Autor: urednik

Početak kraja rijeke Sane

Koalicija za Sanu povodom puštanja u rad hidroelektrane Medna ukazuje na to da je došao početak kraja jedne od najpitkijih i najčišćih rijeka naše zemlje, jedne rijeke čije ime znači zdravlje.

„Simbolično smo prije najavljenog puštanja u rad hidroelektrane Medna obilježili početak uništenja rijeke Sane. Želimo da razotkrijemo laži i obećanja, ova hidroelektrana neće donijeti nikakvo dobro. Protiv hidroelektrane Medna smo se sa lokalnom zajednicom od početka oštro borili, međutim, interes investitora je bio veći“, poručila je Nataša Crnković iz Centra za životnu sredinu.

Uništavanjem rijeke Sane se povlači niz neodgovornosti sa ekološkog, ekonomskog, pravnog i moralnog aspekta. Nadležni organi su, uprkos argumentima i činjenicama koje su lokalno stanovništvo i Koalicija za Sanu iznosili, odobrili izgradnju hidroelektrane Medna.

Goran Krivić, koordinator Koalicije za Sanu dodaje: „Odobravanje subvencija austrijsko-njemačkoj firmi Kelag, ili tačnije, davanje novca građana naše zemlje, smatramo kao pljačku sopstvenog naroda. Dokazanom Ekonomskom studijom država gubi od više od 1 000 000 KM. Svakako, gubimo i mnogo više, prirodu i zdravlje ljudi“.

Obećanje da će Medna obezbijediti nova radna mjesta nestaju isto kao što će i Sana da nestaje u cijevima. To obećanje je laž i obmana investitora koji se kriju iza najava privrednog napretka naše zemlje. Uništavanje rijeke Sane neće proći neopaženo, jer Koalicija za Sanu planira da vrši monitoring rada ove hidroelektrane i njen uticaj na životnu sredinu, ali i da pokrene ponovo proceduru za zaštitu izvorišta Sane.

Koaliciju za Sanu sačinjavaju 23 udruženja iz osam gradova u slivu ove rijeke koji godinama ukazuje na nepravilnosti pri planiranju i izgradnji hidroelektrane Medna na rijeci Sani.

Željezna, promocija nove knjige Tamare Čapelj

Obavještavamo vas da Udruženje umjetnika Planet Poezija  promovira drugu zbirku poezije autorice Tamare Čapelj pod nazivom ŽEljezNA. Promocija će se održati u Sarajevu, ul. Mehmeda Spahe br. 20/II, u restoranu AKCUS Seljo – Cinemas Sloga u ponedjeljak, 12. marta 2018. godine, s početkom u 20.02 sati. U multimedijalnom programu i prezentaciji poezije učestvuju Aida Šarac, Nejla Bihorac, Snježana Piljagić i Haris Čapelj, te Rasim Pršte, recenzent, i Šefik Daupović Fiko, urednik knjige. Moderator programa je Dino Porović Pora.

Tamara Čapelj po zanimanju je profesorica južnoslavenskih književnosti i južnoslavenskih jezika. Objavila je do sada knjigu poezije Venerina orbita (2015.), te zbirku pripovjedaka Nevidljivi tragovi (2017.), a koautorica je stručne knjige iz oblasti lingvistike Priručnik pojmova i izraza najčešće korištenih u jeziku pravnih propisa institucija BiH (2013.). Suautorica je i izvođač muzičko-poetskog performansa Lica iz svemira iz kategorije poetskog teatra, te koscenaristica dva dječja festivala Lino fest u Sarajevu.

Barbara Sax, jedan od recenzenata Tamarine zbirke poezije, između ostalog je napisala: “ŽEljezNA je programatski naslov druge knjige poezije Tamare Čapelj, nakon njezinog prvijenca Venerina orbita (2015.). Tematski, autorica nastavlja razmišljati o životnim iskustvima, prvenstveno ženskim, u urbanom okruženju, između koordinata individualne sudbine i nezaustavljivog tijeka vremena. Pjesme zaokružuju činjenicu da žena treba prihvatiti život onakav kakav jest, a ujedno mora nastojati da samu sebe pronalazi, uz to ostati vjerna sebi i svojim vrijednostima, bez obzira na brda i doline životnog putovanja.  Ovim pjesmama, bez dvojbe, progovara zrela žena iz vlastitog iskustva. Ona riječima crta originalne slike, no zna biti i lakonska, direktna, realistična. Najjača je kad uspije individualnom doživljaju dati univerzalno značenje. Ova posebna vrijednost Tamaranih pjesama čini ih dragocjenim štivom i za čitateljice i za čitatelje.” 

