CIN: Otrovni otpad pod nogama Tuzlaka

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Krug nekadašnjeg giganta predratne hemijske industrije u Tuzli izgleda kao scenografija za postapokaliptični film. Vegetacija osvaja ostatke betonskih građevina i puteva koji su povezivali pogone i skladišta „Hlor alkalnog kombinata“ (HAK) I i II. U ovim zgradama su se proizvodili poliol i toluendiizocijanat (TDI), osnovni elementi za proizvodnju spužve i pur-pjene. Dijelove industrijskih postrojenja koje novi vlasnici još nisu isjekli i prodali danas iskopavaju skupljači otpadnog željeza. Nepripremljeni, sreću se sa neosiguranim opasnim otpadom nekadašnjeg proizvođača koji im je ostavljen nadohvat ruke.

U zgradi bez vrata i prozora je 120 buradi napunjenih mješavinom zemlje i žive. Bijele breze nadvisuju velike metalne tankove i splet cijevi u kojima su tone eksplozivnog propilenoksida, a potencijalno kancerogeni kruks je zakopan po cijelom krugu.

Tridesetogodišnji Aldin Bejhanović priča kako je sa ocem i stricem prekopavao ovu zemlju u potrazi za metalom:

„Da prehranimo se i porodica i mi. (…) Ventile gusane u cijevima u šahtovima skidali, bilo je posla, ali je došlo nakon nekog vremena da su se bačve ovdje kopale. Počelo je smrdit'“.

Smrad je dolazio od kruksa, toksičnog industrijskog otpada koji liči na katran.

„Smrdilo je jako da je klalo za oči, nije se moglo izdržat’. (…) Neko sam vrijeme prest'o, ali smo kasnije došli opet ja i otac i komšija i vadili cijevi. I tu smo našli. Nismo znali da je to otrov, nije bilo ni obilježeno mjesto“, opisuje Bejhanović.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su poslali uzorak ove zemlje na analizu. Rezultati su pokazali da je u njoj višestruko povećano prisustvo teških metala, opasnih po zdravlje.

Bejhanović je prije četiri godine dobio emboliju pluća – začepljenje arterija koje vode krv do ovog organa. Postoji nekoliko uzroka ove bolesti, a među njima je i trovanje.

„Prilikom saginjanja me gušilo i trpio sam jedno 14 dana, mislio sam da su cigare. Al’ kad me je uhvatilo i bacilo i kad je crnilo na oči udarilo, nisam mog'o doći do kola svojih“, prisjeća se ovaj mladi Tuzlak.

Njegov otac je 2016. godine umro od raka pluća, a stric je stradao godinu dana kasnije, režući ventil na instalacijama u krugu fabrike. Kada je izgubio svijest nakon udisanja plina iz cijevi, odvezli su ga u bolnicu i tamo je umro nakon petnaestak dana.

„Izgorila mu pluća“, kaže Bejhanović koji se više nije vraćao u krug HAK-a.

„Pa trebali su očistiti ovo zemljište od otrova. Čim je napuštena firma, trebali su i to izvući za sobom – svoj otrov. (…) Može ih hiljadu doći i oboliti od iste situacije“, komentariše Bejhanović.

Nadležno Federalno ministarstvo okoliša i turizma (FMOiT) nema pouzdane i kompletne podatke o vrstama i količinama opasnog otpada niti zna gdje su sve „crne tačke“ – mjesta zagađena opasnim otpadom. Kako nikada nije urađen plan upravljanja opasnim otpadom koji je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) od njih očekivala, tako ni Ministarstvo ne može odrediti prioritete saniranja kritičnih odlagališta niti planirati potreban novac.

Ipak, Ministarstvo je dalo skoro 850 hiljada maraka za uklanjanje dijela kruksa u Tuzli. Za uklanjanje kompletne deponije nije bilo dovoljno novaca.

Kopanje po vlastitom grobu

Porodica Bejhanović je kopala na zemljištu postrojenja HAK II u kojem je nivo tri teška metala visoko iznad zakonom dozvoljene granice. To je dokazala analiza Instituta za kvalitet, standardizaciju i ekologiju TQM iz Lukavca kojeg je CIN u maju ove godine angažovao da ispita uzorak uzet na ovom tlu.

Profesor na Tehnološkom fakultetu u Tuzli Abdel Đozić je pristao da sa novinarima CIN-a ode u krug fabrike kako bi zajedno pronašli i, u skladu sa pravilima, predali uzorak na analizu.

Rezultati su pokazali da je količina nikla skoro osam puta veća od dozvoljenog dok su količine kadmija i arsena premašile dozvoljenu granicu za 40, odnosno 60 procenata.

