Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe #musthavegold mostarske akademske kiparica Vesne Vuga Sušac.
Izložba će biti otvorena u Galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10) u utorak, 17. septembra u 21:00.
Njena izložba nas ne plaši na prvi pogled, svojom kiparskom vještinom usprkos tomu što su joj materijal za rad kosti, ona uspijeva da neutralizira prvobitni šok, da ublaži zaprepaštenje nad realnošću kakvom smo je svi učinili. Ali već kod drugog pogleda stižu uznemirujući alarmi, strah od imperativa zlatnog, od sjaja i glamura, od ulaštene realnosti, od manjka suštine spomenute na početku. Pogled na Vesnino ogledalo jednak je pogledu čovjeka pred kućnim ogledalom, onoga koji odbija da prihvati vlastiti odraz.
I ne ogleda se samo u njenim zrcalima pojedinac ili pojedinka koji su se izgubili. U tim masivnim ramovima, optočenim životinjskim kostima, vidimo gotovo cjelokupno društvo, ono kojem je imanje i predstavljanje važnije od plemenitosti, ljudskosti, posvećenosti, odanosti, zbira osobina koje su u izumiranju ili traju jednako kratko kao sjaj pozlate na okoštalim licima umjetnice Vesne Vuga Sušac.
Jasno je da se autorica vješto poigrava kičem i zanimljivo je da svoje okoštale junake i junakinje smješta u ramove nekadašnjih goblena, tog simbola predratnog blagostanja, koji nam se, protjerani iz modernih domova iz suvremene perspektive čine kao možda bolji izbor u odnosu na ono što čini današnje okruženje i statusne simbole novouspostavljene elite. Gotovo da nam pred strahom od opomena iz Vesninih radova nedostaje neka djevojka s knjigom ili dječak sa suznim okom ili kakav Vilerov cvjetni motiv što je činilo scenografiju svijeta u kojem nam je bilo prijatno i sigurno.
U današnjem svijetu iz kojeg smo protjerali sigurnost, iskrenost a nerijetko i spontanost i u kojem se ogleda ono što nam Vesna Vuga Sušec svojim djelima predstavlja, važno je napomenuti da se kritikom društvene stvarnosti putem umjetnosti ima smisla jedino baviti onda kada se vlada likovnim jezikom što autorica kontinuirano potvrđuje, ne robujući dominantnim obrascima, ne želeći oponašajući da se dopadne svima, bivajući autentična onako kako jedino prava umjetnost i poznaje.
Vesna Vuga Sušac rođena je 1976. godine u Mostaru. Diplomirala je kiparstvo 2000. godine pri ALU Sveučilišta u Mostaru, u klasi prof. Nikole Vučkovića, a poslijediplomski studij završila 2011. pri sarajevskoj ALU, u klasi prof. Mustafe Skopljaka, uz mentorstvo prof. dr. Sadudina Musabegovića.
Trenutačno pohađa doktorski studij Ars Sacra pri ALU Sveučilišta u Mostaru. Članica je ULUBiH-a, DHLU-a i ULU En Face.
Dobitnica je i više stručnih nagrada za kiparstvo i za crtež.
Zlatni ram za okoštalu stvarnost
Koliko li mora biti nevolje u stalnim pokušajima da se bude prihvaćen u vremenu kada su suština i forma zamijenile pozicije, znaju oni koji najčešće neuspješno pokušavaju ukrasiti osobne živote, neovisno o tome da li im dodaju filtere na fotografijama postavljenim na društvenim mrežama, ili u stvarnom životu, pred dijelom javnosti od koje trebaju valorizaciju, umjesto da žive ono što jesu, igraju očekivane uloge.
Koliko bi se knjiga moglo pročitati, izložbi pogledati, ljudi upoznati, cvjetnim poljima protrčati, koliko bi se lakše i bolje moglo živjeti te koliko bi bilo sve jednostavnije kada imperativi kičaste stvarnosti ne bi bili musthave življenja.
Kazališne predstave imaju vrijeme trajanja izvedbe i staž izvođenja. Nakon njih glumci i glumice odlože svoje kostime, skinu masku s lica, „izađu“ iz uloge, ne ostanu kralj Lir ili Magbet. Za tumačenje nekoga drugog imali su prethodnu edukaciju. Imaju i redatelje u vidu supervizora koji ih mogu, onda kada im se pomiješaju identiteti, „vratiti na pravi put“. Ali što s naturščicima koji su odlučili igrati predstavu umjesto živjeti sebe, izgovoriti svoje želje, priznati svoje slabosti? Što kada se kostimi za javnost odlože do naredne prigode kada se treba predstaviti drukčije i kada pred ogledalom ugledaju sebe, onakvim kakvim se ne prihvaćaju niti žele vidjeti?
