U klubu galerije Collegium artisticum održana promocija prve knjige Armina Behlulovića “The short stories između dva trodona”.
Boris Lalić
Promocija knjige “Short stories između dva trodona” bila je baš onakva kakve su meni najdraže, a to je jednostavna i nepretenciozna priča o jednoj knjizi, u opuštenoj atmosferi. Pred tridesetak gostiju (a možda i više, niko nije brojao), prvi je govorio Vuk Rodić, ukratko predstavio pisca i knjigu, sa nekoliko britkih rečenica, od kojih se meni posebno urezalo da je Beha čista duša, a knjiga njegova sačinjena od riječi iza kojih ta čista duša stoji, te da to može razumjeti svako ko knjigu pročita. I ja tako mislim, ali nisam mogao tako precizno i sažeto sročiti, sad mogu, kad sam čuo od Vuka. Drugi sam govorio ja, koji sam istakao onaj rijetki (i samim tim dragocjeni) kvalitet koji Behina knjiga ima unutar savremene naše književnosti, a to je činjenica da “Short stories između dva trodona” ne skrivaju ništa od težine koju sva ratno-poratna književnost ima, iznose je onakvu kakva ona uistinu jest, ali s razlikom što u Behinoj interpretaciji iz sveg tog užasa isijava svjetlost, optimizam, vedrina i humor njegove čiste duše, tako da se čitanje pretvara u katarzično iskustvo. Treći je govorio sam autor, koji je približio publici nastanak ove divne knjige, svojim jednostavnim i duhovitim jezikom bez mistifikacija, istim kakav je i u knjizi, nasmijavši sve prisutne nekoliko puta, ne zato što je htio ispasti smiješan, nego što je iznio golu istinu, koja je ljudima smiješna valjda zato što je rijetko čuju. Poslije Behe pustili smo knjigu da i ona progovori, Behinim riječima i mojim glasom, to jeste čitao sam priču naslova “Švarc”. Pošto su mi oči bile na tekstu, nisam mogao vidjeti reakcije na licima prisutnih, ali mi to nije ni trebalo da bih znao kako ih je priča i rastužila i nasmijala, baš kao što čini i sam život. Da smo sve trojica učinili dobro zajedno, vidjelo se i po srdačnom aplauzu na kraju službenog dijela. Poslije toga Hare je svirao i pjevao, Beha potpisivao knjige, a mi ostali uživali u druženju, koje je potrajalo duže nego što sam ja mogao ostati.
Otišao sam iz Collegiuma sa lijepim osjećajem da sam učestvovao u nečemu što je samo dobro, bez mrve lošeg, a da bude još bolje, šesto čulo mi govori da je to tek početak jedne uspješne književne priče.Hvala svima koji ste došli, hvala ekipi iz Collegium Artisticuma što je događaj omogućila tehnički, kao i direktoru Elvedinu Poturku koji je bio sa nama od početka do kraja. Za kraj posta donosim vam malu premijeru nove pjesme Hare Metka, koja se zove “Moj tata” i tako je lijepa da od srca preporučujem pažljivo slušanje.
