Autor: urednik

Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama. Više na https://zokacatic.com

Desetka za Merlinku!

Preneseno sa http://lgbti.ba

Piše: Mirza Halilčević

Radujem se danima u kojima ćemo se sjećati Merlinka festivala kao simboličkog kapitala jednog vremena. U danima i okolnostima kada su stvari više političke nego karnevalske, možda je dobro i reći – bilo je najbolje što je moglo biti. Jednog dana kada sve ovo bude jučer, i kad Merlinka postane pravi mali kulturni hram, gdje su filmovi i umjetnost način komunikacije i fokus programa, bilo bi dobro napraviti retrospektivu i sjetiti se procesa i kako se sve odvijalo. Ponekad svi/e imamo velika očekivanja, ali jednako je bitno i pozicionirati se u vremenu i mjestu i vidjeti koji su to raspoloživi resursi. U to ime, neka nam vrijeme koje je ispred nas bude saveznik i neka nam donese dane u kojima (queer) kulturni događaji neće biti događaji visokog rizika!

Okupljeni oko kulture, LGBTIQA prava, ljubavi i zaljubljivanja, posjetioci i posjetiteljice ovogodišnjeg festivala Merlinka trudili/e su se iskoristiti na najbolji mogući način prostor koji im se ukazao.

“Žao mi je što se Merlinka dešava samo jednom godišnje. Volio bih da ovaj osjećaj traje, mada s druge strane, možda mu se ne bismo toliko ni radovali kada bi se to, recimo, događalo na mjesečnom nivou… Uzbuđen sam što sam ovdje i što mi sa svih strana sijevaju neka poznata i draga lica, ovo je kao neko univerzalno okupljanje zajednice, kao godišnjica mature…”, rekao je za naš portal Anel, jedan od posjetitelja.

Merlinka je ove godine otvorila zaista univerzalan prostor za druženje, zaljubljivanje, stvaranje partnerstava i odnosa svih karaktera, te za subverzivnu kulturu, nešto drugačiju umjetnost i, naravno, za ljubav prema sebi. S tim u vezi, neizostavna komponenta svakako je i sigurnost koju su mnogi/e osjećali/e, od one tehničke na ulazu u Kriterion, do one koju smo svi/e pronašli/e u sebi i ljudima oko sebe. A kako je osjećaj sigurnosti u svakom smislu te riječi vrlo primaran i važan, te donekle i integrisan u sve ostale potrebe, lijepo je znati da smo na dobrom putu i da se proces odvija u pravom smjeru.

“Kada, recimo, uporedim događaj od prije tri godine i nesrećni napad koji se desio, mogu da kažem da se u odnosu na taj period osjećam mnogo sigurnije, i ne mislim da je to isključivo zbog prisustva policije. Više imam dojam da je ljudima puna kapa straha i nekako mi se čini da svake godine dolazimo sve hrabriji/e, snažniji/e i definitivno ono što je najbitnije – uvijek dolazimo u kontinuitetu. Što se tiče unapređivanja festivala, čini mi se da je ispoštovan koncept festivala i meni je drago da dolazi strana kinematografija, tako da mislim da je super da gledamo filmove koji ozbiljno prilaze ovoj tematici”, kazala je Marija.

“Osjećam se stvarno sigurno, a kako mi nije prvi put da sam ovdje i kako nosim različita iskustva sa festivala, na trenutak se zateknem da malo preispitujem situaciju, ali koliko sam mogla vidjeti i osjetiti, ljudi su zaista srdačni i topli i osjećam da su tu jedni za druge. Možda jedina moja kritika ide u pravcu filmova – malo mi je trebalo nešto prizemnije, nešto realnije za naš kontekst, kulturu, nešto sa čim bih mogla da se kontektujem…”, dodala je Lejla.

Kako je to na festivalskoj organiziranoj diskusiji Lejla Kalamujić sjajno poentirala – queer ljubav jeste subverzivna, voljeti se u nepogodujućim okolnostima znači pružati otpor. Možda upravo odatle počinju svaka individualna odgovornost i lična misija. Obzirom da je koncept aktivizma mnogima do kraja ostao nejasan, možda bismo za početak svi/e u ime politike i aktivizma mogli/e malo za nijansu snažnije da volimo i ljubimo, da se poštujemo, validiramo i uvažavamo i na taj način dajemo najbolje od sebe!

“Ja volim Merlinku, to je jedini trenutak kad osjećam da smo tu svi/e zaista sa istim ciljem i jednom univerzalnom povezanošću. Jedino što mi je možda na trenutak nedostajalo je možda malo više otvorene diskusije, nešto od tog koncepta, gdje bismo imali/e priliku da se organizirano slušamo”, navela je Zerina.

“Prvi sam put ovdje i imam velika očekivanja, jer za Merlinku znam od ranije, ali se nikako nisam uspjela organizirati da dođem prije. Tu sam sa prijateljima i drago mi je da smo se odlučili/e doći. Neću ni reći da mislim da nam treba više ovakvih događaja, posebno jer je ovo univerzalan način integrisanja kulture, umjetnosti i ljudskih prava, a na kraju dana, ovo je festival koji to i slavi”, zaključila je za kraj Ana.

Merlinka 2018 – položeno sa desetkom!

Kako preživljavaju javne kuhinje na teritoriji grada Banjaluka

Preneseno sa: https://ostranula.org/

Kroz video emisiju „Politika si ti“, odlučili smo da ispričamo priču o radu javnih kuhinja na područiju grada Banjaluka. Ovim videom smo željeli da prikažemo realnu sliku stanja u  javnim kuhinjama, probleme na koje nailaze u svom radu i postojanje nesklada u budžetu koji se izdvaja za njihov rad u odnosu na broj korisnika koje imaju.

U razgovoru sa našim sagovornicima – Miroslavom Subašićem iz Fondacije Mozaik, Željkicom Ilić iz Crvenog krsta, Ifetom Kurgašević iz Merhameta i Oliverom Mastikosa iz Centra za socijalni rad saznali smo koliko javnih kuhinja djeluje na područiju grada Banjaluka, koji su uslovi koje treba da ispunjava osoba da bi postala korisnik javne kuhinje, kako se finansiraju javne kuhinje i na koji način funkcioniše njihov rad.

