Nurija: Prvi limun starog Sarajeva

Piše, uči do kasno: Hena Klarić

Svjedodžba sarajevskog duha je bezvremena a dokaz za to može biti i svakodnevna šetnja od kuće do posla ili svojim poslom, znanim krugovima, ili dok bacamo kas Titinom ulicom sjećajući se onoga šta je bilo prije – živjeli u to vrijeme ili ne. Infinitne šetnje po korzu, ne bi li sreli nekoga, pozdravili se i nastavili praviti krugove ne bi li opet, sreli nekoga.

Sve je to bilo, nekada, u „taj vakat“, mada postoje vjerni zapisi svega toga i danas jer čuvamo naše sehare uspomena – bile one naše ili naših roditelja. Jedan od takvih tragova Sarajeva je čovjek imenom Nurija Pecikoza, u raji poznatiji kao Limun, sa pravom i svim činjenicama legenda Sarajeva. Sa pravom je zbog svoje priče a činjenično – zato što tragovi nisu pisani već upravo oni po kojima priče dobiju epitet mita ili legende.

Nisam ga lično nikada vidjela, ali kažu da je veoma često u ulici Kralja Tomislava. Više ne trči, ali kada je neko legenda onda živi, u ovom slučaju trči, zauvijek – jer ga prepoznaju u svemu šta iole liči na njega. Kada ostaviš svojevrstan i prepoznatljiv trag – svi što dolaze nakon tebe su ti.

Ali ovo nije istraživanje i ispitivanje Nurijinog trenutnog životnog stanja jer takvom ne treba potvrda da je živ. Za one koji nisu imali priliku slušati ili vidjeti ovaj sarajevski biser: Limun je trčao sarajevskom „Alejom snajpera“ sa štafetom i limunom u ustima, otuda, valjda i nadimak, ne?

Govori se kako su ga jednom upitali, vjerovatno uz upotrebu sebiljske palatalizacije ( „meko“ šu še šae šete), šta će mu limun, odgovorio je kako čovjek mora imati stalni kontakt sa vitaminima. Nurija je crpio vitamine i trčao tramvajskim šinama za vrijeme rata u Sarajevu, pa su tako i nastajale šale „stavi limun u usta i trči, neće ti ništa biti“.

Pored sportskih patika, šorca, štafete i neiscrpnog izvora vitamina, Nuriju je pratila priča o njegovom psu kojem je nadio ime Mariofil Ljubić, po istoimenom političaru. Poznat je i po tome što je često regulisao saobraćaj u gradu, možda efikasnije od same policije, ili po tome što je uređivao parkove u gradu. Nurija je pravi primjer građanskog aktiviste i dobričine. Danas, barem tako kažu, Mariofila nema ali je na njegovom mjestu papagaj sa kojim Nurija razmjenjuje svoje misli i koji mu pomaže u pomaganju regulisanja saobraćaja po pješačkim prelazima.

Bloger i književnik pod pseudonimom ValterEGO, posvetio je jednu od svojih priča Nuriji Limunu.

http://valterego.blogger.ba/arhiva/2015/05/22/3862727

O nedostajanju piše:

„Kao da se dio Sarajeva gasi i postaje manje grad. Ili trebaju da dođu nove generacije koje će imati svoje Nurije, Slobodane, Tome, Karanane, Hauge, Fefee, Pinje i ine nove čudake koje će voljeti, sa kojima će na neki drugi način zbijati šale, smijati im se, smijati se zajedno sa njima i……. osjećati se bolje kada ih sretneš. Pa će te nove generacije biti tužne što njihove Nurije više ne trče, te će i oni, kao i mi danas misliti kako je Sarajevo manji grad jer nema njihovog Nurije sa limunom u ustima. Ili naše vrijeme polako curi?

Trči Nurija!

Za sve nas.“

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »