Negdje pred zoru. Opet.
A potpuno van bilo kakvog prostorno-vremenskog određenja i ograničenja.
Dvoje.
”Jedne noći u decembru” da zadovolji čulo sluha. Moje oči u tvojima i tvoje u mojima zadovoljavaju čulo vida. Pretjeranim zadovoljavanjem čula okusa jeftinim crvenim vinom poodavno već zadovoljismo i krv. Dodir mekan i nježan. Mirišeš samo ti. Duša zadovoljna.
”Ne zna čovjek je l’ tuga il sreća” kažeš. Pa slažem se. Nešto je između. Zajebano je to vidiš. Upoznati nekoga poput sebe. Ko te razumije u stvarima za koje se nikad nisi ni nadala da će te netko razumjeti. Nekoga ko izgovara ono što misliš upravo u trenucima kada to misliš . Nekoga s istim lijepim i ružnim navikama. Nekoga s kime može biti svoj na potpuno nepoznat način. A opet nekoga s kim znaš da nikad ne možeš imati nešto vrijedno spomena. A želiš. Odnosno, želite.
Vidiš, svi se mi prilagođavamo okolnostima, mjestu, vremenu i drugim ljudima. Tako se valjda ozbiljan život živi. I onda dođe trenutak kada to postane nebitno. Negdje između sve onoga što radiš i što ćeš raditi, svega onoga što imaš i što te čeka. Neki 25 sat u danu, koji postoji samo za nas i samo zato da ti pokaže šta bi mogao imati u nekom paralelnom svijetu. Da ti pokaže što bi bio i s kim bi sebe dijelio kada bi skinuo sve svoje maske. Kad bi bio sirovo svoj.
I nije, doduše, loš taj prozor koji gleda negdje tamo. Samo je šteta što se otvara samo jednom i pušta te unutra. I što ti zauvijek ostaje urezano u sjećanje ono što je s druge strane. To je valjda dokaz realnosti. Logike stvari i filozofije života. Koja i nije bogzna kako komplikovana. Živiš da nikada ne bi saznao zašto živiš. I zašto živiš baš tako kako živiš. I ne zatvara se on tako nasilno. Sam ga čovjek zatvori kada shvati da je on puka fikcija i želja. Možda čak i hir. Al je zajebano to što je staklo providno. I stalno možeš da gledaš tamo. I iznova se pitaš. Al ne možeš da pređeš. Nemaš snage ni osnove da ga otvoriš. I čitav život ti ostaje samo misao da neka verzija tebe s one strane prozora živi onako kako ova ovdje verzija misli da treba.
Sreća pa samo ljudi koji su programirani na takav jedan specifičan način. Koji više vole da pate potpuno, nego da budu sretni nepotpuno. Koji lako mogu da se prepuste trenutku. Sa hiljade osmijeha za sve oko sebe, a samo poneki sebi samome. Ljudi koji žive za trenutak. I koji ga dožive.
Ako ništa ”jedne noći u decembru” će uvijek zvučati poput tebe, crveno vino imati tvoj okus, miris tvoj će s vremena na vrijeme nadoći sam od sebe, a pod rukom će biti obris tvoga koljena. U nekim očima ću već vidjeti tvoje, možda i ti moje. Al se pitam hoće li duša biti zadovoljna.
