Bookstan on Air: Intervju s književnicom Ashley Audrain

Objavljen je intervju s književnicom Ashley Audrain, autoricom uspješnog romana “Impuls”. Intervju je nastao u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Intervju s autoricom vodila je Lamija Milišić.

Aspekti majčinstva: razgovor sa Ashley Audrain

Roman Impuls debitantsko je djelo, sad već i svjetski bestseler, kanadske spisateljice Ashley Audrain. Ubrzo nakon izvornog izdanja, roman je domaćem čitateljstvu postao dostupan na bosanskom jeziku kao jedan od naslova IK Buybook. O savremenom konceptu majčinstva, načinu narativizacije majčinskog i ženskog iskustva, te odnosu feminizma i književnosti sa Ashley Audrain u ekskluzivnom intervjuu razgovarala je Lamija Milišić.

Kako verbalizirati majčinstvo

U intervjuu za Penguin, kazali ste da Vas je lično iskustvo majčinstva inspirisalo da napišete Impuls. Kroz historiju književnosti, majke kao izmišljeni likovi su uvijek podređene i služe onima oko sebe, i o majčinstvu se veoma malo govori i istražuje. Na koji način Impuls doprinosi problemu fizičkog i psihičkog iskustva (možda čak i trauma) u majčinstvu?

Moja namjera dok sam pisala Impuls bila je da istražim tamnu stranu majčinstva o kojoj se rijetko govori – u književnosti, kao što ste i naveli, ali isto tako i među samim ženama. Velika razlika između stvarnosti majčinstva i standardnog narativa koji opisuje iskustvo me oduvijek frapirala, ali možda čak i još više nakon što sam i sama postala majka, i nakon što sam mogla osjetiti da je većina mojih vršnjakinja osjećala pritisak da o majčinstvu govori koristeći se odabranim terminima, pa čak i određenim tonom. Opisivati iskustvo jedne izmišljene žene – fizički i emocionalno – mi je bilo iznimno zanimljivo, jer ove stranice sadrže mnogo istina koje se mnoge žene plaše verbalizirati u svojim svakodnevnim životima. Blytheina priča, naravno, posebno je dramatična (prije svega, ovo je fikcija!!!), ali mnogo čitatelja mi je priznalo da u ovom romanu, donekle, vide vlastito iskustvo.


Impuls je pisan u drugom licu. Narator je ujedno i glavni lik, Blythe. Zbog čega Blythe priča priču svom bivšem suprugu Foxu, a ne svojoj kćerci Violet (s obzirom na to da se roman bazira na njihovom odnosu)?

Odlično pitanje. Pa, veoma rano u toku pisanja, nisam bila posve sigurna da li Blythe direktno razgovara sa Foxom ili Violet, ili oboma. Naposljetku, najviše smisla mi je imalo da ona razgovara direktno sa svojim suprugom, i da dobijemo osjećaj da smo smješteni usred njihovog braka, jer smatram da u tom donosu ima više intimnosti. Ona s njim može biti iskrenija, kao s osobom s kojom je izgrađen ovaj život, i kao s osobom koja ju je na kraju iznevjerila. Da su imali drugačiji brak, i da je Fox bio drugačiji muškarac, izazovi njihove kćerke mogli bi ih spojiti. Ipak, zamišljam da je Blythe ovo napisala znajući da će to njena kćerka Violet jednog dana pročitati. U tom smislu, indirektno je napisano i za nju.

Književni kanon je krcat djevicama, sveticama, prostitutkama, duševno bolesnim ženama ili proročicama (koje se smatraju jednako ludima). Čini se da su žene relevantne i autonomne u narativu samo ako se nađu u ekstremnom stanju. Impuls daje uvid u mentalne promjene Blythe i njene porodice, kao i njenih ženskih predaka. Je li Vam možda bila namjera da majčinstvo u ženskim likovima Blytheine porodice prikažete kao oblik nasljednog ludila, ili čak prokletstva?

Zanimljiva konstatacija. Blythe je prilično zabrinuta zbog mogućnosti da je žrtva nasljednog ludila, posebno nakon majčinog upozorenja još dok je bila djevojčica („Žene u ovoj porodici, mi smo drugačije.“). No, nije mi nužno bila namjera na taj način prikazati majčinstvo. Umjesto toga, željela sam istražiti različite utjecaje koji majku čine takvom kakva jest te različite anksioznosti i strahove koje majka nosi. Učimo li kako biti majke, ili je to ustvari instinktivno? Kako da postanemo drugačija majka od one iz koje smo došli? Je li majčina ljubav uvijek bezuslovna? Kakav je osjećaj ne voljeti majčinstvo? Ono što je drugačije kod Blythe, nadam se, jeste to što čitatelji mogu vidjeti sebe u njoj i njenim iskustvima majčinstva, čak i ako se ne boje iste kletve u vlastitoj lozi. Mislim da se s njenim likom veoma lako povezati, i nadam se da ćemo na kraju jasnije razumjeti njeno iskustvo u vezi s tim potencijalnim ludilom.


