućnosti uklapanja u novo društvo. Da li je Darja ikada istinski vjerovala da će se ponovo vratiti u Iran ili je duboko u sebi ipak znala da se to neće desiti?
Željela sam da Darja na neki način bude predstavnica svih imigranata koji dođu u Ameriku i koji se neprestano nose s osjećajem nedostajanja doma. Darja neprestano sanjari o povratku u Iran – ali jedini problem je što onaj Iran kakvog je poznavala više ne postoji. Mislim da je duboko u sebi znala da se nikada neće moći vratiti jer se Iran itekako promijenio, a i njena djeca su postala dijelom Amerike i američkog društva. Ona pronalazi zajednički jezik s Kavitom i Yung-Ja koje su i same imigrantkinje i koje mogu razumjeti otuđenje i čežnju koji dolaze s gubitkom domovine, a samim tim i velikim dijelom sebe. One su te koje najbolje razumiju Darju.
Kada govorimo o ovoj temi, da li se vi, i ukoliko je odgovor da, možete poistovjetiti s glavnom junakinjom koja i dalje nailazi na poteškoće uklapanja u „novi“ život čak i nakon petnaest godina. Da li ikada osjetite taj život na crtici – kako se to naziva u romanu. Da li ste u priču o Darji utkali autobiografske elemente?
Zajedničku čajanku počela sam pisati kada sam bila u dvadesetim pa su autobiografski elementi zapravo u Mininoj priči, ne u Darjinoj. Bez obzira na to, kako vrijeme prolazi tako se više mogu poistovjetiti s likom Darje! Nisam osjećala toliko poteškoća kao Darja, jer sam u Ameriku došla kada mi je bilo deset godina (baš kao Darjinoj kćerki Mini) i drugačije je bilo uklopiti se kao djevojčica nego kao odrasla žena. Međutim, taj život na crtici govori o mom iskustvu. Dok sam pisala taj dio romana, izražavala sam upravo ono kako sam se osjećala kao Amerikanka iranskog porijekla. U romanu postoji rečenica: Znala je mahati nogama na toj crtici koja je istovremeno definisala i poricala ono što je bila: Iranka‑Amerikanka. Ni prva ni druga riječ joj, ustvari, nisu pripadale. Poput mnogih ljudi i ja sam bila na crtici – strankinja u svojoj domovini, a ni Ameriku nisam osjećala kao svoj dom. Godinama sam tragala za balansom. Crtica je bila njena – maleno, potencijalno nesigurno mjesto. Na crtici će sjediti, stajati i, uskoro, poput iskusnog akrobate, savršeno balansirati, nikad ne padajući, nikad ne dajući samo jednoj strani prednost, zadovoljna hodanjem po toj tankoj liniji. Ipak, poput Mine sam spoznala da osjećaj pripadnosti ne mora nužno biti vezan uz mjesto ili etničku pripadnost. Umjesto da bude ograničavajući mali prostor, crtica je zapravo most između kultura i ja sam svoj dom pronašla na tom mostu.
Smatrate li da će sljedeća generacija, Minina djeca, ikada osjetiti isti teret kakav su Darja i Mina osjećale? Teret osjećaja nepripadnosti u dobro poznatoj zemlji i dilemu da li treba ostati ili se ipak vratiti tamo gdje osjećamo da više pripadamo. Da li će se sljedeće generacije susresti s tim?
Ovo je sjajno pitanje! Najbolji način da odgovorim na njega je da pogledam vlastitu djecu jer sam i sama Minina generacija. Mislim da taj teret osjećaja nepripadnosti za njih ne postoji. Oni ne razmišljaju o tome da se negdje vrate jer znaju da tamo sigurno ne bi pripadali. Zbog toga su itekako Amerikanci. No bez obzira na to, ipak mislim da čak i ta generacija nosi određene traume prethodnih generacija. Svi mi na neki način nasljeđujemo i dobra i loša iskustva naših roditelja i njihovih roditelja. Zato, iako se nove generacije osjećaju ugodno u Americi, dio njih je i dalje duboko vezan uz iransku kulturu.
Pored teme integracije imigranata u novo društvo, važna tema u romanu je i odnos majke i kćerke. Zašto je Darja toliko posvećena pronalasku savršenog supruga za Minu? Da li ona na taj način pokušava pobjeći od stvarnosti?
Da, definitivno smatram da je ideja pronalaska savršenog supruga za Minu neki vid bijega od stvarnosti. To je, također, njen način da kontroliše situaciju u kojoj se osjeća potpuno bespomoćnom. Poput mnogih iranskih žena njene generacije, i ona je obrazovana i strastvena kada je u pitanju karijera koju ipak nije uspjela ostvariti, ne toliko zbog revolucije i rata u Iranu, koliko zbog činjenice da se udala, dobila troje djece i shvatila da je teško balansirati između privatnog života i građenja karijere. Ovo je priča o mnogima od nas ma gdje god da smo odrasli. Baš zbog toga, Darja uz pomoć ljubavi prema matematici uspijeva kontrolisati i biti uključena u živote svoje djece, pa čak i ako to znači kreiranje Excel tabela. To je njen način da bude sigurna da je učinila sve kako bi život njene kćerke bio bolji iako je rezultat toga upravo suprotan.
U drugom dijelu romana majka i kćerka će otputovati u Iran. Koliko ih je ovo putovanje promijenilo? Kao da je Darja nakon putovanja shvatila da joj Excel tabele nisu potrebne i kao da više nije dijelom kulture za koju je toliko dugo vjerovala da pripada. Kao da je napokon shvatila da život ne mora uvijek biti tako sređen i precizan kao rješenja matematičkih problema.