Tokom snimanja imali smo priliku  i da vidimo kako se priprema jedan obrok u javnoj kuhinji Fondacije Mozaik, kako se dijele obroci u javnoj kuhinji i na punktovima, da posjetimo neke od korisnika javne kuhinje, porazgovaramo sa njima i uvjerimo se kakva je zaista situacija na terenu.

Veliki broj korisnika su ljudi koji su ostali bez ikakvih primanja, penzioneri, višečlane porodice pogođene socijalnim slučajem, osobe sa invaliditetom, nerijetko korisnici javnih kuhinja su mladi radno sposobni koje sistem često ne prepoznaje kao ljude kojima su potrebna socijalna davanja.

„Svake godine imamo porast ljudi koji su po godinama radno sposobni, ali su ostali bez sredstava i često se javljaju jer su u procesu liječenja ili oni ili djeca. Sama naša socijalna zaštita više podržava one koji su radno nesposobni, koji nemaju djece, nemaju porodice, OSI, tako da ima dosta prostora da se radi i da se pomogne građanima, ali mislim da je najvažnije pitanje zapošljavanja“, rekla je Olivera Mastikosa.

Na područiju Grada Banjaluka djelovalo pet javnih kuhinja – Crveni krst, Merhamet, Karitas, javna kuhinja Fondacije Mozaik i javna kuhinja udruženja “Sveti đakon Avakum”.

Topli obrok u javnim kuhinjama dijeli se od ponedjeljka do petka, a za subotu korisnici dobijaju lunch paket koji se sastoji od hljeba i nekoliko konzervi. Jedino javna kuhinja Fondacije Mozaik priprema topli obrok nedjeljom i djeli svim korisnicima kako u javnoj kuhinji tako i na nekoliko punktova u gradu.

Prema podacima Centra za socijalni rad Banjaluka, koji je odgovoran za rad Crvenog krsta i Merhameta, ukupan broj korisnika u ove dvije javne kuhinje je 337, od čega Merhamet broji 39 korisnika.  Broj dnevno pripremljenih obroka u Crvenom krstu i Merhametu je 576, od čega na Merhamet otpada  66 obroka. Po evidenciji Crvenog krsta broj dnevnih obroka koje ova javna kuhinja napravi na dnevnoj osnovi je 435.

Javna kuhinja Fondacije Mozaik, radi kao nezavisna javna kuhinja i broji preko 560 korisnika. Takođe javna kuhinja Fondacije Mozaik jedina priprema topli obrok nedjeljom za svoje korisnike, ali i korisnike ostale dvije javne kuhinje.

Novac za funkcionisanje javnih kuhija u Banjaluci izdvaja se iz budžeta Grada Banjaluka i Ministarstva uprave i lokalne samouprave Republike Srpske, ali kako kažu naši sagovornici iznos koji dobijaju nije dovoljan za održavanje rada javnih kuhinja.

Tako je javna kuhinja organizacije Karitas zatvorena u aprilu 2017. godine zbog nedovoljnih sredstava za njen opstanak. Ministarstvo uprave i lokalne samouprave Republike Srpske uplatilo je novac  za 2016. godinu za rad ove javne kuhinje i to 25.000 KM, što je polovina novca koji je bio potreban. Dok javna kuhinja Mozaik prijateljstva koja priprema preko 500 obroka svake nedjelje na godišnjem nivou dobije 5000 KM za preko 24.000 pripremljenih obroka u istom tom periodu.  Budžet koji se izdvaja za rad za javne kuhinje Crvenog krsta na godišnjem nivou je 375.000KM, tj. 31.250 KM na mjesečnom nivou i taj iznos nije se mijenjao zadnje četiri godine.

„I cijene su sada drugačije, a mi se uklapamo nekako u taj iznos, nismo mijenjali ni normativ ni jelovnik godinama.  Sigurno bi ljudima dobro došlo da se obrok malo pojača“, saopštila je Željkica Ilić.

„Pravo mjerilo je teren. Na terenu vi ustvari vidite kolika je potreba za hranom i koliko to košta. Više puta to neko izračuna nekakvom svojom računicom, a ne shvata da je na terenu sve drugačije. Mozaik prijateljstva i ne gleda na te koji računaju već gleda na to kako sa dobrim ljudima pripomogne zato što je potreba jako velika“, rekao je Miroslav Subašić iz Fondacije Mozaik prijateljstva.

U Merhametu i Mozaiku su nam rekli da često dobijaju i donacije građana u vidu novca ili drugih potrepština za rad javnie kuhinje, ali da su to simbolični iznosi koji im ponekad dobro dođu. Karitas je na primjer ostao i bez podrške  donatora,  uz objašnjenje da je od rata prošlo dvije decenije i da u tom periodu jedino što su vidjeli je povećanje izdvojenog novca za funkcionisanje skupog državnog aparata, a ne za socijalno ugrožene.

Korisnike javnih kuhinja Crvenog krsta, Merhameta i Karitasa određuje Centar za socijalni rad, dok javna kuhinja Fondacije Mozaik ima svoju evidenciju korisnika.

Da bi neko moglo da bude korisnik  javne kuhinje po kriterijumima koje određuje Centar za socijalni rad, to lice treba  da ima minimalna primanja ispod 120 KM, lice koje ima zdravstvene probleme i ne može da se brine o sebi.

„Mi nemamo listu čekanja s obzirom da Centar određuje korisnike, ali vodim se činjenicom po broju ljudi koji dolaze u naše prostore i pitaju koji je način da se uključe u javnu kuhinju. Mi ih, naravno, šaljemo tamo jer ne znamo da li oni ispunjavaju uslove ili ne. Sigurno za jedan grad kao što je Banjaluka gdje ima 200.000 stanovnika da potreba postoji, ali neko iz određenih razloga neće ili ne želi, ne može da pogazi svoj ponos i ne dolazi“, rekla je Željkica Ilić iz Crvenog Krsta.

