Ona je Žena.
Muža još uvijek nije našla. A traži ga…
Ljubavni oglas?
Traži ga godinama već. Živjela je u jednom selu. Danas sa sinom živi u jednom od kolektivnih centara.
Jednom od 121, koliko ih ima u zemlji što je predala aplikaciju za EU.
Ona jedna od 7.247. Dijete jedno od 702.
Aneks 7 Dejtonskog sporazuma.
Onaj Aneks koji je za Međunarodnu zajednicu gotov, a za naše vlasti Aneks koji se podrazumijeva.
Odnosno podrazumijeva se u onolikoj mjeri koliko treba postaviti svog Ministra u resor koji
podrazumijeva izbjeglice i ljudska prava.
Toliko.
Ne razumijemo mi to.
Na putu ka Evropi bespotrebno je skretati po kojekakvim vukojebinama.
Nemamo vremena.
Trasa se zna. Koridor V c. A njena kuća nije ni blizu.
Pa opet, ona bi se vratila.
Bez obzira što joj je možda prvi komšija krvnik. Ili, krvnik prvi.
Sigurno.
Ništa nije sigurno. Ni održivo.
Ono što vidi ona, gledamo i mi. A ne vidimo.
Ne želimo.
Kakve veze ima ova priča sa osmim martom?
Ima.
Taman onoliko koliko bilo ko i bilo šta u ovoj zemlji ima veze s njom i njenom sudbinom.
A ima. U zemlji.
Samo ga još uvijek traži. U jednoj od masovnih grobnica.
Osmi mart.
Ustavne promjene.
Zakon o radu.
Evroatlanske integracije.
Referendum.
Stabilne koalicije.
Sistem koordinacije.
…
Bit će. Sve će biti.
Samo da ga nađe.
Njega jednog, među najmanje 7.000 što ih traže.
– (Igra Minecraft iz kojeg „izranja“ sa pitanjem) Tata, a je l’ mama ne slavi Dan žena jer, kako ona kaže, ljudskih prava nema ni na mapi?
– Pa, mama je ljuta zbog površnosti i licemjerja. I zbog onih čija se prava najviše gaze, a ne znaju ni da ih traže ni da ih uzmu. Sva aktivistička zalaganja za ljudska prava su uglavnom samo forma bez suštine. Evo vidiš i sam, izbjeglice, LGBT osobe, radnici, djeca s poteškoćama, osobe s invaliditetom, mnoge žene … Toliki ljudi, a da ništa ne mogu popraviti za svoj život, kamoli tuđi. (A tek za tuđu smrt – mrmlja sebi u njedra) Zato kaže da ljudskih prava nema ni na mapi.
– (Igra Minecraft i kao malo odsutno) A je li probala na Google Earth ?
