Priča o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu aktualizirala je nakratko staru temu – postoji li poezija koja se pjeva (osim ako nije riječ o uglazbljenim stihovima priznatih pjesnika) ili se tu samo radi o „tekstopisanju“, ili još pogrdnije „stihoklepstvu“. Naš kolumnist Amer Tikveša pisat će u narednom periodu o pjesmama koje su se prvotno pojavile na „nosačima zvuka“ a koje smatra poezijom. U prvom tekstu bavi se pjesmom Divlji badem Đorđa Balaševića.

Vrteli se točkovi mog bicikla.
Gde god je stao taj rulet beše premija.
Smakla se o stepenik njena štikla.
Nekad su pogledi bili čista hemija.

Dobro je počela nedelja,
poslednje pripreme za maturu.
Virili smo u daljine
puni nade…

Preko gimnazijskog bedema,
k’o pravi dekor za avanturu
prosuo je nežni purpur
divlji badem.

Poneli nas vetrovi k’o maslačke.
Jedni su leteli lako, drugi padali.
I curice su postale prve mačke
a loši đaci odjednom svetom vladali.

Sve mi je odlično zvučalo.
Dobro sam stajao tih sezona.
Ljuljale mo oči širom
promenade.

A nju sam sretao slučajno,
uvek je s pogrešnim bila ona,
ali znao sam da sanja
onaj badem.

Stane sve u strofu-dve u baladi:
pustinja prošlih minuta i ova zrna sad.
I pred treći refren već nismo mladi.
Ušla je nedavno sama u kafe “Petrograd”.

Suviše tajni u očima,
u zlatni okov joj prstić pao.
Molio me dugi pogled
da je kradem.

Dovraga, kafa je gorčila,
al’ taj sam ukus odnekud znao:
probao sam jednom davno
divlji badem.

U prvom stihu: „Vrteli se točkovi mog bicikla“ nalazi se jedan od poetičnijih momenata u cijeloj pjesmi. Radi se o antikauzativnoj upotrebi povratne zamjenice „se“. Uzrok radnje je nevidljiv. Točkovima je data slobodna volja. Jasno je, međutim, da oni imaju pokretača, ali on ne zna zašto ih pokreće i nema određen cilj. Pošto se stih odnosi na prošlo vrijeme, na mladost, moguće ga je čitati i kao njenu metaforu. Njom se na originalan način prikazuje jedno, u literaturi ali i životu, često poimanje tog životnog doba kao perioda lakomislenosti, nepromišljenosti, prepuštenosti slučaju. To se pojačava sljedećim stihom: „Gde god je stao taj rulet, beše premija“. Zanimljiva je i originalna preobrazba bicikla u rulet čime se spaja životni elan, ushit, polet, mladalačka energija koja bez puno promišljanja uslovljava pokret (što je sve objedinjeno pojmom bicikla), s igrom na sreću – ruletom. Mladost najčešće i jest igranje na sreću i trajanje tog elana jest uslovljeno dobrim dijelom time koliko sreće proizvede njegova potrošnja.

Trećim stihom uvodi se u pjesmu „ona“, bez koje pjesme ne bi bilo: „Smakla se o stepenik njena štikla“. S obzirom da poslije tog stiha slijedi: „Nekad su pogledi bili čista hemija“ to „smaknuće“ štikle može se čitati i kao trenutak susreta njihovih pogleda. Njih pjesnik naziva hemijom. Hemija u žargonu označava biohemijske procese koji izazivaju osjećaj zaljubljenosti, simpatisanja i sl. Međutim, ključna je tu vremenska odrednica „nekad“. Zašto nisu sad? Opet zbog atribucija mladosti prethodno pobrojanih. Pristanak bez suvišnih zašto, bez kalkulacija. Ne isključuje se ni mogućnost „hemije“ poslije, ali ona nije „čista“, za nju nije dovoljan samo pogled.

Prva strofa je dojmljiva i zbog toga jer se radi o jednoj životnoj sekvenci eliptično prepričanoj što dovodi do zgusnutosti iskaza a sve u cilju povećanja emotivnog naboja.

