Autor: urednik

Otvorenje samostalne izložbe umjetnika ADNANA JASIKE, desit će se u petak, 11. februara 2022. godine u 19:00 sati.

Na izložbi će se autor predstaviti sa četiri ciklusa radova: slike, crteži, krokiji i video radovi.

Adnan Jasika je rođen 1978. godine u Sarajevu. Magistrirao na Odsjeku kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Jedan od osnivača NVO Vizionarsko društvo i alternativnog umjetničkog pokreta Barake. Član Udruženja likovnih umjetnika BiH. Radio kao nastavnik likovne kulture u osnovnoj i srednjoj školi, kao demonstrator na Odsjeku kiparstvo ALU u Sarajevu te 5 godina kao restaurator dekorativne plastike na sarajevskoj Vijećnici. Profesionalno se bavi restauracijom, kiparstvom i slikarstvom. Dobitnik nagrade Vive le Talent za najbolji plakat Sarajeva te nagrade Collegium Artisticum za najbolji video. Živi i radi u Sarajevu.

Izložba će biti otvorena za posjete do 25. februara 2022. godine (od ponedjeljka do petka, u terminu od 10:00 do 18:00 sati).

Deveta književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Autorica kritike romana “Tuđa krv” Simone de Beauvoir je Lamija Milišić.

Dostupna je na: https://www.bookstan.ba/Press/Single/137. U prilogu su vizuali u različitim formatima koje možete koristiti.

Nadamo se da ćete kritiku objaviti u vašim medijima.

Prvi put objavljen 1945. godine, roman Tuđa krv prati živote nekoliko likova prije i tokom Drugog svjetskog rata. Glavna tema romana je psihološka drama jedne generacije mladih Francuza i Francuskinja i život pod okupacijom. Sve likove prate moralne i etičke nedoumice te žal uslijed otuđenosti od osnovnih ljudskih vrijednosti. Njihov angažman u ratnim okolnostima i učestvovanje u ilegalnim akcijama pitanja su samog opstanka i rezultat uvjerenja da je čovjek neodvojiv od historije.

Prožet egzistencijalističkom filozofijom, roman Tuđa krv na maestralan način opisuje period prije i tokom rata i sve one čija je sudbina zahvaćena događajima koji su promijenili svijet.

Simone de Beauvoir (1908, Pariz) bila je književnica, teoretičarka, politička aktivistica i feministica. Počinje pisati s četrnaest godina, a nakon mature upisuje studij matematike, jezika i književnosti i filozofije na Univerzitetu u Parizu, gdje upoznaje Sartrea, životnog saputnika i jednog od najvećih intelektualaca svog vremena. Jedno vrijeme predavala je filozofiju u Parizu, Marseilleu i Rouenu. Prvi roman Gošća objavila je 1943. godine, a nakon njega uslijedili su Tuđa krv, Svi su ljudi smrtni te Mandarini koji joj 1954. godine donio nagradu Prix Goncourt. Pisala je i memoare, eseje i filozofske radove od kojih je najpoznatijiDrugi spol, jedno od najčitanijih feminističkih djela prošlog stoljeća. Preminula je 1986. godine.

Knjiga je objavljena u izdanju Buybooka kao dio projekta Kreativna Evropa.

Robovlasništvo slobode

Novo izdanje Tuđe krvi Simone de Beauvoir stiglo je u pravom trenutku pandemijom uzrokovanih moralnih komešanja i pitanja: Kakvim smo to vrijednostima privrženi i kakvom konceptu slobode robujemo? Koliko brzo možemo zaboraviti tuđu bol i tuđu krv?

Simone de Beauvoir, Tuđa krv, prevela Tea Mijan, Sarajevo: Buybook, 2021.

PIŠE: Lamija Milišić

Gotovo pred kraj svog života, u intervjuu za Yale French Studies, Simone de Beauvoir istakla je u kolikoj su mjeri francuski pokret otpora, oslobođenje od nacizma, rat u Alžiru i drugi historijski događaji obilježili kako njen, tako i život njene generacije: “To je ono što je obilježilo naše bitne životne epohe; historijski događaji, historijska uključenost pojedinca u događaje širokih razmjera. To je mnogo bitnije od bilo koje druge razlike.” Dakle, može se reći da pojedinac iznutra počinje propitivati i poprimati (gotovo invazivno) druga značenja sebe, a uslijed promjene društvene ideologije izvana. To je, između ostalog, brutalno saznanje o vrijednosnoj relativnosti vlastitih činova, time i identiteta.

Temom uloge pojedinca u historijskim mijenama bavi se nekolicina književnih djela ove francuske književnice, filozofkinje, političke aktivistkinje i feministkinje. Roman takovrsne tematike, pod naslovom Tuđa krv, nedavno je objavljen u ediciji IK Buybook “Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga”. Djelo je s francuskog prevela Tea Mijan. Ovom novom izdanju prethodi ono sarajevske Svjetlosti iz 1989. godine, kada su Tuđu krv preveli Vesna Kreho i Nikola Kovač.