U Centru za socijalni rad su nam rekli da Grad Banjaluka ima strategiju razvoja grada, strategiju za OSI, za socijalno stanovanje i ostale strategije koje regulišu osnovna pitanja, ali da je problem taj što  od 2008. godine do danas budžet predviđen za ta socijalna davanja nije toliki koji bi zaista trebao biti. U Centru su ozbiljno shvatili reformu socijalne zaštite i kada bi imali veća sredstva, ta bi zaštita kažu bila mnogo obimnija.

Iako se kroz period od šest godina po oficijalnim parametrima broj socijalno ugroženih građana i građanki neznatno smanjuje, broj korisnika javnih kuhinja u Banjaluci se povećava. Nerijetko, korisnici javnih kuhinja su mlade, poslovno sposobne osobe, stoga je rješavanje problema nezaposlenosti jedno od ključnih za rješavanje pitanja socijalno ugroženih građana i građanki, ali svakako i bolja socijalna politika.

 

 

Udruženje građana „Oštra Nula“ je organizacija koja se zalaže za aktivno građanstvo i ljudska prava kroz djelovanje u oblastima socijalne pravde i kulture sjećanja. Zato: slavimo građansku hrabrost, upozoravamo na ignoranciju i pasivnost, osuđujemo sve zločine, sjećamo se svih žrtava.

“Oštra Nula” je nevladina, neprofitna organizacija otvorenog tipa. Nastala je kao neformalna grupa građana u decembru 2009. godine kao rekacija na neopravdana poskupljenja životnih namirnica i komunalnih usluga. Udruženje je formalno registrovano u decembru 2010. godine i od tada djeluje kao Udruženje građana Oštra Nula. U udruženju se radi na dobrovoljnoj bazi a članstvo je otvoreno za sve koji su zainteresovani. Oštru Nulu čine njena uprava i njeni članovi/volonteri.

 

 

 

Osiguran posao za 96 marginaliziranih žena

USAID-ov Program podrške marginaliziranim grupama žena podržao je pokretanje i razvoj 96 biznisa marginaliziranih grupa žena.

Riječ je o biznisima koje su pokrenule žene s invaliditetom, majke osoba s invaliditetom, žene iz ruralnih područja, žrtve nasilja te nezaposlene mlade žene u Konjicu, Tesliću, Tešnju, Zvorniku, Rudom, Prijedoru, Livnu, Kalinoviku i Visokom.

Proces podrške razvoju biznisa marginaliziranih grupa žena počeo je početkom 2017. godine, a rezultati su vidljivi već sada kroz značajno povećanje kućnog budžeta i otvaranje novih radnih mjesta.

Biznisi su pokrenuti u oblasti poljoprivrede, stočarstva, uzgoja voća, proizvodnje i uslužnih djelatnosti, a pokretanje i razvoj biznisa značio je i značajno uvećanje kućnog budžeta, jer je uglavnom riječ o jedinom prihodu.

Svih 96 žena vlasnice su pokrenutih biznisa, a u rad su indirektno uključeni i članovi/ice porodice tako da govorimo i o značajno većem broju angažovanih.

Pokrenuti biznisi uglavnom imaju tendenciju rasta zbog čega se očekuje da će kroz pomenute podržane biznise biti otvorena i nova radna mjesta za stanovnike lokalnih zajednica u kojima je ovaj program realizovan.

Jedan od ciljeva je i povećati udio žena na tržištu rada u Bosni i Hercegovini koji trenutno iznosi 43 posto i najniži je u regiji, a nizak je i u odnosu na svjetski prosjek od 52,5 posto.

Žene u prosjeku zarađuju manje od muškaraca, a malo njih se odlučuje upustiti u svijet poduzetništva. I kada se žene bave biznisom, uglavnom su to tradicionalni sektori trgovine ili uslužnih djelatnosti. Postoji ogroman neiskorišteni kreativni potencijal među ženama, pa je važno ohrabriti ih da pokrenu samostalni biznis, i tako pomognu sebi, svojoj porodici, ali i široj zajednici.

Pokretanje biznisa finansirano je kroz Fond za podršku razvoju biznisa marginaliziranih grupa žena koji su u omjeru 50:50 finansirali Program podrške marginaliziranim grupama Američke agencije za međunarodni razvoj USAID  i jedinice lokalne uprave u kojima su biznisi pokrenuti, a za finansiranje je osigurao 680.000 KM.

Kreiranjem Fonda između USAID/PPMG i partnera nastoje se stvoriti prilike za održivi razvoj preduzetništva marginaliziranih grupa žena, kroz poticanje na samozapošljavanje, te njihovo veće i lakše uključivanje u poduzetništvo i kreiranje novih radnih mjesta.

Gosti Sarajeva osvojili još jedan Grammy!

Na jubilarnoj 60. dodjeli nagrada Grammy, njemački Kraftwerk osvojio je ovu prestižnu nagradu u kategoriji za najbolji album dance odnosno elektronske muzike za 3-D The Catalogue koji će izvesti i u Sarajevu 25. februara na koncertu koji organizira agencija Gramofon.

Ovo je njihov drugi Grammy nakon nagrade za životno djelo koju su osnivači Kraftwerka Ralf Huetter i Florian Schneider dobili 2014. godine. Kraftwerk je prvu nominaciju za najprestižniju diskografsku nagradu imao 1982. godine za Computer World u kategoriji najbolje rock intrumentalne izvedbe a nakon toga i 2006. godine za album Minimum-Maximum u kategoriji najboljeg dance/elektronskog albuma.

Prije tri godine, Kraftwerk je dobio još jedno Grammy priznanje. Njihov singl iz 1974. godine Autobahn uvršen je u Grammy Hall of Fame, priznanje koje se dodjeljuje singlovima i albumima bez obzira na žanr, za njihovu kvalitetu i važnost u muzici najmanje 25 godina nakon objavljivanja.