Taj neprihvatljivi odraz u ogledalima, nesposobnost suočavanja s osobnim slabostima, nespremnost na susret s onim što smo postali jer nas je netko uvjerio da takvi možemo biti, vidimo i u svijetu ogledala umjetnice Vesna Vuga Sušac koji čine postavku #musthavegold. Njena izložba nas ne plaši na prvi pogled, svojom kiparskom vještinom usprkos tomu što su joj materijal za rad kosti, ona uspijeva da neutralizira prvobitni šok, da ublaži zaprepaštenje nad realnošću kakvom smo je svi učinili. Ali već kod drugog pogleda stižu uznemirujući alarmi, strah od imperativa zlatnog, od sjaja i glamura, od ulaštene realnosti, od manjka suštine spomenute na početku. Pogled na Vesnino ogledalo jednak je pogledu čovjeka pred kućnim ogledalom, onoga koji odbija da prihvati vlastiti odraz.
I ne ogleda se samo u njenim zrcalima pojedinac ili pojedinka koji su se izgubili. U tim masivnim ramovima, optočenim životinjskim kostima, vidimo gotovo cjelokupno društvo, ono kojem je imanje i predstavljanje važnije od plemenitosti, ljudskosti, posvećenosti, odanosti, zbira osobina koje su u izumiranju ili traju jednako kratko kao sjaj pozlate na okoštalim licima umjetnice Vesne Vuga Sušac.
Na jednom od Vesninih radova, aranžiranih onako kako se to uobičava na suvremenim domjencima – kada umjesto na pladnju serviraju na ogledalu, nalazi se umjetno grožđe pored rogova jarca. Ne tako davno, na jednom sarajevskom domjenku u prestižnom hotelu, vidjela sam zadnji čin postavljanja švedskog stola. Pored prepolovljenog fazana sa sve perjem (biće da je služio kao dekoracija) u pratnji vlasnice restorana koja je organizirala gastronomsku ponudu, pojavili su se nosači ražnja na kojem se nalazila ispečena životinja u cijelosti, a koja je pripadala porodici ovaca, točnije njihovom podmlatku. Ražanj sa životinjom postavljen je u središte trpeze.
I nije ovdje po srijedi licemjerje i kritika posvećena činjenici da pripadamo rijetkim narodima koji kada dođu na Zapad bezuspješno pokušavaju da kupe cijelu zaklanu životinju, te kada to nisu u stanju pronaći, sastave je iz dijelova žicom, nego je riječ o odsustvu elementarne potrebe da se novouspostavljena elita upristoji barem do te razine da se na javnim skupovima poslužuje s pladnjeva na kojima je hrana servirana u zalogajima, kako ne bi masnim rukama i licima dodatno umašćivali našu neispoliranu stvarnost.
Gledajući djela Vesne Vuga Sušac iz postavke #musthavegold a koja je ovoga puta izložena u sarajevskoj galeriji Zvono osjećala sam se kao na spomenutom domjenku na kojem više nisam željela biti, kao među društvom kojem ne pripadam, a koje ima mehanizme da nas uvijek iznova usisa u svoju utrobu, jer mu se teško oduprijeti. Ponekad se čini da je jedini način pobjeći u šumu, izgraditi kućicu na drvetu i s tog mjesta sebe uvjeravati kako još uvijek ponešto i ima smisla ili barem zbog toga što u šumskom ozračju nema ogledala, u kojima nećemo vidjeti ni vlastiti odraz niti u vidu utvara odraze onih koje ne želimo sresti.
A možda Vesni Vuga Sušec nije bila do kraja namjera da nas uplaši? Možda među njenim koščatim portretima u zlatnim ramovima, sa šljokicama i svjetlucavim ogrlicama možemo prepoznati i dio pokušaja da se nešto pomjeri iz postojećeg kaosa, da se učini na trenutak boljim? Nisu možda ta lica uvijek tako sablasna, s mnogima se možemo identificirati ili ih barem razumjeti i prihvatiti, na jednak način kako bismo trebali sebe, onda kada prestanemo bježati od ogledala.
Možda nas Vesna poziva da prigrlimo njenu glamuroznu damu, malu princezu ili sjajnu djevojku, da im kažemo da će sve biti OK i ako se malo odmaknu od imperativa raskoši, na jednak način kao što bismo to trebali reći sebi, kako bismo ovaj baš jedan jedini život proživjeli po vlastitoj mjeri a ne po kriterijima koje su postavili drugi.
Jasno je da se autorica vješto poigrava kičem i zanimljivo je da svoje okoštale junake i junakinje smješta u ramove nekadašnjih goblena, tog simbola predratnog blagostanja, koji nam se, protjerani iz modernih domova iz suvremene perspektive čine kao možda bolji izbor u odnosu na ono što čini današnje okruženje i statusne simbole novouspostavljene elite. Gotovo da nam pred strahom od opomena iz Vesninih radova nedostaje neka djevojka s knjigom ili dječak sa suznim okom ili kakav Vilerov cvjetni motiv što je činilo scenografiju svijeta u kojem nam je bilo prijatno i sigurno.
U današnjem svijetu iz kojeg smo protjerali sigurnost, iskrenost a nerijetko i spontanost i u kojem se ogleda ono što nam Vesna Vuga Sušec svojim djelima predstavlja, važno je napomenuti da se kritikom društvene stvarnosti putem umjetnosti ima smisla jedino baviti onda kada se vlada likovnim jezikom što autorica kontinuirano potvrđuje, ne robujući dominantnim obrascima, ne želeći oponašajući da se dopadne svima, bivajući autentična onako kako jedino prava umjetnost i poznaje.
Kristina Ljevak
