Oznaka: Galerija Zvono

Otvaranje izložbe Lejle Ćehajić u Zvonu

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe bh. skulptorice Lejle Ćehajić pod nazivom „Ko ti je ovo radio?“.
Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 15. jula u 21:00 sati u Galeriji „Zvono“, Obala Maka Dizdara 10.

O izložbi:

 „Ko ti je ovo radio?“ jedno je od najčešćih pitanja koje je odnjegovao naš mentalitet, a mentalitetom, znamo, pravdamo sve. I nije važno da li je riječ o moleru, keramičaru, stomatologu, frizeru… Uvijek onaj kod kojeg ste narednog došli ima zamjerki na rad prethodnika. Ponekad svakako zaborave da su upravo oni pružili prethodno lošu uslugu.
Pitanje „Ko ti je ovo radio?“ često prati i karakteristična neverbalna komunikacija. Ruke su na leđima, eventualno na bokovima, ili se pitac zamišljeno drži za sljepoočnicu. Jer akcenat više nije na adekvatnoj predstojećoj usluzi, finansijska kalkulacija treba podrazumijevati i naknadu ranije počinjene „štete“.
Tako stvari stoje u uslužnim djelatnostima na bosanskohercegovačkom tržištu, ali tu nevolje ne prestaju. Bilo gdje da krenemo dočekaće nas isto ili drugačije formulisano a s istim ciljem izrečeno pitanje. Isto je, ili još gore, u umjetnosti. I nećemo se ovom prilikom pozivati na neshvaćene genije koji su za života preživljavali da bi im se danas u milijardama vrednovala djela na Sotheby's aukcijama, govorimo o savremenim bosanskohercegovačkim umjetnicima/ama, onima koji/e nisu odustali od umjetnosti, koji nisu prihvatili da o njoj samo govore i žale se na objektivne neprilike, nego rade i izlažu, najčešće ne postavljajući pitanje o uslovima. Ali se pitanje postavlja njima, u duhu ovog „ko ti je to radio“ ili zašto si to tako uradio/la?
Mišljenje je kao stražnjica i svako ga ima. Najlakše ga je izreći umjetniku ne pitajući se koliko je od života, sna i rada da bi preživo/preživjela odvojio te napravio novi ciklus ili tek jednu minijaturu. Staviti ruke na bokove ili pomenutu stražnjicu te reći „nije ti ovo čemu“ najjednostavniji je oblik reakcije na umjetničko djelo. Komentatora ne obavezuje, odgovornost ne preispituje, kompetencije vlastite još manje, ali mišljenje ima.

Presjek okolnosti u kojima umjetnici/e najčešće djeluju, odnosno reakcija kojima je njihov rad izložen, donosi nam nova izložba skulptorice Lejle Ćehajić koja uvijek iznova uspije prevazići i vlastito skulptorsko umijeće i nesvakidašnji smisao za humor, te ih vješto ukomponirati u cjelinu koja predstavlja ne samo zadovoljstvo u vizuelnoj postavci nego u kompletnom događaju koji je nerijetko protkan lucidnim porukama koje postavku prate i koje se često referiraju na neki od bolnih ili apsurdnih segmenata stvarnosti.

Kako izgledaju oni koji stoje i komentarišu a najčešće sami ne čine ništa imaćemo priliku vidjeti na aktuelnoj postavci u „Zvonu“, od vječnih nepriznatih kritičara koji to po fromalnoj vokaciji nisu, do slučajnih prolaznika – imača mišljenja, sve ih je Lejla, kao i obično, majstorski izvajala i donosi nam ih u „Zvono“. A šta oni ili koga oni komentarišu? Pa to neka bude iznenađenje. Možda je među komentarisanim i sam Danilo Kiš, ili neka od centralnih ličnosti iz turbulentne bosanskohercegovačke prošlosti, ili neko koga srećete svaki dan, a odjednom je postao predmet komentara. Možda ste to i vi koji ćete se prepoznati u nekim portretima ili komentarima koji portrete prate.