Kraftwerkovi koncertni nastupi smatraju se vrhuncem savremene tehnologije u šta će imati priliku uvjeriti se i publika sarajevskog koncerta koji će biti održan u okviru njihove svjetske 3-D turneje. Članovi Kraftwerka u dvosatnom programu uživo će izvesti brojne velike hitove uz 3-D video projekcije koje će njihov audio-vizuelni performans učiniti jedinstvenim i spektakularnim. Ulaznice za koncert koji će biti održan 25. februara u Skenderiji, u dvorani Mirza Delibašić, u prodaji su u sistemu www.kupikartu.ba.

Promocija petog broja časopisa Tristotrojka

Tristotrojka je studentski časopis za arhitekturu, dizajn i umjetnost. Započet je kao samostalni projekat grupe studenata na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu 2014. godine, ali čak i prije objavljivanja prvog broja je privukao zanimanje velikog broja studenata i arhitekata a radu redakcije Tristotrojke se pridružio veliki broj studenata arhitekture i drugih srodnih fakulteta iz regiona. Prvi broj Tristotrojke bio je nagrađen i izložen na sarajevskoj godišnjoj izložbi Collegium Artisticum 2014. godine, a drugi broj je predstavljen na Danima arhitekture 2014. u Sarajevu. Posljednje priznanje je primljeno na Salonu arhitekture u Novom Sadu 2016. godine. Časopis uređuju studenti, a sadržaj kreiraju i prate svi zainteresovani. Sadržaj nudi stručne tekstove i pregled studentskih radova sa različitih fakulteta iz regiona, a fokus je na tekstovima edukativnog i informativnog karaktera koji promovišu umjetničke i tehničke oblasti i struke, zapažena ostvarenja, studentski aktivizam i saradnje. 

Tristotrojka postaje međunarodna platforma za komunikaciju i saradnju studenata balkanskog regiona sa saradnicima širom svijeta. Organizuje događaje, predavanja i panel diskusije, nastojeći poboljšati dijalog između struke i javosti kao i uključiti studente u rasprave o aktuelnim dešavanjima o arhitekturi i razvoju grada.

Promocija petog broja časopisa Tristotrojka održat će se u četvrtak, 08.02.2018. u Kinu Meeting Point, sa početkom u 20:00.
Tristotrojka poziva sve zainteresovane da prisustvuju događaju na kojem mogu preuzeti besplatan primjerak časopisa, 
pogledati izložbu grafičkog dizajna učesnika konkursa za naslovnu stranicu, 
te čuti komentare stručnjaka na temu Naslijeđe zrele moderne u Sarajevu sa osvrtom na KSC Skenderija. 
Gosti su Nasiha Pozder, doktorica iz oblasti arhitekture i urbanizma, zaposlena na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Katedri za urbanizam i prostorno planiranje, i Maroje Mrduljaš, arhitekt, kritičar arhitekture i dizajna, predavač na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a aktuelni fokus njegovih interesa je modernizam druge polovice 20. stoljeća u regiji bivše Jugoslavije te savremene arhitektonske prakse.

Ulaz je besplatan, a više o Tristotrojci možete pročitati ovdje.

Volim, dakle, bunim se!

Piše: Mirza Halilčević
Foto: SOC

Zabranjivane ljubavi oduvijek su imale potencijal da redefinišu političke vrijednosti jednog društva. Patrijarhalna, uzorita, bračna struktura je tampon zona između patrijarhalnih moćnika i onih čija ljubav, zajednica, partnerski odnos po defaultu podrazumijeva nenormiranost. Bilo da se radi o vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj, klasnoj, rodnoj, seksualnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi partnerske skrajnutosti, ono što je svakako zajedničko svim neuzoritim oblicima životne zajednice jeste potencijal koji ima mogućnost da razbije krutost sjedinjavanja ljudskih bića. Sve dok patrijarhalni koncept partnerstava nastavi egzistirati između moćnika i neuzoritih, partnerske zajednice će i dalje biti scenario za tlačenje i ispunjavanje društvenih očekivanja i normi! U to ime, voljeti drugačije, voljeti hrabro i suprostavljeno znači buniti se. Takva ljubav je queer i takva ljubav je subverzivna.

Kako zabranjene ljubav opstaju, kako se pronalaze i koliko ih heteronormativna i patrijarhalna sredina uslovljava, da li je seks bitan i da li nam treba koncept braka i kako ga zamišljamo? Ovo su samo neka od pitanja na koja su odgovorili učesnici diskusije organizirane u okviru Međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Sarajevu. Zaljubljivanje kao sloboda, kao političko pitanje i kao subverzija bili su fokus tačke ove diskusije na kojoj su govorili gošće i gosti festivala: Iva Rušiti, Jernej Škopf, Lejla Kalamujić i Predrag Azdejković, dok je razgovor moderirao Nikola Kuridža.

Prisutni gosti i gošće podijelili/e su svoja autentična iskustva bivanja u vezi, te i sveopća razmišljanja na tu temu. Pitanjima samoće i usamljenosti u odnosu, te receptima za dugotrajnost odnosa, započet je i razgovor o zaljubljivanju.

“U svakom slučaju, bolje je i biti sam nego sa bilo kim, jer veza sa bilo kim i pod svaku cenu je kao bomba koja samo čeka da eksplodira. Za odnos koji nas čini ranjivim i koji zahteva poverenje bitno je da se ljudi prosto prepoznaju, ali da u isto vreme i zadrže izvesni nivo misterioznosti u odnosu, da svog partnera stignu uvek iznenaditi nečim“, objasnio je za početak Azdejković.

Obzirom da su političke vrijednosti definisale normiranu i preporučenu ljubav, subverzivna moć queer ljubavi i zaljubljivanja postala je očita. Na kraju dana i sve revolucije započele su upravo zbog ljubavi, zbog ljubavi prema sebi i prema drugima, jer, izgleda da još jedino ljubav u najširem smislu te riječi ima taj potencijal da mijenja stvari na bolje.

“Ljubav je uvijek politička, jer, činjenica je da i društvo putem ljubavi vrši najveću represiju i utjecaj. S druge strane, queer ljubav i znači subverziju, jer se upravo preko nje narušavaju patrijarhalni stavovi, što objašnjava i otkuda toliko otpora i nasilja kada je manifest queer ljubavi u pitanju”, rekla je Kalamujić.