„Moramo znati da je arsen kralj otrova. To je najtoksičniji teški metal koji postoji. (…) Kadmij – on nema esencijalne funkcije u našem organizmu. Naš organizam ga ne treba ni u bilo kojim biološkim funkcijama i on se taloži u kostima i oštećuje jetru i mozak“, objašnjava profesor Đozić, zaključujući da je ovo tlo „izraženo kontaminirano toksičnim teškim metalima“.

U blizini industrijskog kruga su kuće i poljoprivredna dobra naselja Hudeč, Nikešići i Husino. Vjetar ovamo brzo donosi otrovne čestice sa odlagališta. Sa kišom dio kruksa dolazi i do podzemnih voda, potoka i rijeka koje ga nose i do udaljenijih mjesta.

Izlaganje ovim toksičnim metalima može izazvati zdravstvene probleme koji su opasni po život: rak disajnih puteva, pluća i kože, alergije te kardiovaskularne i bubrežne bolesti.

Inspektor za zaštitu okoliša Kantonalne uprave za inspekcijske poslove u Tuzli Muamer Hajdarević je ranije radio u ovim postrojenjima na poslovima zaštite. Kaže da je očvrsnuti kruks zakopavan po cijelom dvorištu kruga, a korišten je i kao posipni materijal za ravnanje puteva i vododerina u dijelu fabrike ispod naselja Husino.

„Znači, ima ga svuda. I to je priča o kruksu“, zaključuje Hajdarević.

U danima kada je HAK II radio punom parom, proizvodio je skoro devet tona kruksa dnevno i on je, uglavnom, spaljivan u peći za uništavanje otpadnih voda. Kada bi ona bila van upotrebe, ovaj opasni otpad je zakopavan u krugu fabrike. Manji dio je spaljivan i u tuzlanskoj „Termoelektrani“.

Lokalne vlasti su krajem osamdesetih godina tražile od uprave postrojenja HAK I i HAK II da izgrade deponiju kruksa unutar fabrike. Kruks koji nije mogao biti spaljen u pećima je do tada odlagan na gradsku deponiju, ali kako je to inspekcija zabranila, iskopana je jama na površini od oko hiljadu kvadrata sa drenažnim kanalima za odvod vode. Tu je, u skladu sa tadašnjim pravilima, uskladišteno nešto više od 2,3 hiljade kubika kruksa, što je dovoljno da se skoro do vrha napuni olimpijski bazen.

Neuspješni pokušaji ministarstva

Strategijom zaštite okoliša FBiH za period 2008-2018. godine i Planom upravljanja otpadom za period 2012-2017. godine federalne vlasti su zacrtale više ciljeva upravljanja opasnim otpadom: planirana je izgradnja deponija za privremeno i trajno odlaganje opasnog otpada, uspostavljanje registra vrsta i količina opasnog otpada, osposobljavanje industrijskih spalionica, uvođenje naknada koje bi motivisale firme da manje proizvode otpad te sanacija polovine lokacija na kojima je neadekvatno zbrinut. Ove godine ističe vrijeme planirano za realizaciju ciljeva Strategije, a oni nisu ostvareni.

U Federalnom ministarstvu okoliša i turizma pokušali su uspostaviti registar zagađivača u FBiH pa su 2010. godine kupili softver i deset kompjutera za kantonalna ministarstva, plativši ih nešto više od 320.000 KM. Šef Ureda ministrice okoliša i turizma FBiH Tomislav Lukić kaže da sistem ne funkcioniše jer ministri sedam godina nisu ulagali u njegovo održavanje.

U posljednjih deset godina ovo ministarstvo je dalo najmanje 2,47 miliona maraka za više projekata sanacija opasnog otpada.

Do 2011. godine je urađena djelimična sanacija sedam „crnih tačaka“: vojnog otpada iz tvornice „Soko“ iz Mostara, otpadnog ulja iz Tvornice transformatora „Energoinvest“ iz Visokog, starih lijekova u Hercegovačko-neretvanskom kantonu i Kantonu 10, hemikalija iz Rudnika olova i cinka „Vareš“, otpada iz kožare „Livno“ te kruksa u Tuzli. Međutim, povremeni i nasumični pokušaji čišćenja pojedinih lokacija kontaminiranih opasnim otpadom su uglavnom neuspješni.

Početkom 2004. godine Fabrika deterdženata „Dita“ je prilikom radova u svom dvorištu naišla na deponiju kruksa koja je krajem osamdesetih iskopana na parceli koju danas dijele „Dita“ i nekadašnji HAK I.

Nadležna kantonalna ministarstva su odmah formirala komisiju koja je imala zadatak utvrditi količinu kruksa i predložiti način njegovog odlaganja.

