Autor: urednik

Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama. Više na https://zokacatic.com

Izložba skulptura “Brodovi”, autorice Lejle Ćehajić u JAVA galeriji

Otvaranje izložbe skulptura “Brodovi”, sarajevske umjetnice Lejle Ćehajić, će se desiti u četvrtak, 08. februara, u 19:00 sati u JAVA galeriji.

Skulpture novog ciklusa stižu kao logični razvoj ranijih i kompatibilni su nastavak Kopačakontejnera (2015) koncepta koji, u kontekstu angažirane skulpture, seže do instalacije Suprise! (GSU Duplex 10m2, 2010) i sukcesivno obuhvata, barem sve ono što je između i do sada, Lejla Ćehajić predstavila domaćoj publici. Tematsko vraćanje na socijalne elemente našeg lokalnog okruženja, iako u nešto decentnijem maniru, stvara prepoznatljivu atmosferu za potvrđivanje Heglove pretpostavke da su sve promjene proizvod duha svoga vremena. Prosto i kolokvijalno, jednostavnom genijalnošću uličnog grafita rečeno: „Nekad smo bili apatični, ali sad, baš nas briga za sve“.

Rađene u različititim tehnikama i izvedene kombiniranjem materijala (gips, tekstil, metal, staklo, užad, glina, kamen, papier-mâché, intepolirane dekorativne figurice, industrijski šarafi, matice) sa organskom strukturom komada naplavnog drveta, ove skulpture, njihova dinamičnost, insistiranje na sintezi ali i senzibilitetu svakog pojedinog materijala usmjerava ka Focillonovoj teoriji formalne vokacije, izvjesne predodređenosti materije, odnosno prirodnog oblika koji se prema svojim zakonitostima oslobađa i tako stvara nove forme.

U konceptu postavke, kao načinu ispitivanja ideje prostora i kreiranja vodenog beskraja, u  nekoj vrsti fatalne ravnodušnosti, oblikuje se crtež u prostoru, koji u ritmičnom poetskom formatu, kroz materiju i čula stvara ekspresiju nekog univerzalnog svijeta u kojem se pretapaju mitologije.

Predstave vodenih plovila, različitih tipova, epoha i dimenzija, jezik će spontano i s punom snagom svog magijskog značenja, vjerovatnije prepoznati kao barke(univerzalni simbol putovanja živih i mrtvih) i lađe (simbol izdržljivosti i napora koji iziskuje plovidba), nego li kao čamce i brodove u kojima se, po inerciji, ide na penzionersko krstarenje ili prozaično, na pecanje.

Učitavanje brojnih slojeva različitog simboličkog značenja u predstavljene oblike kreira novi element, koji nije bio naglašen unutar dosadašnjeg opusa umjetnice. Dok su raniji radovi i postavke upućivali na jedan trenutak ili jednu ideju – dosta često usmjerenu na osvještavanje činjenice ili koncepta, ovaj ciklus odlikuje jasno prepoznatljivi kvalitet, pripovjedačkog, skoro književnog narativa.

Satkan od potrebe da se preko materijala i univerzalno prepoznatljivih motiva, ostvari kompleksna slika, ciklus se otvara kao vrsta ikoničkog pripovijedanja, priče koja u maniru mita nigdje ne počinje, nigdje ne završava, samu sebe pripovijeda i prosto jeste.

Iako data u području našeg prostorno-vremenskoga iskustva, postavka sadrži kvalitet transcedentnog i zahvaljujući određenju autorice da svaki pojedini skulpturalni element usmjeri kao očuvanju njegove organske forme, ostaje stalno u cjelini nespoznatljiva.

Izvjesni preovladavajući efekt mračne konačnosti ostvaren samim pristupom materiji i pojačan, do sada nepoznatim, manirom umjetnice da uvijek prisutnu i dominantnu notu humora ovdje svede na minimalnu ekspresiju, ublažen je formom sirene, neke minderpuze s morskog dna, čije je pojavljivanje i otkrivanje unutar ciklusa, svojevrsni krešendo cijelog ostvarenja.

Sadržajno minimalizirana, potpuno eterična, hermetična i apsolutno neangažirana, data u elementarnim plastičnim cjelinama bojenog gipsa i kamena, ona prezentiranovu estetsku dimenziju posmatranja ukupnog rada i kroz osnovna određenja estetske ideologije o povezanosti ljepote, čulnosti, zadovoljstva, slobode i istine, stvara svijest o složenosti  sopstvenog življenja ali bez ambicije da o tome saopšti išta više od upućivanja na vlastitu egzistenciju.

Lejla Ćehajić je rođena 1978. godine u Sarajevu. Završila je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek kiparstvo, u klasi profesora Luke Ilića. Diplomirala je 2004. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek kiparstvo, u klasi profesora Mustafe Skopljaka. Na istoj Akademiji završila je postdiplomski studij iz oblasti kiparstva na temu “Skulptura kroz igru likovnih i izražajnih elemenata teatra i lutkarskog teatra“. Članica je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 2005. godine na čijim izložbama redovno učestvuje. Od 2010. do 2014. godine bila je članica Umjetničkog savjeta ULUBiH-a. Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj umjetnički rad među kojima su nagrada na izložbi “Privatno i javno“ (Mostar, BiH, 2011.) i Grand Prix na izložbi “Collegium Artisticum 2011“ (Sarajevo, BiH, 2011.). Živi u Sarajevu i profesorica je u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti.