Teret očekivanja i idealizacije ne zaobilazi ni queer ljubav ni koncepte zaljubljivanja. Jednako se i tu, kako putem popularne kulture, tako i unutar manjih reproduktivnih kulturnih krugova, prenosi ideal savršene ljubavi, odnosno nečega što bi trebalo biti savršeno. Nešto tako prethodno je viđeno i u slučajevima heteroseksualnih odnosa, što je donekle ljubav odvelo u ćorsokak, malo dalje od realnosti. U kontekstu tog pitanja učesnici/e su govorili/e i o pitanjima kompromisa, autentičnih potreba, ali i o konceptima monogamije, poligamije, poliamorije i sveopćih načina vezivanja za drugu ili više osoba.

“Svi/e mi na neki način čekamo filmsku ljubav, onu koja se opisuje u bajkama, poeziji, filmovima. Veliki se tu teret očekivanja stavlja na obe strane. Mislim da sve to čini da se malo udaljavamo od realnosti i da gubimo svest o autentičnim vlastitim potrebama koje nekad i nisu tako filmske, ali bitne su jer je sve to dosta individualno. Evo naprimer, jedan moj prijatelj je u vezi sa petoricom, i to tako funkcionira, svi oni su obavešteni šta se događa između njih i ništa nije skriveno. On je, na neki način, našao je rešenje za sve svoje potrebe”, zaključio je Azdejković.

“Evo ja, recimo, nisam sigurna koliko je monogamija zapravo rezultat toga da često možda nismo spremni/e napraviti kompromis u odnosu na samo jednu osobu i posvetiti se toj jednoj osobi, nego, eto, biramo da imamo više osoba – partnera/ica, od kojih će svako zadovoljavati neku autentičnu potrebu. To meni isto ima veze sa idealizacijom partnera/ica, romantične ljubavi i zaljubljivanja”, dodala je Rušiti.

Obzirom da je pitanje anonimnosti vrlo legitimno i kompleksno u isto vrijeme, te je i u skladu sa primarnim potrebama za sigurnošću, a dijelom je i aktivističke agende, postavlja se pitanje kako i na koji način se pravi kompromis unutar veza gdje su partneri/ce prilično javno autovani, odnosno, nisu autovani uopće. Kako su svi naši gosti i gošće bili/e prilično javno i queer angažirani, pitani su i kako izgleda to kada se nađu sa partnerom ili partnericom koji/a nije javno autovana i da li za njih to predstavlja izazov?

“Ja sam možda malo više autovana u odnosu na svoju djevojku, što ona poštuje, kao što i ja poštujem da njoj u određenoj situaciji nije baš prijatno, i to mi se čini kao kompromis koji mi radimo, to je veza koja funkcioniše na taj način. Jer, treba uvijek promišljati šta je iza svega toga, a to su politički razlozi”, zaključila je Kalamujić.

“Ako voliš neku osobu i ako je ona u situaciji da nije autovana, onda to prihvatiš. Naravno, to može biti i izazov zbog disbalansa koji se stvara, ali isto tako mi koji smo malo više izloženi i autovani možemo biti oslonac za ljude koji se trebaju osnažiti, pa i u vezama”, dodao je Škopf.

“Moj dečko nije autovan i to je donekle bio proces, prvo je trebao reći svojoj drugarici i to je potrajalo, što je meni na neki način zapravo dobro. Nisam baš siguran koliko bih uživao u ulozi snajke, u porodičnim ručkovima i svemu čemu bi nas to javno partnersko autovanje vodilo”, rekao je Azdejković.

“Ja sam, recimo, slučajno autovana od strane moje bivše djevojke, što me je tada malo naljutilo, a nakon čega sam imala i taj momenat autohomofobije što me je pomalo kočilo, ali isto tako učinilo da razumijem i taj trenutak kada nismo svi/e baš slobodni/e da budemo javno autovani/e. S druge strane, znam i za slučajeve partnerica koje su se u nekim izvanrednim situacijama sakrivale ispod tezge na pijaci kada bi vidjele ili srele neku osobu koja ih baš ne bi trebala vidjeti u tom trenutku”, podijelila je i Rušiti.

Potreba za granicama i za građenjem zdravog odnosa nešto je oko čega su se složili/e svi/e gosti i gošće. Nimalo izolovan slučaj nisu ni LGBTIQA osobe kada su u pitanju individualnost, pripadanje, vezanost i svezanost, te nedostatak granica. O tome su iskustveno i lično govorili i Predrag i Iva.

“Ja, prije svega, ljubavni odnos gledam i kao partnerski odnos. Bitno je da partner pomogne svom partneru da ostvari svoj puni kapacitet, a ne da ga sputava na putu njegovog razvoja svojom sujetom ili čime god. Moj parnter i ja se na neki način pomažemo i postoje stvari koje on radi dobro, postoje stvari koje ja radim dobro i trudimo se uvek naći na pola puta u tom profesionalnom i ličnom razvoju, a opet, u isto vreme ostati i individualni i autentični, što je proces i izazov”, rekao je Predrag.

“Ključan pojam su mi granice koje se postavljaju i sebi i drugoj osobi. Mislim da je bitno i zadržati i individualnost, jer, ako ne pripadamo sami sebi jednako je teško pripadati i drugoj osobi. Ne mislim da je sveprožimajuća simbioza u tom smislu zdrava i funkcionalna na nekom dugoročnom nivou”, rekla je Iva.

Kako rodna perspektiva nosi i različita iskustva, te samim tim i različite vidove opresije, što je često slučaj i sa LGBTIQA odnosima, ovaj put su gošće upitane i o tome da li imaju dojam da lezbejstvo nije dovoljno politično i mainstream, da li ga se ne doživljava dovoljno ozbiljno, pa ni u slučajevima prijetnji koje se uglavnom adresiraju na gej muškarce.

