Mala revolucija u Velikoj Kladuši

0

Velika Kladuša punu deceniju – otkako je srušena zgrada Centra za kulturu i obrazovanje – nije imala objekat koji je imao primarno kulturnu namjenu. Sada je tamo otvoren „Alternativni dom kulture“.

Dugoročni cilj je da ovo bude mjesto u kojem će se mladi, ali i drugi građani, svakodnevno okupljati, razmjenjivati znanje, učiti zajedno i jedni od drugih, te na taj način osvježiti kulturni i društveni život Velike Kladuše ali i eventualno preduprijediti sve veći broj odlazaka mladih.

U Velikoj Kladuši otvoren „Alternativni dom kulture“

Velika Kladuša punu deceniju – otkako je srušena zgrada Centra za kulturu i obrazovanje – nije imala objekat koji je imao primarno kulturnu namjenu. Sada je tamo otvoren „Alternativni dom kulture“.Opširnije u večerašnjem izdanju Radio Foruma!

Posted by Cosmo – Radio Forum on Friday, 2 August 2019

Rehabilitacioni kamp Vlašić 2019 udruženja ” Srce za djecu “

0

Podrška mališanima oboljelim od raka je ključna tokom intenzivnog liječenja, ali je neophodna i nakon njega. Da naša podrška ne završava sa liječenjem svjedoči i ovogodišnje održavanje 12. po redu Rehabilitacionog kampa „Vlašić 2019“ od 23.07. – 28.07.2019, koji se održava na planini Vlašić sa preko 150 mališana i njihovih roditelja i braće i sestara, koji su izborili svoju bitku i pobijedili rak.

Kao i svake godine posebno smo ponosni na volontere kampa iz naše grupe MladiCe – mladi koji su u djetinjstvu izliječeni od raka. Oni kroz svoj volonterski angažman sa djecom dodatno motivišu djecu i roditelje da je konačna pobjeda nad rakom moguća.

Udruženje, svake godine, pruža posebno osmišljen program rehabilitacionog kampa za djecu oboljelu i liječenu od raka i njihove roditelje. Čitav program je besplatan, uključujući smještaj, hranu, aktivnosti i medicinsku skrb. Rehabilitacioni kamp se finansira donacijama, grantovima i aktivnostima Udruženja.

 

Ciljevi kampa jesu:
• Jačanje imuniteta, otpornosti i fizičke izdržljivosti djece
• Psihosocijalno jačanje
• Jačanje samopouzdanja, samopoštovanja i uključivanje u grupu vršnjaka
• Povećanje nezavisnosti, samouvjerenosti, otvorenosti prema novim stvarima i iskustvima
• Socijalno jačanje – pozitivan utjecaj grupe, resocijalizacija i povratak u matičnu sredinu
• Smanjenje stresa, anksioznosti, poticanje kreativnog izričaja i pozitivnog stava
• Jačanje porodičnih veza
• Podizanje svijesti o dječijem raku i posljedicama liječenja

Na Grani Zelenoj – ” #HastahanaPark “

0

Lokacija Hastahane (turski: “bolnica”), koja preimenovana u Park “prof. dr. Nijaz Duraković”, dugo je predmet brojnih rasprava. Prema planu iz 1999, koji je još na snazi, na toj lokaciji bio je predviđen Muzej opsade Sarajeva, ali on nije izgrađen zbog nedostatka sredstava. U septembru 2017, godinu nakon što je izabran za načelnika općine Centar, Nedžad Ajnadžić pokrenuo je inicijativu i napravio prijedlog prema kojem bi se dio Hastahane prodao investitoru, koji bi tu izgradio trospratnu zgradu i podzemnu garažu s 250 mjesta, a u to sve uklopio i knjižare, umjetničke galerije, prostore mjesne zajednice te svadbeni salon. Veći dio Hastahane, 89 posto njene površine, kako tvrdi načelnik, ostao bi park. Taj prijedlog usvojili su u aprilu općinski vijećnici, a nakon održane javne rasprave očekuje se da će Općinsko vijeće u julu definitivno odlučiti o sudbini Hastahane. U video govore doc.dr. Nasiha Pozder s arhitektonskog fakulteta i Alma Midžić iz Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA. Ovaj video realiziran uz podršku fondacije Hainrich Boll.

