S engleskog preveo Danko Ješić.
Prvog dana u Goldenu Theo se probudio rano, razmaknuo zavjese u svojoj hotelskoj sobi i pogledao preko južnjačke zore. Stigao je prethodnog popodneva iz svog doma u New Yorku, gdje je zima, uz medijskih natpisa vrijednu zakašnjelu mješavinu snijega i leda, bila u punom zamahu. Let do Atlante (privatnim avionom) i vožnja dalje na jug do Goldena (u lincoln limuzini s vozačem) odvela ga je u svijet toplote, rascvjetan u bezbroj nijansi zelene, žute, svijetloljubičaste i ružičaste.
Sad, dok se budi iz nemirnog sna, stoji nekoliko centimetara od prozora i diše duboko, kao da bi nekako mogao udahnuti jutarnju svježinu kroz prozorska okna. Gledao je s divljenjem u prve tragove proljeća.
Oči su mu krenule na zapad prema širokom, vijugavom koritu rijeke Oxbow. Pojas magle lebdio je iznad vode.
S trećeg sprata i kroz mutno svjetlo prije svitanja, Theo je prepoznao mnoga obilježja koja je proučavao, pripremajući se za ovo putovanje: kaldrmisane ulice, željezaru, stara skladišta pamuka, hrastove zasađene prije Građanskog rata.
Ali treći sprat nije bio nipošto dovoljno blizu za nekog njegove ljubopitljivosti. Obukao se udobno, pogledao se u ogledalu, ispravio okovratnik i šal, i ugasio svjetlo. Okačio je natpis NE OMETAJ na kvaku vrata i krenuo stepenicama prema predvorju hotela. Pozdravio je šeširom recepcionara i izašao na svježe jutro, jedva čekajući da hoda ulicama prije nego što postanu prepune pješaka i automobila.
Osim jednog kafića i malog restorana, prodavnice u ulici Broadway bile su zatvorene. Theo je imao pločnik gotovo sasvim za sebe kad je počeo šetati.
Nije imao na umu nikakvo posebno odredište niti cilj. Kad god bi vidio neki predmet ili prizor koji ga je zanimao – a bilo ga je vrlo lako zainteresovati – zastao bi i zadržao se tu dok ne zadovolji radoznalost.
Zanimali su ga, naprimjer, željezni ukrasi na fasadi jedne zgrade na uglu. Ko ih je napravio? Kad? Kako?
Zanimao ga je i raspored cigli stare, ali dobro očuvane zgrade u kojoj se sad nalazila prijemna služba nekog fakulteta.
Zanimala ga je ploča koja je pripovijedala priču o razdjelnici, zvanoj Promenada, koja je prolazila kroz sredinu Broadwaya. (Gdje god da je živio ili putovao, Theo je imao običaj čitati historijska obilježja, nešto što je mogao prilično dobro raditi na pet jezika.)
Zanimala ga je jedna skulptura, modernistička, ali stara, blizu ulaza u višu medicinsku školu.
Posebno ga je zanimala jedna ptičica koja je stajala na klupi pored trotoara i preklinjala za mrvice.
Theo se zaustavio, malo se savio u struku, s rukama iza leđa, i šapnuo tom molećivom stvorenju. „Žao mi je, dragi druže, ali nemam ništa da ti dam jutros. Možda sutra? I prekini se žaliti. Budi sretan što nisi danas u New Yorku.“
Podigao je praznu pivsku bocu i ubacio je u obližnju kantu za smeće.
U jednom trenutku, izvadio je iz džepa malo povećalo, lupu, da bi proučio ljubičasti cvijet azaleje.
I tako dalje.
Te česte zanimljive pojave usporile su Theov hod u potpunosti. Kad je prošao svega dvije ulice, jutarnji saobraćaj se neprekinuto odvijao, a pločnici su se počeli puniti studentima i ljudima koji idu na posao, a mjesta za parking na obje strane Promenade, koja su ranije bila prazna, bila su gotovo puna.
Ali nije bilo razloga za brigu.
Tog dana, i u bliskoj budućnosti, Theo nije imao rokove, sastanke, obaveze. Imao je slobodu uživati u bezbrižnosti neograničene prilagodljivosti i potpune anonimnosti. Bio je običan turist.
Nije poznavao nikoga u tom gradu.
Pa… možda jednu osobu.
Još nije bio siguran koliko će dugo biti tu – sedmicama, mjesecima, duže? – ali vrlo brzo mu se svidio ugođaj njegovog novog privremenog doma.
Prvi dojam: vrlo ugodno mjesto za boravak, i prikladno nazvano.
Golden.