“Pa to samo govori da smo mi toliko nebitne da čak niko neće napisati ‘ubij lezbejku’, nego ‘ubij pedera’, jer nismo uopće doživljene kao dvije žene koje se ozbiljno vole ili predstavljaju prijetnju. Osim toga, toliko je i seksualizacije lezbejki u našem slučaju, a pritom ima i ta seksualna konotacija koja prosto naš seks ne tretira ko ozbiljan ili vrijedan obzirom da izostaju penetracija i penis, što na kraju dana samo svjedoči o poziciji žene u društvu”, zaključila je Rušiti.

Za kraj diskusije ostavljeno je i neizostavno rješavanje pitanja braka i bračnih zajednica i administrativnih poteškoća. Ono oko čega su se svi/e složili/e jeste da postoje brojne administrativne koristi za koje se vrijedi boriti, ali da pitanje odabira bračne dinamike treba da bude otvorena mogućnost i stvar izbora, ili kako je to poentirao Azdejković – treba se boriti za uspostavljanje institucije braka, da bi je se poslije moglo rušiti.

“Nije pitanje braka hoću li, nego mogu li. Pitanje i pojam braka bi trebalo redefinirati. S druge strane, legalizacija je bitna baš radi rješavanja administrativnih i birokratskih situacija do kojih može doći. Može se desiti da završim u bolnici i da moj dalji rođak može ući, ali da djevojka s kojom, recimo, živim ne može. S druge strane, redifiniranje braka jeste jedan oblik društvenih promjena koji bi se trebao naći pri vrhu liste prioriteta kada je riječ o ovom pitanju”, zaključila je za kraj Lejla Kalamujić.

Golgeterka i likovni genije iz Karakaja kod Zvornika

http://www.zasvakodijete.ba

Jovanin san je da zaigra u fudbalskoj reprezentaciji BiH, dok Đorđe sanja samostalnu izložbu i likovnu akademiju

Jovana Stevanović je fudbalerka ŽFK ‘Radnik’ iz Bijeljine, trenutno je s 25 golova druga na listi golgeterki kadetske Premijer lige BiH, a njen klub je ubjedljivo prvi na tabeli i ozbiljne su kandidatkinje za šampionsku titulu. Početkom februara Jovana ide i na reprezentativni kamp u Zenicu, a san joj je da jednog dana zaigra za reprezentaciju.

Jovanin brat Đorđe je veoma talentovan slikar kojem su grafitna olovka i papir dovoljni da napravi remek-djela hiperreralizma. S crtanjem je počeo sam, slijedeći svoj talent i osjećaj, a tek odnedavno je krenuo na časove slikanja Slikarske radionice ‘Paleta’ u Zvorniku i nada se nastavku školovanja na Likovnoj akademiji.

Posjetili smo Đorđa i Jelenu u njihovoj kući u mjestu Karakaj kod Zvornika gdje žive s roditeljima Ilinkom i Draganom. Đorđe ima 17 godina i učenik je drugog razreda Tehničkog školskog centra u Karakaju, a 14-godišnja Jovana ide u osmi razred osnovne škole.

“Đorđe i Jelena ne čuju od rođenja što im je otežalo i razvoj govora. Pohađaju školu redovno, ali po prilagođenom programu, odlično su prihvaćeni u školi i društvu, Đorđe u slikarskoj radionici a Jovana u klubu, i nismo se susretali s nekim većim problemima. Pronašli su se u slikanju i fudbalu, oboje su posvećeni do kraja onome što rade i milina ih je gledati”, kaže mama Ilinka dok nam Đorđe pokazuje neke od fenomenalnih radova a Jovana brojne medalje i priznanja koje je osvojila među kojima statua za ‘Najbolju fudbalerku’ i diplomu koja potvrđuje da je među najboljih 15 sportista i sportistkinja Zvornika za 2016. godinu.

Portreti koje slika Đorđe i koji ‘samo što ne progovore’ očarali su prvo njegove drugare i profesore u školi u koju ide, a preko Komisije za socijalnu zaštitu i inkluziju Zvornik osnovane kroz “Projekat razvoja i saradnje regije Birač” koji je finansirala Vlada Kraljevine Holandije, a provele agencije Ujedinjenih nacija UNDP, UNICEF i UNHCR, o njegovom radu upoznati su i u Gradskoj Upravi Zvornika koja kroz rad ove Komisije dolazi u susret sa mladim ljudima kojima je potreban dodatni podsticaj da iskažu talente. Odmah su reagovali i u ovom slučaju i povezali Đorđa sa slikarom i pedagogom Jovom Lalićem i podržali njegovo uključivanje u Slikarsku radionicu ‘Paleta’ u Zvorniku.

“Đorđe je dugo radio sam i više za sebe, tu i tamo bi uradio neki portret po narudžbi, a sada kad su ga prepoznali preko opštinske komisije došao je u centar pažnje, mediji su pisali o njemu, a postoji i velika šansa da dobije podršku za dalje školovanje”, kaže mama Ilinka dodajući kako su ih kontaktirali i sa Univerziteta “Slobomir” i iskazali spremnost da podrže Đorđa u studiranju na njihovoj Akademiji umjetnosti:

“Likovna akademija i izložba su mu san, kao što njega i Jovanu podržavamo u svemu, uradićemo sve što možemo i da i taj san ispuni, što je vjerujemo uz obećanu podršku moguće”.

Do prve izložbe, Đorđe svoje radove predstavlja na svom Instagram profilu gdje prati i radove drugih umjetnika, i posebno mu je drago kada neko od njih stavi ‘like’ ili neki komentar na njegov rad. Na svom profilu je napisao kako je umjetnost njegov život i kako mu je cilj da inspiriše one koji ga prate.

“Svijet mi je rekao da ne mogu biti ja, pa sam uzeo olovku i napisao riječi: ‘Ja mogu’”, stoji na njegovom profilu.

Dok se Đorđe ne odvaja od olovke i papira, Ilinka i Dragan kažu kako Jovana od malih nogu voli samo fudbal, gleda utakmice i “samo da joj je da trči za loptom”: “U Karakaju se djevojčice skupile i osnovale klub, počele igrati, brzo su je primijetili iz ‘Radnika’ i pozvali je u Bijeljinu da igra kod njih, prošle godine su umalo osvojile titulu, igrale su derbi sa Sarajevom, a Jovana je bila prva na listi s najviše postignutih golova. Ove godine ih niko ne može stići na tabeli a Jovana je sad druga na listi”, priča mama Ilinka.

