Oznaka: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Krug nekadašnjeg giganta predratne hemijske industrije u Tuzli izgleda kao scenografija za postapokaliptični film. Vegetacija osvaja ostatke betonskih građevina i puteva koji su povezivali pogone i skladišta „Hlor alkalnog kombinata“ (HAK) I i II. U ovim zgradama su se proizvodili poliol i toluendiizocijanat (TDI), osnovni elementi za proizvodnju spužve i pur-pjene. Dijelove industrijskih postrojenja koje novi vlasnici još nisu isjekli i prodali danas iskopavaju skupljači otpadnog željeza. Nepripremljeni, sreću se sa neosiguranim opasnim otpadom nekadašnjeg proizvođača koji im je ostavljen nadohvat ruke.

U zgradi bez vrata i prozora je 120 buradi napunjenih mješavinom zemlje i žive. Bijele breze nadvisuju velike metalne tankove i splet cijevi u kojima su tone eksplozivnog propilenoksida, a potencijalno kancerogeni kruks je zakopan po cijelom krugu.

Tridesetogodišnji Aldin Bejhanović priča kako je sa ocem i stricem prekopavao ovu zemlju u potrazi za metalom:

„Da prehranimo se i porodica i mi. (…) Ventile gusane u cijevima u šahtovima skidali, bilo je posla, ali je došlo nakon nekog vremena da su se bačve ovdje kopale. Počelo je smrdit'“.

Smrad je dolazio od kruksa, toksičnog industrijskog otpada koji liči na katran.

„Smrdilo je jako da je klalo za oči, nije se moglo izdržat’. (…) Neko sam vrijeme prest'o, ali smo kasnije došli opet ja i otac i komšija i vadili cijevi. I tu smo našli. Nismo znali da je to otrov, nije bilo ni obilježeno mjesto“, opisuje Bejhanović.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su poslali uzorak ove zemlje na analizu. Rezultati su pokazali da je u njoj višestruko povećano prisustvo teških metala, opasnih po zdravlje.

Bejhanović je prije četiri godine dobio emboliju pluća – začepljenje arterija koje vode krv do ovog organa. Postoji nekoliko uzroka ove bolesti, a među njima je i trovanje.

„Prilikom saginjanja me gušilo i trpio sam jedno 14 dana, mislio sam da su cigare. Al’ kad me je uhvatilo i bacilo i kad je crnilo na oči udarilo, nisam mog'o doći do kola svojih“, prisjeća se ovaj mladi Tuzlak.

Njegov otac je 2016. godine umro od raka pluća, a stric je stradao godinu dana kasnije, režući ventil na instalacijama u krugu fabrike. Kada je izgubio svijest nakon udisanja plina iz cijevi, odvezli su ga u bolnicu i tamo je umro nakon petnaestak dana.

„Izgorila mu pluća“, kaže Bejhanović koji se više nije vraćao u krug HAK-a.

„Pa trebali su očistiti ovo zemljište od otrova. Čim je napuštena firma, trebali su i to izvući za sobom – svoj otrov. (…) Može ih hiljadu doći i oboliti od iste situacije“, komentariše Bejhanović.

Nadležno Federalno ministarstvo okoliša i turizma (FMOiT) nema pouzdane i kompletne podatke o vrstama i količinama opasnog otpada niti zna gdje su sve „crne tačke“ – mjesta zagađena opasnim otpadom. Kako nikada nije urađen plan upravljanja opasnim otpadom koji je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) od njih očekivala, tako ni Ministarstvo ne može odrediti prioritete saniranja kritičnih odlagališta niti planirati potreban novac.

Ipak, Ministarstvo je dalo skoro 850 hiljada maraka za uklanjanje dijela kruksa u Tuzli. Za uklanjanje kompletne deponije nije bilo dovoljno novaca.

Kopanje po vlastitom grobu

Porodica Bejhanović je kopala na zemljištu postrojenja HAK II u kojem je nivo tri teška metala visoko iznad zakonom dozvoljene granice. To je dokazala analiza Instituta za kvalitet, standardizaciju i ekologiju TQM iz Lukavca kojeg je CIN u maju ove godine angažovao da ispita uzorak uzet na ovom tlu.

Profesor na Tehnološkom fakultetu u Tuzli Abdel Đozić je pristao da sa novinarima CIN-a ode u krug fabrike kako bi zajedno pronašli i, u skladu sa pravilima, predali uzorak na analizu.

Rezultati su pokazali da je količina nikla skoro osam puta veća od dozvoljenog dok su količine kadmija i arsena premašile dozvoljenu granicu za 40, odnosno 60 procenata.

„Moramo znati da je arsen kralj otrova. To je najtoksičniji teški metal koji postoji. (…) Kadmij – on nema esencijalne funkcije u našem organizmu. Naš organizam ga ne treba ni u bilo kojim biološkim funkcijama i on se taloži u kostima i oštećuje jetru i mozak“, objašnjava profesor Đozić, zaključujući da je ovo tlo „izraženo kontaminirano toksičnim teškim metalima“.

U blizini industrijskog kruga su kuće i poljoprivredna dobra naselja Hudeč, Nikešići i Husino. Vjetar ovamo brzo donosi otrovne čestice sa odlagališta. Sa kišom dio kruksa dolazi i do podzemnih voda, potoka i rijeka koje ga nose i do udaljenijih mjesta.

Izlaganje ovim toksičnim metalima može izazvati zdravstvene probleme koji su opasni po život: rak disajnih puteva, pluća i kože, alergije te kardiovaskularne i bubrežne bolesti.

Inspektor za zaštitu okoliša Kantonalne uprave za inspekcijske poslove u Tuzli Muamer Hajdarević je ranije radio u ovim postrojenjima na poslovima zaštite. Kaže da je očvrsnuti kruks zakopavan po cijelom dvorištu kruga, a korišten je i kao posipni materijal za ravnanje puteva i vododerina u dijelu fabrike ispod naselja Husino.

„Znači, ima ga svuda. I to je priča o kruksu“, zaključuje Hajdarević.

U danima kada je HAK II radio punom parom, proizvodio je skoro devet tona kruksa dnevno i on je, uglavnom, spaljivan u peći za uništavanje otpadnih voda. Kada bi ona bila van upotrebe, ovaj opasni otpad je zakopavan u krugu fabrike. Manji dio je spaljivan i u tuzlanskoj „Termoelektrani“.

Lokalne vlasti su krajem osamdesetih godina tražile od uprave postrojenja HAK I i HAK II da izgrade deponiju kruksa unutar fabrike. Kruks koji nije mogao biti spaljen u pećima je do tada odlagan na gradsku deponiju, ali kako je to inspekcija zabranila, iskopana je jama na površini od oko hiljadu kvadrata sa drenažnim kanalima za odvod vode. Tu je, u skladu sa tadašnjim pravilima, uskladišteno nešto više od 2,3 hiljade kubika kruksa, što je dovoljno da se skoro do vrha napuni olimpijski bazen.

Neuspješni pokušaji ministarstva

Strategijom zaštite okoliša FBiH za period 2008-2018. godine i Planom upravljanja otpadom za period 2012-2017. godine federalne vlasti su zacrtale više ciljeva upravljanja opasnim otpadom: planirana je izgradnja deponija za privremeno i trajno odlaganje opasnog otpada, uspostavljanje registra vrsta i količina opasnog otpada, osposobljavanje industrijskih spalionica, uvođenje naknada koje bi motivisale firme da manje proizvode otpad te sanacija polovine lokacija na kojima je neadekvatno zbrinut. Ove godine ističe vrijeme planirano za realizaciju ciljeva Strategije, a oni nisu ostvareni.

U Federalnom ministarstvu okoliša i turizma pokušali su uspostaviti registar zagađivača u FBiH pa su 2010. godine kupili softver i deset kompjutera za kantonalna ministarstva, plativši ih nešto više od 320.000 KM. Šef Ureda ministrice okoliša i turizma FBiH Tomislav Lukić kaže da sistem ne funkcioniše jer ministri sedam godina nisu ulagali u njegovo održavanje.

U posljednjih deset godina ovo ministarstvo je dalo najmanje 2,47 miliona maraka za više projekata sanacija opasnog otpada.

Do 2011. godine je urađena djelimična sanacija sedam „crnih tačaka“: vojnog otpada iz tvornice „Soko“ iz Mostara, otpadnog ulja iz Tvornice transformatora „Energoinvest“ iz Visokog, starih lijekova u Hercegovačko-neretvanskom kantonu i Kantonu 10, hemikalija iz Rudnika olova i cinka „Vareš“, otpada iz kožare „Livno“ te kruksa u Tuzli. Međutim, povremeni i nasumični pokušaji čišćenja pojedinih lokacija kontaminiranih opasnim otpadom su uglavnom neuspješni.

Početkom 2004. godine Fabrika deterdženata „Dita“ je prilikom radova u svom dvorištu naišla na deponiju kruksa koja je krajem osamdesetih iskopana na parceli koju danas dijele „Dita“ i nekadašnji HAK I.

Nadležna kantonalna ministarstva su odmah formirala komisiju koja je imala zadatak utvrditi količinu kruksa i predložiti način njegovog odlaganja.

Komisija je predložila da kruks ostane gdje jeste do konačnog rješenja – spaljivanja u termoelektrani ili jednoj od fabrika u Tuzlanskom kantonu, bezbjednog zakopavanja na gradskoj deponiji „Desetine“ ili izvoza iz zemlje. Ništa od toga nije realizovano, a kruks je ostao na starom mjestu.

Pet godina kasnije FMOiT je raspisao poziv da se jave svi koji imaju prijedlog za rješavanje konkretnog problema opasnog otpada. Izabran je prijedlog firme „Kemokop“ za sanaciju kruksa iz dvorišta firmi „Dita“ i HAK I. Sljedeće godine Ministarstvo je raspisalo poziv firmama da taj program sprovedu u djelo.

„Kemokop“ se javio na ovaj poziv, zajedno sa sarajevskim „Reciklonom“ i „Griossom“ iz Gruda. Prema ugovoru vrijednom 846 hiljada maraka, „Grioss“ je bio vodeći partner zadužen za komunikaciju sa Ministarstvom i nadzor nad radovima koje su trebali izvesti tuzlanska i sarajevska firma.

Ministarstvo je za uklanjanje novih količina kruksa iz kruga „Dite“ sklopilo novi ugovor sa „Kemokopom“ godinu dana kasnije.

U ova dva čišćenja iskopano je nešto manje od 600 kubika kruksa, što je četvrtina ukupnog otpada koji je ovdje uskladišten. Firme su trebale preraditi kruks u neopasni otpad i transportovati ga  na komunalnu deponiju u Kalesiji. Međutim, tadašnji direktor kalesijske deponije Osmo Muminović i šef Službe za komunalne poslove i civilnu zaštitu u Općini Kalesija Hazim Halilović tvrde da otpad nije stigao na lokalnu deponiju.

„Iz Općine je to zabranjeno“, rekao je Muminović novinarima CIN-a.

Inspektor za zaštitu okoliša Hajdarević kaže da je svjedočio odvozu kruksa u Kalesiju: „Zato što sam ja to sve organizovao. (…) nije mi jasno što kaže da nema, kad ima sto posto“.

Novinari CIN-a su sa profesorom Đozićem na ovoj deponiji pronašli okamenjene komade kruksa i poslali ih na analizu kojom je utvrđeno da je količina potencijalno kancerogenog kadmija za 60 posto viša od dozvoljenog nivoa.

Šef Ureda ministrice okoliša i turizma FBiH Lukić kaže da je Ministarstvo cijenu i količinu radova na sanaciji kruksa iz Tuzle dogovorilo sa izvođačem na osnovu budžeta raspoloživog za taj projekat.

Kaže da je uklanjanje kruksa utvrđeno kao prioritet jer je firma koja ga je proizvela prestala sa radom pa je otpad ostao nepravilno uskladišten i van kontrole.

Međutim, Lukić nije mogao objasniti zašto je otpad uklanjan samo sa područja fabrike „Dita“, a ne i sa državnog zemljišta. Kaže da se detalja ne može sjetiti jer je iz Ministarstva ovaj spis nestao.

„To je predmet star osam godina koji otvarate, kojeg ovdje nema, koji je neko da li namjerno ili nenamjerno uklonio. I gdje, ja nemam nikakav argument“, kaže Lukić.

Nezbrinuti kruks, živa i zapaljivi gas

Prije nego što ga je počeo zakopavati u dvorištu industrijskog kompleksa, HAK II je svoj kruks odvozio na tadašnju deponiju smeća u naselju Paša Bunar. Ona je sanirana 1998. godine, ali se i dalje koristi kao divlja deponija ovog kraja. Kantonalni i federalni inspektori 2014. i 2016. godine opisuju u svojim izvještajima da su mještani koji prikupljaju otpadno željezo u ovom kraju iskopali burad sa kruksom koji je danima naseljem širio zagušujući smrad.

Nadležne institucije ne mogu utvrditi da li iko upravlja deponijom i ko je vlasnik ovog zemljišta. Općinske, kantonalne i federalne institucije međusobno prebacuju odgovornost pa ovaj problem godinama nema ko da riješi.

„Ne znaš kog uhvatiti ni za glavu ni za rep. Svi od sebe, čim je problem, svi od sebe šutaju, ali onda kažu – inspekcija nek riješi. Koje? Šta sam ja moćan i kako ću ja to riješit’? Nema sile. Ne postoji ta mogućnost“, kaže inspektor za zaštitu okoliša Hajdarević.

Dok je HAK II tokom proizvodnje TDI-ja stvarao i kruks, komšijski HAK I je u svom radu koristio opasnu živu i zapaljivi propilenoksid. Ovaj opasni otpad sa više od 47 tona zapaljivog propilenoksida i 120 buradi žive pomiješane sa zemljom i danas se nalazi u krugu nekadašnje fabrike koju je 2006. godine kupila firma kćerka poljske „Organike“.

Enes Jaganjac je bio vatrogasac u fabrici i novinarima je objasnio da se propilen mora redovno kontrolisati jer je izuzetno zapaljiv ako izađe iz cijevi. Prisjeća se da je propilen bio uzrokom nesreća i dok je fabrika radila:

„Radnik je bio u džemperu koji je sintetički i kako je rukama kren'o, šta li, i čovjek se zapalio. Znači, iskra koju ne vidiš golim okom. (…) Uspjeli smo ga spasit'“.

Bivši radnici kažu da je ovaj opasni otpad ostavljen bez nadzora. Poljski investitor je prema nalogu inspekcije 2014. godine zemlju zagađenu živom počeo pakovati u burad, ali su radove zaustavili bivši radnici kojima nisu isplaćene pune plate pa je otpad još nezbrinut. Jaganjac objašnjava da su to uradili jer je investitor uz čišćenje sjekao i ostatke fabrike što nije smio raditi.

„Par puta smo ih puštali da odu i očiste, a oni nam kradu fabriku“, kaže Jaganjac.

Iz firme „Organika“ nisu odgovarali na pozive novinara.

Zavod za javno zdravstvo FBiH u svom izvještaju o zdravstvenom stanju stanovništva iz juna 2016. godine navodi da je nepropisno uklanjanje opasnog industrijskog i medicinskog otpada jedna od najozbiljnijih prijetnji zdravlju stanovništva.

 

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Najmanje sedam privatnih firmi za prodaju medicinske opreme je bolnicama doniralo medicinske aparate i tako sebi osiguralo milionske poslove.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) otkriva da ove donacije osiguravaju pobjedu donatora na tenderima za reagense bez kojih aparati ne mogu raditi. Ti ugovori donose firmama poslove koji su višestruko vrijedniji od poklonjenih aparata.

Tokom osam godina bolnice su dobile laboratorijsku opremu vrijednu 2,2 miliona maraka da bi nakon toga zaključile ugovore o nabavci reagensa i potrošnog materijala od skoro 14,7 miliona maraka. Firme su ugovore o nabavkama, bez konkurencije, sklopile sa sedam bolnica.

U Agenciji za javne nabavke Bosne i Hercegovine (BiH) kažu da ovakav način nabavke nije u skladu sa zakonom koji predviđa jednak tretman za sve dobavljače. Oni smatraju da zdravstvene ustanove imaju obavezu ispitati tržište u vezi sa nabavkom potrošnog materijala koji ide uz donirani aparat. Međutim, takva obaveza nije jasno definisana zakonom pa se u praksi i ne primjenjuje.

Ponuda reagensa prije donacije aparata

„Medicom“ iz Bijeljine je u augustu 2016. godine donirao lokalnoj bolnici „Sveti vračevi“ aparat za laboratorijsku analizu krvi, hormona i tkiva. Vrijednost ovog aparata američkog proizvođača „Abbott“ je oko 250.000 KM, a donatoru se ta donacija ubrzo višestruko isplatila. U narednih godinu dana „Medicom“ je sa ovom bolnicom zaključio tri ugovora o nabavci reagensa potrebnih za rad aparata, vrijedna skoro 678.000 maraka.

Do prvog ugovora „Medicom“ je došao 2016. godine tako što je obavijestio direktora o namjeri doniranja aparata bolnici. On im je odgovorio pozivom na pregovore o kupovini reagensa. Nakon toga „Medicom“ je donirao aparat, a bolnica nabavila reagense. Pregovaračkim postupkom ih je nastavila kupovati od „Medicoma“ i naredne godine.

Iz Agencije za javne nabavke BiH objašnjavaju da se nabavka na taj način može provesti samo ako ne postoji drugi ponuđač.

„To nije situacija kada ugovorno tijelo ne zna za bilo kakav alternativni izbor, to je situacija kada alternativni izbor uistinu ne postoji“, navode iz Agencije za javne nabavke BiH.

CIN je otkrio da na području BiH ima više distributera „Abbottovih“ proizvoda. Međutim, oni međusobno nisu konkurencija jer je „Abbott“ dao „Medicomu“ zastupništvo za područje Republike Srpske (RS) dok takav status ima više firmi u Federaciji BiH (FBiH).

Predstavnik ovog proizvođača u BiH Elmir Mešinović objasnio je novinarima CIN-a praksu: „Neko od tih distributera mora da kupi aparat, da napravi neku početnu investiciju za neku bolnicu gdje bi se instalirao i on je na osnovu toga stekao neki ekskluzivitet za tu bolnicu“.

Kaže da to može utjecati na cijenu reagensa koja nije identična kod svih distributera „Abbottove“ robe. „Razliku vam kreira distributer gdje, vjerovatno, tu početnu investiciju kupovine aparata mora ukalkulisati“, pojašnjava Mešinović. Objašnjava da cijenu reagensa određuje i količina koju u bolnici troše: „Tamo gdje je veća potrošnja, vjerovatno su niže cijene“.

Slavko Marković, pomoćnik direktora bijeljinske bolnice, kaže da se bolnica nije obavezala da će od „Medicoma“ kupovati reagense za donirani aparat. Međutim, kupuje ih jer je ova firma zastupnik za „Abbottove“ reagense u RS-u. „Nije on donirao to zato što on nas voli nego zbog svog profita“, kaže Marković, dodajući da u biznisu nema ljubavi.

Miroslav Vidojević iz „Medicoma“ kaže da se za pojedine analize na doniranoj opremi mogu koristiti i reagensi drugog proizvođača, ali da u tom slučaju nema garancije da će rezultati biti tačni. „Kada vi isporučite zamjenske reagense, treba da stojite iza tih rezultata. Niko od ovih proizvođača neće da stane iza svojih rezultata kontrola i kalibracija“, kaže predstavnik „Medicoma“.

Lejla Hasanbegović u svojoj laboratoriji „BiH Medicinski laboratorij“ nikada nije imala ovaj aparat. Kaže da je on veliki potrošač jer im reagensi dolaze u velikom pakovanju, a moraju se brzo potrošiti jer inače propadaju. Ona smatra da se zbog skupih reagensa ne isplati uzeti donirani aparat: „Možete kupiti polovan ili ne znam kakav aparat za vrlo manju cijenu i onda ćete imati reagense od nekog normalnog dobavljača po normalnoj cijeni”, kaže Hasanbegović.

Marković iz bijeljinske bolnice smatra da je bolje aparat kupiti, ali da bolnica za to nema para: „Mi sada nemamo nijednog razloga da mi budemo nezadovoljni“. Prema Markovićevim riječima bolnica nema namjeru prihvatati eventualne nove ponude donacija sličnih aparata koji bi mogli biti konkurencija postojećim: „Nemamo potrebe ako nas ovo zadovoljava kvalitetom“.

Donacije iz interesa

Bolnica „Gradiška“ je u februaru 2014. godine prihvatila donaciju firme „BROMA BEL“ iz Banje Luke. Donirani aparat francuskog proizvođača „Biomerieux“ je vrijedan oko 40.000 KM i namijenjen je za različite krvne pretrage, tumorske markere i hormone.

Aleksandra Pejčić, šefica Laboratorije, kaže da bolnica ima veće potrebe za analizama nego što aparat pruža.

„Nismo mi nikoga tjerali da uzme te aparate”, kaže Daliborka Javor, direktorica „BROMA BELA“. Ona kaže da je aparat doniran zbog dobrog poslovanja s bolnicom. Naime, bolnica je u to vrijeme koristila drugi aparat istog proizvođača koji je od „BROMA BELA“ kupila prije deset godina.

Javor kaže da bolnica nije imala obavezu kupovati reagense od ovog dobavljača. Međutim, bez reagensa aparat nije iskoristiv. Tadašnji direktor bolnice Vlado Marjanović je nakon primljene donacije potpisao s njom ugovore o nabavci potrošnih materijala za donirani aparat, vrijedne oko 152.000 KM. Nabavka je provedena otvorenim postupkom u kojem je svaki zainteresirani ponuđač mogao dostaviti ponudu. Međutim, jedino se javio „BROMA BEL“ kao ovlašteni distributer za nabavku reagensa ovog proizvođača za područje RS-a.

Pejčić kaže da su kupljene reagense trošili i na doniranom, ali i na aparatu koji su ranije kupili. „Možda ja i mogu staviti drugi reagens unutra, ali ako ja nešto spržim, pokvarim, niko neće iza mene stati. Direktoru ću biti kriva zato što sam mu uništila aparat, a servisera neću moći dobiti zato što (…) nisam igrala kako je proizvođač rekao“, kaže Pejčić.

Tenderska dokumentacija koju je prikupio CIN pokazuje da je ova bolnica zaključivala ugovore o nabavci reagensa za ovaj aparat u većem iznosu od planiranog: u 2015. godini nabavka je bila viša za 2.790KM, a iduće godine za oko 38.000 KM.

Veći iznos od planiranog mogao je biti osnov za poništenje postupka nabavke, budući da je bolnica tražila ekonomski najpovoljniju ponudu. Međutim, poništenje nabavke za bolnicu nije rješenje jer drugog dobavljača za ovaj aparat na području RS-a nema. Aktuelni direktor bolnice Mirko Manojlović kaže da bolnica ima veće zahtjeve za laboratorijske pretrage i da je teško napraviti dobru procjenu potrošnje na godišnjem nivou.

Javor kaže da cijena zavisi od korisnika do korisnika. Ona negira da se u cijene reagensa ugrađuje i cijena aparata, ali potvrđuje da su donacije poslovna odluka: „Naravno da je postojao poslovni interes da, ako radimo s nekom ustanovom određeni promet, zašto da ne doniramo?“

Korica kruha vrijedna stotine hiljada maraka

U nekim slučajevima firme najprije bolnicama ustupe opremu na korištenje, a zatim je doniraju. Tako je bilo sa aparatom američkog proizvođača „Beckman Coulter“ za analizu tumorskih markera i hormona koju je mostarski „Inel-Med“ 2010. godine ustupio Kantonalnoj bolnici u Travniku. Aparat je korišten pet godina, a onda ga je „Inel-Med“ predstavio kao donaciju vrijednu 1.000 KM. U međuvremenu, bolnica je od mostarske firme kupovala reagense za taj aparat. „I kroz takav način posla oni su taj aparat isplatili“, kaže direktor travničke bolnice Mirsad Granov.

Posao je nastavljen i nakon donacije. „Inel-Med“ je s bolnicom zaključio dva ugovora o kupoprodaji reagensa za ovaj aparat, vrijedna oko 320.000 KM. Predstavnik uprave „Inel-Meda“ Marko Tadić za CIN kaže: „Mi nismo prekršili nikakav zakonski propis. Mi se samo borimo da osvojimo koricu kruha na ovome svemu“.

Ugovori su sklopljeni nakon pregovaračkih postupaka bez javnog obavještenja o nabavci zbog, kako su u ugovoru naveli, „ekskluzivnih prava“.

Ni u ovom slučaju „Inel-Med“ nije ekskluzivni dobavljač ove opreme u BiH. Pored njih distribucijom se bavi i „Makler RS“ iz Banje Luke. Međutim, distributeri su podijelili teritoriju.

„Mi smo zaduženi za Republiku Srpsku, a „Inel-Med“ je za Federaciju, tako da mi, jednostavno, tamo gdje oni praktično posluju, ne možemo da se javljamo“, rekao je predstavnik „Maklera“ Jovan Krstić.

 

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Lidija Bradara, predsjedavajuća Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (PFBiH), je imenovala Miku Lešića za savjetnika iako ne ispunjava zakonske uvjete imenovanja na ovu funkciju.

Lešić nema položen stručni ispit za državne službenike, kako je to predviđeno Zakonom o državnoj službi FBiH. Iako savjetnici nisu državni službenici, njihovi uvjeti za prijem u radni odnos su identični onim za prijem državnih službenika. Te uvjete precizira posebna uredba kojom je propisano da savjetnici moraju imati visoku stručnu spremu, položen stručni ispit i radni staž.

Predsjedavajuća Bradara je imenovala Lešića u oktobru 2017. godine, dva mjeseca nakon što je Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) objavio priču o nezakonito imenovanim savjetnicima. Novinari su otkrili da pet od osam njenih savjetnika nisu imali potrebne godine radnog iskustva što, također, nije u skladu sa federalnim propisima.

Lešić je imenovan za savjetnika predsjedavajuće Doma za Klub sprskog naroda nakon što je savjetnica Jelena Kunić dala ostavku. Za njegov angažman je do sada iz federalnog budžeta izdvojeno najmanje 8.500 KM. Bradara je u ranijem razgovoru za CIN rekla da za savjetnike bira mlade, perspektivne i najbolje studente svojih generacija. Ovoga puta nije odgovarala na naše pozive.

Ovaj šezdesetsedmogodišnji inžinjer mašinstva je potvrdio novinarima CIN-a da nema položen stručni ispit. „Ja to nemam. A da li trebam polagati, nije mi ni to niko rekao“, kaže Lešić, dodavši da ima položen stručni ispit u Društvu inžinjera. U Domu naroda su potvrdili da prilikom zapošljavanja nije dostavio svoju biografiju.

