Kad djeca ‘pobjegnu’ iz projektne dokumentacije

0

U sklopu projekta „Moje mjesto pod suncem“ Centar za Kulturnu i Medijsku Dekontaminaciju /eFM radio obilazi škole i mladu raju u 10 gradova u BiH i s njima učimo kako snimati za radio, pravimo radijske emisije i priče o lokalnim sredinama iz kojih ovi mladi dolaze, te predstavljamo sve ono što mlade tišti i sve ono čime se mladi ponose u svojoj sredini. Tema naših emisija je Moje mjesto pod suncem, a svome mjestu pod suncem pričali su nam i mladi ljudi iz Bočinje i Dubrava.

Daleko od Čovića, Dodika, Izetbegovića, Radončića i ostalih bitnih likova, nalazi se malo mjesto u Srednjoj Bosni zvano Bočinja, nedaleko od Maglaja. Udaljena je Bočinja nekih 150 kilometara od velikog i važnog Sarajeva, brojnih mikrofona, kamera, naslova i udarnih vijesti. Udaljeno od očiju, al nipošto daleko od srca. Barem nečijeg.

Učionica u Bočinji

Jednako daleko, odnosno, jednako blizu, nalazi se i mjesto Dubrave. Nadomak Tuzle, ali opet daleko od očiju svih onih gore mikrofona, kamera, naslova i udarnih vijesti. No, kao i u Bočinji, nađosmo tamo više srca, nego li ga sretosmo u nekim izvikano srčanim, tradicionalnim i po dobrodošlici poznatim mjestima.

Upoznali smo u Bočinji i Dubravama sjajne male ljude (namjerno ih ne zovem djecom, a zašto – shvatit ćete kasnije), male ljude posebne na hiljadu načina, ljude koji su prevazišli sve probleme o kojima se mi svakodnevno upljujemo pričajući. Ti mali ljudi ne mare za popise, nacije, entitete, vitalne i kojekakve druge interese. Oni mare za interese ljudi u potrebi i samo tako se i ponašaju. Isti ovi mali ljudi stvorili su koaliciju jaču od bilo koje političke koalicije u BiH u posljednjih 20 godina. Iskreniju i korisniju – svakako.

U Bočinji smo bili u maloj područnoj školi koju pohađa 13 učenika od 1. do 5. razreda. Dvije učiteljice, nastavnica engleskog jezika i domar čine osoblje škole. Graje na hodniku i nema, barem ne onakve na kakvu smo navikli u drugim škola u ”bitnim” i ”očima bliskim” mjestima. Svakog jutra, djeca putuju u školu, neki dolaze pješice, neke povuče učiteljica, dok neki do škole dospiju organiziranim kombi prijevozom, koji je jedini organizirani i redovni prijevoz koji ova djeca imaju. Iako povratničko mjesto, sa podijeljenim stanovništvom, u razredu se ne osjeti nikakva razlika. Djeca biće prevazišla ono na šta se ostatak ove države najviše pali. U školi koja je jedva obnovljena poslije prošlogodišnjih poplava, uvjeti i nisu bogzna kakvi. Krede se štede, tempera i plastelina nema – NIKAKO, učiteljice znaju ponekad same donirati materijale, ali to ne može biti trajno rješenje. Imaju jedan kompjuter, na kojem se uspiju izmijenjati na odmorima i to je njihov doticaj s tehnologijom. Kako kažu učiteljice, mnogi se sami snalaze, pa već od petog razreda zarađuju svoje prve novce, kako – tako. Kaže nam jedna učiteljica: ”Sevap bi ih bio odvesti u granap. Neki nikad nisu bili.” Druga nam kaže da bi djeci umjesto slatkiša bolje bilo donijeti materijale za rad, jer im je to najpotrebnije. Jer kad nemaš ništa, i malo ti je mnogo. Radionica je usprkos svemu protekla odlično, snimili smo mnoštvo materijala, igrali se sa zvukovima oko nas, diktafone nismo ispuštali iz ruku. ”Rijeka stvarno drugačije zvuči kad se sluša kroz diktafon”, primjećuje jedan od dječaka. Uskoro zavlada tišina, slušalice su na ušima. Sluša se ono što se svakodnevno „ne čuje“…

“Rijeka drugačije zvuči..”