Dokumentarni film: “Inkluzija, san ili java”

Dokumentarni film govori o aktivnostima djece u školama, kod kuće i u udruženju,izjave djece,roditelja ,defektologa, direktora škola itd. Glavni akteri filma su 4 djece sa poteškoćama u razvoju, njihovi roditelji, defektolozi i asistenti u nastavi i prikazane su njihove životne priče, borba koju vode, prepreke na koje nailaze ali i uspjesi koje postižu. Javnost nije upoznata sa stvarnim problemima, ali i mogućnostima djece sa poteškoćama u razvoju. Dokumentarnim filmom se želi infomisati javnost, smanjiti predrasude i pokazati da je inkluzija djece presudna za njihov razvoj ali isto tako i moguća i korisna za cijelo društvo.

Film je snimljen u sklopu projekta Inkluzivni centar za djecu “Mala sirena”

Autor filma je Kazafer Alićić

https://www.youtube.com/watch?v=QdXABoD2nls&feature=share

Udruženje Mala sirena

Udruženje roditelja djece s poteškoćama u razvoju „ Mala sirena „ je udruženje s ciljem unapređenja kvaliteta života, medicinske i socijalne zaštite djece s poteškoćama u razvoju i njihovih porodica. Udruženje je socijalna i humanitarna organizacija za poboljšanje obrazovanja, rada, uključivanja u društveni / svakodnevni život, zaštite, brige i raznih vidova pomoći djeci s poteškoćama u razvoju. Udruženje ovakvog tipa nije luksuz već potreba. Potreba da se postojeće znanje i sposobnost stavi na raspolaganje onima kojima je potrebno i kojima će biti od koristi je također razlog našeg postojanja. Mišljenja smo da svako živo ljudsko biće ima svoje potencijale, talenat i kreativnost, kao i potrebu da živi u zajednici s drugima. Naša moralna odgovornost nam nalaže da pomognemo i vodimo brigu o onima kojima je to potrebno. Naš cilj jeste razvijanje raznih oblika pomoći, kao i razvoj ličnog rasta i razvoja, razvoj vještina, te normalno funkcionisanje kako djece s teškoćama u razvoju tako i njihovih roditelja, te ih na taj način uključiti u svakodnevan društveni život.

Prijavite se za pripremnu nastavu za eksternu maturu

Dragi budući srednjoškolci i roditelji budućih srednjoškolaca!

Udruženje PLUS i ove godine za vas priprema pripremnu nastavu za eksternu maturu. Termini upisa su 15. i 19. februar, a nastava počinje 3. marta.

Pripremna nastava iz matematike, bosanskog i engleskog jezika za učenike završnog razreda osnovne škole namijenjena lakšem polaganju eksterne mature. Modul obuhvata po 20 časova iz svih predmeta, a časovi će se održavati vikendom u Centru za kulturu u Jelićevoj.

Za rezervacije, ali i sva pitanja i nedoumice, javite se mailom na udruzenje.plus@yahoo.com.

Udruženje PLUS

Od 2012. godine Udruženje za kreativno učenje – PLUS gradi mostove između društva i mladih. Osmišljavajući kvalitetne edukativne programe za srednjoškolce i studente u Bosni i Hercegovini, potpomažemo stvaranju novih generacija uspješnih inovativnih ljudi. Mi smo neprofitna organizacija koja omogućava dodatnu edukaciju mladima kroz neformalno i informalno obrazovanje, pozitivno utičući na njihove živote pripremajući ih da budu bolji bosanskohercegovački građani kroz kvalitetno obrazovno i odgojno iskustvo. Pružajući im pozitivne uzore i dodatna znanje koje nisu predviđena formalnim nastavnim planovima i programima, utičemo na uspostavljanju valjanog vrijednosnog sistema kroz podizanja svijesti o bitnosti stremljenja ka znanju i vrijednom rada.

Naši programi podržavaju rad sa mladima, ali i sa institucijama kao i relevantnim pojedincima u različitim oblastima: obrazovanje, kultura, nauka, ljudska prava i dr. Svi programi imaju za cilj razvoj lokalne zajednice kroz podršku i razvoj:

  • kvalitetnih programa neformalnog i informalnog obrazovanja
  • kritičkog mišljenja i transfer znanja
  • pozitivnih uzora s ciljem postajanja dobrih učenika / studenata, građana svoje zemlje i svijeta
  • preuzimanja odgovornosti za vlastite odluke / postupke
  • sposobnosti mladih za (sam)oprocjenu stečenog znanja
  • pristupa dodatnom obrazovanju podjednako za sve
  • pozitivnih stavova o ljudima različitih od nas

Močvare i rijeke ključni za održivu budućnost naših gradova

Urbane močvare i rijeke opskrbljuju gradove vodom, pružaju zaštitu od poplava te stvaraju zelene površine koje služe za rekreaciju

Danas obilježavamo Svjetski dan vlažnih staništa, koja su na međunarodnoj razini zaštićena Ramsarskom konvencijom, potpisnica koje je i Bosna i Hercegovina. Usprkos velikim dobrobitima koje nam nude naše prirodne rijeke i močvare, u posljednjih 100 godina uspjeli smo uništiti oko 2/3 svjetskih vlažnih staništa, većinom zbog nekontrolirane urbanizacije te kanaliziranja rijeka i isušivanja močvara.