Lešić je bio delegat Doma naroda Parlamenta FBiH u mandatu od 2006. do 2010. godine. Delegirala ga je Skupština Posavskog kantona iz reda srpskog naroda. Bio je član Socijaldemokratske partije BiH i predsjednik Općinskog odbora te partije u Odžaku. Tokom mandata u Domu naroda prešao je u Narodnu stranku radom za boljitak (NSRZB).

Lešić je bio jedan od najneaktivnijih delegata u Domu naroda. Nakon što je predložio amandman kojim bi delegati imali pravo na povlaštenu penziju, izbačen je iz NSRZB-a. Jedno vrijeme bio je član Hrvatske demokratske zajednice BiH.

Već pet mjeseci Lešić radi kao savjetnik u Klubu srpskog naroda. Posao mu je da posreduje između predsjedavajuće Bradare i ovog kluba.

„Moj radni vijek je pri kraju. Ja hoću da sad to džentlmenski završim“, rekao je Lešić.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Kantonalni sud u Tuzli nepravosnažno je osudio bivšeg federalnog ministra poljoprivrede Jerka Ivankovića Lijanovića na devet godina zatvora, uz obavezu da vrati nezakonito stečenih oko 650.000 maraka. Prema presudi, on je organizovao kriminalnu grupu koja je od poljoprivrednika tražila pola novca od svakog isplaćenog poticaja. Uz Lijanovića, osuđen je i njegov stranački kolega iz Narodne stranke Radom za boljitak (NSRZB) i bivši savjetnik Stipe Šakić na godinu dana zatvora i novčanu kaznu od 18.000 KM.

Kantonalno tužilaštvo u Tuzli je krajem 2015. godine podiglo optužnicu protiv Lijanovića, Šakića i još dvojice članova NSRZB-a za organizovani kriminal i zloupotrebu položaja, dok je treći ranije priznao krivnju. Lijanović je kao ministar odlučivao o tome kome će se isplatiti poticaji, a ostali su na terenu od poljoprivrednika uzimali polovinu tog novca. Deset posto su zadržavali za sebe, a ostatak davali ministru.

Poljoprivrednici koji su to odbili ili su prestali davati novac, kasnije nisu ni dobijali poticaj. Jedan od njih je i svjedok Tužilaštva Fahrudin Delibajrić. On je otac suvlasnice kalesijske firme „Kornišon Bosnia“. Njega i drugog suvlasnika – Ahmeta Hublića – kontaktirale su Lijanovićeve kolege kada su tražili novac.

Delibajrić kaže da je iznos koji Lijanović mora vratiti nakon presude sitnica u poređenju sa milionima koje je njegova grupa godinama iznuđivala od poljoprivrednika.

„Svi su morali dat’. Jer ko ne da – neće ni dobit'“, rekao je Delibajrić novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN).

Tri člana ove grupe su priznali da su uzimali novac od poljoprivrednika i dijelili ga sa Lijanovićem. Mersed Šerifović, dopredsjednik NSRZB-a i predsjednik Kantonalnog odbora stranke u Tuzli, dobio je dvije i po godine zatvora i novčanu kaznu od 18.000, a oduzeto mu je 50.000 KM nezakonite dobiti. Istu zatvorsku i novčanu kaznu je dobio i Lijanovićev savjetnik u Federalnom ministarstvu poljoprivrede Suad Čamdžić, a oduzeto mu je 70.000 KM. Tadašnji ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Tuzlanskog kantona (TK) Edin Ajanović je osuđen na godinu zatvora.

Lijanović negira da je počinio bilo kakvo krivično djelo. Za optužujuće izvještaje pet institucija, svjedočenja više od 400 svjedoka te dva sudska procesa na državnom i na tuzlanskom sudu kaže da su djelo političke konkurencije, prvenstveno Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH).

„I oni su sigurno jedni koji su vodili taj proces, ali sigurno to nisu mogli sami…”

Pola-pola

Kalesijska firma „Kornišon Bosnia“ otkupljuje od poljoprivrednika krastavce koje u svojim postrojenjima obrađuje i izvozi u zemlje Evropske unije.

Ovoj firmi su isplaćeni poticaji za izvoz u dva navrata u iznosu od skoro 380.000 maraka. Međutim, pola od ovog iznosa Delibajrić i Hublić su morali dati Lijanovićevom kolegi Šerifoviću.

Delibajrić je prepričao kako se to desilo.

Prvi put su poticaj dobili 2011. godine. Šerifović je prvo nazvao njegovog partnera Hublića i tražio da se sastanu u restoranu u tržnom centru „Dramar“ u Tuzli. Na sastanku im je Čamdžić rekao da zna koliki iznos poticaja im je odobren i dodao: „…od toga pola je naše.“

Delibajrić kaže da su on i Hublić negodovali, na šta je Čamdžić pokazao iznos od 108.429,50 KM na telefonu. To je bila polovina iznosa koji im je odobren za poticaje. Rekao im je: „…evo, tu sam poruku dobio od šefa i toliko trebate dati.“

“Tačno pola, u fening”, kaže Delibajrić.

On i Hublić su pristali na ucjenu.

“Mi smo iz tog prvog poticaja kad je bio, dividendu digli lično iz tog ‘Kornišona’ i dali. Svoje pare dali. 108.000 KM. I sad nema više dividende“, prepričao je Delibajrić novinarima CIN-a.

Hublić je Tužilaštvu opisao kako se odvijala primopredaja novca. On je, po Šerifovićevom pozivu, dolazio pred „Dramar“ i na sjedište njegovog automobila ostavljao koverte sa novcem od 10.000 do 15.000 maraka. Na ovaj način su isplatili cijeli traženi iznos u narednih devet mjeseci.

Slično su uradili i godinu poslije kada su dobili drugi poticaj.

Nakon trećeg odobrenog poticaja od 350.865 maraka u 2014. godini, Šerifović ih je ponovo nazvao kako bi mu dali pola novca. Međutim, njih dvojica ovaj put nisu pristali.

„Ja nisam htio to više da radim. Ja sam dva puta njemu dao. I kad je ponovo tražio, ja rek’o više ne dam. On kaže – nećeš ni dobit. (…) I ja kažem – nema problema“, kaže Delibajrić za CIN.

Odobreni poticaj nakon toga nije isplaćen firmi „Kornišon Bosnia“.

Delibajrić je nakon toga sve ovo prijavio. „I zakažu mi u Tužilaštvu termin i šest sati tamo budem i cijeli sistem otkrijem.“

Presudom tuzlanskog suda je utvrđeno da je Lijanovićeva grupa na ovaj način uzimala novac od poljoprivrednika iz TK, Visokog, Kiseljaka i Mostara.

Milioni podijeljeni bez ispunjenih uvjeta

U augustu 2012. godine Vlada FBiH je zadužila nekadašnjeg savjetnika premijera Ivicu Mladinu da predvodi Radnu grupu koja treba istražiti optužbe poljoprivrednika o zloupotrebi novca. Uz Mladinu su imenovani i Lijanovićev savjetnik Stipe Šakić, predstavnik Federalnog ministarstva finansija Marko Musić, te predstavnici Odbora za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo pri Parlamentu FBiH Enver Mehmedović i Hajrudin Bećirović.

Mladina je tokom istrage objasnio tužiocima da je Radna grupa tražila od Federalnog ministarstva poljoprivrede dokumentaciju o isplaćenim poticajima. Međutim, Lijanović i Šakić su odugovlačili s odgovorom skoro dva mjeseca. Zbog toga je Mladina počeo sam obilaziti poljoprivrednike za koje je čuo da su dobili poticaj. Ispričao je da su mu tada nepoznati ljudi počeli nuditi mito i prijetili smrću pokušavajući ga spriječiti da objavi službeni izvještaj.

Kada je Radna grupa dobila na uvid dokumentaciju iz Ministarstva, završila je izvještaj i predala ga Vladi FBiH.

Mladina je izjavio da je tadašnji premijer Nermin Nikšić vidio izvještaj, ali ga nije stavio na dnevni red Vlade. Zatražio je od Mladine da zadrži dokument kod sebe. Nikšić je u decembru 2015. godine tužiocima rekao da izvještaj nije predložio Vladi jer je znao da „oko njega neće biti saglasnosti“. Tužiocima je objasnio da se Vlada tada podijelila na dva približno jednaka bloka, pa je ocijenio da treba sačekati bolje političke uvjete.

Radna grupa je kontrolisala isplate za 61 pojedinca i firmu koji su dobili poticaje za kapitalna ulaganja i zaključila da je tekst javnog poziva za poticaj nejasan i neusklađen sa važećim propisima. Naime, Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva je 2012. godine pozvalo sve poljoprivrednike koji su ulagali u svoja gazdinstva između 1. juna 2010. i kraja 2011. godine da traže od Ministarstva isplatu četvrtine uloženog novca. Radna grupa je uskoro utvrdila da su poticaje dobili oni koji nisu vlasnici objekata te vlasnici koji su u svoje objekte ulagali mnogo prije perioda iz javnog poziva.