Tata Dragan kaže da ne žali truda koji su on i mama Ilinka i pored ne baš najbolje finansijske situacije u kojoj se nalaze uložili i ulažu kako bi Jovana mogla ići na treninge, i Đorđe odnedavno u slikarsku radionicu.

“Na početku smo plaćali prevoz do Bijeljine, onda sam digao neki kredit da kupim auto, sad je vozim do Branjeva gdje je sačeka trener i vozi u Bijeljinu. Ne možemo je voziti baš na svaki trening, ali ona to nekako nadoknadi. Igra špica, redovno postiže golove i kad je gledamo kako igra zaboravimo na sve poteškoće s kojima se susrećemo”, kaže tata Dragan.

“Oboje imaju ugrađen kohlearni implantat koji im omogućava da čuju, ali kad Jovana igra mora skinuti vanjski dio kako se ne bi oštetio, a Đorđe za slikanje treba potpunu tišinu i odlazi u svoj svijet tako da dok slika i on isključi aparat kako bi se potpuno posvetio slikanju. Jovana dok igra reaguje na okolinu, na sudijsku pištaljku i saigračice”, pričaju nam Ilinka i Dragan.

“Imaju našu punu podršku, i poručila bih svim roditeljima da podrže djecu u onome što vole, da ih ne obeshrabruju i da budu uz njih!”, kažu Ilinka i Dragan dodajući da je u svemu jako bitna i podrška sredine koja što je senzibiliranija omogućava bolje okruženje za svako dijete.

Od 2013. godine UNDP, UNHCR i UNICEF uz podršku Vlade Kraljevine Holandije realizirali su “Projekat razvoja i saradnje regije Birač” koji obuhvata opštine Milići, Vlasenica, Bratunac i Srebrenica, kao i grad Zvornik. UNICEF BiH bio je zadužen za komponentu “Jačanja sistema socijalne zaštite i inkluzije” na području ove regije unutar čega i za rad na uspostavi opštinskih komisija za socijalnu zaštitu i inkluziju, operativnih timova, izradi akcionih planova za svaku opštinu sa ciljem jačanja sistema socijalne zaštite i inkluzije, jačanju kapaciteta predškolskih ustanova, uključivanju djece i mladih u sport i drugih aktivnosti što je doprinijelo činjenici da su ove zajednice danas postale senzibilizirane i da je inkluzija zaživjela ne samo u školama, već i u samim zajednicama koje su danas i same inkluzivnije nego na početku provedbe Projekta.

Počinje 6. Merlinka festival u Sarajevu

Sarajevski otvoreni centar će 27. i 28. januara organizovati i ugostiti po peti put u Sarajevu, u Art Kinu Kriterion, Međunarodni festival queer filma Merlinka, koji se već 8 godina organizuje u Beogradu sa idejom promocije filmove koji se bave LGBT temama. I ovogodišnja Merlinka u Sarajevu ima drugačiji program od beogradske – filmovi će biti prikazani premijerno, imaćemo izložbu, razgovaraćemo o tijelima u javnom prostoru, ugostićemo House of Flamingo i njihov spektakularni drag show, a Festival će zatvoriti veliki party.

Festival u petak, 27. januara u 18h, otvaramo izložbom fotografija Nine Đurđević „17:15“, koja prikazuje trans i rodno varijantne osobe na ravnopravan, klasičan, dokumentaran način u svakodnevnim aktivnostima, svojstvene svim ljudima bez isticanja razlika (koje zapravo ne postoje), kako bi se podsjetilo na univerzalnost i jednakost svih ljudskih bića. Zatim slijedi pretpremijera kratkog filma „Neizgovoreno“ Elme Islamović. U pitanju je dokumentarna priča o mladim lezbejkama i gejevima u Bosni i Hercegovini koje roditelji ne/prihvataju, priča o komunikaciji sa roditeljima, o tome šta je to zbog čega se stvaraju zidovi i čega se zapravo plašimo. Nera, jedna od učesnica filma, upoznaje nas sa svojom porodicom. Veče nastavljamo filmom „Zauzmi pozu“, koji donosi priču o Madoninim igračima. Godine 1990, sedmorica mladi igrača pridružilo se Madoni na njenoj najkontraverznijoj „Blond Ambition“ turneji. I na pozornici i u filmu Truth or Dare oni su pokazali kako neko treba da izrazi sebe. Sada, 25 godina kasnije, oni otkrivaju istinu o životu tokom i nakon te turneje. Zauzmi pozu je dramatična priča o pobjeđivanju srama i pronalaženju hrabrosti da se bude ono što jesi. Prvo veče festivala završavamo uz druženje i koktel.

Drugog dana festival počinje u 16h revijom kratkih filmova i razgovorom na temu „Naše lično je i političko“. Biće prikazana tri kratka filma. Prvi film je „I know you are but what am I?“ bh. dokumentarni film Nađe Sinić o transrodnoj osobi po imenu Kris. Način na koji kamera prati Krisa kroz razna okruženja svjedoči jednoj veoma privatnoj priči. On koristi svoje umjetničko stvaralaštvo kako bi prikazao i objasnio sebe na čemu se i zasniva priča filma. Drugi film je „Tranzicija“srbijanske rediteljice Milice Tomović. Dva dana pred odlazak u Ameriku, Jana koristi vrijeme da se pozdravi sa svojim bendom, prijateljima, bivšom djevojkom i porodicom. Svi oni dijele osjećaj žaljenja dok se opraštaju sa njom, ali opet i sreću zbog njene svijetle budućnosti u Mičigenu, gdje je primljena na postdiplomske studije. Jedino njena sestra zna istinu, a to je da Jana ne odlazi iz zemlje zbog studija, ona odlazi iz zemlje da bi promijenila svoj pol. Jana ima dva dana da se oprosti sa svojim životom. Treći film je „Golo tijelo“, brazilski hibrid dokumentarca i fikcije, u kojem režiser pokušava da dokumentuje kako se ljudi odnose prema svojoj nagosti i prema sopstvenim tijelima.