Bačenost u rat

Tuđa krv u originalu je objavljena 1945. godine. Ovaj roman s tezom teoretičari često povezuju sa esejom De Beauvoir Etika ambigviteta iz 1947. godine, a u junakinji Hélène Bertrand anticipiraju teoriju iznijetu u kultnom Drugom spolu (1949). Fraza tuđa krv, u kontekstu Drugog svjetskog rata i utjecaja historije na pojedinačne ljudske živote, naslućuje pitanje: Da li je prolijevanje tuđe krvi opravdano sredstvo s obzirom na namjeravani cilj? Da li je, i u kom kontekstu (možda trenutne pandemije?), etično sebe i druge ljude svesti na sredstvo radi nekog budućeg, općeg dobra?

Jedan od glavnih junaka Tuđe krvi je Jean Blomart, sin buržuja koji se odriče nasljedstva i priklanja radničkoj klasi, iz ubjeđenja da će u novostečenoj samostalnosti i samodostatnosti ostvariti slobodu, te da će tu slobodu zaštititi prkosnom pasivnošću u ratnom vihoru. Roman je ispripovijedan retrospektivno, iz vizure Jeana koji bdije nad skoro preminulom Hélène. Kao oličenje neovisnosti, Hélène na početku rata biva pasivna posmatračica, nadajući se da će tako održati “čistu slobodu” koju za sebe priželjkuje. Njena pasivnost je inertno stanje, proisteklo iz rezigniranosti zbog nesretne ljubavi i manjka interesa za sve ono u čemu ne vidi kratkoročnu, ličnu korist. U času kada osjeti odgovornost za svoja djela i druge ljude, ona se ipak odlučuje na političku akciju.

Iz perspektive ovo dvoje likova, u poglavljima koja slijede otkrivamo historiju njihovog odnosa, kao i odnosa sa preostalim pripadnicima pokreta otpora, koje će ubrzo iznenaditi nacistička okupacija. Jeanov i Hélènin idealistički koncept slobode naravno nije eksplicitno iskazan, već ga De Beauvoir gradi kroz niz svrsishodno biranih scena, replika, unutarnjih monologa i javnih akcija – a koji čine konstelaciju tih književnih likova zavisnu o autoričinom filozofskom konceptu etike ambigviteta. Ta zavisnost ipak ne znači oskudnost likova i podređenost bilo kakvoj agendi romana. Istina, filozofska teza rukovodi ritmom radnje, fokalizacijom i odabirom situacija u kojima se otkriva duševno stanje likova, ali oni su puno više od činilaca argumenata za etičku diskusiju.

Kako je primijetila Eleanore Holveck, Tuđa krv razvija se oko sučelja troje likova: Jeana, Hélène i Paula. Paul je na početku romana Hélènin zaručnik; on je komunist, čiji sistem vrijednosti s lakoćom sve ljude svodi na pripadajuću ekonomsku klasu. Paul voli Hélène, ali je (kao i samog sebe) smatra zamjenjivom. Za njega nema sumnje da je etički opravdano ljude tretirati kao sredstva, instrumente u masivnom mehanizmu historije. Jean je Paulov oponent na dva nivoa radnje romana. S jedne strane, Jean je razlog zbog kog će Hélène raskinuti s Paulom. To je nivo pojedinačnih  života i interesa likova. S druge strane, Jeanu je lična sloboda ideal koji valja nastojati održati uslijed prijetećih životnih nedaća (“Priželjkivao sam da čitav ljudski život bude oličenje čiste, transparentne slobode”); Paulu je njegova sloboda instrument sticanja kolektivne slobode i nema potrebe štititi je. To je nivo u kom Tuđa krv postaje samosvjestan narativ, zrcaleći individualnu i kolektivnu historiju, praksu i ideal, ljubav i politiku. Holveck napominje da Hélène pomiruje Jeanovu i Paulovu poziciju svojim slobodnim izborom za političku akciju. Analogno tome, na ličnom nivou, ona pomiruje Paulov i Jeanov odnos izabirući i voleći isključivo Jeana.  Tuđa krv vjerovatno će privući raznoliko čitateljstvo na nivou individualne historije likova, kojom narativ pokazuje neizvjesnost njihovog usuda i vlastitog filozofskog svjetonazora. Roman postavlja etičko pitanje, a ne tvrdnju. U zapitanosti je sklad filozofije i književnosti.

U oba slučaja, Hélènina sloboda proističe iz zavisnosti o drugima, kako to opisuje Holveck. U sceni u kojoj se pokušava vratiti u Pariz, ulaz u već pun vagon joj priječi njemački oficir. U tom je trenutku djevojka iznutra vuče za rukav, govoreći oficiru da su sestre. Hélène tako dobija mjesto u vagonu. Dakle, autorica junakinju dovodi u paradoksalnu situaciju laganja radi sticanja slobode (nemoralom stiče moralan cilj). Ono što čini Tuđu krv sasvim prohodnim tekstom i za čitatelje koji ne poznaju njegovu filozofsku pozadinu pokazuje se na primjeru ove scene, koja budi empatiju prema junakinji, iz tragedije i paradoksa njenog usuda polučuje suštinu etičkog ambigviteta.

