Jazz & blues night u Coloseum Clubu uz Sunday Stories

U subotu, 27. januara s početkom u 22.00 sata, goste Coloseum Cluba zabavljat će popularni sarajevski jazz & blues sastav Sunday Stories.

Ova sjajna ekipa muzičara formirana je 2013. godine, a sviranjem obrade svjetskih hitova, na njima jedinstven način, uspjeli su oduševiti ljubitelje jazz muzike i time izgraditi poseban stil. Tri godine kasnije objavljuju prvi autorski singl „Bajka“, koji je zasluženo dobio veliki broj pregleda i slušanosti na društvenim mrežama, oborivši sve dosadašnje preglede jazz kompozicija nastalih u BiH. U maju prošle godine objavili su i svoj prvi album, nazvan po imenu benda, a ono što je posebno jeste da su autori cjelokupanog materijala na albumu sami članovi benda.

Provedite ovu subotu uz zvuke jazza & bluesa u Coloseum Clubu. A za odličnu atmosferu i dobar provod pobrinut će vokalistica Nina Babić i članovi ovog jedinstvenog benda: Saša Ćirić, Mustafa Kurtalić, Valentin Šeremet i Zlatan Begić.

Cijena ulaznice – 5 KM (2 KM gratis za igru u Casinu).
Za više informacija pozovite na: 033/250-860 ili 033/250-880.

Kako u Njemačkoj odrastaju i žive osobe sa Down Sindromom

Autor: Hana Kazazović

Prošle godine sam razgovarala sa Ramzijom Dedić i taj razgovor je ostavio veliki utisak na mene. Ramzija je majka djevojke sa Down Sindromom i ujedno majka heroj. Zajedno sa porodicom je odgajala Azru u Bosni i Hercegovini, državi koja tek pravi svoje prve korake u pokušajima obezbjeđivanja normalnijih uslova za život osobama sa bilo kakvim invaliditetom. Sve ono što je trebalo Azri u njenom odrastanju tokom ove 24 godine je Ramzija nekako morala nadoknađivati i smišljati sama uz svoju porodicu i podršku dobrih ljudi.

Dok sam slušala o problemima sa kojima se susretala i kako se morala snalaziti da bi Azra nastavila školovanje nakon osnovne škole, razmišljala sam koliko bi sve bilo lakše da država preuzme dio tih obaveza na sebe i pomogne roditeljima. Umjesto toga, roditelji djece sa poteškoćama moraju sami da nauče puno stvari i da se snalaze, a to uglavnom nije lako.

Tad sam se sjetila da među prijateljima na Facebooku imam i majku koja takođe ima kćerku sa Down Sindromom, malo stariju od Azre, koja je odrasla i živi u Njemačkoj. Na njenim fotografijama često vidim da njena Amna radi i ima prilično samostalan život, pa me zainteresovalo da saznam kako je sve uređeno u Njemačkoj.

Na moje pitanje šta se nameće kao osnovna razlika između BiH i Njemačke po pitanju života osoba sa Down Sindromom, Hidajeta mi je rekla da je u jednu ruku razlika ogromna, a u drugu i da je nema. Nema je kad poredi brigu i trud roditelja i njihov odnos prema svojoj djeci sa Down Sindromom. Međutim, razlika je ogromna kad uporedimo odnos države i društva prema djeci i odraslima sa Down Sindromom u Njemačkoj i u Bosni i Hercegovini, odnosno kaže da je nemoguće praviti poređenja obzirom da se radi o sasvim različitom pristupu.

«Dok Njemačka štiti prava DS osoba već samim pravnim sistemom, kod nas teško da takav sistem postoji. Recimo kad imate dijete sa Down Sindromom podrazumijeva se da mu se pruži mogućnost integracije u redovnu školu u kojoj dodatno radi još jedno pedagoško lice u razredu koje je onda za to dijete tu. Razred je u takvom slučaju manji za na primjer 5 učenika, tako da odnos štima.

Ja sam imala mogućnost izbora i odabrala sam praktično edukativnu školu u kojoj je Amna učila osnovne životne akcije u kupovini, vrtu, domaćinstvu itd., kao neka mala životna škola. Imaš pravo izbora – to je ta ogromna razlika na startu kad dijete krene u vrtić, pa preko škole do radnog mjesta i mjesta boravka. Ne samo roditelji kao takvi nego i sama osoba sa Down Sindromom ima pravo u okviru svojih individualnih sposobnosti da sudjeluje u donošenju odluka koje se tiču njenog života», kaže Hidajeta.

Ono što je meni bilo posebno zanimljivo tiče se početka – od momenta kad se suoče sa činjenicom da njihovo dijete ima Down Sindrom.

O tome Hidajeta kaže: «Od samog rođenja roditelji su «uhvaćeni i spašeni od pada u ponor». Kad dobiješ informaciju da ti je dijete rođeno sa Trisomijom 21 , odnosno DownSindromom, ti gubiš tlo pod nogama i sve se oko tebe ruši kao kula od karata. U jednom filmu koji sam davno gledala koji se zove «Djeca kao ta» jedna majka to opisuje kao “putovanje u pogrešnom pravcu”. Sjedneš u avion i želiš da letiš na Maldive , psihički si spremna na sunce i more i toplotu. I onda shvatiš da sjediš u avionu koji leti na Island.

Prvo osjetiš paniku , zaprepaštenje, nevjericu, razočarenje, grižnju savjesti zašto nisi pazila u koji avion ulaziš. A onda počneš da razmišljaš i kad se avion spusti i ti izađeš iz njega na tlo Islanda – shvatiš da je i ta zemlja lijepa na svoj način. Da je drugačija, možda malo surovija klima, ali da isto tako ima svoje čari i počneš da otkrivaš to lijepo i uživaš u tome.

E u tom periodu si ti u BiH sam. Sam. Imaš osjećaj da je oko tebe vakuum. Tvoja rodbina, prijatelji , komšije ne znaju šta da ti kažu, ne znaju kako da se postave prema tebi u toj situaciji. Izbjegavaju te, sažalijevaju, plaču, pitaju te da li si pila alkohol, da li si pušač i sl. Oni drugi te tješe i kažu «izaći će to, proći će kad malo naraste» (lična iskustva). A najviše budeš ostavljena na cjedilu od doktora, pedijatara, pretporođajnih pedijatara, jer u čitavom zdravstvenom sistemu nisu ukalkulirali tvoje dijete.

U Njemačkoj se najčešće već prenatalnom dijagnostikom otkrije poremećaj. Tada prvi put stojiš pred odlukom i tada već imaš savjetovalište i pomoć stručnjaka. Kad dijete dođe na svijet imaš savjetovališta, grupe za pomoć i samopomoć, razmjenu iskustava, nešto slično kao anonimni alkoholičari. Uz sve to imaš naravno sve potrebne preglede i mjere predostrožnosti. Pedijatar kojeg izabereš se brine o tome da dijete dobije na vrijeme na recept sve terapije koje mu trebaju. Od tjelesnih vježbi preko logopeda i ergoterapije. Vrtić biraš sama, školu također uslovno možeš da biraš.

Radno mjesto i integracija u život odraslih osoba se finansira iz kase «državne socijalne opskrbe» (landeswohlfahrtsverband- LWV).»

Nisam detaljno istraživala kako je sve regulisano kod nas ali mislim da svako od vas zna otprilike kako to kod nas funkcioniše. Kada pogledamo put koji je prošla njena kćerka vidimo kako sve otprilike izgleda u praksi.