Pri tome su bili oslobođeni zakonske obaveze da ulaganja dokazuju računima, već im je dovoljna procjena sudskog vještaka o vrijednosti ulaganja u objekte.

Radna grupa nije mogla utvrditi na osnovu kojih propisa je ministar Lijanović dozvolio da procjena sudskog vještaka bude dokaz visine ulaganja. Uz to, službenici Ministarstva su isplaćivali poticaje iako nisu utvrdili stanje na terenu, a od nekih klijenata su tražili da dopune dokumentaciju nakon zatvaranja javnog poziva.

Mladina je tužiteljima ispričao kako je uvjete ispunjavalo tek oko deset posto kontrolisanih dobitnika poticaja.

Poticaj za kapitalna ulaganja dobila je i „Farma Spreča“ – 354.822 KM za nabavku junica, koje je kupila od firme „Milkos“. Ove dvije firme imaju zajedničkog vlasnika – „Teloptic“, koji je, također, dobio poticaj. „Telopticu“ je odobren poticaj od 775.299 KM za nabavku opreme i rekonstrukciju „Farme Spreča“. Budući da su ove firme povezane, federalni revizori su u izvještaju naveli da isplata poticaja za nabavku junica „Spreči“ nije bila opravdana.

Direktor „Milkosa“ Adin Fakić je za CIN rekao da ne može detaljno komentarisati primjedbe revizora, jer se odnose na davni period. Kaže da su „Farmu Spreča“ kontrolisale nadležne službe, koje nisu tražile da vrate poticaje.

“Ono što mogu reći je da smo je kupili devastiranu i napuštenu. Uložili smo 20 miliona maraka,  zapošljavamo 80 radnika, 800 hektara obrađujemo i poticaje ostvarujemo u skladu sa zakonom i programom.”

Radna grupa Vlade FBiH je izvještaj o uočenim nezakonitostima prilikom dodjele poticaja za kapitalne investicije završila u martu 2013. S obzirom na to da ga nije mogao predstaviti Vladi, Mladina ga je sedam mjeseci kasnije predstavio Parlamentu FBiH, na tematskoj sjednici posvećenoj poljoprivredi. Parlament je naložio Vladi FBiH da u roku od 30 dana razmotri izvještaj i obavijesti istražne i inspekcijske organe.

Međutim, Vlada FBiH je to uradila tek u augustu 2015, kada je, između ostalog, naložila i Ministarstvu poljoprivrede da obradi preostalih 420 zahtjeva za dodjelu kapitalnih poticaja koji su ostali neotvoreni.

Ministar Šemsudin Dedić je u aprilu 2017. godine na tematskoj sjednici Parlamenta FBiH posvećenoj poljoprivredi iznio podatke da je Vlada poništila 68 rješenja o dodjeli poticaja, od kojih se dio odnosi na kapitalne investicije. Sudovi su donijeli 54 osuđujuće presude protiv poljoprivrednika. Oko 200.000 KM nezakonito isplaćenih poticaja je vraćeno u budžet.

Kupovina glasova i poticanje vlastitih firmi

Lijanović je kao ministar koristio budžet i za kupovinu glasova na općim izborima, o čemu je CIN ranije pisao. Inspektori Federalne uprave policije (FUP) su opisali kako je Lijanović organizovao grupu sa 56 osoba i novcem od poticaja nagrađivao birače koji su glasali za njegovu stranku, što joj je pomoglo da 2010. godine uđe u vlast. Lijanovićevi aktivisti su lobirali građane slabog imovnog stanja. Obećavali su im po 100 KM za glas koji će dati kandidatima NSRZB-a. U vrijeme kada je Lijanović postao ministar, oni još nisu dobili obećani novac. Aktivisti stranke su ih na terenu upućivali da pošalju zahtjeve za jednokratne poticaje u Ministarstvo ili su ih sami ispunjavali u njihovo ime.

Lijanović je po dolasku na ministarsku poziciju promijenio Program za podršku poljoprivredi i tako omogućio isplatu jednokratnih poticaja, bez posebne kontrole. Time je skoro tri miliona maraka dodijelio ljudima koji su glasali ili prikupljali glasove za NSRZB. Prema uputama koje je dobila, Stajka Aukst iz Zavidovića poslala je zahtjev za poticaj. Glasala je za NSRZB i dobila poticaj za voćnjak, iako živi u stambenoj zgradi i ne bavi se uzgojem voća. Na stotine osoba je policiji dalo slične iskaze. FUP je podnio krivičnu prijavu protiv ministra Lijanovića i njegovih saradnika. Svjedočilo je najmanje 400 osoba, a predočeni su i materijalni dokazi, poput rješenja o isplatama i upute o glasanju. Prijava je proslijeđena Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, ali navodi iz nje nikad nisu provjereni, jer još nije utvrđeno koji sud je za to nadležan.

Lijanović je poticaje dodjeljivao i firmama povezanim sa njegovom porodicom. Za tri godine je iz budžeta Ministarstva za poticaj izvoza isplaćeno 2,7 miliona KM firmama „ZD.I. Produkt“ i „Alpen – Mit“. U Upravi za indirektno oporezivanje (UIO) BiH sumnjiče članove porodice Lijanović da su osnivali ove firme kako bi izbjegavali plaćanje PDV-a. Osim toga, ove firme su im služile da nastave poslovati sa mesom, nakon što bi prethodne kompanije stvorile poreska dugovanja zbog kojih im je blokiran rad. Sve firme radile su u pogonima Mesne industrije Lijanovići, zapošljavale iste radnike i koristile istu opremu i robu.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

https://www.youtube.com/watch?v=UeAW5heEGdQ&feature=youtu.be

Sarajevskim javnim preduzećima često upravljaju članovi političkih stranaka čija struka i radno iskustvo obično nemaju veze sa poslovima tih preduzeća.

U glavnom gradu Bosne i Hercegovine (BiH) u ljeto 2017. godine temperature su dosezale i do 35 stepeni. Sarajlije su teško dolazile do osvježenja. Zbog nedovoljno vode i kvarova na mreži gradski vodovod je i danju i noću isključivao vodu. „Vodovodom i kanalizacijom“ je tada upravljala skupština ovog preduzeća koju su činili stranački kadrovi i nestručne osobe. Među njima je bila i 28-godišnja Mersiha Duraković koja je imenovana na osnovu lažnog uvjerenja o radnom iskustvu.

„Vodovod i kanalizacija“ je jedno od 14 sarajevskih javnih preduzeća. Polovina ih godinama posluje sa milionskim gubicima. Preduzećima upravljaju tročlane skupštine čiji je posao da zastupaju interese Kantona Sarajevo (KS), planiraju rad i odlučuju o važnim finansijskim pitanjima.

Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) je pokazalo da u skupštinama sjede ljudi koje najčešće postavljaju političke stranke i na taj način kontrolišu rad preduzeća. Novinari CIN-a su razgovarali sa 28 bivših i sadašnjih članova skupština i većina njih je priznala da su u političkim strankama.

Član Kadrovske komisije Stranke demokratske akcije (SDA) Mirza Čelik kaže da kandidate najprije u Stranci intervjuišu o radu javnih preduzeća, a nakon toga idu na razgovor u ministarstvo koje „ima svoje pravo da odabere jednog od tih koji su delegirani ispred stranke“.

Obrazovanje i radno iskustvo kandidata često nisu bili u vezi sa djelatnošću preduzeća i obavezama članova skupštine. Tako su gradskim tržnicama upravljali šumarski inženjer i profesor razredne nastave, javnim prevozom vojno lice, isporukom plina pedagog i socijalni radnici, a gradskom čistoćom menadžer sporta.

„Tu su sve politike pale na ispitu i to je imalo jako loše posljedice po društvo. Danas imate u Kantonu Sarajevo preduzeća koja su u katastrofalnom stanju zbog tog lošeg gazdovanja“, kaže premijer KS Elmedin Konaković.

Funkcije za stranačke kadrove

Skupštinu preduzeća čine predsjednik i dva člana koji imaju pravo na naknadu oko 390 KM, odnosno 300 KM. Na javnom konkursu skupštinu bira komisija a imenuje Skupština Kantona.

„Vrlo često su konkursi farsa. (…) Vrlo rijetko se desi da na konkursu prođe neki zaslužni – pametan“, kaže Konaković. On objašnjava da se nakon izbora podijele pozicije u javnim preduzećima i onda stranačke kadrovske komisije dostavljaju imena za skupštine.

Članovi Stranke za bolju budućnost (SBB) Zajim Aljićević i Bosanskohercegovačke patriotske stranke (BPS) Safet Baltić su ispričali za CIN kako to izgleda u praksi.
„Ja sam bio na putu i tražili su CV da pošaljemo. Ja sam poslao CV. Slučajno sam saznao da su me predložili“, priča Aljićević kako je dobio poziv iz Stranke za Skupštinu „Toplana“. Kaže da je u to vrijeme o ovom preduzeću znao „kao i svi ostali građani“. On je samo mjesec dana nakon imenovanja odlučivao o dvogodišnjem planu poslovanja, planu javnih nabavki te promjeni Statuta preduzeća.

