Deseta izbjeglička priča: Obećanje

Ako to mjesto nije bilo pakao na zemlji, nije bilo ni daleko od njega. Bosanska ljetna žega je dostizala svoj vrhunac. U hladu se živa penjala iznad 30 stepeni Celzija, na suncu možda i deset više, a ispod najlonskih cerada, koje su imitirale šatorska krila, sparina je doslovno bila nepodnošljiva. Deseci, možda i stotinu takvih improviziranih šatora ispunilo je prostor nešto veći od nogometnog igrališta.  Šatorsko naselje Trnovi, prvi izbjeglički kamp u Velikoj Kladuši. Tu sam upoznao Alija.

Tek par kilometara udaljeno od centra grada, šatorsko naselje Trnovi davalo je dojam da se nalazi usred divljine. Uski prašnjavi put koji vodi do drvenog mostića iza kojeg se pružala izbjeglička šatorska dolina, a svud okolo visoko rastinje i trava. S jedne strane dolina je omeđena potokom, pored kojeg je lokalno komunalno preduzeće nakalemilo par tuševa i četiri mobilna toaleta koji su pod navalom stotina korisnika ubrzo izgubili funkciju. Smrad je postao stalni stanovnik šatorske doline. Zapravo, bila je to mješavina više vrsta smrada: fekalija, urina, ljudskog znoja i smeća iz velikog otvorenog kontejnera.

Možda to mjesto nije bilo pakao na zemlji, ali u njemu su mogli pristati da žive samo oni koji su kroz pakao već prošli. Pakistanac Ali Yasir je svoj pakao prošao zatvoren u cisterni, bez hrane i vode sedam dana. Barem mu se čini da je toliko trajalo putovanje koje je počelo u Turskoj, a trebalo završiti u Austriji. Platio je pet hiljada eura krijumčarima koji su s cisternom, i Alijem u njoj, prešli Bugarsku i Rumuniju, da bi ih u Mađarskoj zaustavila policija, koja će, potom, Alija „vratiti“ u Srbiju, zemlju kroz koju nije ni prošao.

Iz Srbije se Ali, kao i hiljade drugih izbjeglica, uputio ka Bosni. Jedan pakao je zamijenio drugim, drugi trećim i sve tako do pakla u Trnovima. O tome zašto je napustio domovinu pisali su drugi u vrijeme dok je Ali bio u Velikoj Kladuši. Iz tog vremena jasno se sjećam straha u Alijevim očima koji se javljao svaki put kada je padao sumrak, što je bio znak da mora iz grada krenuti prema šatorskom naselju.

Kao ni ogroman dio stanovnika Trnovačkog kampa, ni Ali nije ljetne dane provodio u tom paklu sparine, prašine i smrada. Jutrom bi odlazio do centra grada, sjeo u jedan od rijetkih kafića koji su dozvoljavali ulaz migrantima i tu bi ostajao do sumraka. I tako svakog dana. Više puta mi je govorio da je uplašen. Na tom mjestu, u mrklom mraku, valjda samo luđak ne bi bio uplašen.

U jednom od brojnih pokušaja da se domogne Italije, tik prije nego će doći kiša i hladnoće, Ali je napokon uspio. U Italiji je već više od pola godine. Na sigurnom, kaže. Ljudi obično pamte samo sretne dane. Tako i Ali iz Bosne pamti sve one ljude koji su mu pomogli, podržali ga, uputili mu lijepu riječ. I kaže da je bio sretan. Strah je u međuvremenu, valjda, zaboravio.

Osim Alija, spasili su se i brojni drugi migranti koji su boravili u Velikoj Kladuši, pa tako i dobar dio junaka naših izbjegličkih priča. Sufyan, kojeg znamo kao Jusufa – mladića koji nas je zadivio poštenjem, uspio je doći do Belgije. On i Ali putem videa još jednom su se zahvalili ljudima Velike Kladuše i Bosne i Hercegovine. Fethi, s kojim smo razgovarali u našoj drugoj priči, nije poslao video, ali jeste pozdrave iz Pariza. Čak je i Muhamed, ljubitelj trčanja s kojim smo u Velikoj Kladuši razgovarali u martu ove godine, uspio u međuvremenu „pretrčati“ sve prepreke u Hrvatskoj i javiti nam se iz kampa u Sloveniji.