Deseta izbjeglička priča: Obećanje

0

Ako to mjesto nije bilo pakao na zemlji, nije bilo ni daleko od njega. Bosanska ljetna žega je dostizala svoj vrhunac. U hladu se živa penjala iznad 30 stepeni Celzija, na suncu možda i deset više, a ispod najlonskih cerada, koje su imitirale šatorska krila, sparina je doslovno bila nepodnošljiva. Deseci, možda i stotinu takvih improviziranih šatora ispunilo je prostor nešto veći od nogometnog igrališta.  Šatorsko naselje Trnovi, prvi izbjeglički kamp u Velikoj Kladuši. Tu sam upoznao Alija.

Tek par kilometara udaljeno od centra grada, šatorsko naselje Trnovi davalo je dojam da se nalazi usred divljine. Uski prašnjavi put koji vodi do drvenog mostića iza kojeg se pružala izbjeglička šatorska dolina, a svud okolo visoko rastinje i trava. S jedne strane dolina je omeđena potokom, pored kojeg je lokalno komunalno preduzeće nakalemilo par tuševa i četiri mobilna toaleta koji su pod navalom stotina korisnika ubrzo izgubili funkciju. Smrad je postao stalni stanovnik šatorske doline. Zapravo, bila je to mješavina više vrsta smrada: fekalija, urina, ljudskog znoja i smeća iz velikog otvorenog kontejnera.

Možda to mjesto nije bilo pakao na zemlji, ali u njemu su mogli pristati da žive samo oni koji su kroz pakao već prošli. Pakistanac Ali Yasir je svoj pakao prošao zatvoren u cisterni, bez hrane i vode sedam dana. Barem mu se čini da je toliko trajalo putovanje koje je počelo u Turskoj, a trebalo završiti u Austriji. Platio je pet hiljada eura krijumčarima koji su s cisternom, i Alijem u njoj, prešli Bugarsku i Rumuniju, da bi ih u Mađarskoj zaustavila policija, koja će, potom, Alija „vratiti“ u Srbiju, zemlju kroz koju nije ni prošao.

Iz Srbije se Ali, kao i hiljade drugih izbjeglica, uputio ka Bosni. Jedan pakao je zamijenio drugim, drugi trećim i sve tako do pakla u Trnovima. O tome zašto je napustio domovinu pisali su drugi u vrijeme dok je Ali bio u Velikoj Kladuši. Iz tog vremena jasno se sjećam straha u Alijevim očima koji se javljao svaki put kada je padao sumrak, što je bio znak da mora iz grada krenuti prema šatorskom naselju.

Kao ni ogroman dio stanovnika Trnovačkog kampa, ni Ali nije ljetne dane provodio u tom paklu sparine, prašine i smrada. Jutrom bi odlazio do centra grada, sjeo u jedan od rijetkih kafića koji su dozvoljavali ulaz migrantima i tu bi ostajao do sumraka. I tako svakog dana. Više puta mi je govorio da je uplašen. Na tom mjestu, u mrklom mraku, valjda samo luđak ne bi bio uplašen.

U jednom od brojnih pokušaja da se domogne Italije, tik prije nego će doći kiša i hladnoće, Ali je napokon uspio. U Italiji je već više od pola godine. Na sigurnom, kaže. Ljudi obično pamte samo sretne dane. Tako i Ali iz Bosne pamti sve one ljude koji su mu pomogli, podržali ga, uputili mu lijepu riječ. I kaže da je bio sretan. Strah je u međuvremenu, valjda, zaboravio.

