Objavljena je osma književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Autorica kritike zbirke poezije “Pravi život” Adama Zagajewskog je Ivana Golijanin.
Adam Zagajewski (Lavov, 1945. – Krakov, 2021) bio je jedan od najznačajnijih i najprevođenijih suvremenih poljskih pjesnika. Pored poezije, pisao je i prozu, eseje i književnu kritiku, te se bavio prevođenjem. Proslavio se krajem šezdesetih godina kao jedan od vodećih pjesnika poljskog Novog vala. Dobitnik je prestižnih europskih i svjetskih književnih nagrada, a djela su mu prevedena na brojne jezike. Pravi život njegova je posljednja objavljena zbirka poezije.
“Pjesme Zagajewskog izvlače nas iz svake rutine koja prijeti da otupi naša osjetila, iz svega što bi nas moglo uljuljkati u puko postojanje.”
The New York Times Book Review
“Rijetko se muza… obratila ikome s takvom jasnoćom i nužnošću kao Zagajewskom.”
Josif Brodski
Sjećanje moćnije od vremena
Adam Zagajewski „Pravi život“, s poljskog prevela Đurđica Čilić, Buybook, 2021.
„Ti kratki trenuci
Koji se događaju tako rijetko –
To je taj život?“
Adam Zagajewski, Pravi život
PIŠE: Ivana Golijanin
Pjesnik Adam Zagajewski jedan je od najznačajnijih autora savremene poljske književnosti. Prvo ga upoznajemo kao politički i filozofski angažovanog pjesnika, pripadnika poljskog Novog vala, uz Stanisława Barańczaka i Juliana Kornhausera, zatim kao metafizičkog pjesnika, i na kraju kao pjesnika kratkih stihova u kojima u ljepoti i tjeskobi svakodnevnog života pokušava iskazati poetsku istinu. On nastavlja tradiciju poljske poezije koju je naslijedio od Czesława Miłosza, Zbigniewa Herberta, i Wisławe Szymborske. Pravi život donekle i podsjeća na poeziju koju je pisao Czesław Miłosz pred kraj života, na pjesme u kojima se Miłosz vraćao u zemlju svog djetinjstva i mladosti. Na mnogo načina, smrt Adama Zagajewskog završava jednu od najvećih epoha poezije, ne samo u Poljskoj već i u svijetu.
Kaleidoskopski poetski univerzum
U njegovoj posljednjoj zbirci Pravi život, koju čitamo u Buybookovom izdanju, a u prevodu Đurđice Čilić, prisutno je mnogo čežnje za prošlošću i pokušaja da se bogato pjesničko iskustvo imenuje i prenese čitatelju. Pravi život nam nudi pjesme koje su tematski raznovrsne, a povezuje ih motiv putovanja – kako doslovnog tako i simboličkog putovanja kroz vremena i prostore koji su na različite načine uticali na pjesnika. U stihovima susrećemo panorame polja Pikardije, Drohobiča, Londona, Lavova, Istanbula, Krakova, Novog Sada i Beograda. Putujući gradovima, Zagajewski piše o sebi, ali i o drugim pjesnicima, piscima, filozofima, slikarima i kompozitorima. Skupa sa njim gledamo u Van Eyckov portret, Caravaggiovu sliku, slušamo jazz Charlieja Parkera, i „čitamo poeziju Adama Ważyka“ sastavljenu od „slika ravnodušnih hladnih“. Zbirka kaleidoskopski zadire u sjećanja pjesnika, mjesta koja su obilježila njegov život, i postavlja pitanja o čovjekovoj egzistenciji u savremenom svijetu.
Karakteristična za stihove iz ove zbirke jeste jezička preciznost lišena suvišnih ukrasa, jasna upotreba jezika, pokušaj pjesničkog ja da, iz običnih i svakodnevnih situacija, iskaže neku veću istinu – nekada na metaforičkoj razini, a nekada na doslovnoj. Strukturu pjesama karakteriše uspostavljanje određene situacije na početku koja stvara atmosferu, i usmjerava nas dalje ka mjestu na kojem trebamo potražiti suštinski smisao pjesme. Kao na primjer: „Smokve su slatke ali ne traju dugo. / U transportu se brzo kvare, / kaže vlasnik malog dućana. / Kao poljupci, dodaje njegova žena, pogrbljena staričica veselih očiju.“
Glas koji čujemo u Pravom životu je samouvjereni glas zrelog pjesnika koji prenosi vlastita zapažanja o savremenom svijetu, pojedincu unutar društva, o poeziji, ne samo propitujući ove teme nego ih i kritikujući, nerijetko i ironizirajući. U zbirci se glavna tema ispoljava kroz pjesničke slike koje tematiziraju pjesnikovo iskustvo, a sa kojim se mi kao čitaoci u velikoj mjeri možemo poistovjetiti.