Posve je jasno da je priča o nepropusnosti hrvatske granice apsolutna laž kao što je jasno i da hrvatska policija svakodnevno krši međunarodno pravo vraćajući migrante preko „zelene“ granice ne obavještavajući o tome nadležne u BiH. Nakon nebrojeno mnogo izvještaja nevladinih i međunarodnih organizacija, neoborivi dokaz donijeli su švicarski novinari.

Jasno je i da policijsko nasilje i uskraćivanje prava na azil ne odvraća izbjeglice da iznova pokušavaju preći granicu. Jedino ih tjera da traže pomoć krijumčara, povećava frustracije kod njih i posljedično otežava i život lokalnog stanovništva u Velikoj Kladuši i Bihaću.

Jasno je bilo i ranije, ali „migrantska kriza“ je to dodatno ogolila: odgovornost ne stanuje u institucijama države u BiH. Isprepletenost nadležnosti različitih nivoa vlasti – od kojih jedni ne mogu, drugi ne znaju, treći ne žele, a četvrtih nema – izgleda kao labirint u kojem je nemoguće doći do rješenja.

Uzmimo za primjer sigurnosni aspekt, o kojem se gotovo i jedino govori kada je u pitanju „migrantska kriza“. Građani Bihaća i Velike Kladuše sve više se žale na stanje sigurnosti u svojim zajednicama. Kriminala kojeg čine migranti ima i jasno je da to izaziva frustracije kod lokalnog stanovništva. No, što su vlasti učinile da se građani osjećaju sigurnijima?

Državno ministarstvo sigurnosti u više od godinu dana uradilo je jako malo, a otkako je u tehničkom mandatu gotovo ništa. Broj policajaca u Velikoj Kladuši i Bihaću nije značajnije povećan u odnosu na vrijeme prije izbijanja „migrantske krize“. Iz kantonalnog MUP-a se čitavo vrijeme žale da im nedostaje ljudstva i opreme, a njihovi nadređeni u izvršnoj vlasti da u budžetu nema sredstava. Kada je napokon, nakon više od godinu dana, federalni parlament raspravljao o „migrantskoj krizi“ i zatražio od entitetske vlade da izdvoji milion maraka pomoći za MUP USK-a, dobar dio tog novca će, kako saznaje kantonalna televizija, biti potrošen na kamere za nadzor prometa!?

Prva reakcija građana je u slučaju migrantske krize bila fantastična, baš kao i obično kada se u BiH desi neka vanredna situacija, nepogoda ili tragedija. Najveći dio stanovnika pokazao je snažnu empatiju prema ljudima u potrebi. No kada postane jasno da je problem dugoročan i da mu treba pristupiti sistemski, kada institucije trebaju da preuzmu posao, tada obično stvari krenu nizbrdo. I obično deblji kraj ne izvuku odgovorni u institucijama nego oni koji su i sami žrtve neodgovorne politike – u ovom slučaju migranti prema kojima se sva mržnja usmjerava.

Građani BiH, posebno Bihaća i Velike Kladuše, lagano klize u rasizam sličan onom koji vlada u Hrvatskoj, gdje je gotovo uspostavljen društveni konsenzus o tome da migranti nisu ništa do divlje horde s istoka koje, ne birajući sredstva, treba tjerati što dalje od „naše civilizacije“. Želim vjerovati da je upadanje u glib mržnje, iz koje se uvijek rađa nova mržnja, još uvijek moguće izbjeći.

