Roman »I prljavo i plavo« Adriane Kuči

     U čast i ponos nam je da vas obavijestimo da ovih dana iz štampe, i to najprije na tržište Bosne i Hercegovine, u našem izdanju izlazi roman »I prljavo i plavo«, koji je napisala Adriana Kuči.

Mi smo Nobis d.o.o, slovenska firma koja se bavi i izdavaštvnom. Na domaćem, slovenačkom, tržištu smo prisutni oko 20 godina. Do sada smo objavljivali različite naslove iz različitih književnih oblasti.

Roman »I prljavo i plavo« je specifičan i za Nobis i po tome da je prva knjiga koja je objavljena na, za nas, stranom – bosanskom jeziku, odnosno, kako to autorica romana kaže, jeziku kojim se govori u Bosni i Hercegovini.

Adriana Kuči je rođena i odrasla u Sarajevu. Posljednjih dvanaest godina živi i radi u Sloveniji, od toga je nekoliko godina provela i na Bliskom istoku. Za našu izdavačku kuću je 2015. godine objavila »Enciklopediju slovenskih košarkaških reprezetanata«, na slovenskom jeziku, koja je naišla na odličan odziv publike.

»I prljavo i plavo« je Adrianin prvi objavljeni roman.

Roman »I prljavo i plavo« je topla ljudska priča koja se ne bavi balkanskim ratovima 90-tih i njihovim pogubnim posljedicama, ali je smještena u jedan drugi, vječiti, izraelsko-arapski sukob i, kako se na specifičan način bavi izbjeglicama (iz Sirije) i odnosom javnosti prema njima, je u ovom trenutku i iz te perspektive veoma aktualan.

Čitanje ovog romana je izuzetno iskustvo. Kao što je već rečeno, tematika romana » I prljavo i plavo« nije uobičajena među domaćim autorima (bolesna Sirijka koja je, po čudnim logikama administracija Bliskog Istoka, zapravo samo u Siriji rođena Palestinka, i njena majka, koja jeste Sirijka, kojoj žena s naših prostora i njezine novostečene prijateljice pomažu da iz Sirije pobjegnu u Izrael, potom iz Izraela u Holandiju, prilike na Bliskom Istoku, odnosi među službenicima UN, suprugama i muževima u misijama itd.) Način na koji je interpretirana fabula, preplitanje osnovnog pripovjednog toka sa, samo naizgled sporednim – ljubavnim  – izvedeno je na književno validan način, motivacija je relevantna, a pripovedanje suštinski esejističko. Sam jezik je izvrsna mešavina regionalnih jezika.

Naslovnu stranicu, kao i promotivni plakat koji vam šaljemo u narednom mailu, je oblikovao Ismar Mujezinović.

Prelom i štampa je zasluga Dobre knjige iz Sarajeva.

Uvjereni smo da svjedočimo izlasku romana koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Očekujemo prve primjerke na sarajevskom sajmu knjige u Skenderiji (od drugog ili trećeg dana sajma će roman biti prisutan na štandu Dobre knjige). Nakon toga, knjigu „I prljavo i plavo“ će biti moguće nabaviti u svim većim knjižarama u BiH, potom i u regiji.

 

Recenziju za roman,  je napisao Alan Pejković.                   

  Između toplog i hladnog teku naši životi

U moru postjugoslovenskih romana koji se, na različite načine, bave balkanskim ratovima 90-tih, ili njihovim pogubnim posljedicama na društva nastala na temeljima loše funkcionirajuće novostečene demokratije sa okusom nacionalizma, prilično je osvježavajuće naići na roman koji nema nikakve veze sa ponavljajućim sukobima balkanskih etnija na koje nas svakodnevno podsjećaju portali i drugi mediji tog područja. A koji je, istovremeno, smješten u okvir jednog drugog vječnog sukoba, izraelsko-arapskog, koji sačinjava egzotičnu pozadinu za topli, ljudski narativ koji nam autorica vješto izlaže.

Roman I prljavo, i plavo autorice Adriane Kuči zanimljiva je, i moglo bi se reći, neobična priča u čijem središtu je Irena, naizgled sasvim obična i reklo bi se pomalo dosadna žena, Slovenka, udata za Irca Marca, uposlenika UN-a, sa kojim dolazi u Tiberijas na mirovnu misiju, zajedno sa njihovim djetetom Liamom. Navikla na putovanja po svijetu kao trofejna žena nekoga ko radi za UN, Irena nije očekivala burne promjene koje će joj, u određenoj mjeri, promijeniti život. U Izraelu upoznaje Benjamina, šarmantnog psihologa iz Sarajeva sa kojim se nenadano zbliži. Istovremeno sa ovom pričom koja oscilira između prijateljstva, flerta i snažne zaljubljenosti se protežu još dvije paralelne radnje, Irena počinje da sumnja da Marc ima aferu sa jednom od svojih suradnica na poslu, te počinje intenzivno da se brine za svoju prijateljicu Sirijku Waad, i njenu kćerku Melek, koja boluje od autoimune bolesti lupus, a koje su, sticajem okolnosti, zaglavljene u Damasku gdje ne postoje mogućnosti za uspješno liječenje nesretne djevojke.