U Donjim Dubravama područna škola izgleda nešto bolje. Graja je glasnija, djece i učionica je više, više je razreda i nastavnika, a škola izgleda prelijepo uzimajući u obzir da su sama djeca ukrašavala zidove škole, kako vanjske, tako i unutarnje. Mi smo imali priliku raditi sa ekipom novinarske sekcije ove škole, malim ljudima koji shvaćaju svoju odgovornost kao novinari, koji ozbiljno doživljavaju svoj zadatak informiranja škole kroz školski časopis, zidne novine i ostale aktivnosti koje provode. Ekipa nas je prvo iznenadila sjajnim snimcima za radijsku emisiju, koju možete čuti ovdje (link), svojim sluhom i talentom za radio novinarstvo, za prenošenje i pričanje priče općenito. Radio drama, intervjui i sjajni prilozi, zvučni efekti i ideje, učinili su nas da se osjećamo kao amateri. Pričali smo im o drugim malim ljudima s kojima smo radili i nekoliko puta im otvoreno rekli kako su jedna od najboljih ekipa koje smo upoznali. Sjajan prvi dan radionice opet nas nije mogao pripremiti za ono što je uslijedilo drugi dan. Mislili smo da samo naišli na odličnu ekipu, no sutra su pokazali da su i više od toga.

Mi još ne znamo šta nam se sprema. Samo snimamo.

Primijetili smo taj drugi dan da je raja nešto razigranija i da češće napušta učionicu. Dok smo mi bili zauzeti montiranjem emisije, slaganjem priloga i vođenjem ”improviziranog radija”, nešto se spremalo. Idemo u WC, moramo do direktora, zove nas razrednica, neki su od razloga i izgovora na koje smo pali, ne znajući šta nam spremaju. Oni koji su ostajali u učionici okupirali su nas s hiljadu pitanja, ne bi li nam odvratili pažnju od onoga što njihove kolege zapravo rade. Pred sami kraj naše radionice, dolaze razredne kolovođe i na naš stol stavljaju kutiju  punu školskog materijala. ”Pošto je njih 13, mi smo kupili svega tempera, plastelina, flomastera, olovaka, kistova, blokova, kreda i ko zna šta sve još, uspjela je naša raja kupiti za ”onu školu koju ste nam jučer spominjali i onu djecu što nemaju plastelin”.

Kažu kako im je žao što je njihov najveći problem to što nemaju gdje izaći u svome mjestu, dok druga djeca nemaju ni osnove za školovanje. Osviješteni, načelno dobri LJUDI, empatični i svjesni svoga okruženja, hodali su po školi krijući se od nas i skupljali donacije za djecu koju nikada nisu upoznali, za školu u mjestu za koje nisu znali da postoji. ”Neko marku, neko dvije, jedna nam je nastavnica dala 10 KM, pa smo uspjeli sve kupiti.” kažu i mole nas da ostanemo na drugoj smjeni, jer žele skupiti još novca i kupiti još materijala.

Na tabli su brzo napravili i natpis ”Dubrave za Bočinju” i predložili da se slikamo svi skupa ispred natpisa, sa kutijom koju su i ukrasili svojim potpisima i porukama učenicima iz Bočinje. Pozdravili smo se, još jednom poslušali emisiju koju smo napravili, uvjerili se da je sve uredu i krenuli kući. Autobus ih je čekao dok su nas pratili do auta i zezali nas što smo pustili suzu kad smo vidjeli kutiju.

Mali ljudi

Šamarčina koju nam je lupio njihov čin podsjeti nas još jednom zašto radimo sve što radimo. To su ljudi koji su budućnost, to je primjer pravog aktivizma i iskrene želje za promjenom i pomaganjem. To je napredak i koalicija vrijedna pažnje, to je ono gdje mikrofoni i kamere trebaju biti uprte.