Impuls se može čitati kao roman koji opisuje iskustvo majčinstva u aspektima koji su rijetko književna tema, čak naprotiv, koji se često smatraju tabuom. Šta mislite da su uzroci ovog tabua? Da li Vaš roman oslobađa majčinstvo ovog tabua?

Da, to je veoma lijepo zapažanje o intimnosti i idili, i mislim da se u Impulsu odnosi na ideju očekivanja, posebno u braku. Kako brak napreduje, posebno s djecom, mislim da je idila gotovo nemoguća. Djeca promijene sve – brak se nakon toga može činiti kao potpuno drugačija vrsta odnosa, a uz to još postoji i osjećaj neuspjeha ili srama ako ne smatramo da postižemo slikovit život s našim partnerima, gdje nas potpuno razumiju i u kojem podržavamo jedno drugo. Nasilje mi nije bilo toliko na umu kada sam pisala roman, više su me zanimali bol i strah, a možda i užas — sva ta iskustva mijenjaju ljubav i intimnost.

Matrilinearna historija kao teret

Kroz čitav roman, Blythe postaje sve nezadovoljnija svojim tijelom, ili barem svjesnija koliko se ono promijenilo. U jednom trenutku shvata važnost svog tijela za svoju porodicu. Kako se jedna majka otuđuje od vlastitog tijela u Impulsu? Smatra li to na kraju odbojnim?

Da, jako me zanimao ovaj aspekt majčinstva i kako ono utječe na ženski osjećaj sebe i osjećaj vrijednosti. Mislim da ne govorimo mnogo o fizičkoj naplati majčinstva i svakodnevnom radu koji je nevjerojatno naporan, ali i tuzi koju bismo mogli osjetiti nakon što smo predali svoje fizičko ja drugom ljudskom biću, i podlijeganju svim načinima na koji nas naša djeca trebaju fizički. Ne mislim da je Blythe njeno tijelo odbojno, u potpunosti, ali mislim da se bori s tim od koliko toga mora odustati, i sa svim onim što njeno tijelo konstantno mora pružati,  dok zauzvrat prima tako malo radosti. Mislim da je ogorčena zbog toga i da upravo ovaj osjećaj pogoršava njen osjećaj srama.

„Više se nisam osjećala kao kćerka svoje majke. Osjećala sam se kao tvoja žena“ – kaže Blythe na početku romana. Ima li u njenom identitetu nešto više, osim što je korisna drugima?

Blythe se bori sa svojim identitetom mlade žene koja raste bez majke. Niko ne može dati kontekst tome ko je ona, barem ne na bilo koji pozitivan način. Ona nosi teret ostavljenosti i osjeća da ju je to definisalo već kao djevojku. Zbog toga ona traži da drugi ljudi pronađu vrijednost u njoj– na primjer gospođi Ellington, zbog koje se osjeća dobro i primjetno, a zatim Foxu, koji joj dopušta da isproba novu ulogu, zdraviju. Osjeća se cijenjenom zbog načina na koji ga voli i života koji su trebali graditi zajedno. Naravno, kada postane jasno da je on više ne cijeni i nije korisna na način na koji on od nje očekuje, sve se počinje rasplitati…

Poglavlja o Blytheinoj majci i baki, i prvobitne nevolje koje Blythe uviđa u donosu s Violet, postavljaju pitanje: Je li biti žena oblik transgeneracijske traume?

To je dobro pitanje na koje nemam odgovor, ali me jako zanimalo istražiti ovu ideju kroz ove tri generacije žena. Blythe svoju matrilinearnu historiju nosi kao teret, uvijek prisutnu anksioznost s kojom se ne može izboriti.  Stoga, kada se počnu pojavljivati prvobitni znakovi nadolazećih nevolja s Violet, ona ne može a da ne pripiše to ženama iz svoje prošlosti, gdje su obje povezane s tim ko je njena kćerka i ko je ona sama kao majka. Uvijek sam smatrala da je odnos majke i kćerke intrigantan, jer mislim da čak i najbliže majke i kćerke izgledaju kao da nose određenu napetost – koliko sam slična svojoj majci? Na koji način se razlikujem od svoje majke, ili zbog čega se sramim nje? Kako se moja majka osjeća kada me promatra kako se aktivno suprotstavljam načinu na koji me odgojila ili ženi kakva je?

Violetine prve traume bile su vezane za periode kad je majka puštala da plače dok je bila zauzeta pisanjem. Blythe je dovoljno iskrena prema samoj sebi da prizna da se ne osjeća krivom što je zanemarivala Violet. Na koji način majčinstvo i književnost ovise jedno o drugom u ovom romanu?