Baltić je uz pomoć prijatelja iz svoje stranke došao u Skupštinu „GRAS-a“:

„Plaća li se to, pitam ga. Kaže plaća se negdje oko 400 maraka, ovako otprilike.

Reko’ – taman, odlično – rata. Moram kredit da dignem“.

Nakon toga je ušao u skupštinu preduzeća i postao član BPS-a.

Javna kantonalna preduzeća su 2009. godine prvi put dobila skupštine. Formirane su da štite interese KS kao osnivača preduzeća.

Posljednji potpuni podaci o njihovom poslovanju su iz 2015. godine, kada je sedam preduzeća imalo više od 63 miliona maraka gubitka. Drugih sedam ostvarilo je ukupnu dobit nešto veću od pola miliona. Ova preduzeća pružaju komunalne usluge, upravljaju prirodnim resursima, turističkim potencijalima i javnom imovinom.

Međutim, političke stranke ne vode računa da li su stručna sprema i radno iskustvo ljudi koje predlažu za upravu u vezi sa radom javnih preduzeća.

Niski kriteriji za odgovorne pozicije

 Sredinom 2015. godine u Skupštinu „Parka“ je imenovana magistrica pedagogije Larisa Vlahovljak iz Demokratske fronte (DF). Preduzeće „Park“ je, između ostalog, zaduženo za održavanje zelenih površina u glavnom gradu BiH. Ono upravlja i Zoološkim vrtom „Pionirska dolina“. Posljednjih osam godina ovo preduzeće posluje sa gubitkom.

Vlahovljak za CIN kaže da je do tada volontirala i radila u svojoj struci: „Ništa specijalno“. Ona tvrdi da je poziv u Skupštinu dobila sa biroa za nezaposlene, a u novinama je vidjela da je imenovana.

„Ljudi su me počeli svi zvati – a nisi ništa pričala. Ljudi, reko’, nisam imala pojma“, kaže Vlahovljak koja tada o radu „Parka“ ništa nije znala. „Kad smo došli, upoznali smo se tako što smo uzeli knjige da sve proučimo i da naučimo“.

Bez radnog iskustva vezanog za poslovanje gradskog prevoza u Skupštinu „GRAS-a“ je imenovan socijalni radnik Denis Hajdarević. On je prethodno radio na televiziji kao grafičar, tonski snimatelj i rukovodilac naplate takse. Kaže da je na poziciju vjerovatno došao preko kadrovske liste stranke, ali nije htio reći koje. Nije mogao reći zašto su izabrali baš njega. „To ćete pitati one koji su me izabrali među tim kandidatima. (…) Vjerovatno mi je dobra biografija“, kaže Hajdarević.

„GRAS“ je sarajevsko preduzeće zaduženo za javni prevoz i ima najveće probleme u poslovanju. Dok je Hajdarević bio u Skupštini, preduzeće je bilo u gubitku većem od 27 miliona maraka. Skupština KS je u maju 2017. godine smijenila aktuelnu i uvela prinudnu upravu kao posljednji pokušaj spašavanja preduzeća od stečaja.

Član SDA Alem Avdibašić je ušao u Skupštinu Poljoprivrednog dobra „Butmir“ zahvaljujući stranci. On je pedagog u osnovnoj muzičkoj i baletskoj školi.

„Stranka pita hoćeš ti da budeš, da te imenujemo na privremeno za vršioca dužnosti“, prisjeća se Avdibašić i objašnjava da su mu onda rekli koji su problemi u preduzeću i šta treba da radi. Njega je u „Butmir“ pozvao član Kadrovske komisije SDA Mirza Čelik.

Čelik kaže da stranka za praćenje rada preduzeća nekada može bolje iskoristiti pedagoga nego ekonomistu ili pravnika.

Kantonalna Vlada je odredila da je za članstvo u skupštinama javnih preduzeća potrebna diploma bilo kojeg fakulteta i najmanje tri godine staža u struci. Ranije su postojali precizniji kriteriji prema kojima je struka članova skupštine trebala odgovarati djelatnostima preduzeća. Oni su doneseni 2011. godine i važili su samo tri mjeseca.

Kroz skupštine 14 preduzeća u proteklih osam godina prošlo je 252 ljudi. Novinari CIN-a od nadležnih ministarstava nisu dobili biografije svih kandidata. Ipak, uspjeli su prikupiti biografske podatke za njih 100. Prema tim podacima, najmanje njih 40 ne bi zadovoljili precizne kriterije koji su važili kratko vrijeme.

Bivši i sadašnji članovi Vlade kažu da bi kriteriji trebali biti oštriji, ali promjene nisu predlagali.

„Mene bi pojeli kad bih ja sad zamijenio procedure.(…) I mi sad kažemo – ti ne mogu, nisu stručni – koalicija pada“, kaže Senad Hasanspahić, ministar komunalne privrede i infrastrukture KS u čijoj je nadležnosti sedam komunalnih preduzeća.

Lažnom potvrdom do skupštine preduzeća

Ovo ministarstvo je u proljeće 2016. godine raspisalo javni oglas za Skupštinu „Vodovoda i kanalizacije“. Na oglas se prijavila i pravnica Mersiha Duraković. Uz prijavu je dostavila uvjerenje da je tri godine i mjesec dana radila u privatnoj firmi „Tripoli“. Novinari CIN-a su utvrdili da je taj dokument lažan.

Na nepotpisanom uvjerenju je samo jedna rečenica o periodu rada Duraković na administrativnim i pravnim poslovima u firmi.

Na uvjerenju piše da je direktorica „Tripolija“ Hajrija Šeta, ali je ona novinarima CIN-a rekla da taj dokument nije napisala niti je ikada radila sa Mersihom Duraković.

Prema podacima iz sudskog registra, Šeta je bila prokuristica, a direktor „Tripolija“ Mustafa Elbukshi koji kaže da firma nikada nije poslovala te da Mersihu Duraković uopće ne poznaje.

Broj telefona, naveden na uvjerenju kao kontakt „Tripolija“, pripada uredu Poreske uprave na Ilidži, a na napisanoj adresi se nalazi porodična kuća. Vlasnica kuće kaže da nikada nije čula za ovu firmu.

Komisiji za izbor članova Skupštine ovaj dokument nije bio sporan i dali su joj maksimalan broj bodova. Adnan Begić, jedan od pet članova Komisije, kaže da oni nisu istražni organ da detaljno provjeravaju sve prijave, ali ponekad zovu bivše poslodavce ako im je nešto sumnjivo.

Duraković je 14 mjeseci bila članica Skupštine „Vodovoda i kanalizacije“. Za to vrijeme nije prisustvovala na više od pola sjednica, ali je redovno dobijala naknadu. Duraković je odbila razgovarati sa novinarima CIN-a.

U njenom mandatu je preduzeće bilo na gubitku skoro 16 miliona KM. Uz noćne redukcije koje su trajale godinama, građani Sarajeva su sve manje vode imali i tokom dana. Nakon što Skupština Kantona Sarajevo nije usvojila izvještaj o poslovanju ovog preduzeća, Skupština „Vodovoda i kanalizacije“ je smijenjena u julu 2017. godine.

Prije ovog mandata Duraković je 2015. godine bila vršilac dužnosti člana Skupštine, zajedno sa Teom Teskeredžić. Njih dvije povezuje činjenica da su u skupštine javnih preduzeća došle na osnovu potvrda firmi kojima je rukovodila Hajrija Šeta.

Teskeredžić je nakon angažmana u „Vodovodu“ izabrana u Skupštinu „Pokopa“. U njenoj biografiji piše da ima dvije godine radnog iskustva u Union banci i firmi „Unis Group“. Kako bi zadovoljila uvjet o trogodišnjem stažu, dodatno je priložila uvjerenje o godini dana rada u firmi „Josco“ u kojoj je Šeta bila zamjenica direktora. Iako se firma „Josco“ bavila dovođenjem pacijenata iz inostranstva na liječenje u BiH, u uvjerenju je navedeno da Teskeredžić „poznaje propise o radu i poslovanju kantonalnih javnih komunalnih preduzeća“.

Šeta kaže da za Teskeredžić nikada nije čula i da ne zna gdje bi mogao biti pečat kojim je ovjerena potvrda o njenom iskustvu.

„Mi smo imali jednog momka koji je od Mersihe muž i on je nama završavao papirologiju. I on je valjda to iskoristio“.

Broj mobitela koji je naveden na uvjerenju Teskeredžić pripada Dženisu Durakoviću, suprugu Mersihe Duraković. On se nije javljao na pozive novinara.

Tea Teskeredžić kaže da je godinama nezaposlena i da se svakodnevno prijavljuje na konkurse. Unatoč tome, ona kaže da je biografiju pravila „brzinski“ i da zbog toga nije navela firmu u kojoj je stekla godinu dana iskustva. Objasnila je da je već skoro četiri godine nezaposlena, dok u uvjerenju firme „Josco“ piše da je tu radila do prije dvije godine.