«Amna je išla u školu za praktičnu edukaciju. Tu nisu razredi od prvog do osmog ili desetog, nego stepeni – osnovni, srednji i glavni stepen. U svakom stepenu se ostaje ovisno o potrebi i napretku od 2-4 godine. U razredima je oko 8-10 učenika, jedan prosvjetni radnik i jedan pomoćni i volonter ili momci koji neće u vojsku pa rade tu socijalnu godinu. Tu su djeca sa različitim poremećajima i potrebama. Kad dođu u posljednji stepen počinju sa praksom koja se obavlja jednom godišnje u zanatskom centru za osobe sa poteškoćama. Taj zanatski centar zapošljava sve osobe koje završe školu bez obzira na sposobnosti. U prve dvije godine su na obuci i upoznavanju sposobnosti.

Onda se odlučuje u kojem dijelu zanatskog centra budu najbolje uposleni. Amna je na montaži. Sklapa kućišta za utičnice, kartonske rešetke za kutije sa staklenim flašama ili lijepi naljepnice na poklopce od tegli. Radi od 8 do 4. Platu dobija od LWV, s tim sto joj daju još i paušalno za garderobu i džeparac. Uz to joj je plaćeni i stan i njega u domu u kojem stanuje. Amna je sama odlučila da želi u dom i ona živi u jednom takvom domu sa još 8 drugih mladih osoba. Jednom godišnje dolazi kontrola od nosioca troškova i provjerava kakvo je stanje i koliko truda i rada se ulaže od strane njegovatelja za Amnu i po tome određuju stopu plaćanja toj ustanovi».

Uglavnom, zaposlenje i samostalnost je osobama sa poteškoćama zagarantovano zakonom i LWV je socijalna ustanova koja je nosilac troškova integracije u normalan život. Postoje takođe i osobe koje zbog većeg stepena poteškoće ništa ili nikako ne mogu da rade. Međutim, i oni su isto u zanatskom centru u posebnom odjelu gdje im se pruža briga i njega u tom periodu od 8 sati dok drugi rade. Oni imaju isto mali osnovni prihod.

Ono što je mene u stvari potaklo na ovaj razgovor sa Hidajetom jeste njen komentar koji mi je poslala nakon razgovora sa Ramzijom. Rekla mi je da sam trebala u njemu spomenuti i činjenicu da veliki broj djece i odraslih sa Down Sindromom bez obzira na ljubav, trud i zalaganje roditelja, ne mogu postići velike sportske uspjehe ili čak raditi neki posao, zbog toga što mnogi od njih imaju teže zdravstvene smetnje. I da onda isticanjem samo pozitivnih primjera, a bez napominjanja ove činjenice, drugi roditelji mogu krivicu zbog lošijeg života svoje djece prebacivati na sebe.

Kako Hidajeta kaže «Down Syndrom je ozbiljan poremećaj hromozoma koji je obično praćen i drugim bolestima. Većina DS su prijateljske i drage osobe, ali većina njih nije sportski uspješna i ne zna da čita i piše i ne može da vozi bicikl i da pliva. Mnogi ne mogu ni da se artikulišu razumljivo. Paleta je dosta široka i srazmjer posljedica poremećaja od osobe do osobe drugačiji».

I zbog toga je ovoliko važna podrška države i ustanova, jer roditelji mogu sami neke stvari riješiti i nadomjestiti, ali vrlo često im treba velika količina pomoći da bi opstali.

Ispričala mi je još jednu zanimljivu stvar. U Njemačkoj postoji “Familienentlastende dienst” i to je služba koju pružaju na primjer dobrotvorne organizacije ili crkva. U slobodnom prevodu je to kao služba za podršku porodici. Kad je raspust oni organizuju programe, izlete, čuvanje i to se finansira tako što odneseš molbu kod zdravstvenog osiguravajućeg društva i oni snose troškove potpuno ili djelimično. Imaš određeni broj dana u godini koliko plaćaju za to. Znam da u Sarajevu postoji udruženje građana koje nešto slično pruža roditeljima i to je od velike pomoći porodicama djece sa poteškoćama.

Ono što je takođe specifično riješeno je šta se dešava kad djeca dođu na korak do punoljetnosti. O tome Hidajeta kaže: «Kad ti dijete dođe u npr. 17. godinu života onda pođeš da pripremaš papire za podnošenje zahtjeva za službeno starateljstvo. Zahtjev se podnosi u opštinskom sudu. Oni te provjeravaju, razgovaraju sa djetetom, dolaze kući da vide uslove i onda dobiješ titulu službenog zakonskog staratelja. To znači da imaš pravo za svoje dijete donositi odluke kad je ona punoljetna po pitanju stanovanja, zdravstva, finansija i sl. Kad to ne uradiš sud donese odluku o dodjeljivanju službenog staratelja. Onda ti kao roditelj nemaš pravo da donosiš odluke za svoje dijete.

Jednom godišnje pišeš izvještaj za sud o svim bitnim promjenama u životu djeteta , podneseš kopiju bankovnog računa i sl. Sud ti u svaka doba može uskratiti titulu ako smatra da nisi u stanju ili ne radiš u korist djeteta. Oni žele da znaju kako često održavaš kontakt i u kom obliku (telefon, posjeta djetetu, dijete dolazi tebi i sl.), koje bolesti je imala, koje zdravstvene zahvate, koja primanja. Pošalju ti obrazac ili te pozovu na razgovor. Ja kao Amnin staratelj moram da brinem o njenom novcu i jednom u godini LWV-u podnosim obračun. Po zakonu neko ko dobiva potporu od LWV ne smije na računu da ima vise od 2600€ . Ako ima više oni onda umanjuju pomoć. Ili recimo Amna dobije od nekog donatora mjesečno 30€ redovno. Za tu sumu joj se smanjuju njena primanja od LWV. Osim toga mora od svojih mjesečnih prihoda njima da vrati 30% . To nikad nisam razumjela zašto ali je tako. Prvo joj uplate na račun 100€ džeparca i 30€ za garderobu i 130 € mjesečnu platu i onda ja moram njima da uplatim 30% nazad.»

Hidajeta je Amnu rodila u Zenici i početkom rata, kada je Amna imala 3 godine, su došle u Njemačku. Kaže da se nikad nije pokajala iako je bila od onih koje su mislile da neće moći bez rodnog kraja. Kaže da kad vidi Amnu i njen život ovdje zna da je odluka bila ispravna.

Na kraju kaže: «Ovdje imaš izgrađenu hijerarhiju, svako ima nekoga iznad njega. Jučer sam na primjer bila u njenom domu gdje stanuje. Nakupilo se nekih sitnih stvarčica koje nisu kako treba, nekih situacija u kojima sam ja kao majka i staratelj morala da reagujem. E sad tu imaš upraviteljicu doma, iznad nje je regionalni upravitelj više domova u regiji, pa tako dalje do direktorice čitavog okruga koja upravlja svom tim domovima u čitavoj regiji. I ja sam zakazala sastanak sa upraviteljicom doma i regionalnim upraviteljem i istresla sam sve i rekla šta mi smeta. Onda sjediš normalno i tražiš rješenje prihvatljivo za obje strane, bez uvreda, pristojno.

Ako ne reaguju ili ja nisam zadovoljna postignutim idemo dalje do glavne direktorske postave.