Osim Alija, spasili su se i brojni drugi migranti koji su boravili u Velikoj Kladuši, pa tako i dobar dio junaka naših izbjegličkih priča. Sufyan, kojeg znamo kao Jusufa – mladića koji nas je zadivio poštenjem, uspio je doći do Belgije. On i Ali putem videa još jednom su se zahvalili ljudima Velike Kladuše i Bosne i Hercegovine. Fethi, s kojim smo razgovarali u našoj drugoj priči, nije poslao video, ali jeste pozdrave iz Pariza. Čak je i Muhamed, ljubitelj trčanja s kojim smo u Velikoj Kladuši razgovarali u martu ove godine, uspio u međuvremenu „pretrčati“ sve prepreke u Hrvatskoj i javiti nam se iz kampa u Sloveniji.

Posve je jasno da je priča o nepropusnosti hrvatske granice apsolutna laž kao što je jasno i da hrvatska policija svakodnevno krši međunarodno pravo vraćajući migrante preko „zelene“ granice ne obavještavajući o tome nadležne u BiH. Nakon nebrojeno mnogo izvještaja nevladinih i međunarodnih organizacija, neoborivi dokaz donijeli su švicarski novinari.

Jasno je i da policijsko nasilje i uskraćivanje prava na azil ne odvraća izbjeglice da iznova pokušavaju preći granicu. Jedino ih tjera da traže pomoć krijumčara, povećava frustracije kod njih i posljedično otežava i život lokalnog stanovništva u Velikoj Kladuši i Bihaću.

Jasno je bilo i ranije, ali „migrantska kriza“ je to dodatno ogolila: odgovornost ne stanuje u institucijama države u BiH. Isprepletenost nadležnosti različitih nivoa vlasti – od kojih jedni ne mogu, drugi ne znaju, treći ne žele, a četvrtih nema – izgleda kao labirint u kojem je nemoguće doći do rješenja.

Uzmimo za primjer sigurnosni aspekt, o kojem se gotovo i jedino govori kada je u pitanju „migrantska kriza“. Građani Bihaća i Velike Kladuše sve više se žale na stanje sigurnosti u svojim zajednicama. Kriminala kojeg čine migranti ima i jasno je da to izaziva frustracije kod lokalnog stanovništva. No, što su vlasti učinile da se građani osjećaju sigurnijima?

Državno ministarstvo sigurnosti u više od godinu dana uradilo je jako malo, a otkako je u tehničkom mandatu gotovo ništa. Broj policajaca u Velikoj Kladuši i Bihaću nije značajnije povećan u odnosu na vrijeme prije izbijanja „migrantske krize“. Iz kantonalnog MUP-a se čitavo vrijeme žale da im nedostaje ljudstva i opreme, a njihovi nadređeni u izvršnoj vlasti da u budžetu nema sredstava. Kada je napokon, nakon više od godinu dana, federalni parlament raspravljao o „migrantskoj krizi“ i zatražio od entitetske vlade da izdvoji milion maraka pomoći za MUP USK-a, dobar dio tog novca će, kako saznaje kantonalna televizija, biti potrošen na kamere za nadzor prometa!?

Prva reakcija građana je u slučaju migrantske krize bila fantastična, baš kao i obično kada se u BiH desi neka vanredna situacija, nepogoda ili tragedija. Najveći dio stanovnika pokazao je snažnu empatiju prema ljudima u potrebi. No kada postane jasno da je problem dugoročan i da mu treba pristupiti sistemski, kada institucije trebaju da preuzmu posao, tada obično stvari krenu nizbrdo. I obično deblji kraj ne izvuku odgovorni u institucijama nego oni koji su i sami žrtve neodgovorne politike – u ovom slučaju migranti prema kojima se sva mržnja usmjerava.

Građani BiH, posebno Bihaća i Velike Kladuše, lagano klize u rasizam sličan onom koji vlada u Hrvatskoj, gdje je gotovo uspostavljen društveni konsenzus o tome da migranti nisu ništa do divlje horde s istoka koje, ne birajući sredstva, treba tjerati što dalje od „naše civilizacije“. Želim vjerovati da je upadanje u glib mržnje, iz koje se uvijek rađa nova mržnja, još uvijek moguće izbjeći.