“Ne znam jeste li vi sudija ili kadija?! Znači, prošlo je. Dala sam im papire, dala sam im sve, prošlo je to“, objašnjava Teskeredžić koja je prije angažmana u Skupštini preduzeća pokušala postati općinska vijećnica. Na lokalnim izborima 2012. godine bila je kandidatkinja Socijaldemokratske partije BiH (SDP), a četiri godine kasnije predstavljala je Bosansku stranku (BOSS). Novinarima je rekla da nije član nijedne političke stranke.

O radu Duraković i Teskeredžić novinari su razgovarali sa Abidom Jusićem, njihovim bivšim kolegom iz Skupštine. „To Vam je primjer kako politiku treba odmaknuti iz toga i kako treba imenovati ljude koji znaju, koji su to radili, koji će dati doprinos da to bude bolje“, kaže on, dodavši da su izborom njih dvije u Skupštinu „pali svi kriteriji”. Jusić je član SDA i u Skupštinu je došao bez konkursa. Smatra da ga je Skupština Kantona izabrala jer su ocijenili da se razumije u ove poslove. On je prije toga bio kantonalni ministar prostornog uređenja i zaštite okoliša.

Polaganje računa stranci

Sagovornici CIN-a smatraju da je uloga skupštine važna samo u teoriji, dok je u praksi tek formalnost. Ova tijela se koriste da bi stranke preko njih držale pod kontrolom javna preduzeća. O tome svjedoči i član Kadrovske komisije SDA Mirza Čelik. On kaže da kandidate koje njegova stranka delegira u skupštine koristi za praćenje rada preduzeća.
„Mi svako tri mjeseca tražimo izvještaj o svim preduzećima – od skupštine, nadzornog i članova uprave. Onamo gdje smo delegirali, tražimo kompletnu informaciju“, objašnjava on.

S druge strane, zastupnici u Skupštini KS kojima bi skupštine preduzeća direktno trebale odgovarati, teško dolaze do informacija o njihovom radu.

„Pravi uvid ne postoji“, tvrdi zastupnik SDP-a Slaviša Šućur. On kaže da se preko skupština zadovoljavaju interesi stranaka: „U skupštini vi izaberete upravni odbor. Upravni odbor vodi vrlo važne postupke, on donosi odluke o zapošljavanjima. E, sad, tu dolazimo do onog što sve političke stranke imaju interes da zaposle svoje ljude, da nagrade za određenu lojalnost“.

Sa tim se slaže i ministar Hasanspahić. On kaže da se stranke bore da dobiju upravljačke strukture u preduzećima: „Kad se provedu izbori i kad se završe, podvlači se crta i pravi se nekakav ratni plijen, u ovom slučaju izborni plijen. Kome šta pripadne, drži pod kontrolom i to je tako“.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Zbog pogrešnih odluka državnog Ureda za razmatranje žalbi, institucijama i javnim preduzećima naloženo je da isplate najmanje šest miliona KM privatnim firmama.

Nakon što je Javno preduzeće „Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ (EPBiH) posao nabavke goriva dodijelilo sarajevskoj firmi „Hifa Petrol“, konkurenti su se žalili Uredu za razmatranje žalbi (URŽ), smatrajući da pobjednik tendera nije ispunio uvjete konkursa.

Iako je URŽ odbacio žalbu „Junuzović-kopexa“, ispostavilo se da je ova firma bila upravu jer je Sud BiH kasnije odlučio da URŽ mora promijeniti svoju odluku. Tako je i bilo – URŽ je nakon odluke Suda utvrdio da EPBiH ipak nije poštovao Zakon.

Međutim, ugovori sa „Hifom“ su već bili potpisani pa je EPBiH platio skoro 1,7 miliona maraka odštete firmi iz Lukavca zbog pogrešne odluke URŽ-a.

Ovo nije jedini ovakav slučaj. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su istražili 22 nabavke u kojima je URŽ odredio ukupnu štetu od skoro 12 miliona maraka. Novinari su otkrili da su institucije i javna preduzeća polovinu ovog novca isplatili zbog pogrešnih procjena URŽ-a. Osim „Junuzović-kopexa“ među firmama koje su dobile rješenje o odšteti su i „MOS“, „Hering“, „Elektrounion“ i „Građenje“.

Članovi URŽ-a, sa kojima su razgovarali novinari CIN-a, kažu da su greške moguće jer su drugačije tumačeni određeni pravni propisi, ali da su griješile i institucije koje su provodile postupke javnih nabavki.

Za razliku od institucija koje su zbog svojih grešaka kažnjene, pogrešne odluke članova URŽ-a prolaze bez kazne jer za njih zakon nije propisao nikakvu odgovornost.

Ured za razmatranje žalbi je sedmočlana nezavisna institucija koja prati provođenje Zakona o javnim nabavkama. Čine je pravnici sa položenim pravosudnim ispitom te stručnjaci u oblasti javnih nabavki, transporta, izvođenja radova ili strateškog poslovnog upravljanja. Njih bira Parlamentarna skupština BiH putem javnog konkursa.

Prema izvještajima o radu, URŽ je od 2012. do kraja 2015. godine donio 45 rješenja o isplatama šteta. Ni nakon šest mjeseci traženja nisu ih sve dostavili novinarima CIN-a, objašnjavajući da ne znaju koji su to predmeti jer nemaju sistematizovanu arhivu.

Sporne odluke u javnim nabavkama

Do sredine 2014. godine važio je Zakon o javnim nabavkama BiH koji je predviđao naknadu za ponuđače oštećene tokom javne nabavke. Konačan sud o vrijednosti štete je donosio URŽ, a ona je mogla iznositi najviše deset posto cijene koju je ponuđač predložio tokom nabavke. Danas je za ovo nadležan sud.

U aprilu 2013. godine EPBiH je raspisao tender za nabavku goriva za rudnike. Tri mjeseca kasnije izabrana je firma „Hifa Petrol“ kao najpovoljniji ponuđač sa najnižom cijenom. „Junuzović-kopex“ se žalio, tvrdeći da „Hifa Petrol“ nije dostavila ispravnu potvrdu da je najmanje 50 posto goriva koje nudi proizvedeno u BiH, što je uvjet za dobijanje tzv. „preferencijalnog tretmana domaćeg“.

EPBiH nije uvažio ovaj prigovor, smatrajući da je gorivo domaće, a dokument koji to dokazuje valjan. Direktor „Junuzović-kopexa“ Saša Selimović nije bio zadovoljan ovakvom odlukom pa se žalio URŽ-u, tražeći da se poništi odluka o dodjeli ugovora firmi „Hifa Petrol“.

Mjesec dana kasnije URŽ je odbio njegovu žalbu, zaključivši da je EPBiH postupio pravilno.

Zbog toga je „Junuzović-kopex“ zatražio od Suda da poništi rješenje. Sud BiH je tako i učinio, zaključivši da Ured nije ispitao da li je EPBiH pravilno proveo postupak nabavke i provjere kvalifikovanosti ponuđača. URŽ-u je naređeno da donese novo rješenje i pritom postupi prema uputama Suda.

Tako je i bilo. Članovi URŽ-a su u novoj odluci zaključili da je EPBiH ipak prekršio Zakon o javnim nabavkama, ne objasnivši kako će ponuđači dostavljati dokaze o porijeklu goriva, što je i utjecalo na dalji postupak nabavke.

Ova odluka je donesena kasno jer je EPBiH već potpisao ugovore sa „Hifom“ i rudnicima pa je Selimovićeva firma imala pravo na odštetu. URŽ je procijenio da su oštećeni za skoro 1,7 miliona maraka koje im treba nadoknaditi EPBiH.

Bivši generalni direktor EPBiH Elvedin Grabovica kaže da je preduzeće postupilo prema odlukama URŽ-a, ali da nisu odgovorni za štetu. „Odgovorno tvrdim da nema tu štete i da smo radili samo ono što je po Zakonu propisano“, kaže Grabovica, dodavši da je „Elektroprivreda“ platila odštetu jer je poštovala odluke URŽ-a.

Grabovica je tražio od Tužilaštva BiH da preispita zakonitost rješenja. U dopisu je napisao da neprofesionalan rad pojedinaca i grupa u URŽ-u pravi štetu „Elektroprivredi“, ne navodeći pritom na koga se to tačno odnosi. „Ovdje je definitivno načinjena šteta ‘Elektroprivredi’ kao državnoj kompaniji u korist privatne firme koja je jednostavno dobila tu odštetu”, rekao je Grabovica.

Pogrešno umanjena cijena

„Elektroprivreda“ nije jedina koja je nakon odluke URŽ-a izgubila novac. Uprava za indirektno oporezivanje (UIO) BiH je platila nešto više od 340.000 KM štete Konzorciju firmi „Hering“ iz Širokog Brijega i „ITC“ iz Zenice. Ove firme su se prijavile na tender za izgradnju Graničnog prelaza Bijača, ali nisu dobile posao.