Komisija je predložila da kruks ostane gdje jeste do konačnog rješenja – spaljivanja u termoelektrani ili jednoj od fabrika u Tuzlanskom kantonu, bezbjednog zakopavanja na gradskoj deponiji „Desetine“ ili izvoza iz zemlje. Ništa od toga nije realizovano, a kruks je ostao na starom mjestu.

Pet godina kasnije FMOiT je raspisao poziv da se jave svi koji imaju prijedlog za rješavanje konkretnog problema opasnog otpada. Izabran je prijedlog firme „Kemokop“ za sanaciju kruksa iz dvorišta firmi „Dita“ i HAK I. Sljedeće godine Ministarstvo je raspisalo poziv firmama da taj program sprovedu u djelo.

„Kemokop“ se javio na ovaj poziv, zajedno sa sarajevskim „Reciklonom“ i „Griossom“ iz Gruda. Prema ugovoru vrijednom 846 hiljada maraka, „Grioss“ je bio vodeći partner zadužen za komunikaciju sa Ministarstvom i nadzor nad radovima koje su trebali izvesti tuzlanska i sarajevska firma.

Ministarstvo je za uklanjanje novih količina kruksa iz kruga „Dite“ sklopilo novi ugovor sa „Kemokopom“ godinu dana kasnije.

U ova dva čišćenja iskopano je nešto manje od 600 kubika kruksa, što je četvrtina ukupnog otpada koji je ovdje uskladišten. Firme su trebale preraditi kruks u neopasni otpad i transportovati ga  na komunalnu deponiju u Kalesiji. Međutim, tadašnji direktor kalesijske deponije Osmo Muminović i šef Službe za komunalne poslove i civilnu zaštitu u Općini Kalesija Hazim Halilović tvrde da otpad nije stigao na lokalnu deponiju.

„Iz Općine je to zabranjeno“, rekao je Muminović novinarima CIN-a.

Inspektor za zaštitu okoliša Hajdarević kaže da je svjedočio odvozu kruksa u Kalesiju: „Zato što sam ja to sve organizovao. (…) nije mi jasno što kaže da nema, kad ima sto posto“.

Novinari CIN-a su sa profesorom Đozićem na ovoj deponiji pronašli okamenjene komade kruksa i poslali ih na analizu kojom je utvrđeno da je količina potencijalno kancerogenog kadmija za 60 posto viša od dozvoljenog nivoa.

Šef Ureda ministrice okoliša i turizma FBiH Lukić kaže da je Ministarstvo cijenu i količinu radova na sanaciji kruksa iz Tuzle dogovorilo sa izvođačem na osnovu budžeta raspoloživog za taj projekat.

Kaže da je uklanjanje kruksa utvrđeno kao prioritet jer je firma koja ga je proizvela prestala sa radom pa je otpad ostao nepravilno uskladišten i van kontrole.

Međutim, Lukić nije mogao objasniti zašto je otpad uklanjan samo sa područja fabrike „Dita“, a ne i sa državnog zemljišta. Kaže da se detalja ne može sjetiti jer je iz Ministarstva ovaj spis nestao.

„To je predmet star osam godina koji otvarate, kojeg ovdje nema, koji je neko da li namjerno ili nenamjerno uklonio. I gdje, ja nemam nikakav argument“, kaže Lukić.

Nezbrinuti kruks, živa i zapaljivi gas

Prije nego što ga je počeo zakopavati u dvorištu industrijskog kompleksa, HAK II je svoj kruks odvozio na tadašnju deponiju smeća u naselju Paša Bunar. Ona je sanirana 1998. godine, ali se i dalje koristi kao divlja deponija ovog kraja. Kantonalni i federalni inspektori 2014. i 2016. godine opisuju u svojim izvještajima da su mještani koji prikupljaju otpadno željezo u ovom kraju iskopali burad sa kruksom koji je danima naseljem širio zagušujući smrad.

Nadležne institucije ne mogu utvrditi da li iko upravlja deponijom i ko je vlasnik ovog zemljišta. Općinske, kantonalne i federalne institucije međusobno prebacuju odgovornost pa ovaj problem godinama nema ko da riješi.

„Ne znaš kog uhvatiti ni za glavu ni za rep. Svi od sebe, čim je problem, svi od sebe šutaju, ali onda kažu – inspekcija nek riješi. Koje? Šta sam ja moćan i kako ću ja to riješit’? Nema sile. Ne postoji ta mogućnost“, kaže inspektor za zaštitu okoliša Hajdarević.

Dok je HAK II tokom proizvodnje TDI-ja stvarao i kruks, komšijski HAK I je u svom radu koristio opasnu živu i zapaljivi propilenoksid. Ovaj opasni otpad sa više od 47 tona zapaljivog propilenoksida i 120 buradi žive pomiješane sa zemljom i danas se nalazi u krugu nekadašnje fabrike koju je 2006. godine kupila firma kćerka poljske „Organike“.