Sigurnosne probleme koji sada postoje jednostavno je riješiti – pozivanjem na odgovornost onih kojima je posao da o sigurnosti građana brinu. Samo, za pobunu protiv moćnika potrebno je mnogo više hrabrosti nego za mržnju ka slabima. No, na pobuni protiv moćnika izgrađena je „naša civilizacija“ koja je obećala slobodu, jednakost i bratstvo svima. Dok god ima onih poput Alija i Sufyana koji ništa više i ne traže – za to obećanje se valja boriti.

 

Učionica #18 – “Razgradnja grada” s Nasihom Pozder (Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA)

0

Učionica #18 pod naslovom “Razgradnja grada” s Nasihom Pozder održana je u utorak, 22.05.2019 u prostorijama Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA. Predavanje je bilo fokusirano na procese – gradnje i razgradnje grada, prateći primjer nekolicine karakterističnih slučajava iz BiH.

«Graditi grad podrazumijeva pratiti i poštovati njegove geomorfološke uslove, prilagođavati se njegovim datostima, arhitekturom i sadržajima poticati ugodnost življenja, osjećaj sigurnosti, pripadnosti, zadovoljstva, nerijetko ponosa. Graditi grad podrazumijeva graditi ga za ljude, za one koji će ostati, doći, vraćati se. Nasuprot tome, razgradnja grada je obrnut proces zanemarivanja svega zatečenog i svih u njemu. Nadmetanje i suprotstavljanje privatnog interesa i političke moći prirodi, građenom, okolišu, građanima i građankama i svemu što grad jeste ili bi trebao biti, sve je izraženiji trend u bosanskohercegovačkoj planerskoj, urbanističkoj i arhitektonskoj praksi. Odsustvo odgovornog i provodivog planiranja dovelo je do pojave “pre-planiranja” koje podrazumijeva konstantne izmjene planske dokumentacije uz obavezno povećanje građenog koje u najgrubljem smislu guta grad.»

Nasiha Pozder diplomirala je i doktorirala na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu (AFS), gdje je od 2004. godine zaposlena na Katedri za urbanizam i prostorno planiranje. Na izborima 2018. godine izabrana je u Parlament Federacije BiH, kao zastupnica Naše Stranke. Za vrijeme studiranja i u toku profesionalne karijere sarađivala je sa univerzitetima širom Evrope i svijeta, poput TU Beč, TU Istanbul, TU Delft, ETSA Barcelona, TU Stuttgart, La Villete Pariz, ALBA Beirut, itd. Profesionalnu karijeru razvija i kroz Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje AFS gdje vodi tim zadužen za projekte iz oblasti urbanizma, ali i kroz saradnju sa lokalnim zajednicama i strukovnim udruženjima, poput Asocijacije arhitekata BiH, Green Council-a, Sarajevo Green Design fondacije, te članstvom u stručnim radnim tijelima pri Gradu Sarajevu, Kantonu Sarajevo i Federaciji BiH.

U narednom periodu u sklopu programa Učionice, CRVENA će ugostit i Sunčanu Laketu (28.05.) koja će održati predavanje na temu Grad i afektivna geopolitika svakodnevnog života, Gorana Markovića (17.06.) koji će govoriti o Mogućnostima jačanja radničkog pokreta u BiH te Adisa Merdžanovića s predavanjem Vladati u podijeljenim društvima.

Na Grani Zelenoj – doc.dr. Adnan Mašić – drugi dio

0

Doc.dr. Adnan Mašić profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu u drugom dijelu intervjua govori o problemu neplanske gradnje u Sarajevu koja za posljedicu ima sprečavanje protoka zraka što neminovno dovodi do većeg zagađenja. Također govori o (za sada) neuspjelom projektu “prvog električnog bh kamiona”. Pored toga tu su i drugi naučni projekti koji su sastavni dio obrazovnog procesa, kakav bi trebao biti normalan na visoko obrazovnim institucijama. Ovaj video realiziran uz podršku fondacije Hainrich Boll.