Refleskije o životu i poeziji kroz neposredan doživljaj svijeta
Zagajewski se u zbirci oslanja isključivo na sebe i na svoj neposredni doživljaj svijeta. Zauvijek izgubljena prošlost, prolaznost, emigrantsko iskustvo, fascinacija gradovima i umjetnicima, teme su predstavljene kroz poeziju svakodnevnice. Tako na samom početku zbirke čitamo pjesmu „Drottningholm“, u kojoj su stihovi posvećeni pjesnikovim roditeljima. Majka i otac se pojavljuju kao turisti među ostalim turistima na fotografiji na putovanju u Švedskoj, a zatim tokom pjesnikovog putovanja kroz grad u kome je njegova majka prije rata pohađala školu („Sambor“). Pjesnik se vraća u vrijeme odrastanja i mladosti kada je živio u Arkońskojulici, u kući sa glumcem Wojtekom Pszoniakom, čitao Djecu kapetana Granta, sanjao o putovanju na Uskršnja ostrva („Arkońska 7“), i kada je počeo pisati svoje prve stihove želeći „u pjesmi pronaći mudrost (bez rezignacije) /i određenu vrstu spokojnog ludila“, da bi „pronašao, puno kasnije, trenutak radosti / i tamnu sreću melankolije.“ („Prosvjetiteljstvo“) U tim sjećanjima, posebno mjesto zauzimaju stihovi pjesme „Imam petnaest godina“. Zagajewski se vraća u vrijeme kada je bio izviđač, crkveni ministrant i maturant, i kroz figuru izviđača i ministranta ironizira društvenu i duhovnu ulogu u odrastanju pojedinca.
Zbirka Pravi život podijeljena je na pjesme posvećene gradovima – „Kiša u Lavovu“, grad u kojem je Adam Zagajewski rođen, a koji je porodica po njegovom rođenju napustila, „U Drohobiču“ opisuje mjesto gdje je rođen i ubijen Bruno Schulz, „Santiago de Compostela“u svijest čitatelja doziva poznato hodočasničko odredište, a Zagajewski je pjesnik hodočasnik koji opisuje druge ljude, pjesnik grada kojem je ironija podrazumijevana pozicija iz koje progovara, a koji svoje pritužbe i opomene uspijeva predstaviti uz dobar humor.
Pjesme o gradovima poput Krakova, Lavova i Belzeca usko su vezane za pjesnikovu biografiju, kao mjesta za koja ga vežu različite uspomene i bolna sjećanja. U toj zagledanosti u gradove, Zagajewski se u stihovima pjesme „Beskućnik“direktno osvrće na vlastito beskućništvo i ironizira ga. “Moji mi prijatelji savjetuju / Da prestanem lamentirati / Nisi više baš takav beskućnik / Govore / Znamo izgubio si / Onaj grad ali sad ipak / Živiš sasvim udobno / I uopće ti ne ide loše // Slažem se s njima ne mogu poreći / Da su u pravu // Potom odlaze zadovoljni / A ja sebi ponavljam: Živim sasvim udobno / Nisam više takav beskućnik // I počinjem vjerovati / U to što govore / Moji prijatelji.”
Intertekstualne reference, književne i istorijske, nije nužno raščlanjivati kako bismo došli do suštine pjesama, ali je važno spomenuti kako se u zbirci Zagajewski, pored gradova, osvrće i na mnoštvo književnika koji su važni za njegovo stvaralaštvo: Tolstoj, Bruno Schulz, Zbigniew Herbert, Ezra Pound, pojavljuje se i pjesnik Bashō, Andrzej Bursa, Ostap Ortwin, i druge. Najviše je tu poljskih autora koji su, na ovaj ili onaj način, pisali o svojoj domovini, o nezavidnoj poziciji književnika između i nakon dva velika rata, i koji su svojom poezijom bliski Zagajewskom. Na primjer, sa Zbigniewom Herbertom povezuje ga figura pjesnika usamljenog šetača za koga je čin posmatranja i vizualizacije jako važan jer podstiče njegov epifanijski uvid.
Važnim se čini naglasiti kako je jedna od tema Pravog života propitivanje pjesništva i uloge pjesnika. Dakle, na metapoetskom nivou iščitavamo zapažanja o pjesničkoj inspiraciji, stihovima koji (po)stoje na mjestu između uzvišenog i ironije. (Pjesma „Vjetar“: „Stalno zaboravljamo što je poezija / (a možda se to samo meni događa). / Poezija je vjetar koji puše od bogova, kaže / Cioran, pozivajući se na Azteke. // A ipak, toliko je dana koji su tihi, bez vjetra. / Bogovi tada drijemaju / ili popunjavaju porezne prijave / za bogove koji su iznad njih. // Da se vrati taj vjetar. /Vjetar koji puše od bogova / neka dođe, neka se probudi / taj vjetar.”)