U drugoj strofi saznajemo da su pred maturom. U vezi s tim najinteresantnija je sintagma „gimnazijski bedem“. Bedem je zaštitni zid oko tvrđave. Djeca su te tvrđave, ono što je najvrednije za štititi, za podizati bedeme. Pogotovo u gimnazijskom, pubertetskom uzrastu kada ih bedemom ovijaju i profesori i roditelji i, generalno, svi koji brinu o njima. Otud su i avanture primamljivije. Avantura u žargonu znači kratkotrajnu ljubavnu vezu. Za nju je dekor napravio „nežni purpur“ divljeg badema. Divlji badem se ovdje prvi put spominje i refrenično se u pjesmi ponavlja. Po njemu se, na kraju krajeva, pjesma i zove. On sumira sve najbitnije za shvatanje pjesme – od teme, preko poente do utiska koji ona na slušaoca/čitaoca ostavlja. U kontrastu nježno – divlje sadržana je mladost. Drugi naziv za divlji badem je gorki badem što predstavlja gorčinu iskustva. Uz to je i toksičan, što predstavlja neostvarenu a željenu ljubav. Badem se više puta spominje i u Starom zavjetu. Navešću ovdje Knjigu izlaska, jer se u njoj, kao i u ovoj pjesmi, spominju cvjetovi badema. Radi se o poglavlju „Upute o svetištu i bogoslužju“, kad Jahve govori Mojsiju kako da napravi svijećnjak: „Načini svijećnjak od čistoga zlata. Svijećnjak neka bude skovan. Njegovo podnožje, njegov stalak, njegove čaše, čaške i latice – sve neka bude od jednoga komada. (32) Šest krakova neka mu izbija sa strana: tri kraka s jedne strane stalka, a tri kraka s druge strane stalka. (33) Na jednome kraku neka budu tri čaše u obliku bademova cvijeta, svaka s čaškom i laticama. Tako za svih šest krakova što budu izbijali iz stalka svijećnjaka. (34) Na samome svijećnjaku neka budu četiri čaše u obliku bademova cvijeta, svaka s čaškom i laticama.“ Zahvaljujući ovom biblijskom pominjanju, ovo ljubavno iskustvo, sažeto u metaforu divljeg badema, dobija intertekstualnom poveznicom i auru svetosti.

Također, u hebrejskoj mitologiji postoji mjesto besmrtnosti koje se zove Luz, što u prevodu znači badem i u njega se stiže kroz podnožje bademovog stabla. Riječ luz upućuje na nešto skriveno, tajnovito, kakva je i ljubav u ovoj pjesmi. Zatim, grčka riječ za badem je amygdalos, a amigdala je i naziv za centar u mozgu odgovoran za emocije. Brojna su spominjanja badema u različitim kulturama i mitologijama i svugdje simbolizira nešto u vezi sa svetošću, ljubavlju i tajnovitošću.

Robert Grevs u svojoj knjizi „Grčki mitovi“ spominje ovo: „Filida, tračanska princeza, volela je Tesejevog sina Akamanta, koji se borio kod Troje. Kad je Troja pala a atenska flota se vratila, Filida je često odlazila na obalu u nadi da će ugledati njegov brod; ali brod je propuštao te je zbog toga zaostao, a ona je, posle devetog uzaludnog čekanja na obali, presvisla od tuge kod mesta zvanog Eneod. Atena Filidu pretvori u bademovo drvo, pa Akamant, koji stiže sutradan, mogade da zagrli jedino hrapavu bademovu koru. U odgovor na ovu njegovu miloštu grane buknuše cvetovima umesto lišća, i od tada to posta osobenost bademovog drveta.“ Badem, ukratko, simbolizira postojanost u ljubavi. S obzirom na ta njegova značenja i simboličnost teško je vjerovati u slučajan odabir njega za refren pjesme.

Treća strofa počinje stihom: „Poneli nas vetrovi k'o maslačke“. Još jedna odlično izvedena metafora. Kraj škole je i raspušteni, sad već bivši đaci podsjećaju na maslačke od kojih neki kroz život idu lako a neki padaju. To je period kad se sloboda promišlja kroz kršenje zabrana. Pa otud i curice postaju „prve mačke“ a loši đaci vladaju svijetom u smislu naivnog, još uvijek dječijeg shvatanja da nakon škole ne postoji ucjena koja ih može sputati.

U četvrtoj strofi poetski najuspjeliji stih je treći: „ljuljale me oči širom promenade“. To da nekog „ljuljaju oči“ malo je poznato. Pošlo mi je za rukom da nešto slično pronađem u pjesmi „Dalmatinske oči plave“ koju izvodi klapa Maslina:

Dalmatinske oči plave
Biser koji srići fali
Još uvik te oči njene
Ljuljaju me ka obali.

Oči su tu more i valovi. Njene oči su plave i lirski subjekt ih poistovjećuje s morem te otud ga, je li, ljuljaju oči a ne more. Međutim, kod Balaševića nema mora već je u pitanju promenada. No, oči i tu nose, ali na način da uslovljavaju kretanje lirskog subjekta. On ide promenadom da bi bio viđen. S tim u vezi je i drugi stih: „Dobro sam stajao tih sezona“, zanimljiv zbog zadnje riječi jer se njom u pjesmu uvodi sportski diskurs, natjecanje u popularnosti.