Na Grani Zelenoj – doc.dr. Adnan Mašić – prvi dio

0

Doc. dr. Adnan Mašić, profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu u intervjuu govori o nastavnom procesu i rezultatima rada sa studentima koji za rezultat imaju naučne radove koje bi nadležne institucije morale iskoristiti. Jedan od takvih je i vlastiti uređaj za mjerenje kvaliteta zraka u koji su ugrađeni senzori za mjerenje čestica, a koji se putem drona podiže na visinu i do 500 m. Dosadašnja mjerenja mjernih stanica su bila isključivo vezana za mjerenja na zemlji, tako da se ovim uređajem mjeri kvalitet vazduha i količinu čestica pm1, pm2, pm5 na različitim visinama i lokacijama.

Pored toga tu su i drugi naučni projekti koji su sastavni dio obrazovnog procesa, kakav bi trebao biti normalan na visoko obrazovnim institucijama.

Izbjegličke priče: Kratki predah u gradu ljubavi

0

Tuzlu doživljavam kao grad koji još uvijek održava antifašistički duh i u kojem ima mjesta za svakog. Bilo je mjesta i za mene 2015. godine, kada sam iz Velike Kladuše, sredine gdje sam rođen i odrastao, došao ovdje na školovanje. Kako je to slučaj sa malim mjestima, kada sam odlazio iz Velike Kladuše, primio sam brojna upozorenja i savjete kako se ponašati u jednom surovom velikom gradu.

Ubrzo ću shvatiti da tim upozorenjima i savjetima jednostavno nije bilo mjesta. Ovdje je jedino važno da li si dobar ili loš čovjek. Zato sam „grad na zrnu soli“ prozvao Gradom ljubavi. Vjerujem da su je tako doživjele i mnogo izbjeglice kada se prije godinu dana Tuzla našla na njihovoj ruti.

Skupina volontera iz Tuzle i okolnih mjesta već godinu dana ustupaju svoje vlastite resurse najugroženijoj skupini stanovnika Zemlje. Kroz Tuzlu tokom ovog perioda prošlo je na hiljade migranata i izbjeglica koji su nastavili put Evropske unije ili se trenutno nalaze u najzapadnijim općinama Bosne i Hercegovine, mom Bihaću i mojoj Velikoj Kladuši, gdje čekaju svoj red za Igru.

U gradu soli su se po prvi put pojavili krajem proljeća prošle godine. Nakon što je došla prva skupina od 120 ljudi, ubrzo je formirana grupa tuzlanskih volontera.

Njihove potrebe su hrana, osvježenje, čista odjeća, medicinska skrb i mjesto gdje mogu prespavati“, kaže nam A.D., jedan od volontera grupe.

Migranti i izbjeglice u Tuzlu pristižu svakodnevno odakle svoj put nastavljaju prema zapadnom dijelu BiH, a potom i Evrope, gdje pokušavaju naći humanije uslove za život. Tokom njihovog dolaska u Tuzlu u zimskom periodu, bilo je posebno teško jer se javila potrebna za sigurno i toplo utočište tokom hladnih zimskih noći.

Krajem decembra, početkom januara, volonteri su počeli prikupljati finansijska sredstva i omogućavati smještaj migrantima i izbjeglicama u našem motelu“ navodi E.H. On pojašnjava da se izbjeglice najčešće kreću u grupama od 10 do 15 ljudi u grupi, te se zadržavaju jednu noć u Tuzli.

Neki od njih ne žele prihvatiti smještaj, te ostaju ispred Ureda za strance ili na glavnoj autobuskoj stanici. Tokom boravka u motelu nemamo problem sa migrantima i izbjeglicama, njihovi zahtjevima prema nama kao radnicima jesu za wi-fi i punjače za mobitele“, kaže E.H.

Volonteri grupe, vlasnici pekara, restorana, kafića, drugih objekata, svojim vlastitim novčanim sredstvima nastoje prikupiti osnovne stvari poput hrane, odjeće i higijenskih potrepština, nakon čega volonteri dijele prikupljeno migrantima pokušavajući im poboljšati situaciju u njihovoj potrazi za boljim životom.