Sigurnosne probleme koji sada postoje jednostavno je riješiti – pozivanjem na odgovornost onih kojima je posao da o sigurnosti građana brinu. Samo, za pobunu protiv moćnika potrebno je mnogo više hrabrosti nego za mržnju ka slabima. No, na pobuni protiv moćnika izgrađena je „naša civilizacija“ koja je obećala slobodu, jednakost i bratstvo svima. Dok god ima onih poput Alija i Sufyana koji ništa više i ne traže – za to obećanje se valja boriti.

 

Deveta izbjeglička priča: Ljudi u prolazu

U svijetu gdje je mnogo zla, lahko je biti dobar. Želiš da budeš dobar? Samo budi. Učinio bi dobro? Samo učini. Pritom ne gledaj kako se neko odnosi prema tebi, već kako se ti odnosiš prema nekome.

Ove riječi, koje sam nedavno čula na jednom predavanju, potakle su me na razmišljanje o političko-ekonomskoj situaciji našeg gradića, Velike Kladuše, koja se već više od godinu dana suočava sa izazovima migrantske krize. Migracije, same po sebi, ne predstavljaju negativan proces, te nema ništa loše u tome što ljudi putuju. Uostalom, našem gradu migracije su poznate od ranije, ali na drugačiji način. Lokalno stanovništvo, a posebno mladi, već godinama odlaze u evropske zemlje, ostavljajući sve više velikokladuških kuća praznim i zaključanim, do narednih praznika ili praznika.

Priliv migranata s azijskog i afričkog kontinenta donio je Velikoj Kladuši i novo iskustvo. Pored emigrantskog, sada imamo i imigrantsko. Iako su migranti samo u prolazu, na istom putu za evropske zemlje kao i lokalno stanovništvo, na tlu Velike Kladuše se zadržavaju nešto duže nego drugdje tokom svog puta, ponajviše zato što ovdje bivaju više puta vraćani iz Hrvatske.

Više od godinu dana naš gradić je utočište za ljude koji se nalaze na putu nade u neki bolji život. Zaklon su pronašli prvo u improviziranim šatorskim naseljima, pa onda i u još uvijek neuslovnim kampovima pod nadzorom međunarodnih organizacija, a u određenom broju i u domaćinstvima lokalaca, koji su ih pomogli hranom, smještajem, odjećom, higijenskim potrepštinama. Jedino je izostala bilo kakva pomoć vlasti.

Druga zima je već prošla, a situacija se ne mijenja. Otvorene ruke kladuškog naroda polahko počinju da popuštaju, dok vlast i dalje ne čini dovoljno da ublaži patnju ljudima na putu i olakša svakodnevnicu vlastitim građanima.

Trenutno se u Velikoj Kladuši nalazi više od hiljadu migranata, među kojima je najviše mladića iz zemalja Magreba. Sve to je stara činjenica, ali ono što bi bilo pogrešno prešutjeti, jeste da je sve više kriminalnih radnji, tuča, krađa i tenzija između migranata. Istovremeno, raste i netrpeljivost lokalnog stanovništva prema „gostima“.

Osuđivati jednu ili drugu stranu u toj priči bilo bi pogrešno, jednako kao i misliti da postoje samo dvije strane. No, bitno je prikazati dijelić atmosfere, kako bismo dobili bolju sliku o trenutnoj situaciji u Velikoj Kladuši.

Ljudi i dalje idu na posao, djeca u školu. Doduše, jedan stariji Kladušanin kojeg srećemo u centru grada nam kaže kako sada samo rijetki idu u šetnju. Mnogi se osjećaju nesigurno na ulicama svoga grada, žali se on.

Nisam se obazirala mnogo na priče o incidentima „koji se dešavaju na svakom koraku“, ali sam i sama u samo par sati svjedočila situacijama koje nisu nimalo ugodne. Dok sam radila na novoj izbjegličkoj priči, hodajući gradom u podnevnim satima, a mladić u prolazu mi je jednostavno izvadio mobitel iz ruksaka. U nekoj čudnoj brzini, osjetila sam ga, te mu preotela svoj telefon iz ruku. Na pitanje zašto je to uradio uz kritiku da „to nije okej“, šetkarajući je samo prošao pored mene ne odgovorivši.

