Razgovorom „Empatija u pozorištu i svijetu oko njega“ završen je program Festivala MESS – Dramadžiluk, koji je već tri godine posvećen scenskim čitanjima savremenih dramskih tekstova. U razgovoru su učestvovale Tanja Miletić-Oručević, rediteljica, Asja Krsmanović, dramaturginja, te Sandra Muratović, psihologinja, a razgovor je moderirala Ivana Golijanin.
Kako je ranije istaknuo Almir Imširević, „pozorište je mjesto na kojem gledamo – ljude u tuđim cipelama. I metaforično i doslovno. A empatija je neodvojiv dio pozorišne umjetnosti. Uz njenu pomoć, i o njoj, pričaju se teatarske priče već stoljećima. Empatija je, kažu, djelovanje, a ne samo emocija.Baš kao i gluma, zar ne?”. Na tragu ovakvog razmišljanja i Golijanin je u uvodu u razgovor istakla da je empatija postala duboko političko pitanje, oblik otpora koji ne traži oružje, i kako se u pozorištu ta veza ogleda najjasnije, gdje učimo da učimo iz iskustva drugog. Današnji razgovor bio je ne samo o empatiji kao umjetničkoj sili nego i moralnoj i građanskoj dužnosti.
„Pitanje empatije je čvrsto povezano sa neposrednim ljudskim kontaktom, a danas se osjeća nedostatak takvog kontakta, jer previše komuniciramo u virtualnom prostoru, kojem nedostaju oruđa za preuzimanje emocija druge osobe, sugovornika/ice. To je šansa za pozorište, jer od svojih prapočetaka u pozorište je ugrađena empatija“, istakla je rediteljica Tanja Miletić-Oručević.
Dramaturginja Asja Krsmanović podsjetila je da kakav god da je marketing za bilo koju predstavu – jednostavno ju morate pogledati da u potpunosti doživite i razumijete o čemu je riječ. „U pozorištu težimo da naša publika suosjeća sa našim likovima, sa kompletnom idejom“, zaključila je Krsmanović.
Prema riječima psihologinje, Sandre Muratović, u posljednje vrijeme se mnogo priča o empatiji u odnosu na prije dvadeset godina zato što danas govorimo o onome što nam nedostaje. „Ono što je puno važnije od same empatije odnosno prepoznavanja kako se drugi osjeća jeste ona vrsta empatije koja uključuje i ponašanje koje može da dovede do akcije, a nama baš to nedostaje“, objasnila je Muratović. Kroz razgovor se i dotakla fenomena „digitalnog žaljenja“ gdje nam često „lajk“ i „share“ stvaraju lažni osjećaj da smo nešto uradili za druge, ali zapravo nismo ništa.
Tokom razgovora je istaknuto dabh. teatar ima puno više povjerenja u čovjeka, a u prilog tome ide i činjenica oko koje su učesnice razgovora saglasne – da se publika nakon pandemije još više vratila pozorištu, koje ostaje i opstaje kao mjesto razmišljanja i povezivanja. U tom kontekstu važno je upravo da mladi ljudi odlaze u pozorište kako bi naučili razmišljati o perspektivi drugog na mjestu na kojem učimo kako da budemo bolji ljudi.