Enes Jaganjac je bio vatrogasac u fabrici i novinarima je objasnio da se propilen mora redovno kontrolisati jer je izuzetno zapaljiv ako izađe iz cijevi. Prisjeća se da je propilen bio uzrokom nesreća i dok je fabrika radila:

„Radnik je bio u džemperu koji je sintetički i kako je rukama kren'o, šta li, i čovjek se zapalio. Znači, iskra koju ne vidiš golim okom. (…) Uspjeli smo ga spasit'“.

Bivši radnici kažu da je ovaj opasni otpad ostavljen bez nadzora. Poljski investitor je prema nalogu inspekcije 2014. godine zemlju zagađenu živom počeo pakovati u burad, ali su radove zaustavili bivši radnici kojima nisu isplaćene pune plate pa je otpad još nezbrinut. Jaganjac objašnjava da su to uradili jer je investitor uz čišćenje sjekao i ostatke fabrike što nije smio raditi.

„Par puta smo ih puštali da odu i očiste, a oni nam kradu fabriku“, kaže Jaganjac.

Iz firme „Organika“ nisu odgovarali na pozive novinara.

Zavod za javno zdravstvo FBiH u svom izvještaju o zdravstvenom stanju stanovništva iz juna 2016. godine navodi da je nepropisno uklanjanje opasnog industrijskog i medicinskog otpada jedna od najozbiljnijih prijetnji zdravlju stanovništva.

 

CIN: Uložili milione, dobili zagađenu vodu

Na sarajevskoj deponiji je zbog nemara i nedostatka saradnje nadležnih službi prestala raditioprema vrijedna milione maraka. Stepen zagađenosti vode je visok, a lokalno stanovništvo je zabrinuto zbog utjecaja na zdravlje.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Na rubu sarajevskog naselja Smiljevići živi porodica Kasapović.Pored njihovog doma neuređenim koritomprotiče Lepenički potok koji njima i desetini komšijskih kuća donosi vodu sa sarajevske deponije smeća.

Njihova trinaestogodišnja djevojčica od prije tri godine ima teško oboljenje koštane srži. Ona bi zbog toga trebala imati posebne uslove života i ne bi trebala živjeti kraj deponije.

Na deponiji ne radi prečistač voda, koji je bio u funkciji samo tri mjeseca tokom 2011. godine, pa potok mještanima donosi toksičnu vodu.Samo mali dio otpada se reciklira, a sonde za otplinjavanje, koje su skupljale plinove na deponiji, su uništene prije pet godina.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su otkrili da je u uređenje deponije za dvije decenije uloženoviše od 32 miliona maraka, ali je kontrola potencijalno toksičnih materija i dalje minimalna.Dio opreme je uništen ili propada jer se ne koristina pravi način.Nadležniprebacuju krivicu jedni na druge i kažu da treba još mnogo novca za poboljšanje stanja na deponiji.

U međuvremenu, najmanje petero djece iz kuća u blizini deponije je oboljelood karcinoma, alergija i drugih bolesti. Dvije djevojčice, učenice osnovne škole, su preminule.

Bolesni đaci

Sarajevska deponija „Smiljevići“ je do 1997. godine bila obično odlagalište smeća. Tada je počelo uređenje i do 2011. godine ugrađeni su otplinjivači, novi sistem za regulaciju procjednih voda, kupljeni su buldožeri i druganeophodna opremada „Smiljevići“ postanu moderna deponija.

Tada prestaju ulaganja, a počinju problemi.Kantonalno ministarstvo prostornog uređenja, gradnje i zaštite okoliša i Agencija za vodno područje rijeke Save su 2005. godine kupili sistem procjednih voda za 1,9 miliona maraka, a Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo (KS)je nadgledao izgradnju sistema.

U Kantonalnom javnom komunalnom preduzeću (KJKP)„Rad“, koje upravlja deponijom, kažu da je sistem neupotrebljiv, ali da nisu učestvovali ni u nabavci ni u izradi projektne dokumentacije. Direktor „Rada“Selim Babić kaže da nikadanije potpisao danjegovo preduzeće preuzima postrojenje„zato što ne daje rezultate prečišćavanja onakve kakvisu traženi projektnim zadatkom“.

Sistem je pušten u rad 2011. godine. Trimjeseca kasnije se pokvario. „Pa zato što nisu mogle ove membrane da vrše to prečišćavanje.Došlo do zagušenja“, kaže Babić, odbijajući da je „Rad“ odgovoran za kvar.