Ako ona ne reaguje ima inspekcija za rad tih domova.

Ako ne reaguju, ima LWV koji plaća i želi da ono za šta plaćaju bude i urađeno na zadovoljstvo staratelja i osoba koje su pod opskrbom.

Oni su se jučer na promjer pravdali, upraviteljica prvo. Pa onda kaže regionalni upravitelj kao nije on to sve znao. Ja mu kažem da je njegov posao da to zna jer je regionalni upravitelj i stoji iznad svih njih i na osnovu te odgovorne funkcije koju ima dobiva platu .

E eto ja mislim da toga kod nas nikad neće biti. Sve drugo nekako možda. Ali ta mogućnost da klepiš po prstima nekoga ko ne radi svoj posao kako treba, ti kao majka, individua… E to je ono što je kod nas nezamislivo.»

A ja bih voljela da i kod nas u nekoj budućnosti zaživi sistem koji će ličiti na ovaj, pomagati roditeljima djece sa poteškoćama od početka i na pravi način, te im dati sigurnost da će njihova djeca biti zbrinuta i sretna, bez obzira na to hoće li oni uvijek biti uz njih..

Radionica u Historijskom muzeju BiH

Drage umjetnice i umjetnici,

Tražite li nove prilike za izlaganje, afirmaciju i dobre priče? Historijski muzej BiH vam otvara mogućnost da se vas glas i ideje čuju u muzejskim i galerijskim prostorima – u Sarajevu i Londonu!

Historijski muzej BiH, u saradnji sa University of the Arts London, je početkom 2018. godine otvorio javni poziv i potragu za najboljim umjetničkim odgovorom na stalnu postavku „Opkoljeno Sarajevo“. Poziv je otvoren za sve umjetničke medije u domenu vizualne umjetnosti i koji se mogu predstaviti u galerijskim i muzejskim prostorima. Najbolji rad će biti nagrađen iznosom od 3000 eura (podrazumijeva honorar za umjetnika i troškove produkcije). Rok za prijavu je 12.2.2018.

Brojni su primjeri upotrebe umjetnosti kao medija komunikacije ratnih i postratnih trauma. Prisjetimo se čuvene Picassove Guernice, slika i crteža Francisca Goye, ili nevjerovatnih umjetničkih vizija između dva svjetska rata, ili pak spomenika koji su poslije Drugog svjetskog rata nicali širom Jugoslavije. Umjetnost, nastajući iz potrebe da se kaže i djeluje, nam može ponuditi osnovu za razgovor i propitivanja prošlosti. Smatramo da Sarajevo, grad koji je u skorijoj prošlosti prošao kroz različite oblike destrukcije, zaslužuje umjetničko rješenje koje će postati trajni podsjetnik na proživljena iskustva. Postavka „Opkoljeno Sarajevo“ i priče koje su kroz nju artikulisane, može poslužiti kao inspiracija za umjetničko djelo koje može biti:

–          Alegorijska reakcija na fenomen opsade

–          Prezentacija svakodnevnog života tokom opsade

–          Komentar na inovativnost i kreativnost kao sredstvo preživljavanja

–          Pokazatelj snage ljudskog duha za vrijeme rata i kriza

Pozivamo vas na radionicu „Artists working on commision with museum and galleries“ 30.1.2018. godine u 14 h, na kojoj ćemo razgovarati o našim vizijama umjetničkog rješenja za postavku Opkoljeno Sarajevo. Na radionici ćemo se družiti sa profesorom Paulom Coldwellom i razmjenjivati iskustva o saradnji umjetnika i muzeja – nadamo se da ćemo vam otvoriti neke nove prilike za umrežavanje i partnerstva. Priželjkujemo da će umjetničko rješenje, zasnovano na glasovima historije i prošlosti, također opominjati na paradokse sadašnjice i pomoću kojeg ćemo, u muzejskom prostoru, graditi bolju budućnost.

Za više informacija posjetite stranicu www.muzej.ba ili nas pratite putem facebooka (Historijski muzej BiH). Pitanja adresirajte na: histmuz@bih.net.ba ili na 033 226 098. Očekujemo vas!

Jasminko Halilović prvi Bosanac na Forbesovoj listi lidera “30 ispod 30”

Prestižni magazin Forbes objavio je svoju tradicionalnu listu mladih lidera “30 ispod 30”. Ove godine na listi se prvi put našao i jedan Bosanac  – osnivač Muzeja ratnog djetinjstva, Jasminko Halilović. Nakon Muzejske nagrade Vijeća Evrope u decembru, ovo je drugo veliko internacionalno priznanje za Muzej ratnog djetinjstva u kratkom vremenu.

Forbesov izbor odaje priznanje najuspješnijim mladim poduzetnicima i liderima. Priznanje se daje u 10 kategorija, a Halilović je odabran u kategoriji “Pravo i politika”. Ranijih godina, iz našeg regiona ovo priznanje su dobili srbijanski teniser Novak Đoković, i hrvatski poduzetnik Mate Rimac.

“Čast mi je što me je Forbes uvrstio na njihovu listu mladih lidera, “30 ispod 30”. Dao sam doslovno sve što sam mogao da Muzej ratnog djetinjstva bude vrhunski proizvod, i zadovoljstvo je da je moj rad prepoznat čak i na ovom nivou. Posebna mi je čast što sam prvi Bosanac ikad na Forbesovoj listi. Uvijek sam se pitao da li je uopće moguće biti globalno konkurentan u bilo čemu iz male zemlje u razvoju, a ovo Forbesovo priznanje mi vraća nadu da jeste”, rekao je Halilović.

Oni šutke promatraju uništavanje djece sa poteškoćama u razvoju

Piše: Interview.ba

Razgovarao/la: Abela Purivatra
Foto: Lična arhiva

U martu 2017. godine umro je desetogodišnji autistični dječak Konstantin Stijepić koji je odlutao od kuće i smrznuo se. U martu iste godine državna zastupnica Maja Gasal-Vražalica podnosi inicijativu za nabavku GPS narukvica (lokator) za djecu sa poteškoćama u razvoju, kako više niti jedno dijete ne bi stradalo.U januaru 2018. godine inicijativa je odbijena. Država BiH nema 200 000 KM za spas autističnih dječaka i djevočica. “Borba ovdje neće prestati” – rekla je za Interview.ba Maja Gasal – Vražalica.

PROCEDURALNA GREŠKA ILI POTRAGA ZA IZGOVORIMA? Dakle, ovaj amandman nije pao s neba. Ja sam se vrlo dobro, kroz zakonodavne i druge nadležne službe, konsultovala koji bi model bio najbolji. Ovaj koji su službe uradile je bio najprihvatljiviji: od sredstava koja iznose 3 miliona za kulturne projekte u Ministarstvu civilnih poslova BiH uzme samo 200 000 KM, dakle da se prestruktuira i ide u sektor za zdravstvo kao sredstva za nabavku GPS narukvica u Ministarstvu civilnih poslova BiH.

INTERVIEW.BA: Državni parlamentarni zastupnici odbili su Vašu inicijativu za nabavku GPS narukvica za djecu sa poteškoćama u razvoju. Isti dan, protiv drugih rješenja za djecu sa autizmom glasali su i federalni zastupnici. Kako to komentarišete?

