Nobelova nagrada za književnost 2024.
S korejskog prevela Andrijana Smiljković
Snježne pahulje
Jedne davne, kasne noći, vidjela je nepoznatog čovjeka kako leži ispod bandere. Da li je pao ili je bio pijan? Da li bi trebalo da pozove Hitnu pomoć? Dok ga je s oprezom posmatrala, čovjek se djelimično pridigao i usredsredio svoj prazan pogled na nju. Zaprepašćena, povukla se. Nije djelovao nasilno, ali ulica je bila tiha i pusta u mračnoj noći. Hodala je žurnim koracima, a zatim se iznenada osvrnula da pogleda iza sebe. Čovjek je i dalje čučao na hladnom pločniku, u istom nezgodnom položaju, prodorno zureći u prljavi bijeli zid koji se protezao duž suprotne strane ulice.
*
On koji se nasukao u zabačenoj ulici,
koji se sa zemlje podiže drhtavim, utrnulim rukama,
misleći o svom, dosad protraćenom životu,
o samoći koja ga čeka kod kuće, pitajući se šta je ovo,
šta je dođavola ovo prokleto prljavo bijelo,
snijeg pada.
*
Pahulje raspršene u svim pravcima.
U crnom vazduhu, gdje ulična svjetla ne dopiru.
Iznad crnih grana nijemog drveća.
Pokraj pognutih glava prolaznika koji koračaju kroz noć.
Vječni snijeg
Razmatrala je da živi u nekom stanu s pogledom na vječni snijeg. Gdje bi drveće ispred njenog prozora obilježilo svaku smjenu sezona, iz proljeća u ljeto, iz jeseni u zimu, dok bi daleke planine u pozadini uvijek bile krunisane vječitim snijegom. Hladne kao ruke odraslih koje su naizmjenično provjeravale njeno čelo dok je kao dijete imala groznicu.
Gledala je crno‑bijeli film koji je snimljen ovdje 1980. godine. Glavni junak je izgubio oca kada je imao sedam godina i odrastao je pod brižnim okom svoje majke koja je bila mirne prirode. (Njegov otac je imao svega dvadeset devet godina kada je izgubio život uspinjući se na Himalaje s grupom prijatelja. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.) Sin se odselio iz kuće svoje majke čim je odrastao i razvio nevjerovatno strog etički stav prema životu. Kad god je trebalo da donese odluku, pred njegovim očima bi se pojavila impresivna, zasljepljujuća scena snijega koji pada na ledom okovane vrhove Himalaja. Svaki put kada bi se suočio s teškim izborom, donosio je ispravnu odluku pred kojom bi mnogi drugi poklekli. U periodu kada je korupcija bila u porastu, ostao je izolovan, čak i fizički napadnut, jer je odbijao da prima mito. Na kraju je, poslije lažnih optužbi, izbačen s radnog mjesta i sam se vratio kući. Tamo, dopuštajući sebi da se izgubi u mislima, daleke doline i planinski vrhovi prekriveni snijegom preplavili su njegovo vidno polje. Baš ono mjesto gdje nije mogao da ode. Zemlja leda, u kojoj je tijelo njegovog oca ostalo skriveno, mjesto nedostupno ljudima.
Talas
U daljini, površina vode se uzdiže. Otud nailazi zimsko more, snažno se približavajući, sve bliže. U trenutku kada talas dostigne najveću moguću visinu, razbije se i rasprši u mlaz bjeline. Razbijeno more se povlači, klizeći preko pješčane obale.
Stojeći na ovoj granici gdje se susreću kopno i voda, posmatrajući naizgled beskrajno ponavljanje talasa (iako je ova vječnost ustvari iluzija − jer će i Zemlja i Sunčev sistem jednog dana nestati, sve će jednog dana nestati), činjenica da su naši životi ništa više do trenutaka osjetna je s neporecivom jasnoćom.
Svaki talas postaje zasljepljujuće bijel u trenutku razbijanja. U daljini, mirne vode mora trepere poput krljušti bezbrojnih riba. Na hiljade i hiljade svjetlucavih iskri je tamo. Tamo su hiljade i hiljade pokreta i komešanja (ali ništa nije vječno).
Susnježica
Život nikome od nas nije posebno naklonjen. Susnježica pada dok ona korača ovim ulicama, držeći ovo znanje u sebi. Susnježica koja vlaži čelo, obraze i obrve, ostavljajući ih natopljenim. Sve prolazi. Ona nosi ovo sjećanje, ovu spoznaju da će sve čega se očajnički držala na kraju nestati, kroz ulice po kojima pada susnježica. To nije ni kiša ni snijeg. Ni led, ni voda koja joj vlaži obrve i curi s čela, bez obzira da li stoji ili žuri, zatvara oči ili ih otvara.