Građevinski inžinjer iz Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo Fuad Babić, koji je rukovodio projektom,kaže za CIN da je problem bio u različitim vrstama otpada koji je odlagan na deponiju:

„Nažalost, kako se od kliničkog otpada, od animalnog otpada, od svega što se može bacati na Kantonu, baca gore, neuspjeh je bio neminovan.“

Prošle godine je ovaj sistem očišćen od mulja, a na deponiji „Smiljevići“ bi ovog ljeta trebao biti testiran novi uređaj za pročišćavanje otpadnih voda.

U međuvremenu, vode sa deponije se bez prečišćavanja slijevaju u Lepenički potok koji teče pored desetina kuća prije ušća u rijeku Bosnu.U jednoj od njih žive Kasapovići i njihova trinaestogodišnja djevojčica. Ona je prije tri godine oboljela od aplastične anemije, teške bolesti koštane srži. DoktoricaKliničkog centra Univerziteta u Sarajevu je u njenom nalazu napisala da bi se sa nadležnim organima trebala razmotriti mogućnost sanacije ili izmještanja deponije.

Djevojčicinotac Selmir je sa tim mišljenjem otišao kod direktora „Rada“ Selima Babića.

„Primila me njegova tajnica i tu su mi se nasmijali i rekli su zašto sam napravio kuću u blizini deponije“, prisjeća se Kasapović, dodavši,„prvo tad ja nisam znao da je to deponija. Druga stvar, takva sudbina bila“.

Većina kuća je napravljena bez dozvolei nadležni često podsjećaju na to kada se mještani požale na deponiju. Mještani su krajem 2016. godine protestvovali, zahtijevajući poboljšanje uslova na deponiji.

„Imali su nešto sluha, nešto su uradili gore na ovom smetljištu, ali nije dovoljno. Ostali su tragovi. Kod djece najviše, kod mlađih, a naročito kod starijih, da ne govorim“, priča mještanin Ahmo Ahmetspahić.

U baštama ovog kraja skoro ništa ne uspijeva, a mještani misleda je to zbog Lepeničkog potoka.

„Još popodne kad oni puste odozgo, petkom naročito, kad puste vodu nekakvu crnu, pa to je haos! To smrdi, to zaudara“, kaže Ahmetspahić.

Tik uz deponiju živi Dževad Muharemović. Kaže da su mu prošle godine rodile crne jabuke i trešnje iod tada više ništa ne uzgaja na 12 duluma zemlje. Kaže da je teško izdržati mirise sa deponije.

„Otpadaju trepavice i dlačice iz nosa. Bježim u kuću, sakrivam se, zatvaram vrata i prozore jer je nemoguće disati taj zrak“, opisuje Muharemović život u blizini deponije.

Deponiju okružuju naselja Buča Potok, Smiljevići, Zabrđe i Briješće.U mnogim domovimaovih naselja ima bolesnih. Ovi ljudi najčešće obolijevaju od karcinoma, bolesti disajnih puteva i krvi. Većina njih misli da je uzrok zagađenje sa deponije, ali svoje slutnje ne mogu dokazati jer su za to potrebna kompleksna istraživanja koja još niko nije uradio.

Tokom prethodnih godina oboljelo je najmanje petero djece. Dvije djevojčice su preminule.

Bolesna djeca su učenici osnovnih škola „Sokolje“ i „Behaudin Selmanović“ u Briješću. U prvom polugodištu ove školske godine u OŠ „Sokolje“ koja broji 749 đaka bilo je 14.658 izostanaka zbog bolesti.

Direktor Bećir Hasanović kaže da je to veliki broj izostanaka i da u ovoj školi mnogo djece ima problema sa disajnimorganima.

Zdravstvene ustanove ne vode statistiku o ovim oboljenjima po naseljima pa nema ni zvaničnog stava institucijao zdravstvenom stanju stanovništva oko sarajevske deponije.

Životinjski otpad

Na „Smiljeviće“ svaki dan stigne oko 550 tona smeća koje bi trebalo, isključivo,biti kućni otpad, ali na ovoj deponiji ima svega.

Otpad bi trebao biti recikliran u reciklažnom dvorištu i sortirnici prije nego što stigne do mjestagdje se odlaže. U dvorište je uloženo 600.000 maraka i trebalo bi uskoro biti otvoreno dok se u sortirnici, vrijednoj800 hiljada maraka, odvajaju dijelovi otpada koji mogu opet biti upotrijebljeni. Međutim, postrojenje ne radi punim kapacitetom jer je za to potrebno na deponiju dovoziti već razvrstan otpad.

Stručnjaci kažu da je reciklaža najefikasnija ako je rade građani pri bacanju smeća. Međutim,„Rad“nema novca za dovoljan broj kontejnera.