GASAL – VRAŽALICA: Država Bosna i Hercegovina radi protiv djece sa poteškoćama u razvoju. Niti jednom aktivnošću i niti jednim komentarom, ni na državnom ni na federalnom parlamentu, nije bilo očitovanje kolega po tim prijedlozima i amandmanima. Dakle, oni šutke promatraju uništavanje djece sa poteškoćama u razvoju. To je ponižavajuće. Ako posmatrate izbliza, vidjet ćete da se dio onih koji su glasali protiv postidio. Oni su bili prisutni na sjednici, a isključili su svoje računare (to znači da nisu ni suzdržani ni protiv). Znate, moraju ispoštovati naredbe iz stranačkih centrala, a moraju ispoštovati i ljudskost.

To je ono što se dešava u Bosni i Hercegovini, politikanstvo koje je uzelo toliko maha. Na ovom pitanju su sve stranačke barijere trebale ostati po strani, a djeca su trebala dobiti narukvice koje im mogu spasiti život. To bi bila politika, to bi bilo služenje građankama i građanima Federacije.

INTERVIEW.BA: Nakon sjednice pojavile su se tvrdnje da amandman nije izglasan zbog proceduralne greške. Da li ste i u čemu pogriješili?

GASAL – VRAŽALICA: To nije istina. Predsjedništvo BiH šalje prijedlog budžeta parlamentarcima na usvajanje. Ovlašteni predlagač bio je Vjekoslav Bevanda koji, kada se analiziraju svi amandmani na Komisiji za finansije i budžet, kaže svoj stručni stav. On kaže da li je proceduralno i tehnički ispravan amandman.

Moj amandman koji se tiče GPS narukvica bio je tehnički ispravan i ocijenjen je kao najprovodljiviji.

Dakle, ovaj amandman nije pao s neba. Ja sam se vrlo dobro, kroz zakonodavne i druge nadležne službe, konsultovala koji bi model bio najbolji. Ovaj koji su službe uradile je bio najprihvatljiviji. Taj dio kaže da se od sredstava koja iznose 3 miliona za kulturne projekte u Ministarstvu civilnih poslova BiH uzme samo 200 000 KM, dakle da se prestruktuira i ide u sektor za zdravstvo kao granska sredstva za nabavku GPS narukvica u Ministarstvu civilnih poslova BiH. Dakle, najveći laik može da shvati o čemu se tu radi. Zašto se sada to politizira? Zato što je SBB glasao protiv narukvica, a sebe predstavljaju kao konstruktivnu opoziciju u državnom parlamentu. Da se opravdaju sada javnosti, da navedu razloge koji su njima opravdani zašto nisu podržali narukvice, a veliki su zaštitnici građana i građanki u BiH. Oni su na toj komisiji predložili da ja odustanem od tog modela (granska sredstva) i da tražim 200 000 KM iz tekućih rezervi članova Predsjedništva BiH koji   imaju po 134 000 KM svaki od tekućih rezervi da raspoređuje kako njima odgovara. Imala sam informacije da većina ne bi podržala taj model koji bi išao kroz tekuće rezerve, a da bi htjeli podržati ovo iz granskih sredstava. Sada, da se Klub SBB opravda građanima, kažu se zastupnica Gasal, ustuknula ispred njihovog prijedloga. To je jako poražavajuće.

INTERVIEW.BA: Da li je ovo kraj inicijative – postoji li neki drugi institucionalni put do njenog ostvarenja?

GASAL – VRAŽALICA: Nažalost, budući da smo usvojili ovakav budžet ne vjerujem da će se u ovom mandatu išta moći uraditi da se nabave GPS narukvice za populaciju kojoj su prijeko potrebne. Ovo datira od aprila mjeseca 2017. Godine kada mi je ministar civilnih poslova BiH, Adil Osmanović, rekao da se u tadašnjem budžetu ne mogu pronaći sredstva ali da se on obavezuje, kao ministar mi je obećao, da će se u projekciji budžeta za 2018. godinu naći sredstva za GPS narukvice.  To se nije desilo. Ali ja neću odustati.

 

Interview.ba računa!

Inicijativa zastupnice Gasal Vražalica zahtjevala je transfer od 200.000 KM za pomoć nekoliko stotina djece u BiH. Novca za to nije bilo. Ali jeste za uvećanje budžeta određenim institucijama:

VSTV sa 4.866,000 KM na 5.072,000 KM, Tužilaštvu BiH sa 13.102,000 KM na 16.681,000 KM, Generalnom sekretarijatu Vijeća ministara sa 3.980,000 KM na 4.075,000 KM, Ministarstvu vanjskih poslova sa 56.818,000 KM na 57.055,000 KM, Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa sa 7.924,000 KM na 8.004,000 KM, Memorijalnom centru Potočari sa 906.000 KM na 1.038,000 KM…

Usvojeni budžet iznosi oko 2 milijarde KM od čega čak 950 miliona ide na finansiranje institucija. Prijedlog budžeta možete pogledati ovdje.

Počeo je projekat “Digitalni gradovi”

Projekat Digital Cities, koji implementiraju British Council i britanska Vlada, predstavljen je u budvanskom hotelu Splendid, što je u isto vrijeme bio i zvanični početak njegove realizacije. Cilj projekta je povezivanje kreativnih centara i habova, startapa, malih i srednjih preduzeća iz kreativnih industrija, tehnologije i obrazovanja, ali i lokalnih samouprava gradova Zapadnog Balkana sa kolegama i partnerima iz Velike Britanije. Ovaj oblik povezivanja je istovremeno i početak buduće suradnje i zajedničkih projekata.

Projekat su predstavili Gavin Vesi, zamjenik šefa misije u Britansoj ambasadi u Crnoj Gori, i Larisa Halilović, direktorica British Council-a u Bosni i Hercegovini i direktorica projekta „Digitalni gradovi“. Jednodnevna konferencija pružila je učesnicima priliku da saznaju više o najnovijim trendovima u ovoj oblasti i primjerima dobre prakse iz Velike Britanije. Posebnu pažnju privuklo je predavanje koje je održao Džon Nubign, generalni direktor organizacije Creative England i jedan od pionira u razvoju kreativnih industrija.

Projekat „Digitalni gradovi“ doprinosi razvoju znanja i vještina u području strateškog i poslovnog razvoja, planiranja i umrežavanja, te stimulira kapacitete i vještine lidera digitalnih habova i kompanija. Predstavnici odabranih digitalnih centara će imati priliku da se povežu sa lokalnim samoupravama i razmene iskustva. Razvoj zajedničkih projekata sa partnerima iz Velike Britanije, koji rade u području digitalizacije gradskih uprava, obrazovanja i kreativnih industrija biće još jedna prednost ovog programa.

„Velika mi je čast smo u mogućnosti da realizujemo tako važan projekat, koji ima za cilj povezivanje odabranih kreativnih centara Zapadnog Balkana sa kreativnim centrima iz Velike Britanije. Projekat će doprinijeti razvoju primjene digitalnih tehnologija, s naglaskom na inovacije u kreativnim industrijama te korištenje tehnologija u obrazovanju, kako na Zapadnom Balkanu, tako i u Velikoj Britaniji“, izjavila je ovim povodom Larisa Halilović, direktorica British Council-a u Bosni i Hercegovini i direktorica projekta „Digitalni gradovi“.