Paradoks djelovanja

Da bi osvijestila tu zavisnost o drugima i svela sebe na sredstvo tuđe slobode, Hélène zapravo mora artikulirati ono što će dvije godine nakon objavljivanja Tuđe krvi De Beauvoir u Etici ambigviteta nazvati paradoksom djelovanja. Paradoks se sastoji u tome što se tuđa sloboda može odbraniti jedino ako se druge ljude (vlasnike te slobode) svede na stvar/sredstvo, puku činjeničnost. 

Da li je Hélènin kobni usud moralno opravdan s obzirom na uspjeh političke akcije? U posljednjoj sceni romana dobijamo donekle potvrdan odgovor junaka Tuđe krvi. Hélène govori Jeanu da nije kriv za njenu smrt. Smrt za nju i ne znači žrtvu. Ona sebe prihvata kao sredstvo, ličnu slobodu sužava radi tuđe. Slobodu plaća slobodom – u tome je paradoks. Jeanu govori da je on samo kamen, činjenica u njenom životu. I njega svodi na sredstvo, a da bi ga oslobodila paralizirajućeg tereta odgovornosti za čovječanstvo.

Koliko košta sloboda?

Ratno stanje pokazuje se kao ekstremna situacija koja naizgled iziskuje ekstreman, crno-bijeli moral; junaci Tuđe krvi okreću se svojim životnim načelima, idealistički doživljavajući slobodu kao apsolutnu vrijednost. Jean i Hélène na koncu vjeruju u dobrotu svog čina, a taj sud se razlikuje od autoričinog: etički ambigvitet se konačno ne može prevazići. Može se vječito propitivati, kao što to čini Jean mišlju: “Šta da radimo ako privrženost vrijednostima u koje smo vjerovali vodi ka njihovoj propasti? Trebamo li postati robovima da bismo ostali slobodni, ubijati da bi nam ruke ostale čiste?”

Ovu moralnu dilemu možemo razumjeti i na pragu treće decenije 21. vijeka.  Obilježena raznim iskušenjima liberalizma, pandemija koronavirusa čini aktuelnim pitanja o granicama, odnosima i sudarima individualnih sloboda zarad kolektivnog blagostanja. Privrženost vrijednostima npr. slobode kretanja i okupljanja danas se pokazuje okoštalom, a pitanje odgovornosti za druge postaje svakodnevno važno. Štaviše, pitanje žrtve u antivakserskoj retorici je nedavno pomenuto potpuno izopačenim uspoređivanjem potvrda o vakcinisanju sa trakama sa žutom Davidovom zvijezdom.

Ovim romanom De Beauvoir pokazuje da samo kroz upornu svijest o paradoksu svakog našeg čina, te stalnim podsjećanjem na ironiju etičke ambivalentnosti, možemo steći parče slobode – plativši njegovu cijenu. U doba pandemije, nama je nužnost te “cijene” iz prve ruke donekle jasna, ali pomenute usporedbe o žrtvovanju ogoljuju današnji stav čovječanstva prema vrijednostima suživota i odgovornosti za druge, a pokazuju i koliko brzo možemo zaboraviti tuđu bol i tuđu krv. Novo izdanje Tuđe krvi stiglo je u pravom trenutku moralnih komešanja i pitanja: da li nam je sloboda toliko labilna da su pandemijske mjere zaštite jednake zatvaranju i svirepom umiranju u koncentracionom logoru? Kakvim smo to vrijednostima privrženi i kakvom konceptu slobode robujemo?

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Nakon globalnog uspjeha albuma “Nomad’s Revenge” koji mu je donio nagradu za najboljeg regionalnog producenta 2021. godine, Adis Kutkut Billain je predstavio singl “Infinite Blue” koji služi kao prva naznaka novog albuma.

“Infinite Blue” će objaviti američka izdavačka kuća Renraku, a najlakše ga je opisati kao zvučnu naučnofantastičnu priču sa filmskim kontinuitetom. “Infinite Blue” je nastavak poglavlja Colossus Billainove osebujne karijere, čiji je cilj kompletiranje grandioznog SF epa koji se ispisuje zvukom i vizuelnim elementima posljednjih 12 godina.

“Video za “Infinite Blue” je zbog kompleksnosti ideje i izvedbe nastajao čak dvije godine. Video je dio muzičkog, idejnog i vizuelnog univerzuma koji sam počeo stvarati prije više od deset godina. Od Blockfielda, pa do Colossusa i Colonizea, pažljivi gledatelji primijetit će poveznice sa različim elementima mog stvaralačkog opusa”, govori Billain.

Vizuelni identitet “Infinite Blue” utkan je u videospot stvoren u saradnji sa japanskim animatorom Hidekijem Inabom i bosanskim ilustratorom Borisom Stapićem. Hideki Inaba i Billain obavili su i režiserski dio posla.

Poveznica između japanskih i bosankohercegovačkih umjetnika leži u studioznom praćenju pravila tradicionalne japanske animacije; elementi su detaljno ručno nacrtani, a onda tek kombinirani u kompleksne 3D prizore.