Isti dan sam se našla između „sukobljenih“ strana u jednoj svađi, naguravanju, incidentu ispred lokalnog restorana u kojem izbjeglice svakodnevno imaju besplatnu hranu. Odlučila sam da ipak ne moram pronaći sagovornike.

Pomiješanih emocija i pod malom dozom stresa, ne toliko zbog prethodnih situacija, koliko zbog toga što nemam materijala za priču, beznadežno sjedoh na zidić ispred pekare smirujući dah. U istom momentu začuh smijeh i dobri stari arapski jezik. S desne strane ugledah mladića s punđom na glavi, koja me nasmijala.  Sljedećih pola sata, slavila sam Rafiqov 30 rođendan. Slavila sam ljudsku radost i razumijevanje.

Šta ti je život. Jutros mi je jedan izvadio mobitel iz torbe, a sad s drugim sjedim i slavim tridesete. Nije sve crno-bijelo. I zato ne dozvolite da vam ukradu vjeru u ljude i ljudskost. Bez toga je život baš gorak.

Rafiq je svjestan delikventnog ponašanja pojedinaca i pokušava utjecati na neke od njih da se suzdrže od takvih poduhvata. „Svjestan sam da su izmoreni, nervozni, bolesni i bez finansija, ali nasilnim pristupom nećemo ništa postići“ , kaže slavljenik.

On mi je otvorio put za neke nove sagovornike, te sam nakon Rafiqa upoznala Bandara i Hakima. Bandar, momak iz trenutno najnesretnije zemlje na svijetu, Jemena, čak želi ostati u Kladuši i pronaći posao. Trenutno pomaže u lokalnoj slastičarnici, svakodnevno obavlja molitvu u gradskoj džamiji i šeta ulicama. Smatra da je Velika Kladuša grad za miran i pristojan život.

Zanimalo me je i mišljenje lokalaca. Prilazila sam ljudima na ulici i pitala ih da li su lično imali problema s migrantima koji borave u njihovom gradu i ko bi trebao riješiti trenutnu situaciju. Kao i inače, mišljenja su podijeljena.

Većina ih ističe da su bili svjesni izbjegličkih muka i spremni da pomognu. Mnogi kažu da su i sami udomljavali, dijelili hranu i bili solidarni sa novim stanovnicima Velike Kladuše. Dodaju, ipak, da je krajnje vrijeme da se nešto promijeni, jer su i oni iscrpljeni od neizvjesne situacije. Ističu da lokalne vlasti same ne mogu ništa. Država treba započeti konkretne akcije i ne ostavljati tu dužnost međunarodnim organizacijama i volonterima iz Španije.

„Radite svoj posao“, poručuje  Jasmin, jedan od sagovornika, koji je ujedno pozvao sugrađane na više razumijevanja. „Kriminal koji učini bijelac lokalac i tamnoputi migrant se ne vrednuju isto. Ne smijemo negativne stvari koje su i prije postojale u našem gradu prišivati pojavi migranata“, istakao je on.

Čini mi se da je razumijevanje važnije i od dobrote. Kako napisah, nije teško učiniti dobro djelo. Nahraniti gladnog, nasmiješiti se neraspoloženom, podijeliti kahvu i razgovor… No, u svijetu u kojem te u istom danu umalo opljačkaju i usreće razgovorom i rođendanskim čašćenjem, velika je mudrost izbjeći generaliziranje.

Možemo da zbog jednog mrzimo sve, ali mržnja neće riješiti probleme koji postoje. Samo će pogoršati stvari. Razumijevanje situacije će voditi ka rješenju, koje se možda ne nalazi iza ugla i nije tako jednostavno, ali postoji. Uvijek postoji. Da bi se neka stvar popravila potrebno je shvatiti kako funkcioniše. Tako je i s ljudima. A ako išta znamo o ljudima, to je da smo svi na ovom svijetu samo – ljudi u prolazu.