Projekat „Digitalni gradovi“ trajaće do kraja marta, a učesnici će imati priliku da se ponovo sastanu od 21. do 24. februara 2018. godine u Srbiji. Tokom narednog susreta, fokus će biti na razvijanju kapaciteta organizacija i njihovom umrežavanju, uz prisustvo eksperata sa Zapadnog Balkana i iz Ujedinjenog Kraljevstva. Finale projekta, kom će prisustvovati svi učesnici, biće održano krajem marta u Velikoj Britaniji, dok će predstavnici kreativnih centara sa Zapadnog Balkana biti u prilici da posjete svoje kolege i partnere širom Engleske tokom cijelog trajanja programa.

 

“Apocalypso Now” Darka Rundeka u Domu mladih

U okviru velike turneje Darka Rundeka „Apocalypso Now“ s limitiranim brojem gradova, čast je pripala i Sarajevu, odnosno KUĆI MUZIKE I ZABAVE panta rhei d.o.o. da u Domu mladih ugosti Darka Rundeka na samom kraju uspješne turneje u subotu 10. februara s početkom u 21h.

Jedan od najboljih i najcjenjenijih rock autora regije, Darko Rundek koji je vodio iznimno popularan bend Haustor dolazi u Sarajevo u sklopu velike turneje „Apocalypso Now“ pokrenute u znak 20 godina od objave prvog Darkovog solo albuma >>Apokalipso<<.

Jedna od najatraktivnijih domaćih turneja u 2017. godini započela je 15. 6. koncertom na stadionu Tašmajdan u Beogradu, a četiri dana poslije nastavljena je izvedbom u okviru zagrebačkog festivala IN Music.

Apsolutni rekord drži nastup na beogradskom Beer Festu 19.8. održan pred 80.000 fanova. Ovaj uspješan tour produkcijski je zaokružen muzičko scenski projekt, sa sedam pratećih muzičara, autorskim videom Hrvoslave Brkušić, kostimima Olivera Jularića, svjetlosnim efektima Dalibora Radića u režiji Sande Hržić, namijenjen velikim scenama.

On predstavlja svu intimnost, ljepotu i raskoš Rundekove muzike i poetike, koja je postala dijelom života više generacija publike, od tinejdžera do ljudi koji su za sobom ostavili više od pola stoljeća.

 Tako je i za ovaj koncert Rundek okupio muzičare raznih generacija, od izvrsne dvadesetogodišnje saksofonistice Ane Kovačić i vječnog mladića Igora Pavlice na trubi, preko pripadnika nove zagrebačke scene Roka Crnića (Porto Morto) na basu i bubnjevima, Mire Manojlovića na udaraljkama i vibrafonu, Slivia Biočića na bubnjevima, gitari i basu, do članova Cargo Trija, violinistice Isabel i multiinstrumentalista Dušana Vranića Duce.

 ‘U izboru pjesama, težište je na slavljeničkom albumu Apocalypso i onim pjesmama unazad tih 20 godina, koje nam danas najviše znače’ istaknuo je Rundek, što se i pokazalo set listama dosad održanih nastupa. Osim ključnih momenata albuma, kao što su ‘Apokalipso’, ‘Grane smo na vjetru’, ‘Tranzit’, ‘More more’, ‘Senor’ ili ‘Štrajk željezničara’ Rundek i njegov bend proći će i kroz neke od najvažnijih pjesama raznoraznih repertoara, od Haustora do Cargo Tria.

 Nedavno je objavio i novi singl s Ekipom, Tamni jorgovan, koja je zapravo obrada pjesme Tigidigi Rege iz 2001. s albuma „Ruke“, dakle, u novom ruhu.

Iako je startni beogradski ‘live specijal’ u povodu 20 godina od izlaska kultnog albuma ”Apokalipso”, kojim je Darko Rundek otvorio solo karijeru, te objave slavljeničkog remasteriranog izdanja ”Apocalypso Now!”, privukao čak 10.000 ljudi, već tada je najavljeno da neće biti masovne turneje, nego će se koncerti održati u ograničenom broju gradova u regionu.

Ništa neobično – Rundek je jedna od onih mitskih pojava u našem rocku, a u izboru pjesama za turneju težište je postavljeno ne samo na slavljenički album nego i na sve značajne teme iz opusa, od Haustora do Cargo Tria. Dovoljno da svi koncerti, gdje god su bili izvedeni, budu rasprodati.

„Nije da na domaćoj sceni nema albuma koji itekako zaslužuju obljetničke koncerte i turneje, ali kad Darko Rundek sa svojom Ekipom odluči slaviti punih dvadeset godina epohalnog “Apokalipsa” to je dovoljno dobra pozivnica za večer za pamćenje. Zašto? Zato što na feštu poziva Darko Rundek. I zato što će tamo biti Ekipa.“

„Velika dvorana Doma sportova kao predizvođača ugostila je Saru Renar koja se u 20:30h na pozornici pojavila naoružana Gibsonom, paletom gitarskih pedala, looperom i klavijaturistom. Bila je to potpuno nezahvalna pozicija, ali Sara je izvukla maksimum iz onog što voli raditi.“

 „Njezin izričaj sigurno zahtjeva intimnije prostore, ne sportske dvorane, pa prema tome, unatoč suverenom vladanju i većim prostorima, jedini problem je bio izostanak publike koja bi takve prostore zbog predizvođača i ispunila. Drugim riječima, ureknuta prokletstvom nastupa prije glavnog akta večeri, maksimalno sigurnom izvedbom Sara Renar je i fizički i psihički ipak ostala suviše udaljena od mase koja je s raznih strana tijekom polusatnog nastupa nadirala u dvoranu.

Darko Rundek je s proširenim bendom dvoiposatnu svirku fokusirao na materijal s “Apokalipsa”, u poluvremenima ubacujući pjesme iz ostalih dijelova karijere, u rasponu od Haustora do Cargo Tria. Cargo Trio uživo uvijek je specifičan doživljaj, ali, čovječe, kad znaš da će na pozornici uz Rundeka, Isabel i Dušana Vranića, biti još i vrsni instrumentalisti poput Igora Pavlice, Ane Kovačić, Silvija Bočića, Roka Crnića i Mira Manojlovića, tada stvar ne da ne može biti loša, nego je vanserijski koncert zagarantiran poput magle u Zagrebu.“

„Karizmatična Ekipa predvođena karizmatičnim vođom zdrave pameti i dobrog raspoloženja na stageu se skupila nešto malo poslije 21:30h otvorivši obećavajuću svirku s čuvenim “Tranzitom”. Žanrovskim poigravanjima, kao i pažljivo osmišljenim scenskim nastupima i koreografijama, od pjesme do pjesme Rundek je s nevjerojatnom lakoćom potpuno ispunjeni Dom sportova uspješno održavao fino raspamećenim.“

“Štrajk željezničara” unio je u večer dozu ekcentričnosti, a popularne “Ruke” svatovsku atmosferu, a “Ima ih” je dokazala kako Rundek u rukavu ima aseve gotovo jačih i od čuvene “Apokalipso”. Pjesma je s ovom formacijom tako moćno izvedena da je čak i šteta što s albuma Cargo Tria “Mostovi” i “Plavi avion” nije izvedeno više naslova. No, ipak, kao za vraga, jedan je “Apokalipso” i jednom je dvadeset godina.

„Regularni dio koncerta nakon izvrsne nove pjesme novog naziva “Pješčane oluje” (poznate kao “La Comedie des Sens”), završen je, očekivano, s “Apokalipso”, a predstavljanje članova benda bila je živa komedija. Vrag bi pogodio da Rundekov prateći bend zapravo čine Fidel Castro, Corto Maltese, Lady GaGa, te čuveni trubač R2D2.