Daleko od Čovića, Dodika, Izetbegovića, Radončića i ostalih bitnih likova, daleko od Jahorine i velikih i skupih konferencija, organizacija zajebanog imena i medijskih zvijezda aktivizma, nalaze se dva mala mjesta, Dubrave i Bočinja. I dok država bruji o koalicijama stranaka na čijim radarima političkih planova ova dva mjesta ni ne postoje, mali ljudi iz ovih mjesta redefinirali su značenje koalicije, napravili ogroman pomak za cijelu nam napaćenu zemlju i postali naše zvijezde aktivizma.

Bočinja se zahvaljuje
Stigli su i drugi paketići

Priča ovdje ne završava i ako smo, a da to čitatelj ne zna, bili stavili tačku. Ova sjajna ekipa prepoznata je i dato joj je i javno priznanje za njihov gest (koji i dalje ne smatraju naročitim, već nečim sasvim normalnim).

Fondacija Mozaik organizuje nagradu DOBRO za filantropiju. Cilj nagrade i kampanje DOBRO za filantropiju je da istakne i prepozna osobe i kompanije koje su svojim radom i finansijskom podrškom značajno doprinijele razvoju zajednica, ali i da osnaži druge kompanije i pojedince da svojim doprinosom potaknu razvoj utječući tako na poboljšanje kvaliteta života u našoj zemlji.

Mladi filantropi

Nagrada DOBRO za filantropiju sama je našla svoj put do naših protagonista. Prepoznati su kao najmlađi filantropi u BiH i ponosno danas nose svoje ”DOBRO” značke. Ako slučajno budete nekad prolazili kroz Dubrave, i ako slučajno nekad spazite mladića ili djevojku sa značkom ”DOBRO”, obratite pažnju, jer se tu sigurno nešto dobro sprema.  A ako slučajno budete prolazili kroz Bočinju i vidite malu područnu školu, također obratite pažnju, jer tamo se nalaze ljudi koji će svoju zahvalnost izraziti drugim dobrim djelima, kada za to vrijeme dođe. Da ne bi završili klišejski, nećemo reći da se dobro dobrim vraća. Reći ćemo da se dobro zasigurno ne vraća lošim. A to je veliki pomak naprijed.

 

Priča je nastala u sklopu rada Udruženja za Kulturnu i Medijsku Dekontaminaciju na projektu „Podrška trajnim rješenjima Revidirane strategije za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma“ koji finansira Evropska unija iz IPA fondova, uz sufinansiranje i koordinaciju UNHCR-a zajedno sa sedam projektnih partnera, uključujući i UNICEF. Projektne aktivnosti među kojima i audio radionice se provode u 10 prioritetnih lokacija u BiH: Brčko Distrikt, Bijeljina, Bosanski Petrovac, Derventa, Foča, Gradiška, Maglaj, Mostar, Prijedor i Živinice.

Projekat ima slogan “Moje mjesto pod suncem” i osnovni cilj komponente koju sprovodi UNICEF u saradnji sa partnerima je osigurati podršku za najranjiviju djecu i njihove porodice kroz različite aktivnosti. #mojemjestopodsuncem 

Javna dobra: Ploštad Sloboda

0

Renesansa i revitalizacija gradskog područja u Skopju trebala je koštati oko 80 miliona eura. Do sada su vlasti u Skopju potrošile 700 miliona eura u obnovi centralnog gradskog područja i javnih prostora. Izgrađeno je više od 30 novih zgrada, različitih stilova, mahom javnih institucija, i to na području na kojem se nakon velikog zemljotresa u Skopju 1963. izdala zabrana za izgradnju. Projekt ”Skopje 2014” nacionalizirao je sve javne prostore u multikulturalnom Skopju i građanima umanjio javne prostore i mogućosti za korištenje javnih prostora.