Generalno nema ni jedne organizacije i institucije koja je preuzela obavezu da pomaže, većinu pomoći čine građani, a nas nekoliko volontera prikuplja i distribuira nakon svog radnog vremena. Jednim dijelom je pomogao Medžlis Islamske zajednica Tuzla, te jednim manjim dijelom Merhamet i Emmaus“, kaže N.S koji je pomalo razočaran i u građane Tuzle.

Zbog ksenofobije koja je sve veća u našoj državi, odnosno straha prema stranom i nepoznatom, volonteri koji pomažu migrantima i izbjeglicama u BiH su često izloženi napadima lokalnog stanovništva, zbog čega u ovom članku volontere iz Tuzle potpisujemo samo njihovim inicijalima.

Još uvijek se nadam da moja vjera u Tuzlake neće biti poljuljana, te da su neprijatnosti koje su volonteri imali tek sporadični incidenti.

Nažalost, problemi volontera ne staju ovdje nego doživljavaju i ignorisanje predstavnika svih nivoa vlasti.

Vlasti su se oglušile, čak smo indirektno dobili informaciju da oni ne žele znati za migrante i izbjeglice“, nastavlja N.S.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Volonteri su mjesecima ukazivali na potrebu da se migrantima i izbjeglicama obezbijede hijegijenski uslovi na glavnoj autobuskoj stanici u Tuzli, odnosno da se postave mobilni tuševi i toaleti, te kante za smeće. Uputili su inicijative prema lokalnom i kantonolom nivou vlasti, ali njihovi zahtjevi nisu došli na dnevni red.

Pokušavali smo da pravimo pritisak na vlasti sa volonterima jer je jako bitno da institucije preuzmu odgovornost u kriznim situacijama, da reaguju pravovremeno i ispravno kako teret ne bi pao na građane koji u suštini i najmanje mogu pomoći. Jako je bitno da se rad Službe za strance produži i da se obezbijede higijenski uslovi za ovu populacije“, ističe A.D.

Stavovi javnosti često počivaju na tvrdnjama da su ovo opasni ljudi, bjegunci od zakona, teroristi, da su tu kako bi ugrozili mir i sigurnosti bh. stanovništva. No, volonteri i većina lokalnog stanovništva imaju drugačije mišljenje.

Ja nemam nijedno loše iskustvo sa migrantima i izbjeglicama. Kada im pružite neki komad hrane, oni se zahvaljuju, te prvo odbijaju, da li ih je stid, da li se ustručavaju, da li se boje, jer su prešli velik put do BiH. Nisam doživjela ništa loše“, navodi jedna od radnica ugostiteljskog objekta blizu autobuske stanice.

U Tuzlu migranti i izbjeglice najčešće dolaze iz pravca susjednih općina Republike Srpske. Nikad se precizno ne zna vrijeme njihovog dolaska na autobusku stanicu, ali se zna da će se volonteri uz pomoć nekoliko privrednih subjekata pobrinuti da niko ne ostane gladan. Često svjedoče i potresnim scenama poput porodice sa djecom na niskim temperaturama i otvorenom, trudnicama, povrijeđenim maloljetnicima.

Takvi prizori nisu ostavili ravnodušnim ni školarce koji povremeno, u skladu sa svojim mogućnostima, učestvuju u akcijama prikupljanja pomoći.

Mi smo postratna generacija, odrasli smo na pričama naših roditelja, te poznajemo izbjeglički proces, neko je našim roditeljima pomogao, te sad mi želimo nekom drugom pomoći u sličnoj situaciju“, kaže mi jedan od školaraca.

Činjenica je da je sve više migracija na globalnom nivou, te da je Bosna i Hercegovina dio jedne rute koja ide ka Europskoj uniji. Ovdje migranti i izbjeglice prolaze kroz zajednice, od Tuzle, preko Sarajeva, do Bihaća i Velike Kladuše, kojima je zajedničko to da sistem javnih institucija ne funkcioniše. Ili ne funkcioniše dovoljno dobro za ovaj tip „krize“.