Svake godine 2. veljače obilježavamo Svjetski dan vlažnih staništa, kako bi se podigla svijest o značajnoj ulozi močvara i rijeka za ljude i sav živi svijet. Ove godine pod sloganom „Vlažna staništa za održivu urbanu budućnost“ ističe se njihova važna uloga za bolju kvalitetu života u gradovima.

„Močvare i rijeke su iznimno važne za ljude i prirodu te vrste koje o njima ovise. One su bogatstvo života i nude nam mnogo više koristi nego što mislimo. One opskrbljuju gradove vodom, štite nas od poplava, smanjuju onečišćenje zraka te se koriste za rekreaciju, što svakako doprinosu boljem zdravlju i kvaliteti života u gradovima. Vlažna staništa tijekom velikih padalina zadržavaju višak vode, sprečavajući prirodne katastrofe i troškove uzrokovane njima. Vegetacija u urbanim vlažnim staništima djeluje i kao filter za razne vrste onečišćenja, što doprinosi boljoj kvaliteti vode,“ rekla je Marta Rohas Urego, generalna tajnica Ramsarske konvencije.

WWF dugi niz godina radi na očuvanju najznačajnijih svjetskih vlažnih staništa i ove godine je službeni partner Ramsarske konvencije. I WWF smatra da današnji neodrživi urbani razvoj stvara veliki problem jer se zbog širenja gradova vlažna staništa uništavaju i isušuju. Međutim, kada se močvare i rijeke zaštite i koriste održivo, mogu osigurati gradovima višestruku ekonomsku, društvenu i kulturnu dobrobit.

Močvarna staništa Hutova blata i Livanjskog polja su dobar primjer u Bosni i Hercegovini jer su  od davne prošlosti opskrbljivala hranom i pitkom vodom stanovništvo i pružali im priliku za uživanje u prirodi.

WWF Adria već dugi niz godina radi na tome, da se revitaliziraju područja Hutova blata i Livanjskog polja, ali se cijelo vrijeme suočavaju s nerazumjevanjem značaja ovih vlažnih staništa od strane odgovornih za katastrofalno stanje ekosustava naših močvara.

„Bosna i Hercegovina, kao potpisnica Ramsarske konvencije, se obvezala zaštiti naše močvare. Nažalost ne poduzimaju se neophodni koraci kako bi ih spasili. WWF je pokrenuo incijativu za revitalizaciju močvarnih ekosustava Hutova blata i Livanjskog polja. Rješenje za spas naših močvara vidimo kroz suradnju nadležnih državnih tijela i hidro-energetskog sektora koji koristi vode ovih močvara. Ako se žurno ne pokrenu konkretni koraci i ne započne proces revitalizacije, smatram da ćemo ih već za 30 godina bespovratno izgubiti“ upozorio je Zoran Mateljak predstavnik WWF-a u Bosni i Hercegovini.

Močvare i rijeke su iznimno važne za ljude i prirodu te vrste koje o njima ovise. One su bogatstvo života i nude nam mnogo više koristi nego što mislimo. One opskrbljuju gradove vodom, pružaju zaštitu od poplava, smanjuju onečišćenje zraka te stvaraju zelene površine koje služe za rekreaciju, što svakako doprinosu boljem zdravlju i kvaliteti života stanovnika.

„Štoviše, isušivanje močvara i kanaliziranje rijeka za urbani razvoj dugoročno može dovesti do iznimno štetnih posljedica i povećati izloženost negativnim posljedicama poplava što može rezultirati velikim financijskim štetama za građane. Urbane močvare su također mnogo jeftinije za održavanje nego što je to slučaj kod umjetnih regulacija. Vlažna staništa su oaze prirode među sivim krajolicima gradova i treba ih zaštititi, a ne uništiti,“ dodao je Mato Gotovac iz WWF-a.

O WWF-u:
WWF je jedna od najvećih i najuglednijih svjetskih nezavisnih organizacija za zaštitu prirode, s gotovo pet milijuna pristaša i globalnom mrežom aktivnom u više od stotinu zemalja. Misija WWF-a je zaustaviti propadanje zemljina prirodnog okoliša te izgraditi budućnost u kojoj ljudi žive u skladu s prirodom čuvajući svjetsku biološku raznolikost te osiguravajući da je upotreba obnovljivih prirodnih resursa održiva, promovirajući smanjenje zagađenja i rasipne potrošnje. Za dodatne informacije: http://adria.panda.org/

 

 

“Ay, Carmela” u utorak na sceni SARTR-a

U utorak, 06. februara u 20h na sceni Sarajevskog ratnog teatra publika će imati priliku pogledati kultnu predstavu “Ay, Carmela”.

   „Ay, Carmela“ je priča o glumačkom i ljubavnom paru (Carmeli i Paulinu), o glumcima, histrionima, zabavljačima, varjetetskim umjetnicima koji su u okolnostima španskog građanskog rata primorani igrati predstavu kao posljednju milost za vojnike, ratne zarobljenike koje fašisti sutradan namjeravaju streljati. Predstava je intimna i sentimentalna kronika sjećanja, te srdačna počast umjetničkoj časti i dostojanstvu, ljudskosti i moralnoj kvaliteti kolektivne antifašističke svijesti.

 Na repertoaru Sarajevskog ratnog teatra se nalazi od 1999. godine i obilazeći teatarske scene u BiH kao i na prostoru gotovo cijele Evrope, slavi sjajnu partnersku igru Selme Alispahić i Dragana Jovičića koji afirmiraju sve vrijednosti Glumca, kao i vitalitet i neprolaznost teatarske umjetnosti. U predstavi igraju: Selma Alispahić (Carmela), Dragan Jovičić (Paulino) i Jasenko Pašić (Gustavet).