Zbirku karakteriše pjesnikovo mirno razmišljanje o savremenom svijetu odvojenom od poezije i prepuštenom uobičajenostima. Njegova ironija kritikuje i konfrontira, na šaljiv način dovodi u pitanje prirodu stvari i pojava, uspostavlja dijalog između sadašnjosti i prošlosti. („Događa se zimi da te u svitanje / taxi vozi na aerodrome / (još jedan festival). / Prisjetiš se, nenaspavan, / da je eto tu, vrlo blizu, / nekad živio Andrzej Bursa, / koji je pisao: pjesnik trpi za milijune. / Još je mrak, na stanici / nekoliko ljudi skutrilo se od hladnoće, / vidiš ih i misliš, sretnici, / trpe samo za sebe.”) Zagajewski karikira uzvišeni patos Bursinog pjesništva, pretjeruje kako bi nam opisao na koji način se na takvu poeziju, i na pjesnika gleda danas. Pjesnički glasovi više nisu glasovi platoničkog demijurga, već običnog čovjeka koji nam prenosi vlastito, svakodnevno iskustvo života. Ironija ovdje nije shvaćena samo kao retoričko sredstvo; to je oblik dijaloga koji razotkriva određene sukobe – između slike svijeta i mjesta koje u njemu ima poezija.
U zbirci susrećemo i analitički / kritički pristup poljskoj stvarnosti, s posebnim osvrtom na religijsku hipokriziju (u pjesmi „Nedjelja“ stoji: „Svake nedjelje, molim lijepo, / idite u crkvu u jedanaest / ili u dvanaest, u čistim košuljama, / pomno ispeglanim haljinama. / Idite u crkvu, tamo vas čeka // svećenik s debelim podbratkom. / Govorit će dosta dugo / tonom neizrecive arogancije, / naložit će vam što da mislite i što da činite. // Bog je negdje drugo, negdje drugo. / Mi ne znamo ništa. Živimo u mraku. / Bog je negdje drugo, negdje drugo.”)
„Prolazi sto godina od završetka / prvog rata / Čekamo drugi“, i „Slušaš kaos koji raste“ slika je svijeta koju vidi pjesnik – „Svijet stalno raste raste nezaustavljivo / A ipak ga je sve manje„ / dok „Bijedni ljudi čekaju na granici / i s nadom gledaju na drugu stranu.“ Zagajewski opisuje život u kojem su jedni bezbrižni, dok su drugi, izbjeglice u strahu i stalnom prisustvu opasnosti. Zagajewski se osvrće na izbjegličku krizu, i pita se: „Što da učini netko tko je pjesnik – / u vojsci, u bolnici ili u svijetu? // Izbjeglice iz Sirije tonu u moru / ili se guše u kamionima‑hladnjačama. / (…) Sigurni smo, skriveni u betonskim kutijama, u strahu. // Puše sjeverni vjetar, meltemi, / smokve padaju na ispucala usta zemlje.“
Stihovi koji možda i ponajbolje dočaravaju kako to pjesnik vidi život jesu oni iz pjesme „Errata otprije puno godina“, koju posvećuje Julianu Kornhauseru. Život je sadržan od grešaka, i u tome je njegova čar. Oslobođen pogrešaka – da li je to uistinu život?
“Slučajno sam naišao na erratu / za zbirku staru puno godina: // “Pjesma 15 na str. 13 treba glasiti: / Trubača ne na trubač nema trubu stara majko / Za ovu grešku tiskara se iskreno ispričava Čitateljima” // Nažalost prekasno je / da se bilo što promijeni / Trubač je bio ali se opet negdje izgubio / Trubu ne možemo pronaći / Tiskara se nikom ne ispričava / Tiskare više nema / Mama je umrla / Ni čitatelja nema puno // I uopće nismo sigurni kako je trebalo živjeti / da errata ne bude potrebna / Ne znamo je li takav život moguć / i je li errata uistinu oslobođena od grešaka.”
Moto njegove posljednje knjige je rečenica francuskog filozofa Emmanuela Lévinasa – „Pravi život je negdje drugo, ali mi smo ovdje”. Sa tim u vezi je i retoričko pitanje koje Adam Zagajewski postavlja četiri puta u svojoj pjesmi „Kratki trenuci“– „To je taj život?“ Kratki trenuci ljubavi i sreće, rijetki sati kada ljubav pobjeđuje – to je pravi život. Sjećanje na njih može biti sklonište u danima starosti iz kojih pjesnik u ovoj zbirci progovara i pomoću kojih oblikuje svoje pjesme.
Zagajewski pronalazi uspomene i čežnje u svakidašnjici, nudeći nam jasnu i nikako površnu poeziju. Skreće nam pažnju na to da se ljepota krije u malim stvarima: u simfoniji koju smo slušali, u nasumičnom kretanju turista, u posmatranju gradske vreve. Pravi život Adama Zagajevskog je zbirka kojom pjesnik pravi reviziju vlastitog života. U njoj nećemo pronaći lament i patetiku, već oštru i autentičnu misao koja iznova potvrđuje veličinu i značaj ovog poljskog pjesnika.
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.