Dok su novinari razgovarali sa upravnikom Abidom Mulaomerovićem, na deponiju jestigao kamion životinjskog otpada iz mesne industrije. Iako se takav otpad ne bi trebao odlagati ovdje, Mulaomerović kaže da imaju naredbu veterinarske inspekcije da ga ipak prihvate:

„Jer, gdje će ga? Kuda s njim? (…) Možda je bolje ovdje nego u korito rijeke“, Kaže Mulaomerović i objašnjava da je ovo veliki problem deponije za kojinema rješenja.

Ovakav otpad trune i otpušta plinove. Zbog toga je 2001. godine napravljen sistem sondi koje su ih skupljale i od njih pravile struju koju su koristili građani Sarajeva.Ovaj sistem je uništen prije pet godina prilikom iskopavanjau potrazi za tijelima ubijenih u ratu kojejerađeno po nalogu Tužilaštva BiH. Inžinjer Babić kaže da su bez konsultacija sa Zavodom za izgradnju KS počeli da rade. Zbog toga je Zavod tražio nadoknadu štete koja još nije plaćena.

„Mi smo tražili u startu 650 hiljada.Međutim, kad smo utvrdili stepen oštećenja plinskih instalacija,to je preko miliona“, kaže Fuad Babić.

U Tužilaštvu BiH nisu htjeli o ovoj temi razgovaratisa novinarima CIN-a. Umjesto toga su poslali kratak odgovor u kojem sunapisali da će snositi troškove popravke kako bi se sve dovelo „u stanje u kome se nalazilo prije ekshumacije“. Nisu rekli kada će se to desiti i zašto se godinama čeka.

Svi sagovornici CIN-a kažu da je za redovno održavanje deponije potrebno mnogo novca koji se dobija tek kada se usaglase sve nadležne kantonalne institucije.Direktor „Rada“ Babić objašnjava da oni u tom procesu mogu samo čekati, jer zavise od drugih:

„(…) mora se uložiti da biste imali rezultat ovdje. A kod nas se ulaže minorno, a traži se da bude ko u Evropi“.

On kaže da je od ministarstvatražio novac za deponiju, ali je Vlada KS imala druge prioritete. Bivši kantonalni ministar okoliša Zlatko Petrović objasnio je novinarima CIN-a da se posljednjih godina novac ne ulaže kao ranije, jer su budžetska sredstva preorijentisana zapotrebe drugih ministarstava.

Stručnjaci kažu da je za osnovno održavanje sarajevske deponije potrebno oko dva miliona maraka godišnje. Bivši premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković kaže za CIN da bi se taj novac mogao obezbijediti: „Znam da je budžet Kantona takav da se čak i rebalansom Vlade može za tili čas naći nekoliko miliona koji su vjerovatno potrebni“.

U njegovom mandatu u posljednje dvije godine Vlada je za deponijudala više od dva miliona maraka.

Vode iz deponije „Smiljevići“ suznačajan zagađivač sliva Save.Svaki mjesec se radi kontrola kvalitetavode i vazduha te ispitivanje buke u Smiljevićima. Rezultati za vodu godinama imaju „crvenu“ oznaku, odnosno pokazuju visoko zagađenje. Zbog zagađenja KJKP„Rad“Agenciji za vodno područje Save svake godine plati u prosjeku između 20 i 30 hiljada maraka penala. „Rad“je za 15 godina po ovom osnovu platio više od 407 hiljada KM.

Mještane najviše brine to što ih sve više obolijeva pa kažu da će nastaviti tražiti od nadležnih sređivanje deponije.„Dešavaju se misteriozne smrti pojedinih ljudi koje niko ne može ustanoviti čime su izazvane.No, međutim, niko nema ni prava ni osnova da kaže da je to prouzrokovano samom deponijom,ali je činjenica da se dešavaju i obolijevanja i smrtni slučajevi“, kaže mještanin Dževad Muharemović.

CIN: “Privatnici profitirali donirajući bolnicama”

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Najmanje sedam privatnih firmi za prodaju medicinske opreme je bolnicama doniralo medicinske aparate i tako sebi osiguralo milionske poslove.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) otkriva da ove donacije osiguravaju pobjedu donatora na tenderima za reagense bez kojih aparati ne mogu raditi. Ti ugovori donose firmama poslove koji su višestruko vrijedniji od poklonjenih aparata.

Tokom osam godina bolnice su dobile laboratorijsku opremu vrijednu 2,2 miliona maraka da bi nakon toga zaključile ugovore o nabavci reagensa i potrošnog materijala od skoro 14,7 miliona maraka. Firme su ugovore o nabavkama, bez konkurencije, sklopile sa sedam bolnica.