Žanrovski gledano, radi se o hibridnoj formi romana koja kombinuje roman o ljudskim odnosima (Irenin odnos sa mužem, njen odnos sa Benjaminom, te njen odnos sa prijateljicama) sa nekom vrstom Bildungsromana, vrste romana koji se bavi razvojem i naobrazbom protagoniste/protagonistice sve do dostizanja životne emocionalne i mentalne zrelosti. Istina, lako je mapirati Irenin moralni i psihološko-emocionalni rast u romanu, trajektorij čija je početna tačka upisana u Ireninoj inicijalnoj površnosti koja se ogleda kroz detalje kao što su činjenica da preferira modne časopise u odnosu na knjige pa sve do potpune eksplozije njene empatije koja rezultira u spašavanju jednog života, jer Melek u Siriji ne bi nikada preživjela rat bez Irenine pomoći. Kroz gotovo opsesivni angažman u ovom pitanju, Irena, polako nalazi put kroz sopstvene nedoumice, usputno gradeći svoje samopouzdanje i sliku sopstvene ličnosti, donekle uništene lošim brakom u kojem se nalazi. U Marcovim očima, ona je često nerazumna, iracionalna, sebična, neobrazovana. Spasavanje Melek joj daje priliku da bolje shvati samu sebe, ljudske odnose, pojam sreće i mehanizme svijeta koji nisu uvijek shvatljivi na prvu loptu.

Kroz Ireninu borbu za spašavanje jednog ljudskog života nazire se i suptilna, ali značajna feministička nit romana. Kroz svoju interakciju sa drugim ženama u svojoj okolini, Irena se uzdiže kao ženski moralni subjekt koji djeluje, koji popravlja svijet u onoj mjeri u kojoj to može. Time se, prkosno i pravično, suprostavlja Marcovoj ubijeđenosti da oni ne mogu pomoći nikom ko nije u ograničenom prostoru službene pomoći. U početku romana, zanimljivo je, Irena boluje od mononukleoze koja ju pasivizira i, u nekoj mjeri, veže za krevet. Simbolično se, na taj način, stvara kontrast u odnosu na kasniju akciju koju njena ženska zajednica poduzima u tajnosti od svojih muževa. Žene se, dakle, bude i uzimaju stvar u svoje ruke. Grupa žena, koje bi u početku romana mogle biti opisane kao neka vrsta očajnih kućanica, zaglavljenih u dosadi, tračanju i nepresušnim čarima shopinga, postaje akter jedne drame, faktor odluke nečijeg života. Hrabre i preduzimljive, žene prelaze fizičke granice između država, granice između konstruirane mržnje (između Izraela i arapskih država), granice sopstvene pasivnosti, dolazeći u liminalni ženski prostor uokviren solidarnošću i humanizmom. Strukturalno, taj se dio romana djelimično pretvara u akcioni film, i autorica uspijeva da podigne uzbuđenje na potreban nivo da bi se održala vjerodostojnost romana. Irena i Irkinja Ciara, jedina oficirka među suprugama, preuzimaju glavne uloge, nakon minuciozno izrađenog plana, i prelaze u Siriju, preko Alpha Gate, u pozajmljenim uniformama. Tamo moraju prvo nagovoriti Waad i Melek da pređu s njima u Izrael, zemlju koju ove Sirijke, blago rečeno, ne vole. Dalji plan je da ih prebace u Amsterdam kod Irenine sestre Darje koja radi za humanitarnu organizaciju, što bi omogućilo da Melek dobije potrebnu medicinsku pomoć da bi kontrolisala lupus. Žensko strateško planiranje je ovdje dato kao neka protuteža muškom ratu, ženska sfera spašava živote dok ih muška uzima. Iako Benjamin igra vrlo važnu ulogu u ovom projektu pomažući im, mora se istaći da je upravo snaga ženske solidarnosti to što pokreće sve od samog početka.