Cijena ulaznice iznosi 10KM, a za studente i penzionere 5KM. Rezervacije se mogu obaviti pozivom na 033 664 070.

 

Veče sjećanja na Predraga Lucića

U sarajevskom Ateljeu Figure u organizaciji reditelja Slaviše Mašića održano je veče sjećanja na Predraga Lucića, velikog prijatelja Sarajeva. Pred velikim brojem okupljenih o Predragu su govorili njegovi prijatelji, saradnici i kolege, između ostalih i Nenad Veličković, Lamija Begagić i Ahmed Burić.

Slalom kroz zakon

preneseno sa http://skolegijum.ba

Prebacivanjem postupka ugovaranja nabavke skija za školu skijanja na osnovne škole i centre u Kantonu Sarajevo i instrukcijom za korištenje direktnog sporazuma kao postupka javne nabavke skija Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade upustilo se u kriminal.

Iako niko ne dovodi u pitanje dobru namjeru Ministarstva – da sva djeca (za sada samo šestih razreda, ukupno 4.000) iz olimpijskog (zagađenog) grada provedu jednu sedmicu škole na čistom zraku učeći skijati – očito je da to čini na nedozvoljen način.

Ono je u procesu kupovine prekršilo zakon izbjegavanjem odgovarajućeg postupka javne nabavke. Nabavka je lukavo podijeljena na oko 60-70 malih ugovarača (škola i centara) za po 30 kompleta skija. Zašto baš 30? Zato što je u tom slučaju iznos manji od onog koji zahtijeva transparentan postupak, u kome se neće favorizovati jedan dobavljač, pa je moguće robu nabaviti putem tzv. direktnog sporazuma (gdje nisu potrebna najmanje tri ponuđača). Neko je iz Ministarstva dogovorio posao sa Intersportom kao jedinim dobavljačem, ugovorio cijenu i količinu daleko od očiju javnosti, dakle i od drugih zainteresiranih dobavljača, a onda, znajući da je to protivzakonito, potpisivanje već pripremljenih ugovora prebacio na škole.

To potvrđuje pismo od 28.12.2017, u kojem se nalaže direktorima:

“U skladu s telefonskim razgovorom i uputama i ovim putem Vas obavještavamo da je potrebno sljedeće:

– ispuniti potrebne podatke vezane za Vašu školu u dostavljeni draft ugovora za nabavku sportske opreme

– direktor/ica potpisati i ovjeriti isti u četiri primjerka

– potpisane ugovore je potrebno odnijeti u Intersport – Merkator (Ložionička 16), sutra (29.12.2017) od 8.30h kako bi direktorica Interpsorta potpisala iste.

S Poštovanjem,

Vlada Kantona Sarajevo

Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade”

Pismo nema potpisa. Jedini potpisi na ovom slalomu kroz zakon biće potpisi direktora i direktorica, koji očito nisu samostalni ugovarači, i očito nisu učestvovali u pregovaranju, a pitanje je i da li su u finišu stare godine imali potreban odgovarajući pravilnik, što zakon o javnim nabavkama također predviđa. A iz uvida u pravne akte škola (na internet-stranicama), nisu.Ministar Kazazović je objasnio, kako prenosi Avaz (16. januara) da zbog brzine isporuke opreme, Ministarstvo je sklopilo ugovor s firmom Intersport, jer jedini imaju fabriku. Ugovor nije sklopilo Ministarstvo, barem mu nema traga u bazi podataka javnih nabavki BiH, u kojoj nema ni Intersporta kao ponuđača, ni Ministarstva obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo kao kupca. Prije bi se moglo reći da je sklopljen dogovor, mimo zakonskih procedura. Kazazović je za Avaz izjavio da se skije kupuju novcem koji se pojavio [kao] višak sredstava pred kraj godine. (Višak od čega?)

Pitanja bez odgovora

Nijedan se direktor nije javno oglasio ovim povodom, iako su neki svjesni situacije u koju su dovedeni.

Nama je samo rečeno da odemo i potpišemo ugovore. Bila je ranije sjednica aktiva direktora osnovnih škola na kom su nas obavijestili o tome, ideja je prihvaćena, ali mi nismo mogli uticati na izbor ponuđača ili cijenu kupljenih skija, a nismo dobili nikakvu analizu ili elaborat kako će ta škola biti realizovana. Nastavnici tjelesnog odgoja su imali seminar i njima je valjda rečeno šta će raditi i kako, kaže jedan od direktora 30. januara i tvrdi da skije u školu još nisu stigle iako u ugovoru stoji 10 dana od dana potpisivanja ugovora.

