Dobro jutro džezeri: Sarajevo Big Band

Bila, slušala, improvizirala: Hena Klarić

Sarajevo Big Band pripremio je spektakl u sferi sarajevske jazz muzičke scene 22. maja u klubu Cinemas Sloga Sarajevo. Pored stalne postave muzicara, nastupili su vokalni i instrumentalni solisti Šejla Grgić, Renata Kurtalič, Elvir Bandić „Banda“ i Tayfun Kesgin iz Turske. Dirigovao je Nenad Tesić a kao solo gitara nastupao je Muris Varajić.

Big bendovi su muzički sastavi koji se neupitno povezuju sa džezom, a postali su popularni još 30-tih godina. Godinama su se razvijali dok nisu dobili današnju formu, a po nekoj svjetskoj normi, očekivano je da svaka zemaljska metropola ima svoj big bend. Obično se u sastavu big banda nalazi od 12 do 25 muzičara: saksofoni, trube, tromboni i ritam sekcija, a vrlo često postoje i drugačije skupine koje odstupaju od normi.

Big bandovi su nerijetko vezani za institucije kao što su radiotelevizije pa čak i neka državna preduzeća u sektoru kulture i umjetnosti. Sarajevo Big Band orkestar je pokrenut je od strane nekoliko iskusnih instrumentalista koji su oko sebe okupili mlađe snage u želji da obnove plamen velikog orkestarskog zvuka. Jedan od takvih „starijih i iskusnijih“ muzičara je Faik Lačević, bubnjar u Sarajevo Big Bandu. U razgovoru sa njim saznajemo nešto o samom historijatu i podlozi ovog domaćeg sastava te stanju bosanskohercegovačke muzičke scene i njene publike.

 “Sarajevo Big orkestar je jednostavno nastavio tradiciju, koja je prekinuta u ratu, nekadašnjeg big banda Radiotelevizije Sarajevo. Taj bivši Big Band imao je svoje uspjehe i bio je jedan od onih odličnih orkestara koji si u ratu prestali djelovati. Dakle, to je nešto što je postojalo već. Svi centri u bivšoj Jugoslaviji imaju big bandove koji su vezani za radiotelevizije muzičke produkcije. Kod nas je to sa ovom ekonomskom situacijom bilo nemoguće. Postojali su i problemi koji su vezani za BHT muzičku produkciju. Ta rupa predugo je trajala a pojave jednog takvog benda nema. Ako svaka metropola na svijetu ima big band naravno da smo i mi htjeli, barem ovo koliko nas muzičara ima, da krenemo sa time tako da se to pomalo počelo razvijati i ovdje. Muzičara ima na akademiji, bit će ih, ja se nadam sve više i više, tako da i nije nemoguće da to zaživi. Naravno, trebat će nam u budućnosti i veća pomoć od društvene zajednice. Treba samo raditi, pa tražiti i pomoć od onih od kojih se može tražiti da bi bili u stanju organizirati koncerte na kojima će gostovati i ljudi sa strane.“, objačnjava Lačević.

02

Naglašava i kako se nalaze u nezahvalnoj situaciji s obzirom da je big band postojao nekada, prestao djelovati, pokušavao se vratiti, međutim, za svako djelovanje takvog orkestra potrebno je i dosta novca. Osim toga, potrebno je i dovoljno kvalitetnih muzičara da bi se moglo raditi na tome da orkestar zaživi i napreduje.

„Suština ovog orkestra i ovoga grada nije u tome da samo mi sviramo, nego da komuniciramo sa cijelim svijetom. Želimo da drugi ljudi dolaze i uključuju se u ovaj orkestar. Radi se o organizmu kome možete dovesti bilo koga ko će sa sobom donijeti nove materijale i nešto novo te, naravno, prenijeti svoje znanje na ostale muzičare. Komunikacijom, novim materijalima i upoznavanjem sa novim ljudima orkestar se razvija u svakom smislu. Orkestar kao jedno veliko tijelo se uvijek nalazilo u kulturi, ono nikada nije komercijalno iako može nekada raditi neke poslove koji su komercijalnog karaktera ali suština je da se svira u tom orkestru i da taj orkestar svira kvalitetnu muziku. To je vrhunac orkestarskog sviranja.“, rekao je Faik.

U orkestru svira otprilike 17 muzičara uz prisutnost saradnika, a raspon godina je zaista veliki.

„Imamo jednog momka koji je tek počeo ići u srednju školu i već svira u orkestru. On pohađa i neke dodatne časove tako da je već u situaciji da može svirati. Tu su i oni najstariji koj iveć imaju iskustvo u raznim orkestrima. Raspon je, što se kaže, od sedam do sedamdeset sedam, i suština je u tome da ima što više ljudi. Orkestar je otvoren za sve one koji žele ozbiljno raditi. To je stvar koja treba da se razvija dalje i mi očekujemo da će tako i biti.“

Najmlađi član, Mirza Sijerčić, je petnaestogodišnjak. Mirza je saksofonista i učenik Srednje muzičke škole u Sarajevu a svira i u kulturno-umjetničkom društvu „Proleter“.