Željela sam pokazati koliko su putovanje u Iran i iskustvo upoznavanja sa Samom pomogli Darji da spozna da život ne funkcioniše uvijek kao Excel tabele ili matematičke formule – ne postoji samo jedno pravo rješenje, već mnogo njih. Knjiga počinje Darjinom potragom za savršenim suprugom za svoju kćerku. Međutim, kada upozna Sama i kada se vrati u Iran, spoznaje da ni za koga ne postoji savršena osoba. Darja i njen suprug Parviz zajedno su prošli kroz mnogo toga, ali ona u nekom trenutku shvata da bi veoma lako mogla biti sa Samom ili nekim od svojih udvarača iz mladosti da je situacija bila drugačija. Ne postoji samo jedna prava osoba ni za koga i ne postoje jasni odgovori koje može upisati u Excel tabelu svog života. Važan momenat u Darjinom životu za vlastiti razvoj bio je onaj u kojem je napokon spoznala sve ovo – da nekada postoje različita rješenja za jedan jedini problem.
Sigurna sam da naše čitaoce koji su pročitali i Knjižaru u Teheranu i Zajedničku čajanku zanima da li ste se u pisanju susreli s nekim izazovima i koji je lik bilo najteže oblikovati. Koji vam je lik najdraži?
Oba romana bilo je teško napisati, ali na drugačiji način. Zajednička čajanka je moja prva knjiga i zbog toga je to bio komplikovan proces. Mnogo puta nisam znala da li činim pravu stvar i mnogo je bilo toga što sam morala usput naučiti. U pisanju Knjižare u Teheranu imala sam određeno iskustvo, ali je put i dalje bio trnovit. Neko je rekao da je pisanje romana poput planinarenja. Lakše je ukoliko već imate iskustva, ali ono taj put nužno ne čini lakšim. Kada govorimo o likovima koje je bilo najteže oblikovati – to je uvijek glavni lik. Mina u Zajedničkoj čajanci i Roya u Knjižari u Teheranu. Ipak, moram priznati da je moja omiljena junakinja u Zajedničkoj čajanci Darja. Bez obzira koliko su neki njeni potezi ponekad frustrirajući, duboko se suosjećam s njom! S druge strane, možda će vas iznenaditi, ali moj najdraži lik u Knjižari u Teheranu nije niko drugi nego gospođa Aslan. Svjesna sam da ona nije pozitivna junakinja i da ima mnoštvo mana, ali kao da je istinski oživjela tek u poglavlju u kojem je data njena životna priča. Veoma je kompleksan lik koji je moj posao autorice učinio lakšim.
Vaš novi roman Lavice Teherana bit će objavljen ovog ljeta. Radnja romana smještena je u Iran i u fokusu je priča o prijateljstvu i izdaji kroz sudbine dviju žena. Šta je poslužilo kao inspiracija za ovaj roman?
Manje od godinu dana nakon što je objavljena Knjižara u Teheranu, počela je pandemija. U to vrijeme sam više vremena provodila na Instagramu i naišla na post žene iz Irana koja je bila moja prijateljica – ne samo na društvenim mrežama, nego i nekada davno u „stvarnom životu“. Bile smo najbolje prijateljice u osnovnoj školi u Teheranu. Svaki dan smo provodile zajedno, pisale smo domaću zadaću zajedno, dijelile smo snove o tome šta želimo postati kada odrastemo. Uz to, dijelile smo i strah koji je dolazio s odrastanjem tokom rata, u društvu koje se sve više okretalo religiji. Mnoge noći tokom Iransko-iračkog rata osamdesetih godina prošlog stoljeća provela sam u podrumu dok su oko nas padale bombe. Svaki put kad bih izašla iz podruma i stepenicama se vraćala u svoju sobu, bila sam svjesna nove šanse koja mi je data. Isti osjećaj prožimao me dok je moja porodica napuštala Iran – u žurbi, dok je kuhalo još uvijek bilo na šporetu, bez opraštaja s najboljom prijateljicom. Sa samo deset godina došla u sam u New York, a moja najbolja prijateljica je ostala u Iranu. Zbog toga sam u vrijeme pandemije, dok sam pregledala postove svoje prijateljice, počela razmišljati o različitim životnim putevima. Ja sam u Americi, postala sam spisateljica, a ona je i dalje u Iranu i radi u jednoj organizaciji za ljudska prava. Nisam mogla prestati razmišljati o tome koliko nas prijateljstva iz djetinjstva uspiju oblikovati i koliko je jak utjecaj prijateljstava koja su prekinuta. A ti prekidi prijateljstava bolni su i na neki način romantični. Znala sam da moram napisati priču o jednom takvom prijateljstvu.
Za kraj, koju knjigu trenutno čitate i koje biste autore preporučili čitaocima u Bosni i Hercegovini?
Trenutno čitam roman The Half Moon autorice Mary Beth Keane. Volim njene romane i njen prethodni roman Ask Again, Yes, jedan je od mojih najdražih. Volim djela Ann Patchett, Mary Beth Keane, G. G. Márqueza i Toni Morrison. Prve dvije su moderne autorice, drugo dvoje su autori sada već klasika, ali bez obzira na to, njih želim preporučiti mojim dragim čitaocima u Bosni i Hercegovini.
Na kraju želim pozvati sve drage čitaoce da se povežu sa mnom na društvenim mrežama i budu slobodni da mi pišu.
Instagram: marjankamali7
Facebook: MarjanKamaliAuthor