Jedan od nastavnika tjelesnog odgoja kaže da je na seminaru imao obilje pitanja: šta sa djecom koja nemaju opremu za skijanje, odjeću i obuću za planinu ili koja ne žele skijati; šta sa djecom sa posebnim potrebama; šta sa nastavom te sedmice; kako obezbijediti da djeca budu sigurna na planini; šta u slučaju povreda; ko će ih obučavati skijanje jer je za to potreban certificirani trener; šta ako vrijeme na planini bude loše; kada će i gdje djeca popiti čaj i pojesti užinu; gdje će obaviti toalet; ko će brinuti o učenicima ako su oznojeni ili prljavi i mokri; ko će brinuti o onima koji šetaju; ko će držati nastavu u školama dok su nastavnici u pratnji polaznika škole skijanja…

Rečeno nam je da oni učenici koji neće skijati mogu šetati, da će djeca s posebnim potrebama ostati kući, da će nastava biti organizovana online i da će djeca kada dođu s planine kući dobiti lekcije i zadaće koje će uraditi i poslati mailom nastavniku, da će obuku na planini voditi certificirani trener kojeg će platiti Kanton, da će prevoz učenika platiti opštine i da ćemo mi nastavnici, kao nagradu, dobiti jakne, a da će nas u školama, tokom te škole skijanja, mijenjati studenti, kaže ovaj profesor. Napominje da postoje i drugi problemi vezani za opremu.

Ne može jedne vezove koristiti neograničen broj učenika jer oni se prilagođavaju težini skijaša, a i skije trebaju biti prilagođene visini učenika. Ko će brinuti o djeci kada sjedaju na ski-lift, ko će brinuti o opremi kada nastava na planini bude završena, ko će servisirati skije ili vezove između dvije škole skijanja? Sve to će biti vrlo teško realizovati, kaže ovaj nastavnik.

Na sva ova, ali i druga pitanja, svaki bi građanin, a posebno roditelj, morao dobiti odgovore čitajući elaborat ili projekat planirane škole skijanja. Ali taj elaborat javnost nije vidjela. Ide samo usmena priča – dobra namjera, čist zrak, besplatne skije… U akciju se, naivno i dobronamjerno, ne pitajući se o zakonitosti i netransparentnosti, uključilo i Vijeće roditelja Kantona Sarajevo, akcijom prikupljanja opreme koja nabavkom nije osigurana. Ili su u Vijeću bili svjesni nezakonitosti procedure, ali su zaključili da je pet dana na planini vrednije i važnije od 360 dana anarhije u dolini?

Ovo je, čini se, i prva prava demonstracija primjene Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo, usvojenog u maju, čiji su zagovarači, premijer Konaković i ministar Kazazović, tvrdili da depolitizira obrazovanje. Sad evo vidimo i kako: tako što je sedamdeset (?) direktora navedeno/natjerano da učestvuje u nezakonitoj provedbi jednog privatnog dila, u kojem su korišteni netransparentni postupci javne nabavke, diskriminirani potencijalni ponuđači, osujećena pravična i aktivna konkurencija i vrlo vjerovatno neefikasno utrošena javna sredstva.

Šta je tačno protivzakonito?

Prema Zakonu o javnim nabavkama, član 15 (6), Ugovornom organu nije dozvoljeno dijeljenje predmeta nabavke s namjerom izbjegavanja primjene odgovarajućeg postupka definiranog ovim zakonom.

Ugovorni organ, za dodjelu ugovora o javnoj nabavci, primjenjuje otvoreni ili ograničeni postupak, kao osnovne i redovne postupke. Svi ostali postupci su izuzeci (član 19 (1)).

Prema članu 87 (3), za dodjelu ugovora male vrijednosti, “Ugovorni organ provodi postupak direktnog sporazuma za nabavku robe, usluga ili radova čija je procijenjena vrijednost jednaka ili manja od iznosa od 6.000,00 KM”. (Bez PDV-a; dogovorena cifra za 30 pari štapova i trideset pari skija je 5.973,04 KM!)

Umjesto otvorenog postupka, jedinog transparentnog postupka po Zakonu, podjelom predmeta nabavke stvorena je mogućnost korištenja direktnog sporazuma. Ovo je izričito zabranjena praksa po Zakonu (član 15 (6)) i kažnjiva novčanim kaznama (član 116 (2) a), c) i član 116 (3)).

Direktni sporazum je postupak u kojem ugovorni organ nakon ispitivanja tržišta traži pismeno prijedlog cijene ili ponudu od jednog ili više ponuđača i pregovara ili prihvata tu cijenu, kao uslov za konačni sporazum. Ugovorni organ dužan je donijeti interni pravilnik o postupku direktnog sporazuma, koji treba biti usaglašen s modelom pravilnika o postupku direktnog sporazuma koji propisuje Agencija za javne nabavke BiH, član 90 Zakona.

Novčanom kaznom u iznosu od 1.500,00 do 15.000,00 KM kaznit će se za prekršaj ugovorni organ: a) ako nabavi robu, radove ili usluge bez provođenja postupaka javne nabavke propisanih ovim zakonom osim u slučajevima kada to zakon dopušta, član 116 (2) a), c) ako se ne pridržava uslova i načina javne nabavke prema procijenjenim vrijednostima i dijeli vrijednost nabavke s namjerom izbjegavanja primjene propisanog postupka nabavke, član 116 (2) c) Zakona.

Novčanom kaznom u iznosu od 300,00 do 3.000,00 KM kaznit će se odgovorno lice u ugovornom organu za oba prethodna prekršaja, član 116 (3).

Na potezu su inspekcija i tužilaštvo.

Desetka za Merlinku!