“Hideki Inaba je poseban umjetnik, stvoritelj nekih od najkompleksnijih vizuelnih djela. U takvoj kombinaciji, rad sa Borisom Stapićem je bio jedini logičan korak, kako zbog Borisovog poznavanja materije i pop-kulture, tako i zbog fleksibilnosti u radu. Godinama sam čekao pravi trenutak za ovakvu saradnju i drago mi je što je upravo “Infinite Blue” rezultat tog trenutka”, kaže Billain.

Stapić, Inaba i Billain nastavljaju zajedničku saradnju, a jedno od najiščekivanijih djela ovog tima je SF film „Fugitive“ na kojem Billain trenutno radi.

Međunarodna organizacija za migracije u Bosni i Hercegovini (IOM BiH), obilježila je Međunarodni dan ljudskog bratstva prikazivanjem dokumentarnog filma “Testament jednom vremenu”. Film prenosi priče ratnih veterana, bivših pripadnika različitih vojski koje su učestvovale u proteklom ratu u BiH , ujedinjenih u želji da svojim svjedočenjima o apsurdu rata i životu poslije sukoba, doprinesu promicanju dijaloga pomirenja i suočavanja s prošlošću. Dokumentarni film „Testament jednom vremenu“ važno je upozorenje o tome koliko je lako biti uvučen u nasilni sukob—i podsjetnik na to da je važno kontinuirano raditi na sprečavanju budućeg nasilja. Stoga je prije prikazivanja filma upriličena kratka diskusija veterana sa mladima, tokom koje se raspravljalo o zagovaranju nenasilja, njegovanju međuetničke i međugeneracijske empatije, ali i o trenutačnom društveno – političkom raspoloženju unutar BiH.

Okupljene su pozdravile dr. Ingrid Macdonald, rezidentna koordinatorica Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, Nicola Hardwick, zamjenica ambasadorice Austrije u Bosni i Hercegovini i Laura Lungarotti, šefica Misije IOM-a u Bosni i Hercegovini i sub-regionalna koordinatorica za Zapadni Balkan.

„U svjetlu dnevnopolitičkih i društvenih dešavanja u kojima dominira huškački narativ i sve otvoreniji poziv na sukobe, neophodno je otvoreno razgovarati o prošlosti i onome što nam je ona donijela, sve s ciljem sprečavanja novoga sukoba. Bolna iskustva kroz koja smo kao društvo pošli trebaju nam svima biti opomena i naučena lekcija za budućnost, umjesto da svako spominjanje rata bude s ciljem skupljanja političkih poena i igranja s budućnošću svih nas“, poručili su akteri filma, veterani Mirko Zečević Tadić, Asim Parlić, Spasoje Kulaga i Lučijano Kaluža, čija su svjedočenja u formu dokumentarca pretočili autori Zoran Zoka Ćatić, Mirza Ajnadžić i Slađan Vujić.

„Međunarodni dan ljudskog bratstva je prije svega dan kojim ohrabrujemo promociju međureligijske i interkulturalne tolerancije dijaloga, a današnja diskusija i film koji prezentujemo su testament takvim naporima. Dio je širih napora Ujedinjenih nacija na dugoročnom stvaranju i njegovanju okruženja koje pogoduje miru i konstruktivnom dijalogu. Današnji dan prepoznaje agente promjena poput veterana koji su s nama, koji prepoznaju snagu raznolikosti i rade na izgradnji mostova unutar i između različitih zajednica. Ovo je možda mali, ali neizmjerno značajan korak prema dekonstrukciji nekih preovladavajućih toksičnih narativa, kroz promicanje nenasilja, dijaloga i iskrene saradnje. Takvi koraci nose univerzalnu poruku da postoji alternativa, i da je mir alternativa“, naglasila je Ingrid Macdonald, rezidentna koordinatorica UN-a u Bosni i Hercegovini, iskazavši punu podršku IOM-u i programu Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), zahvaljujući kojem se, o članovima udruge „Pravi požar“, veteranima iz svih bivših zaraćenih strana u BiH, i njihovom mirovnom angažmanu na promicanju ljudskog bratstva i solidarnosti u suzbijanju ekstremizama, pročulo i izvan granica Bosne i Hercegovine.

https://www.facebook.com/IOMBIH/videos/922384601752167

„Misija IOM-a u Bosni i Hercegovini ostat će posvećena pružanju podrške svima koji rade na promicanju temeljnih ljudskih vrijednosti, dostojanstva i pomirenja. Iskoristit ću ovu priliku da izrazim

iskrenu zahvalnost veteranima koji se zalažu za očuvanje mira, pokazujući potpunu posvećenost ideji sprječavanja sukoba u ovoj prekrasnoj zemlji kako buduće generacije to nikada ne doživjele. Pozdravljam vaše neumorne napore da svoje iskustvo podijelite s drugima, a brojka od oko 350 mladih koji su u protekle dvije godine prisustvovali vašim panelima govori nam da imate publiku i da je ona spremna slušati. Kroz naše programe, nastavit ćemo pomagati mladima u promicanju aktivnosti usmjerenih neutraliziranju govora mržnje. Jer, kada upoznate ljude koji su nekada bili na suprotstavljenim stranama, a danas zajedno nastupaju u misiji života – misiji gradnje mira u BiH, ideja ljudskog bratstva je itekako realna, kako na gobalnom, tako i lokalnom planu“, istaknula je šefica Misije IOM-a u BiH Laura Lungrotti u svom obraćanju veteranima i mladim mirotvorcima.