Panel – Naše lično je i političko – počinje u 17h. O izlaganju u javnom prostoru i svom radu razgovaraju Nera Mešinović, aktivistkinja iz BiH, Nina Đurđević, fotografkinja iz Hrvatske i članovi House of Flamingo.

Od 18h publika će moći da pogleda hrvatski dokumentarni film „Bolesno“, Hrvoja Mabića. Priča prati Anu, koja je sa 16 godina bila zatvorena u psihijatrijsku ustanovu pristankom svojih roditelja kako bi je izliječili od homoseksualnosti. Nakon pet godina ona je slobodna i traži djevojku koja će je voljeti uprkos njenom PTSD-u / posttraumatskom stresu. I nalazi takvu djevojku u Martini. Vjerile su se i planiraju vjenčanje. Ali uprkos svemu, Martinino strpljenje je pri kraju jer joj je jasno da umjesto da se fokusira na izgradnju sadašnjeg života sa Martinom, Ana je fokusirana na svoju traumatsku prošlost. Bolesno je priča o ljubavi, izdaji, osveti, opraštanju.

Od 20h gledamo njemačku komediju-dramu „Gdje si krenuo, habibi?“ Tor Ibena. Riječ je o Ibrahimu koji se zaljubljuje u Aleksandra, Nijemca, kriminalca i kečera koji je strejt, ali između njih se stvara prijateljstvo koje nadilazi obojicu.

Specijalne gošće festivala su House of Flamingo, a njihov drag show počinje u 22h. Nakon što su osvojile Srbiju i Sloveniju, House of Flamingo hrabro koračaju dalje ka svom prvom gostovanju u Bosni i Herecegovini. Colinda Evangelista, Entity, Roxanne i Spazam Orgazam po prvi će put raširiti svoja krila ispred sarajevske publike, koja će dobiti svoj život, smrt, zatvorsku kaznu i prijeko potreban zalogaj glamura. Festival zatvaramo velikom žurkom na kojoj muziku pušta  DJ Van der Saint (K.I.L. DIGITAL), uz čije zvuke nastavljamo da slavimo queer kulturu do kasno u noć.

Dan otvorenih vrata Mostar i Sarajevo UWC Mostar

U subotu, 27. januara Koledž ujedinjenog svijeta u Mostaru (UWC Mostar) organizuje “Dan otvorenih vrata“ u Mostaru i Sarajevu.

Događaj je namijenjen svim srednjoškolcima i njihovim roditeljima koji žele saznati više informacija o UWC stipendijama i uslovima selekcijskog procesa.

U Mostaru će se Dan otvorenih vrata održati u zgradi Gimnazije Mostar sa početkom u 12:00h, dok će se za posjetioce u Sarajevu ovaj događaj održati u prostorijama organizacije Humanity in Action sa početkom u 11:00h.

Posjetioci će se tokom dana moći pobliže upoznati sa svim dijelovima života na Koledžu, uključujući akademski program, volontiranje u lokalnoj zajednici, te život u internatskom smještaju. Za sve upite u Mostaru na raspolaganju će im biti profesori i učenici UWC Mostar. Također će biti dostupni i aplikacijski formulari i brošure, a moći će razgledati učionice i laboratorije u kojima se izvodi nastava.

Nacionalni komitet BiH ove godine dodjeljuje ukupno 28 stipendija za pohađanje Koledža ujedinjenog svijeta, od toga 22 za pohađanje Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru i 6 stipendija za pohađanje koledža u Norveškoj, Njemačkoj, SAD-u, Kini, Italiji i Kostarici.

Dodijeljena puna stipendija pokriva troškove dvogodišnjeg školovanja prema programu međunarodne mature na engleskom jeziku (IBDP) uključujući internatski smještaj, prehranu, te udžbenike i školski pribor.

Cilj “Dana otvorenih vrata“ je učenicima zainteresovanim za UWC stipendije pružiti sve potrebne informacije na jednom mjestu, a sam događaj je dio promotivnih aktivnosti u sklopu raspisanog konkursa za dodjelu UWC stipendija za učenike u BiH koji je otvoren do 9. februara, 2018.

Radio Crvena Antena: Serijal “Kuda na odmor?” (audio)

Radio Crvena Antena predstavlja prvu epizodu radijske emisije Sindikalizacija. Serijal Kuda na odmor? posvećen je  temi bivših radničkih odmarališta bh. preduzeća i sindikata na Jadranskoj obali. Dio je ovo šireg istraživanja koje je Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena pokrenulo u protekloj godini. Temu radničkih odmarališta posmatra se i analizira kroz različite kontekste – prvenstveno, raspada Jugoslavije i neriješenih pravno-imovinskih pitanja među državama, ali i općenito u kontekstu radničkog odmora i slobodnog vremena u bivšoj SFRJ.

https://soundcloud.com/radio-crvena-antena/sindikalizacija-emisija-1

“Priču započinjemo u općini Gradac, jednoj od najmanjih općina u Hrvatskoj s najvećim brojem nekadašnjih odmarališta. Od njih ukupno 18, koji su pripadali srbijanskim i bh. preduzećima i sindikatima, danas službeno ne postoji niti jedno. Neriješeni bilateralni odnosi između dvije zemlje, tranzicija, privatizacija, ali i brojne malverzacije i mutna poslovanja, doveli su do situacije da danas u općini Gradac radnička odmarališta postoje samo kao stare, derutne i sablasne zgrade koje su predmet različitih pravnih dubioza ili čekaju prodaju ili su pak dane u koncesije poznatim ljudima za nepoznate iznose i na neutvrđene načine.

U prvoj emisiji ugostili smo Matka Burića, načelnika općine Gradac i Mersihu Beširović, predsjednicu Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, jednog od bh. sindikata koji upravo u općini Gradac potražuje svoju imovinu.
Ugodno slušanje!”