U petoj strofi pjesnik pjesmu određuje kao baladu. Osim uopštene upotrebe te riječi za svaku tužnu ili sjetnu pjesmu koja se pjeva na istu takvu melodiju, ona ima i neka suštinska obilježja balade kao epske, narativne pjesme. Prije svega ima naraciju, izlistava se kroz nju jedan odnos kroz priču o njemu. I vrijeme se tretira kao u baladi, ono je zgusnuto, cijeli taj odnos reduciran je na najbitnije momente koji najadekvatnije dočaravaju dubinu emocija u tom odnosu, ali i tragike. U tom kontekstu se može shvatiti i prva strofa o kojoj je već bilo riječi. Međutim, taj odnos prema vremenu dobro je ilustriran drugim stihom pete strofe: „pustinja prošlih minuta i ova zrna sad“. Sve to stane u „strofu-dve“, dakle cijeli život u kojem se kao najbitniji kristališe jedan ljubavni odnos a u pjesmu se upisuje ono najbitnije iz tog odnosa. Pustinja kao metafora za život često se koristi, ali ovdje je njena upotreba inovirana na način da ta pustinja ne aludira samo na prazninu već i na trenutke života kao na zrna pustinje. Aludira ne samo na kvalitet, već i na kvantitet. Prirodni fenomeni koji u govoru služe kao mjera za kvantitet su, naprimjer, more (ljudi) ili rijeka (suza) ili oblak (muha) ili brdo (mesa), no pustinje u našem jeziku kao „mjerne jedinice“ nema. „I pred treći refren već nismo mladi“ treći je stih pete strofe. Ovaj „treći refren“ uz riječ „balada“ predstavlja književni postupak nazvan autoreferencijalnost. To znači da djelo upućuje na samog sebe. Razlozi za taj postupak su brojni, a ovdje se radi o upućivanju na karakter djela i na njegovu dominantnu emociju (balada) te na njegov dio, treći refren, kao posebno važan u pjesmi. Balašević je rijedak primjer u uslovno rečeno pop poeziji koji taj postupak koristi. Ima ga u još jednoj pjesmi koja se zove „O, kako tužnih ljubavi ima“. U toj pjesmi priča ljubavne sudbine stanara jednog haustora. U prvoj strofi govori o izvjesnom profesoru Lukiću i na kraju se referira na tu strofu kada kaže kako je žena nekog Baneta „s Lukićem iz prve strofe pobegla u noć“.

Taj treći refren pjesme Divlji badem je ustvari šesta strofa koja funkcioniše kao refren iz više razloga. Prvi je taj što se u njoj, nakon druge i četvrte strofe, dakle refrenično, pojavljuje badem. Odnosi se i na refrenično ponavljanje njihovih susreta u tri životna perioda. Refren je i u muzičkom smislu jer se radi o ponavljanju jedne melodijske dionice. Ta posljednja strofa korespondira s prvom. U prvoj su pogledi bili čista hemija a sad je „suviše tajni u očima“. Nema nesmetanog razumijevanja. Kao i u prvoj strofi imamo kontrast. U prvoj strofi supostavljeni su „nežno“ i „divlje“, a u posljednjoj „prstić“ i „okov“ koji je zlatan, što je metafora za brak: „U zlatni okov joj prstić pao“. Okov je nešto što zarobljava, steže, lomi i nije prvi put da se brak takvim prikazuje ali se to ovdje radi na originalan način. Za poeziju jest važno da se nešto na nov način vidi, naprimjer brak, ali ako se u tome i ne uspijeva, onda je važno taj ustaljeni pogled prezentirati na nov način. Pjesma se završava divljim bademom stacioniranim u prošlost: „Probao sam jednom davno divlji badem“. No, njegova toksičnost proteže se do danas. Ovo „jednom davno“ u pjesmu uvlači i diskurs bajke, jer tako bajke počinju. Bajkovitost se time pripisuje i početku njihovog odnosa.

Malo je ljubavnih pjesama o kojima bih mogao ovoliko reći, pogotovo kad je riječ o relativno novijim pjesmama. Pojavila se na albumu Marim ja… koji je objavljen 1991. O ljubavi, dokle moje čitalačko iskustvo seže, pisano je i pjevano kvalitetno uglavnom prije toga. Kao prilično potrošena tema, opjevavana vijekovima iz miliona grla i pera, ona za savremenog pjesnika uvijek nosi rizik površnosti, banalnosti, ponavljanja, nesvjesnog plagiranja… U ovoj pjesmi, međutim, ima samo jedan moment koji joj nije trebao. To je onaj da je „uvek s pogrešnim bila ona“. To je često korišteno. Taj stih ipak ne remeti kvalitet pjesme kao cjeline. Osim smisaonog, on ima i drugi značaj. Uspješno održava rimu i ritam, recimo. On ima i blago humorni efekt. S obzirom da je nju sretao slučajno, on sve te njene muškarce nije mogao dobro poznavati da bi takve zaključke mogao donositi nego se radi o ljubomori koja je smiješna.

Zanimljivo da ova pjesma ne spada među Balaševićeve popularnije pjesme. Moguće zbog toga što je kod nje prevladao poetski u odnosu na muzički izraz.

(Amer Tikveša, Prometej.ba)