Dokumentarni film “Testament jednom vremenu” nastao je u produkciji Udruženja za kulturnu i medijsku dekontaminaciju, a premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2020. godine. Proglašen je za najbolji dokumentarni film 11. izdanja festivala „SEE FF Paris-London-Washington“, a uvršten je u selekciju najboljih filmova “Best Documentary Award” organizacije Best Film Awards. Našao se i u polufinalu švedskog Lulea Film Festivala, kao i Stockholm International Film Festivala, a uvršten je i na repertoar APOX Film Festivala u Hrvatskoj.

O međunarodnom danu ljudskog bratstva

Povelja o ljudskom bratstvu koju su potpisali Papa Franjo i veliki imam kairskog sveučilišta Al Azhar, „poziva sve religije i sve ljude da njeguju bratske odnose putem međusobnog upoznavanja i dijaloga, s ciljem stvaranja mira u svijetu i pravednijeg društva”.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija jednoglasno je odlučila da se 4. februara svake godine obilježava kao Međunarodni dan ljudskog bratstva, počevši od 2021. u spomen historijskog / povijesnog potpisivanja Dokumenta o ljudskom bratstvu, mir u svijetu i zajednički život u Abu Dhabiju, kojeg su potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyib.

UN-ova rezolucija se smatra velikom prekretnicom u povijesti čovječanstva, napominjući da ona ljudsko bratstvo pretvara u međunarodnu stvar i globalnu odgovornost te da je to izvor ohrabrenja za nastavak nastojanja i inicijativa usmjerenih na ostvarenje ciljeva i načela Dokumenta iz Abu Dhabija.

Sarajevska punk rock trojka POPIK objavila je danas novo izdanje “Tri nacije” na svom Bandcamp profilu. Na singl izdanju su se našle pjesme “Tri nacije” i “Vrijeme je (za novi rat)”. 

Radi se o obradama protestnih pjesama Creedence Clearwater Revivala i Bad Religiona. Ove obrade nisu prepjevi, već su poznate melodije odsvirane žešće uz nove tekstove koje je inspirisala trenutna socio-politička situacija u Bosni i Hercegovini.

“Radi se o pjesmama koje su u svojim dekadama predstavljale zvučni otpor. “Fortunate Son” CCR-a je postala “Tri nacije”, a tekst je inspirisan mentalnim stanjem konstitutivnih naroda BiH. Oni su istovremeno nemoćne žrtve i agresori koji svojim svjetonazorima i inzistiranjem na ostanku u nacionalno-religijskom toru ubijaju svaku mogućnost napretka”, govori basista i vokal Sharan, “Bad Religion i njihova “The Kids Are Alt-Right” 2018. je poslužila kao otpor protiv desnice i politke Donalda Trumpa. U našoj verziji postala je “Vrijeme je (za novi rat)”. U ovoj pjesmi cinično zazivamo novi rat, što je odgovor na prljavu predizbornu kampanju nacionalnih stranaka koji još jednom uništavaju mentalno zdravlje stanovnika BiH. Vrijeme je da punk opet bude punk!”

Naslovnicu albuma je ilustrirao basista benda Sharan, a za dodatni coloring zadužen je Enis Čišić.

“Naša zemlja je predstavljena kao mrtvo dijete, servirano kao hrana gladnim reptilima. No ko su reptili, mi sami, naše političke vođe ili svjetske sile, ostavljamo na procjenu onome ko će nas slušati”, govori Sharan. 

POPIK je osnovan 2014. godine, a ime benda je inspirisano Olenom Popik, žrtvom seksualnog ropstva koja je preminula u Mostaru 2. novembra 2004. godine. Dvije godine nakon osnivanja grupa objavljuje album “Uspavanke za Olenu P.”, a 2022. godine objavit će svoj novi studijski materijal.

Forum ZFD Srbija raspisuje književni konkurs za neobjavljenu priču “Trenutak kad je meni počeo rat”, s namerom da ponudi književni odgovor na temu poimanja sukoba koji su počeli raspadom Jugoslavije, a završili se bezmalo jednu deceniju kasnije. Želja nam je da prikupimo lična sećanja, ili sećanja drugih ljudi koje ste nekad čuli, kao ona koja izlaze iz zone iskustvenog i prelaze u fikciju u formi kratke priče.

Pravo učešća na nagradnom konkursu imaju svi autori/ke koji pišu na bosanskom, hrvatskom, crnogorskom ili srpskom jeziku.

Rok za slanje radova je 31.03.2022. Radove slati na email: kratka.prica.forumzfd@gmail.com

Radovi ne smeju biti prethodno objavljeni. Tekst se smatra objavljenim ukoliko se nalazi u knjizi, časopisu i/ili na internetu pre objavljivanja saopštenja žirija književnog konkursa.  