U Agenciji za javne nabavke Bosne i Hercegovine (BiH) kažu da ovakav način nabavke nije u skladu sa zakonom koji predviđa jednak tretman za sve dobavljače. Oni smatraju da zdravstvene ustanove imaju obavezu ispitati tržište u vezi sa nabavkom potrošnog materijala koji ide uz donirani aparat. Međutim, takva obaveza nije jasno definisana zakonom pa se u praksi i ne primjenjuje.

Ponuda reagensa prije donacije aparata

„Medicom“ iz Bijeljine je u augustu 2016. godine donirao lokalnoj bolnici „Sveti vračevi“ aparat za laboratorijsku analizu krvi, hormona i tkiva. Vrijednost ovog aparata američkog proizvođača „Abbott“ je oko 250.000 KM, a donatoru se ta donacija ubrzo višestruko isplatila. U narednih godinu dana „Medicom“ je sa ovom bolnicom zaključio tri ugovora o nabavci reagensa potrebnih za rad aparata, vrijedna skoro 678.000 maraka.

Do prvog ugovora „Medicom“ je došao 2016. godine tako što je obavijestio direktora o namjeri doniranja aparata bolnici. On im je odgovorio pozivom na pregovore o kupovini reagensa. Nakon toga „Medicom“ je donirao aparat, a bolnica nabavila reagense. Pregovaračkim postupkom ih je nastavila kupovati od „Medicoma“ i naredne godine.

Iz Agencije za javne nabavke BiH objašnjavaju da se nabavka na taj način može provesti samo ako ne postoji drugi ponuđač.

„To nije situacija kada ugovorno tijelo ne zna za bilo kakav alternativni izbor, to je situacija kada alternativni izbor uistinu ne postoji“, navode iz Agencije za javne nabavke BiH.

CIN je otkrio da na području BiH ima više distributera „Abbottovih“ proizvoda. Međutim, oni međusobno nisu konkurencija jer je „Abbott“ dao „Medicomu“ zastupništvo za područje Republike Srpske (RS) dok takav status ima više firmi u Federaciji BiH (FBiH).

Predstavnik ovog proizvođača u BiH Elmir Mešinović objasnio je novinarima CIN-a praksu: „Neko od tih distributera mora da kupi aparat, da napravi neku početnu investiciju za neku bolnicu gdje bi se instalirao i on je na osnovu toga stekao neki ekskluzivitet za tu bolnicu“.

Kaže da to može utjecati na cijenu reagensa koja nije identična kod svih distributera „Abbottove“ robe. „Razliku vam kreira distributer gdje, vjerovatno, tu početnu investiciju kupovine aparata mora ukalkulisati“, pojašnjava Mešinović. Objašnjava da cijenu reagensa određuje i količina koju u bolnici troše: „Tamo gdje je veća potrošnja, vjerovatno su niže cijene“.

Slavko Marković, pomoćnik direktora bijeljinske bolnice, kaže da se bolnica nije obavezala da će od „Medicoma“ kupovati reagense za donirani aparat. Međutim, kupuje ih jer je ova firma zastupnik za „Abbottove“ reagense u RS-u. „Nije on donirao to zato što on nas voli nego zbog svog profita“, kaže Marković, dodajući da u biznisu nema ljubavi.

Miroslav Vidojević iz „Medicoma“ kaže da se za pojedine analize na doniranoj opremi mogu koristiti i reagensi drugog proizvođača, ali da u tom slučaju nema garancije da će rezultati biti tačni. „Kada vi isporučite zamjenske reagense, treba da stojite iza tih rezultata. Niko od ovih proizvođača neće da stane iza svojih rezultata kontrola i kalibracija“, kaže predstavnik „Medicoma“.

Lejla Hasanbegović u svojoj laboratoriji „BiH Medicinski laboratorij“ nikada nije imala ovaj aparat. Kaže da je on veliki potrošač jer im reagensi dolaze u velikom pakovanju, a moraju se brzo potrošiti jer inače propadaju. Ona smatra da se zbog skupih reagensa ne isplati uzeti donirani aparat: „Možete kupiti polovan ili ne znam kakav aparat za vrlo manju cijenu i onda ćete imati reagense od nekog normalnog dobavljača po normalnoj cijeni”, kaže Hasanbegović.

Marković iz bijeljinske bolnice smatra da je bolje aparat kupiti, ali da bolnica za to nema para: „Mi sada nemamo nijednog razloga da mi budemo nezadovoljni“. Prema Markovićevim riječima bolnica nema namjeru prihvatati eventualne nove ponude donacija sličnih aparata koji bi mogli biti konkurencija postojećim: „Nemamo potrebe ako nas ovo zadovoljava kvalitetom“.