Pa, mene lično zanima ova tema, jer su moj spisateljski život i majčinstvo u potpunosti isprepleteni – nisam počela pisati ovu knjigu sve dok moje prvo dijete nije napunilo šest mjeseci, a ovaj roman ne bih mogla napisati bez vlastitog majčinskog iskustva. Spisateljica u meni sve duguje majci u meni. Stoga, mogu se u potpunosti povezati s Blytheinim iskustvom gdje je željela dati prioritet pisanju nad brigom o djeci i majčinskim dužnostima. U romanu, Blytheina želja za pisanjem otupi dolaskom Violet, ne zato što ne želi pisati, već zato što osjeća da to ne može učiniti ako želi pokazati Foxu (i drugima) da je dobra majka. Smatram da bi Blythe možda bila u drugačijem položaju da je žudjela za drugom vrstom posla – vjerovatno bi se osjećala manje osuđivanom da se, na primjer, željela vratiti tipičnom kancelarijskom poslu. Međutim, potragu za nečim kreativnim, nečim što ne donosi sigurnu zaradu, može biti vrlo teško opravdati iz stanovišta majke, s obzirom na to da to znači da neko vrijeme nećete provesti uz dijete – iako to svakako ne bi trebalo.

Uz postporođajnu depresiju i porođajnu traumu, Vaš roman opisuje iskustvo smrti djeteta, Blytheinog i Foxova sina, Sama. Prelazno razdoblje šoka od tog razornog događaja bilo je popraćeno intenzivnom šutnjom svih članova Blytheine porodice. Blythe opisuje svoj porodični život prije Samove smrti kao „banalan i zagušljiv“, ali „utješan“. Koliko utjehe bi i mogla pružiti njena porodica nakon tragedije? Je li nedostatak pomoći razotkrio prije pomenutu banalnost?


Iako je ovo sjajno pitanje, možda bismo ga trebali preskočiti, jer odaje poentu radnje koju neko možda ne želi saznati jer još nije pročitao knjigu?

Suočavanje s nelagodnim

Gospođa Ellington i Gemma pojavljuju se u Impulsu kao alternativna majčinska skloništa. One su surogat majke koje potencijalno pružaju izlaz iz začaranog kruga boli u kojem su se našle Blythe i Violet. S obzirom na kraj romana, da li je to oslobođenje moguće i na koji način međusobna majčinska ili ženska solidarnost daje upute za to?

U suštini, nisam o Gemmi razmišljala kao o „alternativnom majčinskom skloništu“, ali mislim da si na neki način u pravu. Voljela sam pisati o njihovom prijateljstvu. Ona svakako daje Blythe priliku da postane majka kakva želi biti, i naravno, da ponovno proživi ranije dane i razgovore o majčinstvu koje nikada nije imala. Sviđa mi se i ideja da obje, Gemma i Blythe, imaju svoja sopstvena iskustva s Violet, kao i da ustvari ne znamo šta Gemma uistinu osjeća prema Violet – ona Blythe prezentuje u najboljem svjetlu, ali nije li to ono što dobre maćehe ustvari trebaju činiti? Bilo mi je vrlo prikladno i smisleno da na kraju postoji trenutak solidarnosti između njih dvije, a to, također, pruža i trenutak iskupljenja za Blythe, što je meni veoma važno.

Muški i očinski likovi u Impulsu predstavljaju samo napomene ili motivacijski alat za ženske likove, iako uveliko utječu na ženske životne odluke. Zbog čega su očinski glasovi u romanu podređeni majčinskim?

Ovo bi mogao biti jednostavan odgovor, ali pretpostavljam da nisam bila toliko zainteresovana za istraživanje muških likova u ovom romanu koliko ženskih ustvari, iako kao što ste primijetili, oni sigurno utječu na ženske odluke i njihove životne ishode. Željela sam da ovo bude roman o ženskim iskustvima, ispričan usko kroz objektiv Blythe, pa su se, zbog toga, muški likovi činili nekako najboljim u pozadini priče.

Koja su književna djela i/ili autori bili značajni za Vas kao čitatelja i autora?

Oduvijek sam težila kanonu nefikcijskih knjiga koje istražuju majčinstvo – pomenut ću samo neke, Majčinstvo Sheile Heti, Životno djelo Rachel Cusk i Zavod za nagađanje Jenny Offill. Volim Mračnu kći Elene Ferrante i Uspavanku Leile Slimani. Inspirišu me spisateljice koje se u svom radu suočavaju s nelagodnim ili neizrečenim kada je u pitanju iskustvo majčinstva. Volim uzbudljive knjige, ali isto tako volim lijepu prozu zbog koje zastanem na kraju poglavlja da sve to upijem.

Smatrate li se feminističkom autoricom?

Smatram se feministkinjom, a i autoricom, tako da da! Mislim da ću uvijek željeti pisati o feminističkim pitanjima i istraživati savremeni život žena u kontekstu tih pitanja. Zanima me način na koji se žene trebaju ponašati i osjećati, suprotno onome kako se žene zaista ponašaju i osjećaju, i volim to istraživati kroz fikciju.

Koje teme možemo očekivati u Vašem sljedećem književnom djelu? Hoće li to biti još jedan psihološki triler ili možda ovaj put napišete nešto sasvim drugačije?

Moj drugi roman dotiče se mnogih istih tema o kojim se govori u Impulsu – majčinstvo i brak – iako istražujem živote žena u malo drugačijoj fazi od Blytheine. Nadam se da će biti jednako uzbudljiv i emocionalno napet, poput Impulsa, i da će čitatelje ponovno natjerati na važne razgovore o ženskom iskustvu.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Translate »