Godišnja kolektivna izložba “Sarajevski salon”

U organizaciji Udruženja likovnih umjetnika Kantona Sarajevo, uz podršku Javne ustanove “Collegium artisticum” Sarajevo i Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, ovogodišnji “Sarajevski salon” predstaviće djela 37 autorica i autora.

Adela Jušić, Admir Šurković, Adnan Jasika, Aleksandar Saša Bukvić, Amel Hodžić, Amela Hadžimejlić, Amer Bakšić, Amer Hadžić, Armela Vesković, Bojan Stojčić, Boris Hodak, Danilo Kreso, Dejan Pranjković, Denis Haračić, Dženan Hadžihasanović, Dženat Dreković, Edin Numankadić, Emir Kapetanović, Emir Osmić, Enes Sivac, Halil Tikveša, Hamzalija Muhić, Irfan Handukić, Izet Alečković, Jusuf Hadžifejzović, Lejla Ćehajić, Mensud Kečo, Mladen Štrbac, Nela Hasanbegović, Nikola Blagojević, Nora Salome Berthoud, Safet Zec, Samir Plasto, Savka Krčmar, Sead Čerkez, Senad Pepić, Stijepo Gavrić.

Izložba će biti otvorena do 09. februara 2024. godine, od ponedjeljka do petka u terminu od 10:00 do 18:00 sati.

XII SARAJEVSKI SALON – ODSUTNO KAO PRISUTNO U PRISUTNOME

Godine 1922, T. S. Eliot je u svojoj poemi Pusta zemlja opisao duhovnu propast zapadne kulture. U mitu o Svetom Gralu, pusta zemlja je mjesto gdje ljudi žive ispraznim životom, slijepo slijedeći pravila svog društva bez uvjerenja koja bi proizilazila iz dubljeg poimanja stvari. Eliotova poema bila je, nažalost, proročanska, jer se od tada pa do danas ta slika svijeta, u svojim različitim varijacijama, neprestano ponavlja.

Dvanaesti po redu Sarajevski salon sa svojim artefaktima tematski se ponovo vraća tom sivilu zapadne kulture i civilizacije. Umjetnici ovdje ne izražavaju sami sebe kao građanske ličnosti, već samim činom stvaranja slike, instalacije, fotografije ili skulpture podižu svoj doživljaj na nivo ljudske egzistencije, predstavljajući nam čovjeka koji osjeća bolnu i krajnju samoću u jednom iščašenom svijetu uzaludnih čežnji. Ratovi, genocidi, razaranja, bolesti, glad, ekonomske krize, sve se to udružilo da bi u 21. stoljeću ponovo, nakon 17. stoljeća i 1968. godine, manir savremenog doba pretvorio se u manirizam. Porast znanja je ponovo doveo do krize znanja. Ako je 18. st. bilo stoljeće materije, 19. st. stoljeće energije, a 20. i 21. st. stoljeće informacija, moramo se pitati: otkud toliko nesporazuma i nekomunikativnosti u dobu komunikacije!?

Po Schopenhaueru svijet nije nikad bio niti će biti racionalan i logičan, nego je očitovanje bezumne volje, a život je tada neizbježan doživljaj boli. Volja je jedno i sve, bit čovjeka, bit svega, organskog i neorganskog i nagonskog. Sve pojave u svijetu se upravljaju po načelu kauzalnosti, dok je volja bezumna, slijepi nagon. Ako je Schopenhauer u pravu, onda takva volja nikada ne može biti zadovoljena, pa su bol, nesreća, trpljenje, osjećaj strašne usamljenosti i praznine neminovno iskustvo života.

S druge strane, umjetnost jeste najpotpuniji oblik prihvaćanja života i najviše očitovanje čovjeka. Na ovoj izložbi, na različite načine, izloženo je razmišljanje o ideologiji čiju suštinsku ništavnost moderno doba preživljava u opštoj krizi vrijednosti. Umjetnost ovdje govori o nesreći, a ne o njenoj kompenzaciji. Umjetnost je, uopšteno govoreći, uvijek u nekom odnosu sa smrću. Jer onaj koji raspolaže sa njom, raspolaže sobom do krajnjih granica. Umjetnost je majstorstvo vrhovnog trenutka. Ipak ako pogledamo sva ova djela koja svojim odnosima u prostoru stvaraju cjelinu, dojam koji se nameće jeste: ako su smrt i patnja izvan naših moći da ih uništimo ili zaustavimo, to nije tako kad je u pitanju društvena nepravda. Zbog čega u savremenom svijetu osjećamo toliki nedostatak Čovjeka!?

Zanimljivo je da skoro svaki artefakt koji je ovdje izložen, funkcionira kao jezik a ne kao slika ili skulptura. Zašto?

Da bi se moglo graditi značenje znaka u jeziku, treba voditi računa o činjenici da svaki znak sadrži tragove prethodnih znakova, i „otvoren“ je za sve one koji tek dolaze. U tom smislu nikada nijedan znak nije u potpunosti čist, a njegovo značenje nikada nije u potpunosti monolitno. Znaci, u stvari, nisu nikada posve prisutni ni odsutni. Odsutni znaci su svojim tragovima prisutni u prisutnim i među njima se odvija dinamički proces: učinak odlaganja značenja.