Odnos Irene i Benjamina je dirljiv i baziran na razumijevanju i zaigranosti, dvije varijable koje sačinjavaju one kvalitetne odnose između individua koje se privlače na svim nivoima. On šeretski rasipa komplimente, ponekad patetične, ponekad duhovite, ponekad savršene, pružajući joj, istovremeno, snažnu prijateljsku podršku u svemu što je njoj važno i što joj, vjerovatno, najviše nedostaje u, uglavnom, ledenom braku. On postaje njen smijeh, rame za plakanje i ruka koja ju drži iznad površine vode. Ona postaje utočište u kojem on može pronaći sebe, daleko od ljubomore svoje supruge.

Posebno dobro je strukturirana njihova online komunikacija, chat, dugi mailovi, sms-ovi kroz koje se protežu nepatvorena nježnost, iskričava seksualna privlačnost, igre riječima i, opet, dubinsko razumijevanje. Dugo vremena se ova poluromansa kreće u okvirima platonskog odnosa, umjesto dodirima vode ljubav dozvoljenim riječima, ograničavajući strast na prihvatljivo. Tako prolazi i prva noć u hotelu u kojem Benjamin, racionalno, zaustavlja orbitu koja bi ih nesumnjivo odvela u krevet. No, svako ima svoje granice, i nesuđeni ljubavnici ipak provode neko vrijeme zajedno, stvarajući neizbrisiva sjećanja, koja sudeći po kraju romana, Irenu ipak mijenjaju.

Sa druge strane, brak sa Marcom je opisan pomalo kontradiktorno. Brak je pun rutinske hladnoće, i često nerazumijevanja, Marcove arogancije i prema njoj, i prema drugim kulturama kojima bi trebao pomagati, iako se, povremeno, ističe da je Marc, generalno gledano, dobar čovjek, i svakako, dobar otac. Time ulazimo na plan univerzalnih razmišljanja o prirodi braka koji, čini se da roman poručuje, počesto osiromašuje relaciju ljudi koji se vole, pretvarajući ih u poslovne kompanjone. Kako Benjamin, na kraju romana, odlazi na novu misiju u Mali, ostavljajući za sobom samo stihove Mike Antića, Irena ostaje u braku, u kojem se već pokazalo da i njen muž ima ljubavnicu, ali ostaje promijenjena jer je, još jednom doživjela i intenzivnost romanse, i zadovoljstvo pomaganja drugima.

U narativnoj strukturi romana dominiraju dijalozi koje autorica piše ubjedljivo i raznovrsno, i koji, svakako nose i dovoljno životnosti i humora da se mi, kao čitatelji/čitateljke možemo bez problema uživjeti u njih, osmjehnuti se u prepoznavanju doživljenih situacija ili čak i glasno nasmijati. U dijalozima i razmišljanjima likova, također, možemo naći određenu dozu kritike, pomalo razbacanu ali dovoljno uočljivu, prema patriotizmu i nacionalizmu, prema utjecaju religije na društvo, te indokrinaciji i manipulaciji ljudima koji stoje iza ovih praznih koncepata. Komentari oko dihotomijskog razmišljanja, mi i oni, kao preduslov svih ratova, viševjekovnih mržnji koje se gomilaju u ljudskim umovima i Irenini pokušaji da shvati sav taj mračni, a tako realni, svijet izvan modnih časopisa, i daleko od dijamantskih prstenova stvaraju i prostor kritike prema potrošačkom društvu i nedostatku empatije koju takvo društvo neumoljivo stvara. Tu su i male crtice o životu na Bliskom Istoku, dovoljno egzoticne i dovoljno elegantno utkane u štivo romana da bi bile zanimljive. Opisi hrane, pića, voćki, običaja i načina razmišljanja koji osobito mogu biti zanimljivi čitateljstvu koje ne zna ništa o Bliskom Istoku.

Sigurnim i elegantnim glasom autorica romana I prljavo i plavo vodi čitatelje na zanimljivo putovanje prepuno samospoznaja i sitnih znanja pažljivo rasutih u romanu. Putovanje je to kroz specifičnosti Bliskog Istoka, kroz postepeno izgrađivanje samosvijesti glavne junakinje, kroz njene oscilacije između hladnog braka u kojem živi i onoga što je mogla imati da su životne okolnosti bile drugačije. Putovanje je to od površnosti do suočavanja sa grubom realističnošću života u ratnim područjima, od listanja modnih časopisa do razvoja empatije, te najhumanije od ljudskih osobina. Najvažnije od svega, to putovanje neće ostaviti čitatelje ravnodušnim. Roman Adriane Kuči se čita lako, ali ostavlja dovoljno materijala za razmišljanje o životu, ljudima i nama samima koji rastemo kroz život. Od neke vrste Alise u Zemlji Čuda, Irena postaje zrela žena koja razumije i sebe i ono van sebe, bez obzira da li ponekad lista modne časopise.

Alan Pejković

Translate »