Preneseno sa http://lgbti.ba

Piše: Mirza Halilčević

Radujem se danima u kojima ćemo se sjećati Merlinka festivala kao simboličkog kapitala jednog vremena. U danima i okolnostima kada su stvari više političke nego karnevalske, možda je dobro i reći – bilo je najbolje što je moglo biti. Jednog dana kada sve ovo bude jučer, i kad Merlinka postane pravi mali kulturni hram, gdje su filmovi i umjetnost način komunikacije i fokus programa, bilo bi dobro napraviti retrospektivu i sjetiti se procesa i kako se sve odvijalo. Ponekad svi/e imamo velika očekivanja, ali jednako je bitno i pozicionirati se u vremenu i mjestu i vidjeti koji su to raspoloživi resursi. U to ime, neka nam vrijeme koje je ispred nas bude saveznik i neka nam donese dane u kojima (queer) kulturni događaji neće biti događaji visokog rizika!

Okupljeni oko kulture, LGBTIQA prava, ljubavi i zaljubljivanja, posjetioci i posjetiteljice ovogodišnjeg festivala Merlinka trudili/e su se iskoristiti na najbolji mogući način prostor koji im se ukazao.

“Žao mi je što se Merlinka dešava samo jednom godišnje. Volio bih da ovaj osjećaj traje, mada s druge strane, možda mu se ne bismo toliko ni radovali kada bi se to, recimo, događalo na mjesečnom nivou… Uzbuđen sam što sam ovdje i što mi sa svih strana sijevaju neka poznata i draga lica, ovo je kao neko univerzalno okupljanje zajednice, kao godišnjica mature…”, rekao je za naš portal Anel, jedan od posjetitelja.

Merlinka je ove godine otvorila zaista univerzalan prostor za druženje, zaljubljivanje, stvaranje partnerstava i odnosa svih karaktera, te za subverzivnu kulturu, nešto drugačiju umjetnost i, naravno, za ljubav prema sebi. S tim u vezi, neizostavna komponenta svakako je i sigurnost koju su mnogi/e osjećali/e, od one tehničke na ulazu u Kriterion, do one koju smo svi/e pronašli/e u sebi i ljudima oko sebe. A kako je osjećaj sigurnosti u svakom smislu te riječi vrlo primaran i važan, te donekle i integrisan u sve ostale potrebe, lijepo je znati da smo na dobrom putu i da se proces odvija u pravom smjeru.

“Kada, recimo, uporedim događaj od prije tri godine i nesrećni napad koji se desio, mogu da kažem da se u odnosu na taj period osjećam mnogo sigurnije, i ne mislim da je to isključivo zbog prisustva policije. Više imam dojam da je ljudima puna kapa straha i nekako mi se čini da svake godine dolazimo sve hrabriji/e, snažniji/e i definitivno ono što je najbitnije – uvijek dolazimo u kontinuitetu. Što se tiče unapređivanja festivala, čini mi se da je ispoštovan koncept festivala i meni je drago da dolazi strana kinematografija, tako da mislim da je super da gledamo filmove koji ozbiljno prilaze ovoj tematici”, kazala je Marija.

“Osjećam se stvarno sigurno, a kako mi nije prvi put da sam ovdje i kako nosim različita iskustva sa festivala, na trenutak se zateknem da malo preispitujem situaciju, ali koliko sam mogla vidjeti i osjetiti, ljudi su zaista srdačni i topli i osjećam da su tu jedni za druge. Možda jedina moja kritika ide u pravcu filmova – malo mi je trebalo nešto prizemnije, nešto realnije za naš kontekst, kulturu, nešto sa čim bih mogla da se kontektujem…”, dodala je Lejla.

Kako je to na festivalskoj organiziranoj diskusiji Lejla Kalamujić sjajno poentirala – queer ljubav jeste subverzivna, voljeti se u nepogodujućim okolnostima znači pružati otpor. Možda upravo odatle počinju svaka individualna odgovornost i lična misija. Obzirom da je koncept aktivizma mnogima do kraja ostao nejasan, možda bismo za početak svi/e u ime politike i aktivizma mogli/e malo za nijansu snažnije da volimo i ljubimo, da se poštujemo, validiramo i uvažavamo i na taj način dajemo najbolje od sebe!

“Ja volim Merlinku, to je jedini trenutak kad osjećam da smo tu svi/e zaista sa istim ciljem i jednom univerzalnom povezanošću. Jedino što mi je možda na trenutak nedostajalo je možda malo više otvorene diskusije, nešto od tog koncepta, gdje bismo imali/e priliku da se organizirano slušamo”, navela je Zerina.

“Prvi sam put ovdje i imam velika očekivanja, jer za Merlinku znam od ranije, ali se nikako nisam uspjela organizirati da dođem prije. Tu sam sa prijateljima i drago mi je da smo se odlučili/e doći. Neću ni reći da mislim da nam treba više ovakvih događaja, posebno jer je ovo univerzalan način integrisanja kulture, umjetnosti i ljudskih prava, a na kraju dana, ovo je festival koji to i slavi”, zaključila je za kraj Ana.

Merlinka 2018 – položeno sa desetkom!

Kako preživljavaju javne kuhinje na teritoriji grada Banjaluka

Preneseno sa: https://ostranula.org/

Kroz video emisiju „Politika si ti“, odlučili smo da ispričamo priču o radu javnih kuhinja na područiju grada Banjaluka. Ovim videom smo željeli da prikažemo realnu sliku stanja u  javnim kuhinjama, probleme na koje nailaze u svom radu i postojanje nesklada u budžetu koji se izdvaja za njihov rad u odnosu na broj korisnika koje imaju.