U februaru 2013. godine Komisija za javne nabavke UIO-a ocjenjivala je pristigle ponude. Predložila je da posao dobiju firme „A3“ iz Širokog Brijega i „Putovi“ iz Gruda koje su poslale najjeftinije ponude.

Konzorcij „Hering“ i „ITC“ su smatrali da je i ovdje pogrešno umanjena cijena ponude konkurentskih firmi. Nakon žalbe Konzorcija direktor UIO-a Miro Džakula je obustavio postupak dodjele ugovora. Međutim, URŽ je zaključio da UIO nije kršio Zakon pa je odbio žalbu. Glasnogovornik UIO-a Ratko Kovačević kaže da je na osnovu ovog rješenja njegova institucija zaključila ugovor sa firmama „A3” i “Putovi”.

Konzorcij nije prihvatio ovakav rasplet pa je tužio URŽ Sudu BiH koji je u svojoj odluci potvrdio njihove navode. Sud je obrazložio da su URŽ i UIO pogrešno tumačili da izabranim firmama cijena treba biti umanjenja za deset umjesto za pet posto.

URŽ je sada morao ponovo odlučivati pa je, baš kao i u slučaju EPBiH, donio drugačiju odluku. Zaključili su da je UIO pogrešno umanjio cijenu firmama sa kojima je kasnije potpisao ugovor.

Nakon ove odluke UIO je neuspješno tužio URŽ jer su morali isplatiti odštetu. Kovačević smatra da je iznos bio previsok.

„Mi smo u cijelom ovom postupku isključivo pratili odluke Ureda za žalbe i postupali po tim odlukama te, praktično, drugačije nismo mogli postupiti“, kaže Kovačević.

Bivši član i predsjedavajući URŽ-a Amir Pilav kaže da bi Zakon trebao propisati obaveze i odgovornosti članova URŽ-a ili reći da ih nema, „međutim, kad je ovako kako je sad, da nije napisano ništa, onda je to gore od bilo čega drugog”.

Još jedan bivši član URŽ-a Ostoja Kremenović smatra da se članovi ove institucije ne mogu pozivati na odgovornost jer su neki propis tumačili drugačije nego Sud.

Iako u Uredu priznaju da su greške moguće, naglašavaju da su ih prve napravile institucije i preduzeća koja su provodila postupak javne nabavke i tako doprinijeli nastanku šteta.

„Da su oni uradili sve kako treba u onom trenutku kada smo mi donijeli odluku, ne bi došlo do toga“, kaže Nikolina Silak, koja je posljednjih devet godina u Uredu.

Međutim, članovi URŽ-a su dužni osigurati da institucije pravilno primjenjuju Zakon. Ukoliko utvrde da je institucija prekršila Zakon, mogu poništiti njenu odluku, narediti da se greška ispravi ili prekinuti javnu nabavku. Sanel Nezirić, advokat i certificirani trener u oblasti javnih nabavki, smatra da je većina odluka o štetama bila opravdana, ali da se manipulisalo iznosima: „I mislim da je bilo dosta nepravilnosti u dodjelama tih šteta, pogotovo u ovim velikim iznosima“.

Đinita Fočo, bivša direktorica Agencije za javne nabavke, kaže za CIN da se plaćanje visokih odšteta moglo spriječiti da su javna preduzeća i institucije pristupali žalbama ponuđača ozbiljno.

Uvjeti za određenu kompaniju

Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ (RS) platilo je 3,4 miliona maraka odštete firmi koja nije ni poslala ponudu na njihov tender. U cijeli slučaj se uključilo i Državno tužilaštvo koje zbog ovakve odluke istražuje Dragana Vukajlovića, člana URŽ-a.

Firma „Elektrounion“ iz Istočnog Sarajeva nije ni poslala ponudu na tender za održavanje puteva, objavljen 2012. godine. U dopisu koji su dostavili novinarima CIN-a navode da su uvjeti tog tendera bili prilagođeni jednoj kompaniji.

Umjesto toga, ova firma je uputila prigovor koji je preduzeće „Putevi RS-a“ odbilo. „Elektrounion“ se zbog toga žalio URŽ-u. Tadašnji predsjedavajući Amir Pilav naredio je „Putevima RS-a“ da obustave nabavku dok URŽ ne odluči o žalbi. Preduzeće je obustavilo postupak, ali samo na 15 dana.

Članovi URŽ-a, sa kojima su novinari CIN-a razgovarali, kažu da rok za rješavanje žalbe nije propisan.

Tadašnji direktor „Puteva RS-a“ Nedeljko Knežević smatrao je da se nabavka morala nastaviti kako se ne bi ugrozila sigurnost saobraćaja, dok je „Elektrounion“ tvrdio da je oštećen pa je od URŽ-a tražio naknadu štete.

Članovi URŽ-a su zaključili da su „Putevi RS-a“ prekršili Zakon jer su potpisali ugovor, ne omogućivši „Elektrounionu“ da pripremi svoju ponudu. Procijenili su da je ova firma zbog toga oštećena za milionski iznos. Javno preduzeće je pokušalo osporiti ovu odluku, ali nisu uspjeli pa su platili odštetu „Elektrounionu“.

„Da vam neko skine sa računa tri miliona i 400 hiljada maraka za poslove koje uopšte nije izvršio, koje nije mogao da izvrši, koje nije čak imao ni namjeru da izvrši (…). Ja to vidim kao poslovnu tragediju“, kaže Živodar Bosančić, izvršni direktor za pravna pitanja u „Putevima RS-a“.

Kremenović, koji je zajedno sa drugim članova URŽ-a glasao za odštetu, kaže da je grešku napravilo Javno preduzeće, a da je štetu odredio vještak.

„Svi su glasali i ja sam glasao. I sad bih glasao. Zašto nekome ne omogućiti pristup tenderu?“, kaže za CIN.

Iako su izgubili novac, u „Putevima RS-a“ su nastavili tražiti svoja prava pred Sudom BiH. U oktobru 2016. godine Sud BiH je zaključio da nije bilo razloga za dodjelu štete veće od tri miliona KM i da oštećena firma nije ni predala svoju ponudu te ukinuo odluku URŽ-a.

„Naknada štete, stoga, ne može biti osnov za nagrađivanje ili čak neosnovano bogaćenje, odnosno sticanje koristi koja višestruko prevazilazi stvarne troškove pripreme ponude“, navedeno je u presudi Suda BiH.

URŽ je u međuvremenu morao donijeti novo rješenje o šteti, ali to još nije uradio.

Nakon presude službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su direktora firme „Elektrounion“ Duška Lazarevića i člana URŽ-a Dragana Vukajlovića zbog sumnje u nezakonitu isplatu štete. Optužnica još nije podignuta, a u Tužilaštvu BiH kažu da vode istragu.

„Putevi RS-a“ su pokušali vratiti novac isplaćen za odštetu, ali još nisu uspjeli. Bosančić kaže da njegovo preduzeće nema povjerenje u ljude koji rade u Uredu, ali da su morali postupati prema njihovim aktima, kao i ostali.

Kremenović kaže da institucije mogu tužiti URŽ ako se dokaže da je napravio grešku „i onda bi bilo vjerovatno i povećanje odgovornosti“.

Štete na sudovima

Novim zakonom o javnim nabavkama članovima URŽ-a je oduzeta mogućnost da odlučuju o zahtjevima za naknadu štete. To sada rade sudovi. Članica Ureda Jelena Gotovac smatra da je bolje da o štetama odlučuju sudije: „Mislim da Sud ima više iskustva u tom dijelu, u dijelu dodjele naknade štete”.

Predstavnici Agencije za javne nabavke i URŽ-a ne znaju da li je Sud donio ijednu presude.

Institucije i preduzeća koja su izgubila novac plaćanjem odšteta smatraju da su iznosi šteta visoki jer firme koje su dobile taj novac nisu zaključile ugovore sa institucijama i, prema tome, nisu potrošile svoje robe ili usluge.

Firma „MOS“, čiji je vlasnik Enver Zornić, je nakon osmogodišnjeg postupka pred URŽ-om i Sudom BiH naplatila nešto manje do 200.000 maraka. Zornić za CIN kaže da mu taj novac nakon toliko godina ništa ne znači: „Mi smo ogromnu štetu pretrpili – prvo zbog gubitka ovog posla“.

Zornićeva firma je 2007. godine imala najpovoljniju ponudu za opremanje namještajem Zgrade prijateljstva između BiH i Grčke. Uprkos tome, ugovor nikada nisu zaključili jer je Fuad Kasumović, tadašnji zamjenik ministra finansija i trezora BiH, poništio odluku o dodjeli ugovora i posao dao firmama čija je ponuda bila za četvrtinu miliona skuplja.

Zornić je zbog toga tražio odštetu.

„To je šteta koju je Kasumović napravio državi, svima nama. (…) Nakon tih osam godina troškovi advokata, troškovi našeg rada na svemu – to jednostavno nema cijene“, kaže Zornić za CIN.