13244759_247147478976851_8445753257993143962_n

„Ljudi ne poštuju i ne cijene ovu vrstu muzike. Većina mojih vršnjaka nisu zainteresovani za jazz i smatraju da je to prekomplikovano, da nema mnogo od toga, a jazz zapravo daje veliku slobodu u sviranju. Moj profesor,Adnan Cico, pozvao me je da sviram u big bandu. Kao najmlađi član dobro sam se uklopio u Sarajevo Big Band jer dosta slušam ovu vrstu muzike, sviđa mi se ovo što radim i zaista se trudim.“, kazao je Mirza.

Vjerujemo da će iskusni instrumentalisti Sarajevo Big Banda nastaviti okupljati mlade muzičare, obnoviti i održati tradiciju starog big banda te Sarajevo staviti na mapu svjetske muzičke scene.

Nurija: Prvi limun starog Sarajeva

Piše, uči do kasno: Hena Klarić

Svjedodžba sarajevskog duha je bezvremena a dokaz za to može biti i svakodnevna šetnja od kuće do posla ili svojim poslom, znanim krugovima, ili dok bacamo kas Titinom ulicom sjećajući se onoga šta je bilo prije – živjeli u to vrijeme ili ne. Infinitne šetnje po korzu, ne bi li sreli nekoga, pozdravili se i nastavili praviti krugove ne bi li opet, sreli nekoga.

Sve je to bilo, nekada, u „taj vakat“, mada postoje vjerni zapisi svega toga i danas jer čuvamo naše sehare uspomena – bile one naše ili naših roditelja. Jedan od takvih tragova Sarajeva je čovjek imenom Nurija Pecikoza, u raji poznatiji kao Limun, sa pravom i svim činjenicama legenda Sarajeva. Sa pravom je zbog svoje priče a činjenično – zato što tragovi nisu pisani već upravo oni po kojima priče dobiju epitet mita ili legende.

Nisam ga lično nikada vidjela, ali kažu da je veoma često u ulici Kralja Tomislava. Više ne trči, ali kada je neko legenda onda živi, u ovom slučaju trči, zauvijek – jer ga prepoznaju u svemu šta iole liči na njega. Kada ostaviš svojevrstan i prepoznatljiv trag – svi što dolaze nakon tebe su ti.

Ali ovo nije istraživanje i ispitivanje Nurijinog trenutnog životnog stanja jer takvom ne treba potvrda da je živ. Za one koji nisu imali priliku slušati ili vidjeti ovaj sarajevski biser: Limun je trčao sarajevskom „Alejom snajpera“ sa štafetom i limunom u ustima, otuda, valjda i nadimak, ne?

Govori se kako su ga jednom upitali, vjerovatno uz upotrebu sebiljske palatalizacije ( „meko“ šu še šae šete), šta će mu limun, odgovorio je kako čovjek mora imati stalni kontakt sa vitaminima. Nurija je crpio vitamine i trčao tramvajskim šinama za vrijeme rata u Sarajevu, pa su tako i nastajale šale „stavi limun u usta i trči, neće ti ništa biti“.

Pored sportskih patika, šorca, štafete i neiscrpnog izvora vitamina, Nuriju je pratila priča o njegovom psu kojem je nadio ime Mariofil Ljubić, po istoimenom političaru. Poznat je i po tome što je često regulisao saobraćaj u gradu, možda efikasnije od same policije, ili po tome što je uređivao parkove u gradu. Nurija je pravi primjer građanskog aktiviste i dobričine. Danas, barem tako kažu, Mariofila nema ali je na njegovom mjestu papagaj sa kojim Nurija razmjenjuje svoje misli i koji mu pomaže u pomaganju regulisanja saobraćaja po pješačkim prelazima.

Bloger i književnik pod pseudonimom ValterEGO, posvetio je jednu od svojih priča Nuriji Limunu.

http://valterego.blogger.ba/arhiva/2015/05/22/3862727

O nedostajanju piše:

„Kao da se dio Sarajeva gasi i postaje manje grad. Ili trebaju da dođu nove generacije koje će imati svoje Nurije, Slobodane, Tome, Karanane, Hauge, Fefee, Pinje i ine nove čudake koje će voljeti, sa kojima će na neki drugi način zbijati šale, smijati im se, smijati se zajedno sa njima i……. osjećati se bolje kada ih sretneš. Pa će te nove generacije biti tužne što njihove Nurije više ne trče, te će i oni, kao i mi danas misliti kako je Sarajevo manji grad jer nema njihovog Nurije sa limunom u ustima. Ili naše vrijeme polako curi?

Trči Nurija!

Za sve nas.“

Znate li za pivovaru „Semizburg“? Naša Hena Klarić bila, vidjela i napisala :)

Prikaza, Karanđoloz, Stuha i Drekavac iz pivovare „Semizburg“

Pivovara „Semizburg“ u vlasništvu Harisa Piknjača, glavnog kuhara piva nalazi se u Semizovačkom naselju Svrake, gdje se može naći domaće zanatsko pivo pod nazivima Prikaza, Karanđolz, Stuha i Drekavac. Iako nije riječ o ugostiteljskom objektu već o maloj kućnoj pivnici, pivo se može kupiti u samoj pivnici na adresi Svrake I/38,a svoje recepte brendiranog piva nudi i vlasnicima barova, koji nakon što se odluče na saradnju, dobiju pivo koje se može naći samo u njihovoj ponudi.