Priču treba potpisati šifrom, a rešenje šifre sa ličnim podacima, adresom, brojem telefona i e-mail adresom autora/ke šalje se uz tekst.

Dužina pojedinačne priče ne može da prelazi 10.000 slovnih mesta, uključujući i razmake.

Tročlani žiri odabraće za objavljivanje deset priča, od kojih će tri prvonagrađene dobiti novčani iznos od 180 evra bruto. U knjigu će pored deset priča odabranih na konkursu, biti uvršteno i petnaest priča po pozivu izdavača i urednika.

Kontakt za dodatne informacije: +381603119857 ili pejovic@forumzfd.de

Objavljena je osma književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Autorica kritike zbirke poezije “Pravi život” Adama Zagajewskog je Ivana Golijanin.

Adam Zagajewski (Lavov, 1945. – Krakov, 2021) bio je jedan od najznačajnijih i najprevođenijih suvremenih poljskih pjesnika. Pored poezije, pisao je i prozu, eseje i književnu kritiku, te se bavio prevođenjem. Proslavio se krajem šezdesetih godina kao jedan od vodećih pjesnika poljskog Novog vala. Dobitnik je prestižnih europskih i svjetskih književnih nagrada, a djela su mu prevedena na brojne jezike. Pravi život njegova je posljednja objavljena zbirka poezije.

“Pjesme Zagajewskog izvlače nas iz svake rutine koja prijeti da otupi naša osjetila, iz svega što bi nas moglo uljuljkati u puko postojanje.”

The New York Times Book Review

“Rijetko se muza… obratila ikome s takvom jasnoćom i nužnošću kao Zagajewskom.”

Josif Brodski

Sjećanje moćnije od vremena

Adam Zagajewski „Pravi život“, s poljskog prevela Đurđica Čilić, Buybook, 2021.

„Ti kratki trenuci

Koji se događaju tako rijetko –

To je taj život?“

Adam Zagajewski, Pravi život

PIŠE: Ivana Golijanin

Pjesnik Adam Zagajewski jedan je od najznačajnijih autora savremene poljske književnosti. Prvo ga upoznajemo kao politički i filozofski angažovanog pjesnika, pripadnika poljskog Novog vala, uz Stanisława Barańczaka i Juliana Kornhausera, zatim kao metafizičkog pjesnika, i na kraju kao pjesnika kratkih stihova u kojima u ljepoti i tjeskobi svakodnevnog života pokušava iskazati poetsku istinu. On nastavlja tradiciju poljske poezije koju je naslijedio od Czesława Miłosza, Zbigniewa Herberta, i Wisławe Szymborske. Pravi život donekle i podsjeća na poeziju koju je pisao Czesław Miłosz pred kraj života, na pjesme u kojima se Miłosz vraćao u zemlju svog djetinjstva i mladosti. Na mnogo načina, smrt Adama Zagajewskog završava jednu od najvećih epoha poezije, ne samo u Poljskoj već i u svijetu.

Kaleidoskopski poetski univerzum

U njegovoj posljednjoj zbirci Pravi život, koju čitamo u Buybookovom izdanju, a u prevodu Đurđice Čilić, prisutno je mnogo čežnje za prošlošću i pokušaja da se bogato pjesničko iskustvo imenuje i prenese čitatelju. Pravi život nam nudi pjesme koje su tematski raznovrsne, a povezuje ih motiv putovanja – kako doslovnog tako i simboličkog putovanja kroz vremena i prostore koji su na različite načine uticali na pjesnika. U stihovima susrećemo panorame polja Pikardije, Drohobiča, Londona, Lavova, Istanbula, Krakova, Novog Sada i Beograda. Putujući gradovima, Zagajewski piše o sebi, ali i o drugim pjesnicima, piscima, filozofima, slikarima i kompozitorima. Skupa sa njim gledamo u Van Eyckov portret, Caravaggiovu sliku, slušamo jazz Charlieja Parkera, i „čitamo poeziju Adama Ważyka“ sastavljenu od „slika ravnodušnih hladnih“. Zbirka kaleidoskopski zadire u sjećanja pjesnika, mjesta koja su obilježila njegov život, i postavlja pitanja o čovjekovoj egzistenciji u savremenom svijetu.

Karakteristična za stihove iz ove zbirke jeste jezička preciznost lišena suvišnih ukrasa, jasna upotreba jezika, pokušaj pjesničkog ja da, iz običnih i svakodnevnih situacija, iskaže neku veću istinu – nekada na metaforičkoj razini, a nekada na doslovnoj. Strukturu pjesama karakteriše uspostavljanje određene situacije na početku koja stvara atmosferu, i usmjerava nas dalje ka mjestu na kojem trebamo potražiti suštinski smisao pjesme. Kao na primjer: „Smokve su slatke ali ne traju dugo. / U transportu se brzo kvare, / kaže vlasnik malog dućana. / Kao poljupci, dodaje njegova žena, pogrbljena staričica veselih očiju.“

Glas koji čujemo u Pravom životu je samouvjereni glas zrelog pjesnika koji prenosi vlastita zapažanja o savremenom svijetu, pojedincu unutar društva, o poeziji, ne samo propitujući ove teme nego ih i kritikujući, nerijetko i ironizirajući. U zbirci se glavna tema ispoljava kroz pjesničke slike koje tematiziraju pjesnikovo iskustvo, a sa kojim se mi kao čitaoci u velikoj mjeri možemo poistovjetiti.