U razgovoru sa našim sagovornicima – Miroslavom Subašićem iz Fondacije Mozaik, Željkicom Ilić iz Crvenog krsta, Ifetom Kurgašević iz Merhameta i Oliverom Mastikosa iz Centra za socijalni rad saznali smo koliko javnih kuhinja djeluje na područiju grada Banjaluka, koji su uslovi koje treba da ispunjava osoba da bi postala korisnik javne kuhinje, kako se finansiraju javne kuhinje i na koji način funkcioniše njihov rad.

Tokom snimanja imali smo priliku  i da vidimo kako se priprema jedan obrok u javnoj kuhinji Fondacije Mozaik, kako se dijele obroci u javnoj kuhinji i na punktovima, da posjetimo neke od korisnika javne kuhinje, porazgovaramo sa njima i uvjerimo se kakva je zaista situacija na terenu.

Veliki broj korisnika su ljudi koji su ostali bez ikakvih primanja, penzioneri, višečlane porodice pogođene socijalnim slučajem, osobe sa invaliditetom, nerijetko korisnici javnih kuhinja su mladi radno sposobni koje sistem često ne prepoznaje kao ljude kojima su potrebna socijalna davanja.

„Svake godine imamo porast ljudi koji su po godinama radno sposobni, ali su ostali bez sredstava i često se javljaju jer su u procesu liječenja ili oni ili djeca. Sama naša socijalna zaštita više podržava one koji su radno nesposobni, koji nemaju djece, nemaju porodice, OSI, tako da ima dosta prostora da se radi i da se pomogne građanima, ali mislim da je najvažnije pitanje zapošljavanja“, rekla je Olivera Mastikosa.

Na područiju Grada Banjaluka djelovalo pet javnih kuhinja – Crveni krst, Merhamet, Karitas, javna kuhinja Fondacije Mozaik i javna kuhinja udruženja “Sveti đakon Avakum”.

Topli obrok u javnim kuhinjama dijeli se od ponedjeljka do petka, a za subotu korisnici dobijaju lunch paket koji se sastoji od hljeba i nekoliko konzervi. Jedino javna kuhinja Fondacije Mozaik priprema topli obrok nedjeljom i djeli svim korisnicima kako u javnoj kuhinji tako i na nekoliko punktova u gradu.

Prema podacima Centra za socijalni rad Banjaluka, koji je odgovoran za rad Crvenog krsta i Merhameta, ukupan broj korisnika u ove dvije javne kuhinje je 337, od čega Merhamet broji 39 korisnika.  Broj dnevno pripremljenih obroka u Crvenom krstu i Merhametu je 576, od čega na Merhamet otpada  66 obroka. Po evidenciji Crvenog krsta broj dnevnih obroka koje ova javna kuhinja napravi na dnevnoj osnovi je 435.

Javna kuhinja Fondacije Mozaik, radi kao nezavisna javna kuhinja i broji preko 560 korisnika. Takođe javna kuhinja Fondacije Mozaik jedina priprema topli obrok nedjeljom za svoje korisnike, ali i korisnike ostale dvije javne kuhinje.

Novac za funkcionisanje javnih kuhija u Banjaluci izdvaja se iz budžeta Grada Banjaluka i Ministarstva uprave i lokalne samouprave Republike Srpske, ali kako kažu naši sagovornici iznos koji dobijaju nije dovoljan za održavanje rada javnih kuhinja.

Tako je javna kuhinja organizacije Karitas zatvorena u aprilu 2017. godine zbog nedovoljnih sredstava za njen opstanak. Ministarstvo uprave i lokalne samouprave Republike Srpske uplatilo je novac  za 2016. godinu za rad ove javne kuhinje i to 25.000 KM, što je polovina novca koji je bio potreban. Dok javna kuhinja Mozaik prijateljstva koja priprema preko 500 obroka svake nedjelje na godišnjem nivou dobije 5000 KM za preko 24.000 pripremljenih obroka u istom tom periodu.  Budžet koji se izdvaja za rad za javne kuhinje Crvenog krsta na godišnjem nivou je 375.000KM, tj. 31.250 KM na mjesečnom nivou i taj iznos nije se mijenjao zadnje četiri godine.

„I cijene su sada drugačije, a mi se uklapamo nekako u taj iznos, nismo mijenjali ni normativ ni jelovnik godinama.  Sigurno bi ljudima dobro došlo da se obrok malo pojača“, saopštila je Željkica Ilić.

„Pravo mjerilo je teren. Na terenu vi ustvari vidite kolika je potreba za hranom i koliko to košta. Više puta to neko izračuna nekakvom svojom računicom, a ne shvata da je na terenu sve drugačije. Mozaik prijateljstva i ne gleda na te koji računaju već gleda na to kako sa dobrim ljudima pripomogne zato što je potreba jako velika“, rekao je Miroslav Subašić iz Fondacije Mozaik prijateljstva.

U Merhametu i Mozaiku su nam rekli da često dobijaju i donacije građana u vidu novca ili drugih potrepština za rad javnie kuhinje, ali da su to simbolični iznosi koji im ponekad dobro dođu. Karitas je na primjer ostao i bez podrške  donatora,  uz objašnjenje da je od rata prošlo dvije decenije i da u tom periodu jedino što su vidjeli je povećanje izdvojenog novca za funkcionisanje skupog državnog aparata, a ne za socijalno ugrožene.

Korisnike javnih kuhinja Crvenog krsta, Merhameta i Karitasa određuje Centar za socijalni rad, dok javna kuhinja Fondacije Mozaik ima svoju evidenciju korisnika.