Ivana Dragšić i njene kolege, zajedno sa još nekolicinom aktivista su 2009, kada je počeo projekt Skopje 2014., tada još kao neformalna grupa, odlučili organizirati proteste na trgu kako bi pokazali kako bi izgledalo kada bi se prostor na trgu zauzeo ili kada bi na centralnom dijelu trga bila postavljena građevina.

Ivana kaže kako je država zauzela sve javne prostore, a građani nisu sudjelovali u planiranju projekta. Njena udruga “Ploštad Sloboda” bavi se javnim prostorima. Cijelu priču, koju donosi Boris Čović, poslušajte u podcastu.

Audio prilog / Javna dobra – primjeri dobre prakse III

0

Prilog pripremio: Boris Čović

U Banjoj Luci je 13. I 14. Juna održana konferencija CommONs! Creative Ways of Activism. Fondacija Heinrich Böll okupila je predstavnike organizacija iz zemalja Zapadnog Balkana koji se bave „commons“-om (zajedničkim ili javnim dobrima) kako bi razmjenjivali ideje o različitim načinima borbe za zajednicu kroz zajednička ili javna dobra. Organizacije su prezentirale slučajeve s kojima su se susretali u svojim zemljama i izazove koji su ih pratili u njihovoj borbi za uspostavljanje zajedničkih dobara. Razgovarali smo s nekoliko predstavnika organizacija i u narednom periodu vam donosimo seriju priča o zajedničkim dobrima u regionu.

Organizacija Zelena Istra

Muzil (Musil, Mužilj) je poluotok i gradska četvrt u Puli. Poluotok je poznat po tome što je bio neprekidno militariziran duže od 150 godina. Ovo mjesto sadrži sve slojeve kultura koje su prošle Pulom i jedini je neoskvrnuti dokaz novije pulske povijesti. Ovaj bivši vojni kompleks predan je, kao neperspektivna vojna imovina, Agenciji za upravljanje državnom imovinom i otada se ne koristi i propada a lokalna zajednica lišena je mogućnosti korištenja tog velikog područja, oko 160 hektara, za ostvarivanje svojih rekreacijskih ili poslovnih potreba.¸

Država, grad i županija imali su plan da Muzil pretvore u turistički rezort zatvorenog tipa. Sa 2700 kreveta, kongresnim centrom, golf terenima na 50 posto područja koje je danas borova šuma, ovaj prostor zatvorio bi se za građane, te bi tako petina grada bila dana na koncesiju investitorima i to na 99 godina. Organizacija Zelena Istra trenutno je u zagovaračkome procesu da se donese odluka za privremeno korištenje ovog područja i vraćanja ovog područja građanima.

Više o projektu možete pročitati na muzil-starter.org

VIDEO: vimeo.com/140633471

Zelenom rijekom za očuvanje okoline – Media Regata 2016.

0

slika 3Piše: Veslač po Bolonji i Kapetan prekookenaske plovidbe po novom: Boris Čović

Prva Neretva Media Regata održana je u Konjicu od 03. do 04. Juna 2016. godine. Razlaganjem sintagme na proste faktore, možemo zaključiti kako Media Regata podrazumijeva takmičenje medija, odnosno novinara, u spustu rijekom Neretvom, koristeći rafting čamac uz asistenciju profesionalnog skipera. Relacija spusta je Džajića Buk – Stara Ćuprija Konjic, a posadu čamca čine po dva novinara iz tri medija, odnosno šest veslača i veslačica u svakom čamcu.

Ukupno sedam čamaca i preko 20 medija učestvovalo je u spustu Neretvom, a više od 35 medija bilo je partner projekta. Pored regate učesnici su posjetili i Titov Bunker u Konjicu, koji se nalazi nedaleko od Džajića Buka.

slika 2                       slika 4

Cilj ove regate jeste promocija Konjica kao destinacije za strane i domaće turiste, te u krajnjem cilju poribljavanje rijeke Neretve koje će biti osigurano iz fonda nagrada i sponzorskih paketa, kao i čišćenje korita i kanjona rijeke Neretve.