Refleskije o životu i poeziji kroz neposredan doživljaj svijeta

Zagajewski se u zbirci oslanja isključivo na sebe i na svoj neposredni doživljaj svijeta. Zauvijek izgubljena prošlost, prolaznost, emigrantsko iskustvo, fascinacija gradovima i umjetnicima, teme su predstavljene kroz poeziju svakodnevnice. Tako na samom početku zbirke čitamo pjesmu „Drottningholm“, u kojoj su stihovi posvećeni pjesnikovim roditeljima. Majka i otac se pojavljuju kao turisti među ostalim turistima na fotografiji na putovanju u Švedskoj, a zatim tokom pjesnikovog putovanja kroz grad u kome je njegova majka prije rata pohađala školu („Sambor“). Pjesnik se vraća u vrijeme odrastanja i mladosti kada je živio u Arkońskojulici, u kući sa glumcem Wojtekom Pszoniakom, čitao Djecu kapetana Granta, sanjao o putovanju na Uskršnja ostrva („Arkońska 7“), i kada je počeo pisati svoje prve stihove želeći „u pjesmi pronaći mudrost (bez rezignacije) /i određenu vrstu spokojnog ludila“, da bi „pronašao, puno kasnije, trenutak radosti / i tamnu sreću melankolije.“ („Prosvjetiteljstvo“) U tim sjećanjima, posebno mjesto zauzimaju stihovi pjesme „Imam petnaest godina“. Zagajewski se vraća u vrijeme kada je bio izviđač, crkveni ministrant i maturant, i kroz figuru izviđača i ministranta ironizira društvenu i duhovnu ulogu u odrastanju pojedinca.

Zbirka Pravi život podijeljena je na pjesme posvećene gradovima – „Kiša u Lavovu“, grad u kojem je Adam Zagajewski rođen, a koji je porodica po njegovom rođenju napustila, „U Drohobiču“ opisuje mjesto gdje je rođen i ubijen Bruno Schulz, „Santiago de Compostela“u svijest čitatelja doziva poznato hodočasničko odredište, a Zagajewski je pjesnik hodočasnik koji opisuje druge ljude, pjesnik grada kojem je ironija podrazumijevana pozicija iz koje progovara, a koji svoje pritužbe i opomene uspijeva predstaviti uz dobar humor.

Pjesme o gradovima poput Krakova, Lavova i Belzeca usko su vezane za pjesnikovu biografiju, kao mjesta za koja ga vežu različite uspomene i bolna sjećanja. U toj zagledanosti u gradove, Zagajewski se u stihovima pjesme „Beskućnik“direktno osvrće na vlastito beskućništvo i ironizira ga. “Moji mi prijatelji savjetuju / Da prestanem lamentirati / Nisi više baš takav beskućnik / Govore / Znamo izgubio si / Onaj grad ali sad ipak / Živiš sasvim udobno / I uopće ti ne ide loše // Slažem se s njima ne mogu poreći / Da su u pravu // Potom odlaze zadovoljni / A ja sebi ponavljam: Živim sasvim udobno / Nisam više takav beskućnik // I počinjem vjerovati / U to što govore / Moji prijatelji.”

Intertekstualne reference, književne i istorijske, nije nužno raščlanjivati kako bismo došli do suštine pjesama, ali je važno spomenuti kako se u zbirci Zagajewski, pored gradova, osvrće i na mnoštvo književnika koji su važni za njegovo stvaralaštvo: Tolstoj, Bruno Schulz, Zbigniew Herbert, Ezra Pound, pojavljuje se i pjesnik Bashō, Andrzej Bursa, Ostap Ortwin, i druge. Najviše je tu poljskih autora koji su, na ovaj ili onaj način, pisali o svojoj domovini, o nezavidnoj poziciji književnika između i nakon dva velika rata, i koji su svojom poezijom bliski Zagajewskom. Na primjer, sa Zbigniewom Herbertom povezuje ga figura pjesnika usamljenog šetača za koga je čin posmatranja i vizualizacije jako važan jer podstiče njegov epifanijski uvid.

Važnim se čini naglasiti kako je jedna od tema Pravog života propitivanje pjesništva i uloge pjesnika. Dakle, na metapoetskom nivou iščitavamo zapažanja o pjesničkoj inspiraciji, stihovima koji (po)stoje na mjestu između uzvišenog i ironije. (Pjesma „Vjetar“: „Stalno zaboravljamo što je poezija / (a možda se to samo meni događa). / Poezija je vjetar koji puše od bogova, kaže / Cioran, pozivajući se na Azteke. // A ipak, toliko je dana koji su tihi, bez vjetra. / Bogovi tada drijemaju / ili popunjavaju porezne prijave / za bogove koji su iznad njih. // Da se vrati taj vjetar. /Vjetar koji puše od bogova / neka dođe, neka se probudi / taj vjetar.”)