Izložbe kakve Lejla Ćehajić stvara velika su radost za sve one koji/e umjetnost razumiju, žele je razumjeti ili o umjetnosti početi učiti. Najveća su radost za galeriju kakva je „Zvono“ u kojoj želimo uvijek predstaviti recentnu produkciju najznačajnijih savremenih bh. umjetnika/ca, radove od kojih su neki još uvijek u procesu, jer samo tako ima smisla stvarati i izlagati, a ne čekati godinama na monumentalne postavke i retrospektive koje kasno dolaze, najčešće onda kada su i umjetnici i publika umorni.

Zato je svježina i aktuelnost, pored vrhunskog umjetničkog segmenta, ono što „Ko ti je ovo radio?“ postavku krase.
Ne sumnjamo da ćete nam se sa sličnim iskustvima i komentarima iz vlastite komunikacijske prakse pridružiti na otvaranju u „Zvonu“, ako ništa drugo da barem za početak stavimo ogledalo pred one koji nastupaju bez argumenata a nerijetko i bez znanja.

 

Izložba skulptura i crteža Nedžada Begovića u Zvonu

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na izložbu skulptura i crteža Nedžada Begovića.
Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 11. marta u Galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10) u 21:00, a istog dana predstavnici/e medija moći će snimiti postavku i razgovor s autorom u 13:00 sati.
Na izložbi će biti predstavljeni radovi iz dva ciklusa. Prvi pod nazivom “A može se i drugačije protumačiti” čine skulpture žena nastale od Nedžadovih čuvenih cjepanica koje su do sada imale niz evolutivnih faza, od Ptica Blesa do aktuelnih šarmantnih gospođa izvedenih u prepoznatljivom Begovićevom maniru,podložnih različitim vrstama interpretacija.

Drugi ciklus pod nazivom “Dnevna svaštara” rezultat je Begovićevih duhovitih crtačkih intervencija na fotografijama koje planira tokom 365 dana, svakodnevno po jednu, postavljati na Facebook i tako, kao i obično, uveseljavati brojnu publiku i poštovaoce njegovog djela koje je uvijek novo, drugačije, vedro i ispunjeno humorom. Poželjeli smo da proljeće 2019. nakon duge i iscrpljujuće zime dočekamo uz beskrajno inovativnog, šarmantnog i zabavnog Nedžada Begovića i njegov novi stvaralački opus.

U utorak u Zvonu otvaranje izložbe Maka Hubjera

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe piano, piano, 2. poglavlje, bliska budućnost/novi realizam vizuelnog, umjetnika Maka Hubjera.

Izložba će biti otvorena u utorak, 22. januara u 21:00 sati u Galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10). Istog dana za predstavnike/ce medija susret s autorom i snimanje postavke organizovaćemo u 13:00 sati.

Ova izložba je nastavak umjetničkog projekta koji je prvi put javnosti predstavljen krajem prošle godine u Galeriji savremene umjetnosti Charlama Depot, izložbom piano/Visual introduction.
Mak Hubjer je bosanskohercegovački umjetnik. Završio je Školu primijenjenih umjetnost u Sarajevu 2012. godine. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek slikarstvo u klasi profesora Nusreta Pašića. Osnivač je i kustos Galerije savremene umjetnosti Brodac. Predstavljao je svoje radove na mnogim samostalnim i kolektivnim izložbama, na domaćoj i stranoj sceni savremene umjetnosti. U svom umjetničkom radu koristi različite medije, te akcenat stavlja na teme javnog prostora, spomenika i pitanje kolektivne odgovornosti.
Kustosica izložbe je Smirna Kulenović.

Izložba Milomira Kovačevića Strašnog u Zvonu

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na  otvaranje izložbe fotografija pod nazivom “Oda radosti” autora Milomira Kovačevića Strašnog.

Otvorenje će biti upriličeno u utorak, 3. jula u 21:00 u galeriji Zvono, Obala Maka Dizdara 10.

Orkestar je zajednica koja stvara muziku. Limeni orkestar je muzička zajednica koja stvara muziku za zajednicu. Limena muzika je muzika koja je u svom pravom elementu kad se sluša na trgovima, na uličnim proslavama. To je muzika za zajedničke radosti i zajedničke tuge. Ona se izvorno svira u trenucima kada je važno uspostaviti jedinstven ritam udara srca i ritam disanja, kada je potrebno donekle zaboraviti na sopstveni život i osjećati ono što osjećaju ljudi oko tebe; to je muzika za zajednicu koja, dok se svira i sluša, učvršćuje zajedništvo te zajednice. Čovjek koji u koncertnoj dvorani sluša simfonijski orkestar može ostati sam sa tom muzikom; limena muzika to ne dopušta, ona podrazumijeva gubljenje sebe u zajedničkom činu slušanja muzike.

Orkestar limene muzike iz Stoca je muzička zajednica koja svira za zajednicu koja kao takva, zapravo, u velikoj mjeri ne postoji. Grad (jedna od najstarijih urbanih sredina u Bosni i Hercegovini) je u ratu razrušen, a od rata vrlo malo obnovljen; mnogi od predratnih stanovnika su nestali, raseljeni ili ubijeni; sadašnja politička struktura (mješavina bošnjačkih i hrvatskih nacionalista), po svoj prilici grad drži u namjernoj etničkoj razjedinjenosti i stalnoj ekonomskoj krizi, onemogućavajući nastavak normalnog zajedničkog života (djeca, bošnjačka i hrvatska, u školu idu ne samo na odvojenu nastavu u dvije različite smjene, već i u školsku zgradu ulaze na dva različita ulaza) i, čak, kako izgleda, sabotirajući obnovu privrede. Orkestar limene muzike iz Stoca je, nekim nevjerovatnim čudom, u razjedinjenom i uništenom gradu obnovio tradiciju zajedničkog sviranja muzike za zajednicu. I u toj obnovi, on je zajednicu uspostavio: mješavina preživjelih članova nekadašnjeg orkestra, i vrlo, vrlo mladih ljudi koji se predratnog perioda zajedničkog života i zlatnih godina onog nekadašnjeg orkestra vjerovatno ni ne sjećaju, ali koji sada, zajedno, stvaraju muziku čija je svrha da obilježi zajednički život. Orkestar limene muzike iz Stoca je, u vremenu kada koncept zajednice na ovim prostorima podrazumijeva prvenstveno etničku zajednicu (a iz vremena socijalizma kolektivitet u kom se pojedinac gubi), po riječima Muhameda Dželilovića, pokušaj uspostavljanja duhovno čiste i etnički inkluzivne  zajednice u okruženju koje se sastoji iz “prljavih” zajednica zasnovanih na odbacivanju etničkog i vjerskog Drugog.

Ali orkestar limene muzike je ipak orkestar kao i svaki drugi. On je zajednica koja, da bi stvarala muziku (ili barem muziku koja se može slušati), mora biti sačinjena od pojedinaca koji, svaki za sebe, dugim i predanim radom sa svojim instrumentom, mogu svirati sami. I to je ono što bilježe ove fotografije. Ovaj orkestar nije predstavljen kroz seriju grupnih fotografija, ili u procesu zajedničkog stvaranja muzike, već kroz seriju individualnih portreta članova orkestra. Zajedničko im je to što svi oni stoje, u svojoj orkestarskoj uniformi, sa instrumentom u rukama; ali individualni, i individualizirajući, odnos prema tom instrumentu koji je time predstavljen je ono što ove fotografije čini tako vrijednim. Nasmiješena mlada djevojka koja grli svoj saksofon kao što mala djeca grle svog omiljenog plišanog medu; dječak sa ogromnom tubom koju on čvrsto i ozbiljno drži, izgledajući pri tome kao da izviruje iza nje, onako kako bismo izvirivali iza najboljeg prijatelja koji nas  brani od razrednog siledžije; stariji saksofonist koji svoj instrument drži kao što se drži vlastita povrijeđena ruka; flauta koja se drži nježno, vrhovima prstiju, kao što se drži tek ubrani cvijet. Tu su instrumenti koji su zagrljeni, instrumenti koji se tretiraju kao treća ruka, i, najčešće, instrumenti koji se drže kao da će u sljedećem času biti prinijeti usnama, i biti poljubljeni ili zasvirani. Uz pogled i držanje tijela koji kao da govore: “Hajd’ slikaj kad već moraš, ali nismo zato tu, daj da ja tebi pokažem šta znam…”. I ponos i sreća i inat zbog toga što se sada, zahvaljujući tom komadu komplikovanog, sjajnog lima u rukama, može i zna. Zajedno, i sam, i bez obzira na sve, i uprkos svemu.

A to što će ovaj orkestar proslaviti svoj 80.-ti rođendan svirajući Beethovenovu Odu radosti… Pored toga što je to jedan od najuzbudljivijih muzičkih komada ikada napisanih, on je himna nečega mnogo većeg (i ljepšeg) od jedne male sredine čije se političke vođe iz petnih žila trude da je naprave još manjom stvarajući i održavajući podjele tamo gdje ih ne bi smjelo biti, a sve zato da bi oni sami izgledali važniji i veći. Sviranje Ode radosti je poruka uperena preko glava onih koji su Stolac razrušili i onih koji ga drže razrušenim; preko njihovih glava, a ne njima samima, jer oni tu poruku ni ne bi mogli shvatiti: “Mi smo tu, zajedno, u ovom ipak i uprkos svemu prelijepom gradu, i dio smo nečeg još mnogo većeg i ljepšeg od ovog što nas ovdje okružuje. I dajte da vam sada pokažemo šta znamo…”

Andrea Lešić

Promocija sabranih djela Emira Šakovića u Zvonu

Promocija sabranih djela Emira Šakovića “Pjesme iz pouzdanih izvora” i “Turist u nevolji”, u izdanju Synopsis, Sarajevo/Zagreb, 2017. će se održati 21. juna u četvrtak u 20:00 sati u galeriji Zvono
U ovo izdanje Šakovićevih djela, prerano preminulog i zasigurno jednog od najtalentovanijih postratnih pisaca u BiH, uvršten je i izbor iz neobjavljenih pjesama koje su priređivači (Ivan Lovrenović i Edin Pobrić) dobili na uvid od porodice, a na kojima je autor radio pod zajedničkim naslovom “Pjesme za ladicu”. U knjigu je uvršten i posljednji intervju Emira Šakovića pod naslovom “Ne kamaram knjige”, s veoma snažnim autopoetičkim naznakama. Izdanje je popraćeno uvodnim esejem prof. dr. Edina Pobrića “Književnost iz pouzdanih izvora”, pogovorom Ivana Lovrenovića “Autsajderstvo kao stav”, te biobibliografskom bilješkom.
Na promociji govore: Ivan Lovrenović, Enver Kazaz i Edin Pobrić.

Izložba Lejle Ćehajić u ponedjeljak u Zvonu

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe pod nazivom Kolaži i asamblaži skulptorice Lejle Ćehajić.
Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 23. aprila u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10) u 21:00 sati. Istog dana u 13:00 organizovaćemo susret sa umjetnicom za predstavnike/ce medija.

Lejla Ćehajić, skulptorica izuzetnog umijeća i nesvakidašnjeg smisla za humor koji je itekako prisutan u njenim djelima, u Zvonu će predstaviti Kolaže i asamblaže, opus radova nastalih u različitim periodima.
Ovoga puta u Zvonu će vas dočekati skulpture nastale kombinovanjem različitih materijala i predmeta, asamblaži, kutije s neobičnim predmetima koji kako autorica kaže čine „zbirku tričarija“ nastalu od odbačenih ili izgubljenih objekata pronađenih u „sretnim slučajnostima“.
Figurice, igračke i zaboravljene fotografije koje su čekale da se sretnu tvore novu postavku Lejle Ćehajić i izložbu pretvaraju u igru i posebno vizuelno iskustvo.
U nekim radovima pronaći ćemo alegoriju, simboliku ili pomenuti, nezaobilazni humor. U nekima se, kako autorica kaže nalazi samo „privlačnost sasvim izgubljenog značenja“.

 

Izgubljeni a potom pronađeni i spojeni, ovi predmeti čine male svjetove u kojima su i sami manje izgubljeni i besmisleni. Nova izložba Lejle Ćehajić postavljena u Zvonu biće još jedna potvrda da umjetnost od uobičajenog stvara čudesno, a da banalnost prožeta značenjem stvara poeziju

Izložba “Dodir” fotografa Gorana Kukića u Zvonu

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe fotografija pod nazivom „Dodir“ autora Gorana Kukića.
Izložba će biti otvorena u srijedu, 7. marta u 21:00 u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10) a istog dana u 13:00 za predstavnike/ce medija ćemo organizovati razgovor sa autorom.

Baveći se temom otuđenja i našom posvećenosti uređajima za savremenu komunikaciju, fotograf Goran Kukić preispituje transformaciju dodira u sve prisutno touch vezano za mobilne komunikacije i donosi nam seriju fotografija aktova u zagljaju. Isprepletena tijela na njegovim fotografijama stvaraju kontrapunkt bestjelesnoj i bezdodirnoj realnosti i podsjećaju da bez dodira ne bi bilo ni nas, te da ćemo u savremenoj reduciranoj nježnosti ostajati bez dijela sebe i svjesno učestvovati u kreiranju robotizirane stvarnosti.

Umjesto dodira, pristali smo na touch. Što bolji touchscreen naš je imperativ. Tastature, čiji je zvuk djelimično oponašao pisaće mašine i uticao na dinamiku misli tokom pisanja, zamijenilo je bešumno tipkanje po zaslonu. Emoticons je postao zamjena za riječ, a naša ljubav uskoro će trajati koliko i vrijeme potrebno da se utipkaju dva simbola koja uz enter tvore srce. Što su nam zasloni osjetljiviji na dodir, na njega postajemo u realnosti imuniji. Početak ovog stoljeća donio nam je povratak učenju elementarnog. Nakon što smo „pokvarili“ vlastiti život, počeli su nas učiti kako da ga popravimo. Kreirali smo i nova zanimanja, poput trenera životnih vještina. Polako odlazimo i korak dalje, radionice učenja zagrljaja i dodira postaju posjećenije od dodatnih časova matematike i hemije.

Sve je to jasno Goranu Kukiću, koji izvrsno spaja vrhunsko fotografsko umijeće i angažovani pristup društvenoj realnosti. Kroz ogoljena tijela u čvrstom isprepletenom zagrljaju, vraća nas samima sebi ili barem motiviše da zastanemo, pogledamo i zapitamo se koliko nježnosti imamo u sebi, koliko smo spremni da je pružimo, koliko je za sebe tražimo i koliko smo spremni da je prihvatimo.

Kukićeve fotografije postavljene u galeriji „Zvono“ vraćaju nas izvoru i suštini. Ljubavi i ljepoti. Onom zaboravljenom koje se valjda još uvijek nalazi u nama i podsjeća na važnost dodira. Od kog sve počinje. I kad se upoznajemo putem uređaja za savremeno komuniciranje, prilikom „stvarnog“ susreta komunikaciju započinjemo rukovanjem. Kasnije se naše čaše dodirnu. U ovom slučaju ih trebamo podići visoko i nazdraviti umjetničkoj potrebi za podsjećanjem na suštinske vrijednosti.

O autoru:

Goran Kukić je rođen 1956. godine u Sarajevu, gde je i diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Godine 1980. postaje član Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Bosne i Hercegovine (ULUPUBIH). Sa 28 godina dobija status slobodnog umetnika. Godine 1992. preselio se u Beograd i iste godine postaje član Udruženje likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije (ULUPUDS). Iza sebe ima niz samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu i te je izlagao na većini grupnih izložbi ULUPUBIH-a i ULUPUDS-a. Kao član putujuće izložbe “Putovanja 3 objektiva” zajedno sa kolegama Tomislavom Peternekom i Igorom Mandićem izlagao u 16 gradova  Srbije.