Piše: Edina Čović

Video: Edis Kadrić

#izbjegličkepriče 03: Jusuf, migrant koji nas je zadivio poštenjem

Početkom decembra svi mediji u Velikoj Kladuši, Bosni i Hercegovini, pa i šire, prenijeli su priču od mladom migrantu Jusufu koji je pronašao značajnu svotu novca u Velikoj Kladuši i odlučno je vratio vlasniku. Jusuf je pronašao novac u smotuljku, bez novčanika i podataka o vlasniku, a radilo se o svoti većoj od minimalne mjesečne plate u BiH. Identifikacija vlasnika nije bila moguća jer ispred vrata apoteke, gdje je pronađen novac, nije bilo video nadzora. Jusuf je mogao bez ikakvih problema da zadrži novac, koji mu je itekako bio potreban.

Dvadesettrogodišnji Iračanin pravog imena Sufyan, kojeg migranti i lokalci zovu Jusuf, odmah po pronalasku novca odlučio je potražiti vlasnika. Ušavši u apoteku, vidio je samo farmaceutkinju iza pulta, koja nije razumjela engleski jezik i nije bila sigurna kakve su namjere mladog Iračanina.

Morao je potražiti nekog ko ga razumije i ko bi mogao da mu pomogne u njegovom naumu – vraćanju novca. Svu tu zbrku otežala je činjenica da novac nije bio u novčaniku, uz neki identifikacijski dokument, zbog čega je Jusuf odlučio sakriti informaciju o tačnom iznosu, znajući da samo vlasnik zna o kolikom je iznosu riječ. Priča je, uz pomoć lokalnog radija, dobila sretan završetak: vlasnik je pronađen i novac je vraćen. Objašnjavajući svoj postupak Jusuf je rekao kako je svoj čin smatra sasvim normalnim, te čak nije htio da prihvati ni nagradu koju mu je namijenio vlasnik novca.

Jusuf nas je prvo zadivio svojim poštenjem i odlučnošću da pronađe vlasnika, a našao se u situaciji u kojoj ga niko ne bi krivio da je zadržao novac. Međutim, ono što posebno oduševljava jest da ovaj mladi Iračanin, unatoč putu koji je prošao i svim negativnim iskustvima koje je imao, ostaje vjeran svojim ličnim principima i ne gubi nadu u dobrotu ljudskog roda.

Jusuf je diplomirao na odsjeku za građevinski inženjering. Prije nego što će izbjeći iz Iraka bio je uposlen u humanitarnoj organizaciji, koja je radila na iskopavanju bunara u selima bez pristupa pitkoj vodi. Jusufov otac također radi za jednu iračku humanitarnu organizaciju, a majka mu je direktorica u osnovnoj školi. Njegovi roditelji, kako sam kaže, odgajali su ga prema propisima islama i naučili ga da uvijek pokuša pomoći ljudima.

Ovaj tekst je samo uvod u naš razgovor s Jusufom ili Sufyanom, koji je s nama podijelio dio svoje izbjegličke priče. Iz njegovih odgovora je jasno koliko dobro ovaj mladi Iračanin shvata situaciju u kojoj se nalaze građani Velike Kladuše, ali i drugih sredina kroz koje prolazi migrantska ruta. Upečatljivo je kako se on trudi da razumije i pronalazi izgovor za ljude koji su se loše ponijeli prema njemu i drugim migrantima.

Poruka ove priče jest da bismo svi trebali imati više razumijevanja jedni za druge. Baš onako  kako ga Jusuf ima. Prije nekoliko dana javio nam se iz Italije. Nadamo se da će uspjeti ostvariti i svoj najvažniji cilj – stvoriti lijep život. Iznimno nam je drago što smo uspjeli snimiti razgovor s njim samo par dana prije nego je napustio Veliku Kladušu.

Novinarka: Enisa Hadžić

Snimatelj: Edis Kadrić

Translate »