Zbirku karakteriše pjesnikovo mirno razmišljanje o savremenom svijetu odvojenom od poezije i prepuštenom uobičajenostima. Njegova ironija kritikuje i konfrontira, na šaljiv način dovodi u pitanje prirodu stvari i pojava, uspostavlja dijalog između sadašnjosti i prošlosti. („Događa se zimi da te u svitanje / taxi vozi na aerodrome / (još jedan festival). / Prisjetiš se, nenaspavan, / da je eto tu, vrlo blizu, / nekad živio Andrzej Bursa, / koji je pisao: pjesnik trpi za milijune. / Još je mrak, na stanici / nekoliko ljudi skutrilo se od hladnoće, / vidiš ih i misliš, sretnici, / trpe samo za sebe.”) Zagajewski karikira uzvišeni patos Bursinog pjesništva, pretjeruje kako bi nam opisao na koji način se na takvu poeziju, i na pjesnika gleda danas. Pjesnički glasovi više nisu glasovi platoničkog demijurga, već običnog čovjeka koji nam prenosi vlastito, svakodnevno iskustvo života. Ironija ovdje nije shvaćena samo kao retoričko sredstvo; to je oblik dijaloga koji razotkriva određene sukobe – između slike svijeta i mjesta koje u njemu ima poezija.

U zbirci susrećemo i analitički / kritički pristup poljskoj stvarnosti, s posebnim osvrtom na religijsku hipokriziju (u pjesmi „Nedjelja“ stoji: „Svake nedjelje, molim lijepo, / idite u crkvu u jedanaest / ili u dvanaest, u čistim košuljama, / pomno ispeglanim haljinama. / Idite u crkvu, tamo vas čeka // svećenik s debelim podbratkom. / Govorit će dosta dugo / tonom neizrecive arogancije, / naložit će vam što da mislite i što da činite. // Bog je negdje drugo, negdje drugo. / Mi ne znamo ništa. Živimo u mraku. / Bog je negdje drugo, negdje drugo.”)

„Prolazi sto godina od završetka / prvog rata / Čekamo drugi“, i „Slušaš kaos koji raste“ slika je svijeta koju vidi pjesnik – „Svijet stalno raste raste nezaustavljivo / A ipak ga je sve manje„ / dok „Bijedni ljudi čekaju na granici / i s nadom gledaju na drugu stranu.“ Zagajewski opisuje život u kojem su jedni bezbrižni, dok su drugi, izbjeglice u strahu i stalnom prisustvu opasnosti. Zagajewski se osvrće na izbjegličku krizu, i pita se: „Što da učini netko tko je pjesnik – / u vojsci, u bolnici ili u svijetu? // Izbjeglice iz Sirije tonu u moru / ili se guše u kamionima‑hladnjačama. / (…) Sigurni smo, skriveni u betonskim kutijama, u strahu. // Puše sjeverni vjetar, meltemi, / smokve padaju na ispucala usta zemlje.“

Stihovi koji možda i ponajbolje dočaravaju kako to pjesnik vidi život jesu oni iz pjesme „Errata otprije puno godina“, koju posvećuje Julianu Kornhauseru. Život je sadržan od grešaka, i u tome je njegova čar. Oslobođen pogrešaka – da li je to uistinu život?

“Slučajno sam naišao na erratu / za zbirku staru puno godina: // “Pjesma 15 na str. 13 treba glasiti: / Trubača ne na trubač nema trubu stara majko / Za ovu grešku tiskara se iskreno ispričava Čitateljima” // Nažalost prekasno je / da se bilo što promijeni / Trubač je bio ali se opet negdje izgubio / Trubu ne možemo pronaći / Tiskara se nikom ne ispričava / Tiskare više nema / Mama je umrla / Ni čitatelja nema puno // I uopće nismo sigurni kako je trebalo živjeti / da errata ne bude potrebna / Ne znamo je li takav život moguć / i je li errata uistinu oslobođena od grešaka.”

Moto njegove posljednje knjige je rečenica francuskog filozofa Emmanuela Lévinasa – „Pravi život je negdje drugo, ali mi smo ovdje”. Sa tim u vezi je i retoričko pitanje koje Adam Zagajewski postavlja četiri puta u svojoj pjesmi „Kratki trenuci“– „To je taj život?“ Kratki trenuci ljubavi i sreće, rijetki sati kada ljubav pobjeđuje – to je pravi život. Sjećanje na njih može biti sklonište u danima starosti iz kojih pjesnik u ovoj zbirci progovara i pomoću kojih oblikuje svoje pjesme.

Zagajewski pronalazi uspomene i čežnje u svakidašnjici, nudeći nam jasnu i nikako površnu poeziju. Skreće nam pažnju na to da se ljepota krije u malim stvarima: u simfoniji koju smo slušali, u nasumičnom kretanju turista, u posmatranju gradske vreve. Pravi život Adama Zagajevskog je zbirka kojom pjesnik pravi reviziju vlastitog života. U njoj nećemo pronaći lament i patetiku, već oštru i autentičnu misao koja iznova potvrđuje veličinu i značaj ovog poljskog pjesnika.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.