Na sličnom „obrascu“ funkcionišu umjetnička djela izložena u ovom prostoru. Skoro na svakoj slici, instalaciji i skulpturi nešto je odsutno. Da li je to sloboda, dostojanstvo, dio tijela ili potpuni nedostatak čovjeka, svjedno je, ali je činjenica da većina izloženih djela svoje upotpunjenje traže u odsutnom koje se može nadomjestiti samo kao prisutnost u prisutnom. Takve su na primjer skulpture Amela Hodžića (bez obzira na potenciju, njegovi ljudi su na podu), Enesa Sivca (vrijeme je iscurilo), Stijepe Gavrića (nesloboda), instalacije Dejana Pranjkovića (ko, gdje i kamo vuče stvarnost) i Kafezi Lejle Ćehajić, litografija Mladena Štrbca (individue izgubljene u apokalipsi kolektiva), slike Safeta Zeca (tijelo u nestajanju ili sublimaciji sa prostorom), Amele Hadžimejlić (između tjelesnosti i spiritualnosti), Borisa Hodaka (tijelo kao ikebana), Danila Krese (kolektivno pamćenje i pokušaj „rođenja“ novog čovjeka), Emira Osmića (potraga za identitetom) ili akrilik Izeta Alečkovića (gdje je čudovišnost zamijenila ljudsko), itd.

Kao takva, djela prizivaju prazninu. Ako je praznina, a ne ništavilo, onda njihovi svjetovi funkcioniraju na dva načina: kao motivacijska sila pretočena u želju, ili pak kao melanholija (svjesnost da je do ispunjenja želje nemoguće doći). Zbog toga nijedno djelo ovdje nije ni dovršeno ni nedovršeno, ono naprosto jeste. Izvan toga nema ničega. Onaj ko kao umjetnik ili recipijent, živi ovisan o djelu, mora pripadati samoći koja se izražava tek riječju biti: riječ koju jezik štiti skrivajući je, dok sam nestaje u tihoj prazini djela.

Nešto slično kao u Beckettovoj drami Čekajući Godoa koja počinje onda kada se junacima već sve dogodilo što je imalo da se dogodi. Razlika je ta što se Beckettovi (anti)junaci, Vladimir i Estragon, kroz sumnjive i nejasno dorečene poetske slike sjećaju onoga što je odsutno – samog života, dok, sa druge strane, slike i skulpture ove izložbe, prikazane kroz odsutnost antropološkog, označavaju krajnju poniženost savremenog čovjeka. I jedna i druga slika svijeta odsutno prikazuje tragovima u prisutnom, prikazuje nedostatak života dostojan čovjeka. To je i razlog što se nijedna slika ovdje ne miri sa svojim okvirom kao svojom konačnom istinom, nego kao da poseže za okvirom (kontekstom) koji je ostao isključen.

To znači da ništa ni u pojedinačnim djelima ali ni u cjelokupnom sistemu nije jednostavno prisutno ili odsutno. Ovdje postoje samo razlike razlika i tragovi tragova. To je, u stvari, prostor djela u kojem više ništa nije prisutno, i u kojem, usred odsutnosti, sve govori, sve se vraća u duhovni (ne)sklad koji nije nepomičan već otvoren i središte je vječnog kretanja.

Umjetnost se razlikuje od života po tome što uvijek izbjegava ponavljanje, jer umjetnost nije kopija nego vjerovatnoća života, najbolja varijanta života. Njen odnos naspram istine je takav da se umjetničko djelo otvara naspram istine ako ona nije neposredno data; utoliko je istina, ustvari, njen sadržaj. Ona je spoznaje zahvaljujući svom odnosu prema istini. Samo umjetnost spoznaje istinu tako što je ona dio nje, sve druge discipline (naučne, filozofske, historijske) istinu uočavaju izvan sebe samih. Naukom se označava svijet tako što se zatvara u deduktivne sheme našeg razuma (iako induktivni metod preovladava u nauci); dok pomoću umjetnosti označavamo sami sebe posmatrajući našu psihu kao odraz neuhvatljivog procesiranja koje dolazi od našega uma, našeg duha, našeg bića.

Umjetnost, na taj način, gradeći iznova svijet, razumijeva njegovo ustrojstvo – “paradokse” na kojima je stvorena. Po ovome, umjetničkom djelu nije cilj samo da predoči neki predmet ili označi i ilustruje neku ideju, nego da sagleda dublju prirodu čovjekovog vlastitog postojanja, kroz prolaznu i čulnu ljusku stvari. U tom smislu, umjetnički realitet je umjetno ostvarena mogućnost. Umjetničko djelo, u svom začetku, eksperimentiše sa mogućnostima, varira ih i stavlja u različite, umjetno stvorene situacije, sve dok ove mogućnosti ne dobiju ili privid stvarnosti ili ne postanu i sama stvarnost; stavlja ih u razne i neobične kontekste da bi u njima iznikao smisao stvari.