Rasim Pršte u svom prikazu je istakao: “Tamarine knjige, ili poslije njene lirske retoričnosti, sada već prepoznatljive, gotovo da sam prestao osjećati potrebu za dodatnom elaboracijom. Bio sam naprosto prepušten refleksnom ili pukom uživanju u tzv. prvom čitanju i prvim najsvežijim dojmovima, kojima inače i bez izuzetka dajem prednost u odnosu na sve teorije književne kritike i njenog sugeriranja naspram književne prakse ili spram određenog književnog djela. U tom i takvom kontekstu autorica i ovom knjigom svjedoči da se nikada ne oglašava kako bi nahranila vlastiti ego, nego tek onda kada u neposrednom i širem okruženju osjeti nesvjesni zamah krila, kad se po njenom istančanom nervu prelije zelena svjetlost i kad se ona krila na rubovima stvaralačkog zrenja počnu preobražavati u stranice, a potom ili na koncu u korice knjiga.”

Izložba “Dodir” fotografa Gorana Kukića u Zvonu

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe fotografija pod nazivom „Dodir“ autora Gorana Kukića.
Izložba će biti otvorena u srijedu, 7. marta u 21:00 u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10) a istog dana u 13:00 za predstavnike/ce medija ćemo organizovati razgovor sa autorom.

Baveći se temom otuđenja i našom posvećenosti uređajima za savremenu komunikaciju, fotograf Goran Kukić preispituje transformaciju dodira u sve prisutno touch vezano za mobilne komunikacije i donosi nam seriju fotografija aktova u zagljaju. Isprepletena tijela na njegovim fotografijama stvaraju kontrapunkt bestjelesnoj i bezdodirnoj realnosti i podsjećaju da bez dodira ne bi bilo ni nas, te da ćemo u savremenoj reduciranoj nježnosti ostajati bez dijela sebe i svjesno učestvovati u kreiranju robotizirane stvarnosti.

Umjesto dodira, pristali smo na touch. Što bolji touchscreen naš je imperativ. Tastature, čiji je zvuk djelimično oponašao pisaće mašine i uticao na dinamiku misli tokom pisanja, zamijenilo je bešumno tipkanje po zaslonu. Emoticons je postao zamjena za riječ, a naša ljubav uskoro će trajati koliko i vrijeme potrebno da se utipkaju dva simbola koja uz enter tvore srce. Što su nam zasloni osjetljiviji na dodir, na njega postajemo u realnosti imuniji. Početak ovog stoljeća donio nam je povratak učenju elementarnog. Nakon što smo „pokvarili“ vlastiti život, počeli su nas učiti kako da ga popravimo. Kreirali smo i nova zanimanja, poput trenera životnih vještina. Polako odlazimo i korak dalje, radionice učenja zagrljaja i dodira postaju posjećenije od dodatnih časova matematike i hemije.

Sve je to jasno Goranu Kukiću, koji izvrsno spaja vrhunsko fotografsko umijeće i angažovani pristup društvenoj realnosti. Kroz ogoljena tijela u čvrstom isprepletenom zagrljaju, vraća nas samima sebi ili barem motiviše da zastanemo, pogledamo i zapitamo se koliko nježnosti imamo u sebi, koliko smo spremni da je pružimo, koliko je za sebe tražimo i koliko smo spremni da je prihvatimo.

Kukićeve fotografije postavljene u galeriji „Zvono“ vraćaju nas izvoru i suštini. Ljubavi i ljepoti. Onom zaboravljenom koje se valjda još uvijek nalazi u nama i podsjeća na važnost dodira. Od kog sve počinje. I kad se upoznajemo putem uređaja za savremeno komuniciranje, prilikom „stvarnog“ susreta komunikaciju započinjemo rukovanjem. Kasnije se naše čaše dodirnu. U ovom slučaju ih trebamo podići visoko i nazdraviti umjetničkoj potrebi za podsjećanjem na suštinske vrijednosti.

O autoru:

Goran Kukić je rođen 1956. godine u Sarajevu, gde je i diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Godine 1980. postaje član Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Bosne i Hercegovine (ULUPUBIH). Sa 28 godina dobija status slobodnog umetnika. Godine 1992. preselio se u Beograd i iste godine postaje član Udruženje likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije (ULUPUDS). Iza sebe ima niz samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu i te je izlagao na većini grupnih izložbi ULUPUBIH-a i ULUPUDS-a. Kao član putujuće izložbe “Putovanja 3 objektiva” zajedno sa kolegama Tomislavom Peternekom i Igorom Mandićem izlagao u 16 gradova  Srbije.

Značajnije nagrade:
1985. Krakow, Poljska, Zlatna medalja za kolor fotografiju

2003.Sarajevo, Aprilski salon ULUPUBIH-a, nagrada za nove medije