Da bi neko moglo da bude korisnik  javne kuhinje po kriterijumima koje određuje Centar za socijalni rad, to lice treba  da ima minimalna primanja ispod 120 KM, lice koje ima zdravstvene probleme i ne može da se brine o sebi.

„Mi nemamo listu čekanja s obzirom da Centar određuje korisnike, ali vodim se činjenicom po broju ljudi koji dolaze u naše prostore i pitaju koji je način da se uključe u javnu kuhinju. Mi ih, naravno, šaljemo tamo jer ne znamo da li oni ispunjavaju uslove ili ne. Sigurno za jedan grad kao što je Banjaluka gdje ima 200.000 stanovnika da potreba postoji, ali neko iz određenih razloga neće ili ne želi, ne može da pogazi svoj ponos i ne dolazi“, rekla je Željkica Ilić iz Crvenog Krsta.

U Centru za socijalni rad su nam rekli da Grad Banjaluka ima strategiju razvoja grada, strategiju za OSI, za socijalno stanovanje i ostale strategije koje regulišu osnovna pitanja, ali da je problem taj što  od 2008. godine do danas budžet predviđen za ta socijalna davanja nije toliki koji bi zaista trebao biti. U Centru su ozbiljno shvatili reformu socijalne zaštite i kada bi imali veća sredstva, ta bi zaštita kažu bila mnogo obimnija.

Iako se kroz period od šest godina po oficijalnim parametrima broj socijalno ugroženih građana i građanki neznatno smanjuje, broj korisnika javnih kuhinja u Banjaluci se povećava. Nerijetko, korisnici javnih kuhinja su mlade, poslovno sposobne osobe, stoga je rješavanje problema nezaposlenosti jedno od ključnih za rješavanje pitanja socijalno ugroženih građana i građanki, ali svakako i bolja socijalna politika.

 

 

Udruženje građana „Oštra Nula“ je organizacija koja se zalaže za aktivno građanstvo i ljudska prava kroz djelovanje u oblastima socijalne pravde i kulture sjećanja. Zato: slavimo građansku hrabrost, upozoravamo na ignoranciju i pasivnost, osuđujemo sve zločine, sjećamo se svih žrtava.

“Oštra Nula” je nevladina, neprofitna organizacija otvorenog tipa. Nastala je kao neformalna grupa građana u decembru 2009. godine kao rekacija na neopravdana poskupljenja životnih namirnica i komunalnih usluga. Udruženje je formalno registrovano u decembru 2010. godine i od tada djeluje kao Udruženje građana Oštra Nula. U udruženju se radi na dobrovoljnoj bazi a članstvo je otvoreno za sve koji su zainteresovani. Oštru Nulu čine njena uprava i njeni članovi/volonteri.

 

 

 

Osiguran posao za 96 marginaliziranih žena

USAID-ov Program podrške marginaliziranim grupama žena podržao je pokretanje i razvoj 96 biznisa marginaliziranih grupa žena.

Riječ je o biznisima koje su pokrenule žene s invaliditetom, majke osoba s invaliditetom, žene iz ruralnih područja, žrtve nasilja te nezaposlene mlade žene u Konjicu, Tesliću, Tešnju, Zvorniku, Rudom, Prijedoru, Livnu, Kalinoviku i Visokom.

Proces podrške razvoju biznisa marginaliziranih grupa žena počeo je početkom 2017. godine, a rezultati su vidljivi već sada kroz značajno povećanje kućnog budžeta i otvaranje novih radnih mjesta.

Biznisi su pokrenuti u oblasti poljoprivrede, stočarstva, uzgoja voća, proizvodnje i uslužnih djelatnosti, a pokretanje i razvoj biznisa značio je i značajno uvećanje kućnog budžeta, jer je uglavnom riječ o jedinom prihodu.

Svih 96 žena vlasnice su pokrenutih biznisa, a u rad su indirektno uključeni i članovi/ice porodice tako da govorimo i o značajno većem broju angažovanih.

Pokrenuti biznisi uglavnom imaju tendenciju rasta zbog čega se očekuje da će kroz pomenute podržane biznise biti otvorena i nova radna mjesta za stanovnike lokalnih zajednica u kojima je ovaj program realizovan.

Jedan od ciljeva je i povećati udio žena na tržištu rada u Bosni i Hercegovini koji trenutno iznosi 43 posto i najniži je u regiji, a nizak je i u odnosu na svjetski prosjek od 52,5 posto.

Žene u prosjeku zarađuju manje od muškaraca, a malo njih se odlučuje upustiti u svijet poduzetništva. I kada se žene bave biznisom, uglavnom su to tradicionalni sektori trgovine ili uslužnih djelatnosti. Postoji ogroman neiskorišteni kreativni potencijal među ženama, pa je važno ohrabriti ih da pokrenu samostalni biznis, i tako pomognu sebi, svojoj porodici, ali i široj zajednici.

Pokretanje biznisa finansirano je kroz Fond za podršku razvoju biznisa marginaliziranih grupa žena koji su u omjeru 50:50 finansirali Program podrške marginaliziranim grupama Američke agencije za međunarodni razvoj USAID  i jedinice lokalne uprave u kojima su biznisi pokrenuti, a za finansiranje je osigurao 680.000 KM.

Kreiranjem Fonda između USAID/PPMG i partnera nastoje se stvoriti prilike za održivi razvoj preduzetništva marginaliziranih grupa žena, kroz poticanje na samozapošljavanje, te njihovo veće i lakše uključivanje u poduzetništvo i kreiranje novih radnih mjesta.