Umjetnička djela ovdje funkcioniraju poput Orfeja i njegovom potragom za Euridikom, jer umjetnost, zajedno sa filozofijom i naukom, od samog trenutka svog postanka, izvodi čovječanstvo iz mraka podzemlja, na svjetlo dana. No, za razliku od filozofije i nauke, njoj ne pripada da se okreće za sobom, da objašnjava svoj hod: onog trenutka kada se okrene za sobom, da vidi, objasni, čarolija nestaje i gubi se sva njena moć, pa prema tome i moć objašnjavanja i rasvjetljavanja tmine.

Drugim riječima, život priprema priču i ideju, a samo umjetnik može da je oslobodi iz tog stanja pripreme, samo on može da stvori živo biće od one kaše koja se danas u nauci zove „prebiotička supa“. Michelangelo Buonarroti je govorio da je njegov jedini zadatak kao vajara da oslobodi figuru iz obrisa njenog materijala. Ako je u pitanju oslobađanje, ma kakav plan unaprijed imao, onaj koji oslobađa mora se prilagoditi zakonima tog istog materijala, njegovom „treperenju, trenju, mrvljenju“. Jedino na taj način metamorfoza iz pojavnog svijeta u svijet fikcije dobiva puni smisao i puno značenje – postaje umjetnost. Slika, ustvari, jeste svoja sopstvena stvarnost.

Na ovim slikama, fotografijama, skulpturama i instalacijama najprije zapažamo njihov autentični vizuelni utisak, predstavljen u čistom stanju. Taj utisak je složen, jer je prerađen intelektualnim radom, poetiziran i sublimiran, tako da to nije samo faktografski snimak trenutnog stanja bilo kojeg motiva, već čitava simbolična priča o igri prisutnog i odsutnog, intelektualna studija o nedostatku Čovjeka, koja se u nauci i antroplogiji nikada ne može do kraja ispitati ni iskazati.

Dvije slike Safeta Zeca, na primjer, ne predstavljaju zaustavljeni trenutak koji nam nudi fotografija. To nije trenutni snimak zaustavljenog pokreta (koji takav u stvarnosti nije ni moguć), to je prikaz čovjeka u vremenu i prolaznosti. Plošnu dvodimenzionalnu sliku Zec pretvara u dinamičku predstavu trodimenzionalnog pokreta. Slike naprosto predstavljaju sintezu pokreta kao niz sjedinjenih posebnih trenutaka jednog vremenskog kontinuuma.

Slično tome, Izet Alečković, Irfan Handukić i Amela Hadžimejlić (a ista stvar je sa instalacijama na ovoj izložbi), na primjer, ukidaju standardni nepomični položaj recipijenta u odnosu na postavljene zakone perspektive i pozivaju ga da se kreće unutar slike, da zauzima različite tačke posmatranja, da sagledava predmet istovremeno iz različitih uglova, različitih strana, stvarajući na taj način jedinstvo vremena i prostora. Umjesto da koriste različite obrasce perspektive, oni ostvaruju trodimenzionalnost koristeći pretpostavljeni pokret recipijenta, unoseći aktivnu vremensku komponentu u svoje slike. Ni na jednoj od tih slika klasična renesansna perspektiva nije presudna za doživljaj slike. Stoga, neki vid „treperenja“ i harmonijski odnosi predmeta, kao i poziv upućen oku recipijenta da ih obiđe sa svih strana, kao sa nekom filmskom kamerom u ruci, stvara novi prostor i novi pokret, svojestven slici i slikarstvu. Prostor i pokret za koje se može reći da su potpuno različiti od onih u prirodi, ali ih prihvatamo kao nešto što postoji uporedo s prirodom, prihvatamo ih kao sastvarnost. Dženat Dreković je, na primjer, svojim fotografijama opet uspio da sačuva privid, bljesak, utisak, neki posebni trenutak, i opet je, svojom slikom prisutne svakodnevnice, kao neka vrsta odmora od odsutnosti naspram ostalih artefakata, uspio da učini ono zašta se oduvijek vjerovalo da nije moguće – uhvatiti sjenku.

Da probam rezimirati. Prostor ove izložbe, artefakata u njoj, prostor je fascinacije njihovih autora. Za svakoga onoga ko je fasciniran može se reći da ne zapaža nijedan stvaran predmet, nijedan pojavno-realan oblik budući da ono što vidi ne pripada svijetu pojavne stvarnosti, nego neodređenom mjestu fascinacije.

S druge strane, biti dio ove izložbe kao recipijent, značilo je prepustiti se fascinaciji odsutnosti vremena. Jer područje u kojem se pokušavamo približiti stvarnosti fikcije ovdjese urušilo u nigdje. Ovo mrtvo vrijeme je stvarno vrijeme u kojem je smrt prisutna, događa se, i ne prestaje se događati. Biti sam – umjetnik ili gledatelj – znači pripadati ovom mrtvom vremenu koje nije ni moje ni Tvoje, ni zajedničko vrijeme već je nečije vrijeme. A Neko je onaj koji je i dalje prisutan kad nema nikoga.

Edin Pobrić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »