Promocija romana ”FARBANJE” Hamze Hodžića u galeriji ”ZVONO”

Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti ”Zvono” sa zadovoljstvom vas poziva na promociju romana ”Farbanje” autora Hamze Hodžića.
Promocija će biti upriličena u Galeriji ”Zvono” (Obala Maka Dizdara 10) u ponedjeljak, 6. marta u 21:00.
O knjizi će pored autora govoriti Boris Lalić i Kristina Ljevak.

O KNJIZI:

”Samo su istinite priče nevjerovatne priče” kaže jedan od junaka romana ”Farbanje” prvog literarnog djela ove vrste posvećenog učenicima Gazi Husrev-begove medrese i njenom internatu u kojem se odvija paralelni život, bitno drugačiji od školskih pravila, onakav kakav je i u školama sekularnog karaktera, obilježen vršnjačkim nasiljem, učeničkom hijerarhijom koja zavisi od nivoa razreda i torturom koju stariji provode nad mlađim, a mlađi kad stasaju nastave započeti niz, kako bi se ipak ”neka pravila morala znati”.
Želeći opisati neopisivo, Hamza Hodžić i sam učenik medrese, nastojao je ukazati na nužnost promjene sistema kao preduslova da se način komunikacije među učenicima poboljša, jer od njih, otrgnutih od vlastitih domova, često iz udaljenih dijelova BiH, malo šta zavisi. Najčešće im je jedina mogućnost prihvatiti postojeći obrazac, a svaki iskorak iz njega ili pokušaj individualnog promišljanja na nastavi drugačijeg od postojeće matrice, podrazumijeva sankcije.
Jer tamo gdje se propovijeda moral i vjera, ne znači i da se propovjedači pridržavaju pravila. Često su loš primjer svojim učenicima, ne opraštaju greške, ne ostavljaju prostor za iskupljenje, posežu za radikalnim sankcijama, ne razmišljajući koliko na taj način trajno određuju nečiji život. Zbog rigidnih pravila neki su prinuđeni da prekinu školovanje i tako postanu izgubljeni ljudi, odbačeni od vjerskog okruženja, nesnađeni u svakodnevnom.
U nedostatku formalnih uzora za katedrom, mladići su usmjereni na starije ”mudrije” učenike ako ih oni prihvate te često više od njih saznaju već što to biva u učionici.
”Mijenjajte sebe, ne druge”, jedan je od savjeta školskog lidera kog s pažnjom mlađi slušaju, a na takvim druženjima može se i čuti kako ”iz medrese izlaze muslimani, ali Boga mi ne znam kakvi vjernici”.
”Ako bi neko u ovom srednjoškolskom periodu i pokazao potencijal da može postati kvalitetan intelektualac u nekom području, bilo bi i previše očito među ovom bagrom da on može misliti svojom glavom, pa onda oni daju sve od sebe da ga stave u okove svojih načela. Nerijetko te okove previše stegnu. I logično, dijete puca i odustaje”, govori jedan od Hodžićevih junaka svojim školskim drugovima.
Danas kad se djelovanje vjerskih lidera ne preispituje, a njihove propovijedi bezuslovno usvajaju, postojanje romana kakav je ”Farbanje” hrabar je odabir autora koji uprkos formalnom izostanku zrelosti posjeduje angažovani i kritički pristup prema nečemu što je važno a ne propituje se, a i dio je i njegovog života. I nema boljeg izbora već pisati o onome što poznajemo.
Uz sve što može poslužiti kao društvena kritika ili putokaz korektivu važno je i saznanje da se i među internatskim zidovima medrese vode neki uobičajeni mladalački životi, otkrivaju prve ljubavi, najčešće sa izabranicama s druge strane Miljacke, odnosno iz ženske medrese, te spoznaju tajne prvih dodira u okolnostima šerijatskih pravila u nekim ukradenim trenucima šetnji po Darivi.
Nakon čitanja romana ostaje gorak ukus spoznaje da je licemjerje ispunilo svaku poru društva te da mladost samo ponekad može da nadvlada okolnosti u koje je zarobljena. Suočavamo se i sa činjenicom pred kojom često zatvaramo oči a koja podrazumijeva potpuno narušen obrazovni sistem i spoznaju đaka da ni u drugim školama nije puno bolje ”ali se barem ne skriva sve i ne pripovijeda o moralu i grijehu”. Otkrivamo i da pozicija nemoći takođe održava živim potpuno pomjeren sistem moći, te da se usvajajući obrasce tlačitelja regrutuju njihovi novi sljedbenici. Djelimično romantični kraj u kojem jedan od junaka pokušava pronaći zakopano blago predaka možemo, ako nam je za utjehu, tumačiti kao metaforu za mogućnost pronalaska vlastitog sanduka zlata ili komadića sreće, ako mu se dovoljno posvetimo i smognemo snage za pravljenje vlastitih izbora.
A izbor je i ”farbanje” ili način opstanka, a ono u internatskom životu podrazumijeva izmotavanje, izbjegavanje ili sitno varanje. Junaci koje u romanu srećemo farbanju su posvetili cjelokupno srednjoškolsko obrazovanje unutar naizgled čvrstih bedema sarajevske medrese.

O AUTORU: 

Hamza Hodžić rođen je 1991. godine. Nakon Gazi Husrev-begove medrese diplomirao je na Odsjeku za književnosti naroda BiH i B/H/S jezike. Trenutno radi kao lektor.
”Farbanje” je njegov prvi roman. Objavio ga je samostalno u fiktivnoj izdavačkoj kući Vakat jer je smatrao da je vrijeme da to učini.

PREDSTAVLJANJE PROJEKTA A LA FRONTIÈRE U ZVONU

  1. septembra u 21:00 u galeriji Zvono biće upriličeno predstavljanja umjetničkog projekta A LA FRONTIÈRE.
    U okviru prezentacije biće prikazan dokumentarni film bh. reditelja koji živi u Velikoj Britaniji Samira Mehanovića ”Silent War in Beqaa Valley” (Tihi rat u dolini Beka) u trajanju od 22 minute.
    Samir Mehanović višestruko je nagrađivani filmski autor i za svoj rad dobio je priznanja poput BAFTA nagrade i nagrade “International documentary film festival Amsterdam” (IDFA), najvećeg festivala dokumentarnog filma u svijetu.

    Polazna tačka za ovaj multidisciplinarni projekat o „granicama“, koje su mnogo više od granica između zemalja i naroda, bila je rečenica na francuskom jeziku „A la frontière…!“ koja se više puta ponavlja u pozorišnom komadu Tadeuša Kantora ”Dziś są moje urodziny” (Danas je moj rođendan).

Gabriella Cardazzo kuratorica izložbe “A la frontière” i  jedna od autorica projekta, u tekstu o izložbi citira Luiđija Arpinija (Luigi Arpini) koji za ovu rečenicu kaže da je Kantor kada ju je izgovarao vjerovatno mislio na „granicu“ na kojoj je živio kao i na zadatak umjetnika da uvijek budu na prvoj liniji i pročelju…

Umjetnički radovi i muzika odabranih umjetnika i autora su mikro-priče o identitetu, pripadanju, granicama i fizičkom razdvajanju kao i o spoljnim i unutrašnjim ograničenjima. Umjetnici iz Poljske, Litvanije, Ukrajine, Italije, Slovačke, Libana, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije kroz različite medije, iz ličnog iskustva ili iz ugla posmatrača „govore o pričama o i sa granica kroz koje možemo bolje sagledati sebe i biti spremniji da prevaziđemo sopstvena ograničenja. Period koji postoji dok se to ne desi može da bude ispunjen i radošću ukoliko drugima podarimo naše razumijevanje, osjećajnost i optimizam ”, rekla je Giuliana Carbi, još jedna od autrorica izložbe, direktorica studija Tommaseo iz Trsta. Uz Gabriellu Cardazzo i Giuliana Carbi, projekat će u Zvonu predstaviti i njihov asistent Giovanni Gabbassi.

Susret sa medijima organizovaćemo istog dana u 13:00 u Zvonu.
Prevod sa italijanskog na b/h/s bice osiguran.

 

 

”Život na Vilerovom goblenu”

Aleksandar Saša Bulvić i galerija Zvono predstavljaju:
”Život na Vilerovom goblenu”
U saradnji sa : Miljenkom Jergovićem, Semezdinom Mehmedinovićem i Goranom Samardžićem

Život nije dovoljno dug da bi se moglo uteći goblenima.  Ako vas nisu ispratili iz roditeljske kuće ili ste ih izbjegli u formiranju vlastitog domaćinstva, stići će vas u nekom iznajmljenom stanu, gdje će vas uplakani dječak ili tajna večera podsjećati na radnički i srednji građanski stalež iz upokojene države, vezu svih tih vezilja sa pokušajem reproduktivne umjetnosti.
Više već što bismo željeli ti gobleni govore o nama, o svim kompenzacijama za izostanak nekog Petrovića, Dragulja ili Mujezinovića na zidu, na siromaštvo kog smo se taman pred rat riješili, da bi nas opet iz nekih skloništa ili kuća u kojima smo bili prinuđeni stanovati gledala njihova u krupnom bodu lica ispod napuklih stakala i okrnjenih ramova.
A tek ramovi, kakvu njihova masivnost pjeva odu o estetici šezdesetih i sedamdesetih, o svim tim sakujpljanjima posteljine za ”kad dođu gosti” ili kupovine ”servisa za ručavanje” koji bi se pobožno, iz kabastih vitrina, iznosili tek jednom godišnje.
Osim što su ih domaćinstva sa ”nevještim pletiljama” čak i kupovala, gobleni su nastajali najčešće iz potrebe žene, majke, domaćice, koja bi u predahu neplaćenog kućnog rada tražila prostor vlastite realizacije, potvrdu da i ona postoji u nečemu materijalnom, opipljivom. Oni su i bili ulog da će djeci nešto ostati, čega će se oni s lakoćom kasnije odricati.
Svaki goblen jedna je mala istorija. I dio njih izložićemo u Zvonu. Pratiće ih zapisi Miljenka Jergovića, Semezdina Mehmedinovića i Gorana Samardžića, kao nekad, kada su kreirali u tom prostoru, bježeći od socijalističkih simbola u sigurnu laboratoriju konceptualnog stvaranja.