Ideja je nastala sredinom 2015. godine kao odgovor na potrebe vezane za zaštitu ovog prirodnog područja i ponovno poribljavanje domaćim vrstama ribe koje su skoro istrijebljene iz rijeke Neretve. Organizacija „Zelena Rijeka“, organizator Neretva MEDIA Regate, cilja da skrene pažnju javnosti na trenutno stanje rijeke, aktivnosti koje se dešavaju na ovom području, te eventualna poboljšanja u zaštiti flore i faune.

Samra Čomor, projektna koordinatorica u udruženju kaže kako su zadovoljni odazivom medija i organizacijom događaja i da im je drago što su mediji pokazali interesovanje da izvještavaju o Konjicu, Neretvi, regati i promoviraju turizam i bogatstva u lokalnim zajednicama. Nadaju se i ponavljanju događaja naredne godine.slika 5

Ekipa eFM radija učestvovala je u regati i priprema za vas radio reportažu koju ćete moći čuti uskoro. Pohvalit ćemo se na kraju i petim osvojenim mjestom i nijednim nepogođenim kamenom tokom cijelog spusta. Kolege sa čamca bili su novinari Federalne Televizije i Hema TV, koji su pripremili i kratki snimak sa spusta.

 

Negdje pred zoru

0

Negdje pred zoru.

Taman splakana avlija ispred kuće odašilje čudan miris betona koji je, nitko ne zna zašto, nekako jebeno ugodan.

Stari, bijeli, limeni stol, sa 4 crvene, zahrđale noge koje se spajaju negdje na pola puta od površine stola do poda čineći nekakav čudan trodimenzionalni X, opet se dalje šireći da ne bi zajebale težište koje spriječava da stol padne, je posađen na sred ceste ispred avlije.

Pogled iz očiju onih koji sjede za stolom seže do brdašca iza kojeg taman počinje da proviruje sunce.

Između očiju i sunca pukla livada zelena ko kisela jabuka.

Totalno klišejski, ali ono sasvim istinito, miriše rosa.

Vodeći kravu na ispašu prolazi susjeda od nekih osamdesetipet i samo nako plaho dobaci: ‘Oćel to’

Za stolom obični ljudi u apsolutno, za njih, neobičnom trenutku. Bez igle u šestaru njihovog života misli im se ne kreću u krug, kao što se to obično dešava, već letaju naokolo, taman koda je neko dijete uzelo šarat onom masnom bojicom po friško okrečenom zidu.

U trenutku kada su izgubili, ili barem zaboravili, centar oko kojeg se njihov život okreće shvatiše da je bilo kakvom čovjeku u savršenom trenutku bolje nego savršenom čovjeku u bilo kakvom trenutku. I onda se debelo zajebaše. Težiti ka stvaranju savršenog sebe ili težiti ka pronalaženju savršenog trenutka posta ozbiljna dilema.

Jer kome radiš sve što radiš i zašto radiš sve što radiš, kada se i bez svega toga možeš naći u dvorištu neke nepoznate kuću, u nekom nepoznatom selu, s nekim ljudima koji do jučer nisu bili dio svog, a kamoli tvog života, nakon neprospavane noći i ko zna kolko promila krvi u alkoholu koji teče tvojim venama i proživjeti trenutak istinske sreće, nekakve spiritualne ravnoteže i općenito, riječima neopisivome stanju.

Jer kome radiš sve što radiš i zašto radiš sve što radiš, kada se totalno nesavršen, slučajno uhvatiš u savršenom stanju. Demotivacija koja proizilazi iz shvatanja da, ma šta god ti radio i za šta god se ti borio, savršenog sebe nećeš naći dok te savršeni trenutak na to ne natjera, klepi šamarčinu pijanim idiotima koji sjede za stolom u jebenu zoru na sred jebene ceste i glume pjesnike koji su upali u neizronivu dubinu otrijeznivši ih tako dovoljno da smognu snage da ispiju i onu zadnju čašu one smrdljive rakijetine i pođu, brate, spavat jer nema bola logike da ti suncu poželiš dobro jutro dok onako fino miriše avlija treći dan za redom.