 Za bis je ostavljeno ono definitivno najbolje, pa je tako na opće iznenađenje izveden “Kurdistan”, produženi “Makedo”, Haustorove “Šejn” i “Šal od svile” te na samom kraju predivni chill-out u vidu legendarnog “Otoka”. I da, za one koji nisu bili, “Šal od svile” bio je za dugoročno pamćenje. Tko je bio, pričat će? Moje isprike, ali ta atmosfera riječima se ne da opisati.

 

KARTE ZA KONCERT U SARAJEVU U PRETPRODAJI – prvih 500 – 15 KM # sljedecih 1000 – 20 KM # VIP – 35 KM #### prodajna mjesta : plato Skenderija / biletarnica u BKC i panta rhei d.o.o. – Izeta Delica 1A, Vogosca ###### od 9 – 17h

Hoće li djeca sa poteškoćama u razvoju krenuti u školu 29. januara

Savjet roditelja Udruženja EDUS uputio je otvoreno pismo premijeru KS, Elmedinu Konakoviću, te članovima Skupštine KS na čelu sa predsjedavajućom, Anom Babić, u vezi sa provođenjem zaključaka donesenih na 35. sjednici ovog zakonodavnog tijela. Iako se Vlada KS nakon prezentacije elaborata Savjeta roditelja EDUS-a obavezala da će u roku od 15 dana formirati interresornu grupu za sistemsko rješavanje pitanja programskih, prostornih i kadrovskih rješenja za djecu sa poteškoćama u razvoju te da će za navedenu namjenu izdvojiti potrebna finansijska sredstava i obezbijediti adekvatan prostor do kraja školske godine 2017/2018, ovi zaključci nisu adekvatno implementirani.

Iz Savjeta roditelja Udruženja EDUS istakli su da formiranje interresorne grupe nije učinjeno u predviđenom roku te da je Vlada kao rok za kreiranje prijedloga za javnu raspravu dala period od 30 dana, iako je Skupština KS za te potrebe naložila rok od tri mjeseca. “Pored činjenice da je ovaj rok prekratak te da može dovesti samo do ishitrenih i kratkoročnih rješenja koji prolongiraju stvarno rješavanje problema, sastav interresorne grupe ne odgovara potrebnim stručnim kvalifikacijama i znanjima iz ove oblasti. Od ukupno četrnaest članova interresorne grupe, samo dva člana posjeduju kvalifikacije i stručna  znanja iz ove oblasti, a najveći propust u svemu je činjenica da u grupu nije imenovan predstavnik Savjeta roditelja koji je svojim vlastitim znanjem kreirao elaborat koji je prezentovan Skupštini i koji je trebao biti polazna osnova za formiranje i rad interresorne grupe“, navedeno je u otvorenom pismu te naglašeno da je Ministarstvo obrazovanja, nauke i mladih KS u potpunosti ignorisalo dostavljenu molbu i prijedlog za imenovanje predstavnik Savjeta roditelja u interresornu grupu.

Iako je interresorna radna grupa formirana 11.12.2017. godine, njen prvi sastanak je održan tek 17.01.2018. godine i to nakon medijskog pritiska. Nakon poziva primljenog putem SMS-a, predstavnica Savjeta roditelja ipak je prisustvovala prvom sastanku, ali je nakon glasnog negodovanja drugih članova fizički odstranjena sa sastanka“, naveli su roditelji.

U prijedlogu novog budžeta našla se i nova stavka u iznosu od 600 000 KM za Strategiju inkluzivnog obrazovanja i implementaciju zaključaka Skupštine KS. Savjet roditelja smatra da je ovaj iznos sramotno mali i nedostatan za realizaciju planiranog rješenja, naročito kada se ima u vidu da Strategija još nije usvojena i nejasno je da li su sredstva namijenjena aktivnostima na usvajanju Strategije ili realizaciji zaključaka Skupštine. Ministarstvo obrazovanja, nauke i mladih KS do danas nije sprovelo niti jedan element prostornog i kadrovskog rješenja za svu djecu sa poteškoćama u razvoju u KS do kraja školske 2017/2018 godine, što predstavlja konstantan izvor frustracije roditelja koji mjesecima iščekuju neke konkretne korake za rješavanje situacije. Podsjećanja radi, novo polugodište školske godine 2017/2018 počinje 29.01.2018. godine.

Trenutna situacija ovog slučaja je takva da je ugovor roditelja sa JU Zavod Mjedenica istekao 31.12.2017. godine, zgrada bivše škole “Isa beg Ishaković” još uvijek nije nikakvim pravnim aktom dodijeljena JU Centar Vladimir Nazor, a ista ustanova istovremeno nije izvršila preregistraciju djelatnosti, dok o upošljavanju potrebnog kadra nema ni naznaka.

Predsjedavajuću Skupštine KS, Anu Babić, pozivamo da zaštititi dignitet donesenih zaključaka u njihovom sprovođenju i pokaže autoritet parlamentarne većine, dok premijera KS, Dinu Konakovića, pozivamo da poništi rješenje o osnivanju interresorne grupe, detaljno pojasni namijenjeni budžet u iznosu od 600 000 KM, jasno kaže očekivani datum početka nastave za djecu s poteškoćama u razvoju u osnovnoj školi na području Općine Novo Sarajevo i očekivani datum registracije predškolske ustanove pri JU Centar Vladimir Nazor, kao i status potrebnog kadra za rad po EDUS obrazovnom programu te izdvajanje finansijskih sredstava za sve navedeno

“Poticaji u Lijanovićevim džepovima”

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Kantonalni sud u Tuzli nepravosnažno je osudio bivšeg federalnog ministra poljoprivrede Jerka Ivankovića Lijanovića na devet godina zatvora, uz obavezu da vrati nezakonito stečenih oko 650.000 maraka. Prema presudi, on je organizovao kriminalnu grupu koja je od poljoprivrednika tražila pola novca od svakog isplaćenog poticaja. Uz Lijanovića, osuđen je i njegov stranački kolega iz Narodne stranke Radom za boljitak (NSRZB) i bivši savjetnik Stipe Šakić na godinu dana zatvora i novčanu kaznu od 18.000 KM.

Kantonalno tužilaštvo u Tuzli je krajem 2015. godine podiglo optužnicu protiv Lijanovića, Šakića i još dvojice članova NSRZB-a za organizovani kriminal i zloupotrebu položaja, dok je treći ranije priznao krivnju. Lijanović je kao ministar odlučivao o tome kome će se isplatiti poticaji, a ostali su na terenu od poljoprivrednika uzimali polovinu tog novca. Deset posto su zadržavali za sebe, a ostatak davali ministru.

Poljoprivrednici koji su to odbili ili su prestali davati novac, kasnije nisu ni dobijali poticaj. Jedan od njih je i svjedok Tužilaštva Fahrudin Delibajrić. On je otac suvlasnice kalesijske firme „Kornišon Bosnia“. Njega i drugog suvlasnika – Ahmeta Hublića – kontaktirale su Lijanovićeve kolege kada su tražili novac.

Delibajrić kaže da je iznos koji Lijanović mora vratiti nakon presude sitnica u poređenju sa milionima koje je njegova grupa godinama iznuđivala od poljoprivrednika.

„Svi su morali dat’. Jer ko ne da – neće ni dobit'“, rekao je Delibajrić novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN).

