Osvrt na roman Knjiga oblika i praznine Ruth Ozeki
PIŠE: Petra Amalia Bachmann
Četvrti roman kanadsko-američke autorice Ruth Ozeki naslova Knjiga oblika i praznine bez ikakvoga pretjeranog uljepšavanja i bez oklijevanja govori o odrastanju, tuzi, nemoći, mentalnim izazovima i društvenome padu, čime privlači čitatelje svih uzrasta, stvarajući književno iskustvo koje nadilazi generacijske granice.
Što biste rekli da vam se iznenada obrati tenisica? Ili pak staklena kugla? Upravo se s time suočava trinaestogodišnji Benny Oh nakon nenadane smrti oca. Svakodnevni predmeti iz njegove okoline odjednom zveče, brbljaju, žale se. Dok neki samo traže pažnju i suosjećanje, drugi ga čak dovode u nevolje. Na početku romana u retrospektivi saznajemo vrlo toplu priču o Bennyjevoj nekoć vrlo sretnoj obitelji, obitelji koja se pretvorila samo u sjećanje. Protagonista prate i opsjedaju riječi i zvukovi, a majka Annabelle, pak, u svojoj tuzi postaje sakupljačica te sebe i sina uzaludno pokušava utješiti bespotrebnim kupovinama. Ona se ne može odreći stvari, dok Benny ne može utihnuti glasove. Na koncu njihova prljava kuća završi pretrpana smećem i stvarima i protagonist se nađe na psihijatrijskome odjelu gdje mu se jedna za drugom lijepe razne dijagnoze te mijenjaju popratne terapije.
Četvrti roman kanadsko-američke autorice Ruth Ozeki naslova Knjiga oblika i praznine bez ikakvoga pretjeranog uljepšavanja i bez oklijevanja govori o odrastanju, tuzi, nemoći, mentalnim izazovima i društvenome padu, čime privlači čitatelje svih uzrasta, stvarajući književno iskustvo koje nadilazi generacijske granice. U ovome romanu sve posjeduje svoj jezik, sve je sačinjeno od riječi koje pišu Bennyjevu knjigu života.
Roman je prožet humorom i dosjetljivosti, jezično-glazbenim poigravanjima s apsurdom, ali i optimizmom te suptilnim parodijama, a upravo je glavna karakteristika ovoga romana višeglasje. Tako nam se, usred šarolikog kolaža koji tvori ovaj roman, ponekad javlja Benny u prvome licu, a ponekad s nama razgovara i sama knjiga koja ima itekako izraženu ćud. S Bennyjem razgovaraju i druge knjige, ne samo ova koju držimo u rukama. On se najbolje osjeća u knjižnici u kojoj vrijeme provodi čitajući Borgesa i družeći se s marginalcima. Očara ga mlada beskućnica Alef koja obožava Waltera Benjamina i posvuda sa sobom nosi nebinarnog tvora po imenu PAZ. Uz nju, zbliži se i sa Slavojem Bocarom, starim pijancem u invalidskim kolicima koji tvrdi da je slavni slovenski pjesnik i provodnik istine o stvarima. Roman kao da briše granice između stvarnosti i mašte, osobito kada su u pitanju vrlo osebujni likovi. Doima se da likovi u romanu plove svijetom izgrađenom na idejama dok zajedno doživljavaju pomalo nestvarne avanture. Voze se kombijem gradom, istražuju prostorije u knjižnici, traže materijal za čitanje i papire za pisanje vlastitih priča. Benny se u tim zajedničkim trenutcima skriva od onoga stvarnijeg svijeta i vlastitih glasova. Djevojka Alef protagonistu ovoga romana pokazuje svijet u kojemu ima mjesta i za ranjivost i za neobičnosti, a pitanja poput što je stvarno i što je normalno provlače se svakim retkom ovoga romana. Naposlijetku, što je, u njegovome životu kako je ovdje predstavljen, uopće stvarno? Je li i cijela njegova krhka zavjera protiv stvarnosti uopće stvarna? Za autoricu Ruth Ozeki, zen budistkinju, možda je odgovor da jedino prolaznost može biti stalna.