Smatra se da su Babilonci prije samo 9000 godina imali 16 vrsta piva, a „tečni hljeb“ našao se i u Hamurabijevom zakoniku gdje je napisano da pivo ne smije sadržavati previše vode i ne smije se prodavati po previsokoj cijeni. Ovo historijski važno alkoholno piće upravo je Harisov zanat.

Pakistan, zemlja pive

Znanje potrebno da otvori svoju pivovaru sakupljao je na putovanjima po Bliskom Istoku a također se i godinama susretao sa ljudima koji prave craft ili zanatsko pivo. Kada je otišao na dvogodišnji projekat u Vijetnam i sreo kolegu iz Australije koji se razumije u jedno od najstarijih alkoholnih pića, imao je priliku upoznati se sa različitim ukusima i aromama.

„Svako pivo ima nešto svoje. Čitao sam i educirao se sve dok nisam nakon tog projekta otišao u Pakistan i tamo proveo posljednju godinu dana, gdje me onako interesantno nužda natjerala da proizvodim pivo. Pakistan je, kako kažu Arapi i Muslimani, suha zemlja jer tamo zvanično nema alkohola.“, navodi Haris.

Domaći mitološki osvrti u nazivima proizvoda Za profila

U dijapazonu piva iz „Semizburga“ nalaze se imena bosanskohercegovačkih mitoloških bića, stoga se četiri početna piva zovu Prikaza, Karanđoloz, Stuha i Drekavac.

„Bilo mi je interesantno da se neka naša mitska bića ponovno posjete. Pivo koje ja prozvodim jeste tzv. ale piva ili piva visokog vrenja koja je drugačija od naših standardnih piva. Htio sam ih približiti i prilagoditi strane recepte našim ukusima kroz nazive, a mitska bića su mi se činila nekako interesantnima.“

Za prikazu se smatra duh mrtve djevice čije se prikazanje vidi na grobu gdje ovo mistično biće jeca i plače. Karanđoloz je zli duh obučen u čeličnu košulju koji putuje tako što od raskrsnice do raskrsnice skače prolaznicima na leđa koji ga onda nose dalje.

„Karanđoloz je tzv. crna ipa, tamno pivo sasvim drugačije od naših, gorko i aromatično, nema notu kafe koju imaju tzv. staut vrste piva. Kada ga pomirišem, čini mi se da mu je naš tamni džavo Karanđoloz prikladno ime.“, Piknjač navodi kao razlog zašto je svom pivu dao naziv po zlom duhu.

Stuha je također mistično biće koje može biti i loše i zlo kako postoje Crne i Bijele stuhe, a za Drekavca smo mogli čuti i u filmu „Lepa sela lepo gore“, a on je materijalna manifestacija umrlog, nekrštenog čovjeka koji ne može da nađe mir.

Po svemu sudeći, iako notacije proizvoda možda i ne nose najpozitivnije značenje, ovo pivo nipošto ne donosi negativne reakcije i nus pojave, barem do sada nije zabilježen nesretan slučaj ili prikazanje nekog mitskog bića iz naziva.

13100949_1310054759010555_3843688782871025590_n Šta ono uopšte bi piva?

„Pivo je jako interesantno piće, najviše popularizovano prije 7-8 vijekova kada je bilo zagađenih voda kako su gradovi rasli. Zbog zagađene vode, piva je bila jedan od rijetkih načina da se konzumira tečnost – da se ne bi otrovali od kolere, crne kuge itd. Tadašnja piva su bila jako jednostavna i tek su naknadno počeli da ih aromatiziraju sa hmeljovima, bogatijim pivskih sladom i drugačijim tipovima kvasca.“, ispričao je glavni kuhar kao uvertiru u priču njegovih pivskih preferenci, „Volim piva koja imaju nešto da ponude. Piva koja vidimo na reklamama su piva koja pijemo iz flaše i ništa nam ne nude na nosu. Miris je najskuplje i najteže proizvesti pivu, tako da volim piva koja imaju specifičnu aromu.“

„Svim pivopijama, a i svima ostalima koji nisu pivopije ali eto, tu i tamo, popiju pivo, vino, bilo šta, poručujem da uvijek svoja pića konzumiraju iz čaše te da pokušaju naći interesantnu notu u toj čaši jer je svakom pivaru i vinaru najveći izazov dati nešto interesantno za pomirisati. Najlakše je dati alkohol. Svaki put kada probate neko piće, pomirišite ga i probajte naći nešto interesantno što možda do sada niste primjetili.“

Za sve indikacije i nus pojave posavjetujte se sa ljekarom ili ljekarnikom. Za savjete apotekara i lijek za ljubav, potražite Semizburg.  https://www.facebook.com/pivarasemizburg/)