Prije nego se situacija pogorša, vrijeme je da izađemo iz svojim komfornih zona i fotelja eksperata koji nemaju nikakvu odgovornost, te da pogledamo realnu sliku. I migranti su ljudi, sa svim svojim manama, vrlinama i razlikama među pojedincima, a krivci zašto nam je sistem nefunkcionalan su među nama. To su ljudi koji su izabrani i plaćeni da upravljaju krizama. Oni moraju biti eksperti koji znaju nositi se sa ovom situacijom ili, ako ne znaju, podnijeti ostavke na svoje funkcije. Jer su odgovorni nama.

Autor: Mirnes Ćerimović

Valter (opet) brani Sarajevo!

0

U Sarajevu je otvoren Muzej “Valter brani Sarajevo”, prvi filmski muzej na Balkanu, posvećen istoimenom kultnom filmu u režiji jednog od najvećih bh. filmskih autora Hajrudina Šibe Krvavca, snimljenog davne 1972. godine.

Riječ je o multimedijalnom projektu Filmskog centra Sarajevo, na čelu s direktorom ove ustanove, nagrađivanim bh. rediteljem, scenaristom i producentom Jasminom Durakovićem.

Tokom aprila Muzej će za posjete biti otvoren svakim radnim danom od 09.00 do 17.00 sati. Ulaznice će koštati 10 KM, a jedan dan u sedmici na tzv. ‘dan otvorenih vrata’, cijena će iznositi 5 KM. Muzej je prilagođen i osobama sa invaliditetom.

Duraković je najavio i projekt rekonstrukcije nekadašnjeg Filmskog studija Jagomir, u okviru kojeg je moguće uraditi i filmski zabavni park posvećen bh. kinematografiji.

Valter (opet) brani Sarajevo!

U Sarajevu je otvoren Muzej "Valter brani Sarajevo", prvi filmski muzej na Balkanu, posvećen istoimenom kultnom filmu u režiji jednog od najvećih bosanskohercegovačkih filmskih autora Hajrudina Šibe Krvavca, snimljenog davne 1972. godine.Više u današnjem Radio Forumu!

Posted by Cosmo – Radio Forum on Wednesday, 10 April 2019

PREMIJERA FILMA „DRUŠTVENI STATUS“

0

Šta se nalazi iza “najveće životne radosti”?
Narativ filma, iz trećeg lica, istražuje različite uglove gledanja na rođenje, društvo i stereotipne društvene norme. Otvarajući pitanja o kojima muškarci ne znaju ništa a žene najčešće prešućuju. Čak i majke svojim kćerkama.
#postpartum

Post partum (latinski) doslovno znači “nakon poroda”.
Vrijeme postpartuma, traje otprilike 40 dana nakon poroda. Vrijeme u kojem se funkcije organizma ustabile, prestane krvarenje, maternica se u najvećem broju slučajeva vrati u stanje prije poroda. Šavovi od epiziotomije, bolovi u leđima od spinalne anestezije, bol rane od reza, mokraćni otvor od stavljanja katetera može biti i par mjeseci iziritiran i stvarat probleme pri mokrenju i nekontrolirano pražnjenje mjehura, bolne bradavice. Društvene norme nalažu da pored svega navedenog žena doji, presvlači, kupa bebu, da kuća bude čista i uredna, gosti posluženi i slanim i slatkim …
Osmjeh, sreća, uslužnost, brzina i okretnost se podrazumijevaju

Film je uvršten u „Top Ten“ selekciju međunarodnog Crominut festivala Požega 2018
Prikazan je u selekciji BH Film Sarajevo Film Festivala 2018.

Hvala Emina Osmanagic i Tijana Medvedec (Asocijacija XY za seksualno i reproduktivno zdravlje) na pomoći.
Naravno mojoj ekipi Damir BasicSlađan Vujić i Mirza Ajnadžić ali njih već znate