Značajnije nagrade:
1985. Krakow, Poljska, Zlatna medalja za kolor fotografiju

2003.Sarajevo, Aprilski salon ULUPUBIH-a, nagrada za nove medije

Znakovi pored puta, Maske i oltari, izložba Osmana Arslanagića u Zvonu

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe Znakovi pored puta -Maske i oltari, Osmana Arslanagića u Zvonu.
Izložba će biti otvorena u četvrtak, 7. decembra u 21:00 u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10). A predstavnici/e medija istog dana će s autorom moći razgovarati u 13:00 u Zvonu.

Ova izložba nastavak je dugogodišnje saradnje Osmana Ome Arslanagića i galerije Zvono. Riječ je o trećoj fazi ciklusa „Znakovi pored puta“ . Prije „Maski i oltara“ imali smo priliku vidjeti  „Maske i totemi“ a u svakom od ciklusa prepoznajemo umjetnikovu potrebu za iskorakom od uobičajenih scenografskih rješenja kao dominantnog oblika profesionalnog izražavanja i odlazak u prostor prirode uz minimalne autorske intervencije na predmetima koje je odbacilo more ili ljudi.

Osman Arslanagić je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Profesionalni je scenograf koji u svojoj biografiji ima šest igranih filmova, preko 200 teatarskih predstava, brojne televizijske serije i emisije. Kao scenograf je radio u Holandiji, Francuskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Crnoj Gori… Redovni je profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu na predmetu Scenografija, kostim i maska i profesor Scenskog oblikovanja na Akademiji za scenografiju u Osijeku (Hrvatska). Dobitnik je 25 međunarodnih i domaćih nagrada za svoj rad i njemu najbitnije dvije godišnje nagrade Collegiuma Artisticuma. Kao slikar samostalno je izlagao u Študgartu, Londonu,Trebinju, Utrehtu, Amsterdamu i Sarajevu…

Izložba Osmana Arslanagića će biti postavljena do 22. decembra 2017. godine u galeriji Zvono.

Heather Derr-Smith, američka književnica i aktivistica u Zvonu

Večeras u 21 sat u Zvonu će se održati književno veče na kojoj će učestvovati sarajevski pisci Amila Kahrović Posavljak i Goran Simić sa specijalnom gošćom iz Amerike, pjesnikinjom i aktivistkinjom za ljudska prava Heather Derr-Smith. Autor i autorice će čitati svoja djela. Nakon čitanja, gosti i publika će biti u prilici da razgovaraju s njima.

Heather Derr-Smith je autorica kultnih zbirki poezije The Bride Minaret, Tongue Screw i Thurst za koju je dobila prestižnu nagradu Lexi Rudintsky Editor's Choice Award 2017. godine. U američkoj je javnosti prepoznatljiva po izuzetno hrabrom poetskom i političkom angažmanu.

Goran Simić jedan je od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika, dobitnik nagrade Freedom to Write PEN-a. Njegov bogati književni opus, koji je i međunarodno prepoznat, sadrži neke od najvažnijih zbirki poezije objavljenih u BiH. Među brojnim nagradama koje je dobio je i ona za knjigu Svitanje u očima Snješka bijelića koja je proglašena najboljom knjigom u Kanadi 2012. godine.

Amila Kahrović Posavljak dobitnica je nagrade Mak Dizdar za zbirku poezije Koščice. Njen roman prvijenac Smrtova djeca – ocijenjen kao roman o užasu poslijeratne BiH napisan na način na koji niko u poslijeratnoj književnosti nije pisao – je objavljen u vrijeme ovogodišnjeg Bookstana u izdanju Buybooka. Posvećena je isključivo književnosti.

Promocija knjige “Jazz za zaboravljenog strica” u Zvonu

Izdavačka kuća Buybook sa zadovoljstvom Vas poziva na promociju knjige „Jazz za zaboravljenog strica“ autora Tugomira Matića.
Promocija će se održati u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10) u četvrtak, 3. avgusta u 21:00.
Pored autora o knjizi će govoriti Vuk Rodić i Kristina Ljevak.
Istog dana, u knjižari Buybook (Radićeva 4) u 13:00 predstavnici/e medija moći će se sresti sa autorom.