Donacije iz interesa

Bolnica „Gradiška“ je u februaru 2014. godine prihvatila donaciju firme „BROMA BEL“ iz Banje Luke. Donirani aparat francuskog proizvođača „Biomerieux“ je vrijedan oko 40.000 KM i namijenjen je za različite krvne pretrage, tumorske markere i hormone.

Aleksandra Pejčić, šefica Laboratorije, kaže da bolnica ima veće potrebe za analizama nego što aparat pruža.

„Nismo mi nikoga tjerali da uzme te aparate”, kaže Daliborka Javor, direktorica „BROMA BELA“. Ona kaže da je aparat doniran zbog dobrog poslovanja s bolnicom. Naime, bolnica je u to vrijeme koristila drugi aparat istog proizvođača koji je od „BROMA BELA“ kupila prije deset godina.

Javor kaže da bolnica nije imala obavezu kupovati reagense od ovog dobavljača. Međutim, bez reagensa aparat nije iskoristiv. Tadašnji direktor bolnice Vlado Marjanović je nakon primljene donacije potpisao s njom ugovore o nabavci potrošnih materijala za donirani aparat, vrijedne oko 152.000 KM. Nabavka je provedena otvorenim postupkom u kojem je svaki zainteresirani ponuđač mogao dostaviti ponudu. Međutim, jedino se javio „BROMA BEL“ kao ovlašteni distributer za nabavku reagensa ovog proizvođača za područje RS-a.

Pejčić kaže da su kupljene reagense trošili i na doniranom, ali i na aparatu koji su ranije kupili. „Možda ja i mogu staviti drugi reagens unutra, ali ako ja nešto spržim, pokvarim, niko neće iza mene stati. Direktoru ću biti kriva zato što sam mu uništila aparat, a servisera neću moći dobiti zato što (…) nisam igrala kako je proizvođač rekao“, kaže Pejčić.

Tenderska dokumentacija koju je prikupio CIN pokazuje da je ova bolnica zaključivala ugovore o nabavci reagensa za ovaj aparat u većem iznosu od planiranog: u 2015. godini nabavka je bila viša za 2.790KM, a iduće godine za oko 38.000 KM.

Veći iznos od planiranog mogao je biti osnov za poništenje postupka nabavke, budući da je bolnica tražila ekonomski najpovoljniju ponudu. Međutim, poništenje nabavke za bolnicu nije rješenje jer drugog dobavljača za ovaj aparat na području RS-a nema. Aktuelni direktor bolnice Mirko Manojlović kaže da bolnica ima veće zahtjeve za laboratorijske pretrage i da je teško napraviti dobru procjenu potrošnje na godišnjem nivou.

Javor kaže da cijena zavisi od korisnika do korisnika. Ona negira da se u cijene reagensa ugrađuje i cijena aparata, ali potvrđuje da su donacije poslovna odluka: „Naravno da je postojao poslovni interes da, ako radimo s nekom ustanovom određeni promet, zašto da ne doniramo?“

Korica kruha vrijedna stotine hiljada maraka

U nekim slučajevima firme najprije bolnicama ustupe opremu na korištenje, a zatim je doniraju. Tako je bilo sa aparatom američkog proizvođača „Beckman Coulter“ za analizu tumorskih markera i hormona koju je mostarski „Inel-Med“ 2010. godine ustupio Kantonalnoj bolnici u Travniku. Aparat je korišten pet godina, a onda ga je „Inel-Med“ predstavio kao donaciju vrijednu 1.000 KM. U međuvremenu, bolnica je od mostarske firme kupovala reagense za taj aparat. „I kroz takav način posla oni su taj aparat isplatili“, kaže direktor travničke bolnice Mirsad Granov.

Posao je nastavljen i nakon donacije. „Inel-Med“ je s bolnicom zaključio dva ugovora o kupoprodaji reagensa za ovaj aparat, vrijedna oko 320.000 KM. Predstavnik uprave „Inel-Meda“ Marko Tadić za CIN kaže: „Mi nismo prekršili nikakav zakonski propis. Mi se samo borimo da osvojimo koricu kruha na ovome svemu“.

Ugovori su sklopljeni nakon pregovaračkih postupaka bez javnog obavještenja o nabavci zbog, kako su u ugovoru naveli, „ekskluzivnih prava“.

Ni u ovom slučaju „Inel-Med“ nije ekskluzivni dobavljač ove opreme u BiH. Pored njih distribucijom se bavi i „Makler RS“ iz Banje Luke. Međutim, distributeri su podijelili teritoriju.

„Mi smo zaduženi za Republiku Srpsku, a „Inel-Med“ je za Federaciju, tako da mi, jednostavno, tamo gdje oni praktično posluju, ne možemo da se javljamo“, rekao je predstavnik „Maklera“ Jovan Krstić.

 

Translate »