Tri člana ove grupe su priznali da su uzimali novac od poljoprivrednika i dijelili ga sa Lijanovićem. Mersed Šerifović, dopredsjednik NSRZB-a i predsjednik Kantonalnog odbora stranke u Tuzli, dobio je dvije i po godine zatvora i novčanu kaznu od 18.000, a oduzeto mu je 50.000 KM nezakonite dobiti. Istu zatvorsku i novčanu kaznu je dobio i Lijanovićev savjetnik u Federalnom ministarstvu poljoprivrede Suad Čamdžić, a oduzeto mu je 70.000 KM. Tadašnji ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Tuzlanskog kantona (TK) Edin Ajanović je osuđen na godinu zatvora.

Lijanović negira da je počinio bilo kakvo krivično djelo. Za optužujuće izvještaje pet institucija, svjedočenja više od 400 svjedoka te dva sudska procesa na državnom i na tuzlanskom sudu kaže da su djelo političke konkurencije, prvenstveno Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH).

„I oni su sigurno jedni koji su vodili taj proces, ali sigurno to nisu mogli sami…”

Pola-pola

Kalesijska firma „Kornišon Bosnia“ otkupljuje od poljoprivrednika krastavce koje u svojim postrojenjima obrađuje i izvozi u zemlje Evropske unije.

Ovoj firmi su isplaćeni poticaji za izvoz u dva navrata u iznosu od skoro 380.000 maraka. Međutim, pola od ovog iznosa Delibajrić i Hublić su morali dati Lijanovićevom kolegi Šerifoviću.

Delibajrić je prepričao kako se to desilo.

Prvi put su poticaj dobili 2011. godine. Šerifović je prvo nazvao njegovog partnera Hublića i tražio da se sastanu u restoranu u tržnom centru „Dramar“ u Tuzli. Na sastanku im je Čamdžić rekao da zna koliki iznos poticaja im je odobren i dodao: „…od toga pola je naše.“

Delibajrić kaže da su on i Hublić negodovali, na šta je Čamdžić pokazao iznos od 108.429,50 KM na telefonu. To je bila polovina iznosa koji im je odobren za poticaje. Rekao im je: „…evo, tu sam poruku dobio od šefa i toliko trebate dati.“

“Tačno pola, u fening”, kaže Delibajrić.

On i Hublić su pristali na ucjenu.

“Mi smo iz tog prvog poticaja kad je bio, dividendu digli lično iz tog ‘Kornišona’ i dali. Svoje pare dali. 108.000 KM. I sad nema više dividende“, prepričao je Delibajrić novinarima CIN-a.

Hublić je Tužilaštvu opisao kako se odvijala primopredaja novca. On je, po Šerifovićevom pozivu, dolazio pred „Dramar“ i na sjedište njegovog automobila ostavljao koverte sa novcem od 10.000 do 15.000 maraka. Na ovaj način su isplatili cijeli traženi iznos u narednih devet mjeseci.

Slično su uradili i godinu poslije kada su dobili drugi poticaj.

Nakon trećeg odobrenog poticaja od 350.865 maraka u 2014. godini, Šerifović ih je ponovo nazvao kako bi mu dali pola novca. Međutim, njih dvojica ovaj put nisu pristali.

„Ja nisam htio to više da radim. Ja sam dva puta njemu dao. I kad je ponovo tražio, ja rek’o više ne dam. On kaže – nećeš ni dobit. (…) I ja kažem – nema problema“, kaže Delibajrić za CIN.

Odobreni poticaj nakon toga nije isplaćen firmi „Kornišon Bosnia“.

Delibajrić je nakon toga sve ovo prijavio. „I zakažu mi u Tužilaštvu termin i šest sati tamo budem i cijeli sistem otkrijem.“

Presudom tuzlanskog suda je utvrđeno da je Lijanovićeva grupa na ovaj način uzimala novac od poljoprivrednika iz TK, Visokog, Kiseljaka i Mostara.

Milioni podijeljeni bez ispunjenih uvjeta

U augustu 2012. godine Vlada FBiH je zadužila nekadašnjeg savjetnika premijera Ivicu Mladinu da predvodi Radnu grupu koja treba istražiti optužbe poljoprivrednika o zloupotrebi novca. Uz Mladinu su imenovani i Lijanovićev savjetnik Stipe Šakić, predstavnik Federalnog ministarstva finansija Marko Musić, te predstavnici Odbora za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo pri Parlamentu FBiH Enver Mehmedović i Hajrudin Bećirović.

Mladina je tokom istrage objasnio tužiocima da je Radna grupa tražila od Federalnog ministarstva poljoprivrede dokumentaciju o isplaćenim poticajima. Međutim, Lijanović i Šakić su odugovlačili s odgovorom skoro dva mjeseca. Zbog toga je Mladina počeo sam obilaziti poljoprivrednike za koje je čuo da su dobili poticaj. Ispričao je da su mu tada nepoznati ljudi počeli nuditi mito i prijetili smrću pokušavajući ga spriječiti da objavi službeni izvještaj.

Kada je Radna grupa dobila na uvid dokumentaciju iz Ministarstva, završila je izvještaj i predala ga Vladi FBiH.

Mladina je izjavio da je tadašnji premijer Nermin Nikšić vidio izvještaj, ali ga nije stavio na dnevni red Vlade. Zatražio je od Mladine da zadrži dokument kod sebe. Nikšić je u decembru 2015. godine tužiocima rekao da izvještaj nije predložio Vladi jer je znao da „oko njega neće biti saglasnosti“. Tužiocima je objasnio da se Vlada tada podijelila na dva približno jednaka bloka, pa je ocijenio da treba sačekati bolje političke uvjete.

Radna grupa je kontrolisala isplate za 61 pojedinca i firmu koji su dobili poticaje za kapitalna ulaganja i zaključila da je tekst javnog poziva za poticaj nejasan i neusklađen sa važećim propisima. Naime, Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva je 2012. godine pozvalo sve poljoprivrednike koji su ulagali u svoja gazdinstva između 1. juna 2010. i kraja 2011. godine da traže od Ministarstva isplatu četvrtine uloženog novca. Radna grupa je uskoro utvrdila da su poticaje dobili oni koji nisu vlasnici objekata te vlasnici koji su u svoje objekte ulagali mnogo prije perioda iz javnog poziva.

Pri tome su bili oslobođeni zakonske obaveze da ulaganja dokazuju računima, već im je dovoljna procjena sudskog vještaka o vrijednosti ulaganja u objekte.

Radna grupa nije mogla utvrditi na osnovu kojih propisa je ministar Lijanović dozvolio da procjena sudskog vještaka bude dokaz visine ulaganja. Uz to, službenici Ministarstva su isplaćivali poticaje iako nisu utvrdili stanje na terenu, a od nekih klijenata su tražili da dopune dokumentaciju nakon zatvaranja javnog poziva.

Mladina je tužiteljima ispričao kako je uvjete ispunjavalo tek oko deset posto kontrolisanih dobitnika poticaja.

Poticaj za kapitalna ulaganja dobila je i „Farma Spreča“ – 354.822 KM za nabavku junica, koje je kupila od firme „Milkos“. Ove dvije firme imaju zajedničkog vlasnika – „Teloptic“, koji je, također, dobio poticaj. „Telopticu“ je odobren poticaj od 775.299 KM za nabavku opreme i rekonstrukciju „Farme Spreča“. Budući da su ove firme povezane, federalni revizori su u izvještaju naveli da isplata poticaja za nabavku junica „Spreči“ nije bila opravdana.