„Jazz za zaboravljenog strica“ Tugomira Matića jedna je u nizu novih knjiga koje je Izdavačka kuća Buybook objavila pred ovogodišnje drugo izdanje Internacionalnog festivala književnosti Bookstan u okviru biblioteke Savremena bh. proza.
„Neće ova knjiga, kao ni bilo koja druga, promijeniti svijet nabolje, ali nam može pomoći da shvatimo kako nismo sami, kako zaboravljeni stric još uvijek postoji. Svi smo mi imali nekog strica, stričeka, ujku, daidžu, tetku koji su naše dječje godine uveseljavali svojim posjetama, darovima, spašavanjem od roditeljske stege i discipliniranja. Nekoga na koga smo uvijek mogli računati da će nas izvući iz rupe od ljepljive smole – da citiram naslov jedne od najboljih pjesama riječke rock skupine Let 3. Čitajući ovu knjigu, stekao sam dojam da je Tugomir Matić, zvani Tuga, jedan od takvih stričeka a da je ova knjiga njegova jazz skladba za nas, za sve izgubljene generacije. A ima nas, da opet citiram Let 3: Jedan, dva, tri, četiri… Izgubljeni! Ima nas još!“-napisao je povodom nove prozne zbirke Tugomira Matića njen recenzent i književnik Bekim Sejranović.

„Knjigom Jazz za zaboravljenog strica Tugomir Matić nije ušao u prostor nekog vanserijskog govorenja o lomovima i ponorima koji su nas pogodili. I dobro je da je tako. Međutim, kada to kažem, ne mislim u deminutivu Matićevu književnost. Ono što želim reći odnosi se prije svega na nepretencioznost ovog autora u pogledu bavljenja datom temom. Pisac je, doima se, svjestan da je jedino moguće dati čitaocu svoju perspektivu svijeta. Ponuditi je kao tek jedno viđenje, jednu mogućnost gledanja na stvari oko sebe. Upravo iz jedne marginalne pozicije, izvedene iz svakodnevnih susreta i sjećanja, izlazi ono najbolje što ova Matićeva knjiga donosi. U svojim kratkim prozama Matić nastoji iz onoga što nudi pozicija jednog ogorčenika izgubljenog između nemogućnosti vlastitih godina i zalud u stihiji prošlog vremena ispripovijedati kroz svoje likove ono što je ostalo od života“, dio je iz prikaza književnog kritičara Đorđa Krajišnika.

„Tugomir Matić pišući stvara mediteranski ritam izbjegličkog bluza, prozu u poeziji, ili obrnuto. On, poput njegovog pripovjedača, pripada generaciji onih kojima je ostalo da se sjećaju. Nekih boljih vremena ili boljih sebe; nespremnih na korporacijsku logiku i kapitalistički način promišljanja života.
Čitanje knjige Jazz za zaboravljenog strica stvara osjećaj slušanja soundtracka za film u kojem se, zbog neobičnih odluka reditelja, miješa kolor sa crno-bijelom fotografijom.
Ova knjiga dragocjen je doprinos spoznaji da još uvijek postoje oni koji nisu ni u književnosti pristali na diktat tržišta i koji pišu iz istinske potrebe, bez dodvoravanja, na zadovoljstvo odabrane publike, slične onoj koja voli i sluša jazz”, napisala je o knjizi „Jazz za zaboravljenog strica“ njega urednica Kristina Ljevak.

O autoru:
Tugomir Matić rođen je 1957. godine u Zagrebu. Veliki dio života proveo je u Sarajevu, gdje je i počeo objavljivati u književnoj periodici. Objavio je knjige pjesama „Ponoćka u Sarajevu“, „Između neba i zemlje“, „Vrijeme šutnje“, „Kartolina“, „Obrati pažnju na detalje“, kao i prozu „Sarajevsko pivo i skandinavske noći“. Živi u malenom Račišću na otoku Korčuli.

Attachments area