Direktor „Milkosa“ Adin Fakić je za CIN rekao da ne može detaljno komentarisati primjedbe revizora, jer se odnose na davni period. Kaže da su „Farmu Spreča“ kontrolisale nadležne službe, koje nisu tražile da vrate poticaje.

“Ono što mogu reći je da smo je kupili devastiranu i napuštenu. Uložili smo 20 miliona maraka,  zapošljavamo 80 radnika, 800 hektara obrađujemo i poticaje ostvarujemo u skladu sa zakonom i programom.”

Radna grupa Vlade FBiH je izvještaj o uočenim nezakonitostima prilikom dodjele poticaja za kapitalne investicije završila u martu 2013. S obzirom na to da ga nije mogao predstaviti Vladi, Mladina ga je sedam mjeseci kasnije predstavio Parlamentu FBiH, na tematskoj sjednici posvećenoj poljoprivredi. Parlament je naložio Vladi FBiH da u roku od 30 dana razmotri izvještaj i obavijesti istražne i inspekcijske organe.

Međutim, Vlada FBiH je to uradila tek u augustu 2015, kada je, između ostalog, naložila i Ministarstvu poljoprivrede da obradi preostalih 420 zahtjeva za dodjelu kapitalnih poticaja koji su ostali neotvoreni.

Ministar Šemsudin Dedić je u aprilu 2017. godine na tematskoj sjednici Parlamenta FBiH posvećenoj poljoprivredi iznio podatke da je Vlada poništila 68 rješenja o dodjeli poticaja, od kojih se dio odnosi na kapitalne investicije. Sudovi su donijeli 54 osuđujuće presude protiv poljoprivrednika. Oko 200.000 KM nezakonito isplaćenih poticaja je vraćeno u budžet.

Kupovina glasova i poticanje vlastitih firmi

Lijanović je kao ministar koristio budžet i za kupovinu glasova na općim izborima, o čemu je CIN ranije pisao. Inspektori Federalne uprave policije (FUP) su opisali kako je Lijanović organizovao grupu sa 56 osoba i novcem od poticaja nagrađivao birače koji su glasali za njegovu stranku, što joj je pomoglo da 2010. godine uđe u vlast. Lijanovićevi aktivisti su lobirali građane slabog imovnog stanja. Obećavali su im po 100 KM za glas koji će dati kandidatima NSRZB-a. U vrijeme kada je Lijanović postao ministar, oni još nisu dobili obećani novac. Aktivisti stranke su ih na terenu upućivali da pošalju zahtjeve za jednokratne poticaje u Ministarstvo ili su ih sami ispunjavali u njihovo ime.

Lijanović je po dolasku na ministarsku poziciju promijenio Program za podršku poljoprivredi i tako omogućio isplatu jednokratnih poticaja, bez posebne kontrole. Time je skoro tri miliona maraka dodijelio ljudima koji su glasali ili prikupljali glasove za NSRZB. Prema uputama koje je dobila, Stajka Aukst iz Zavidovića poslala je zahtjev za poticaj. Glasala je za NSRZB i dobila poticaj za voćnjak, iako živi u stambenoj zgradi i ne bavi se uzgojem voća. Na stotine osoba je policiji dalo slične iskaze. FUP je podnio krivičnu prijavu protiv ministra Lijanovića i njegovih saradnika. Svjedočilo je najmanje 400 osoba, a predočeni su i materijalni dokazi, poput rješenja o isplatama i upute o glasanju. Prijava je proslijeđena Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, ali navodi iz nje nikad nisu provjereni, jer još nije utvrđeno koji sud je za to nadležan.

Lijanović je poticaje dodjeljivao i firmama povezanim sa njegovom porodicom. Za tri godine je iz budžeta Ministarstva za poticaj izvoza isplaćeno 2,7 miliona KM firmama „ZD.I. Produkt“ i „Alpen – Mit“. U Upravi za indirektno oporezivanje (UIO) BiH sumnjiče članove porodice Lijanović da su osnivali ove firme kako bi izbjegavali plaćanje PDV-a. Osim toga, ove firme su im služile da nastave poslovati sa mesom, nakon što bi prethodne kompanije stvorile poreska dugovanja zbog kojih im je blokiran rad. Sve firme radile su u pogonima Mesne industrije Lijanovići, zapošljavale iste radnike i koristile istu opremu i robu.

Premijera predstave “Narodna drama” na sceni Sartr-a

U subotu, 27. januara u 20h Sarajevski ratni teatar će premijerno izvesti predstavu „Narodna drama“, autorice teksta Olge Dimitrijević,  u režiji Bobana Skerlića.

U predstavi igraju: Fatima Kazazić, Darja Badnjević, Davor Sabo, Mirsad Tuka, Sead Pandur, Maja Salkić, Vedrana Božinović, Kenan Kojić.

Dramaturzi predstave su Dubravka Zrnčić-Kulenović i Nejra Babić, muziku je komponirala  Irena Popović Dragović. Scenografiju potpisuje Sabina Trnka, kostimografiju Adisa Vatreš Selimović, a asistent režije je Emin Hajrić.

Reprizna igranja su u nedjelju, 28. i srijedu 31. januara u 20h na sceni Sarajevskog ratnog teatra.

Press konferencija je zakazana za četvrtak, 25. januar u 11h u prostorijama SARTR-a.

Ulaznice se mogu rezervisati pozivom na 033 664 070 ili slanjem poruke u inbox https://www.facebook.com/sartr1992/ .

O TEKSTU „NARODNA DRAMA“

Olga Dimitrijević kroz tekst „Narodna drama” govori o ljubavi i slobodi, temama koje se tiču svih nas. Ovaj dramski komad napisan je 2009. godine i već tada je bio umjetnički provokativan, zbog Olginog pionirskog poduhvata – uvođenja teme istospolne ljubavi u domaću dramsku literaturu. Forma i jezik „Narodne drame” veoma su inspirativni za rad sa glumcima, jer predstavljaju spoj realističnih dijaloga i masovne bujica poezije, te muzičkog narativa.

“U samom komadu sam pokušala da govorim o tome koliko se mi i u tom rigidnom svijetu  i u tim različitim odnosima volimo. Ja u svakom tekstu stojim iza političkih pozicija koje su lijeve i feminističke, to je i u tekstu ovdje. Željela sam prosto da pišem o ljubavi dvije žene. Ovo jeste komad koji prije svega govori o ljubavi i slobodi, ali nije komad u kom nam lezbejska ljubavna priča služi kao metafora za postizanje neke druge poente o društvu, nego to jeste lezbejska ljubavna priča i to jeste bacanje svijetla na zanemarene i prećutkivane teme kod nas u javnom govoru. Željela sam da temu lezbejske ljubavi oblikujem izvan često suhoparnog diskursa ljudskih prava, dnevnopolitičkih prepucavanja i sličnih mejnstrim odrednica, i da se dubinski pozabavim življenim iskustvom i kompleksnostima koje ono nosi. U ovom komadu se svi vole, i Anka i Branka, i roditelji i djeca, i iz najveće ljubavi, a zbog društvenih normi, povređuju jedni druge. Samim tim ovo je i duboko politički komad, koji svoju politiku ne artikuliše jezikom dnevne politike nego sasvim drugačije, kroz prikazivanje širokog emotivnog spektra u određenom kontekstu.“ – autorica Olga Dimitrijević.