Autor: urednik

Zadruga AgroDar se nije predala pandemiji COVID-19, sjetva i obuka poljoprivrednika uz podršku Sweden/USAID FARMA II projekta nastavljaju se prema planu

Rano je jutro i kao i obično Aldin Kuduzović stiže na posao. “Čak i kada sve stane, poljoprivreda mora ići,” kaže Aldin koji predvodi AgroDar, specijalizovanu poljoprivrednu zadrugu koja okuplja preko 1,000 proizvođača kornišona i maline, te sakupljača samoniklog kestena, u bihaćkom regionu.

Striktan raspored uzgoja

“U poljoprivrednoj proizvodnji postoji određeno vrijeme kada se stvari moraju raditi, kada određeno voće i povrće raste, i mi se moramo držati tog rasporeda,” kaže Aldin i napominje da oni nisu mogli dozvoliti COVID-19 pandemiji da poremeti njihov rad.

Kada je izbila pandemija, AgroDar se upravo bavio distribucijom sadnog materijala i pružanja obuke o novim metodama uzgoja kornišona i maline, koju oni realizuju uz podršku Sweden/USAID FARMA II projekta.

“Uspjeli smo pružiti obuku o uzgoju maline grupi od 200 od planiranih 300 proizvođača maline, a obuku o uzgoju kornišona prošlo je nekih 100 od ukupno 500 poljoprivrednika sa kojima je i dalje trebamo uraditi,” objašnjava Aldin. Od kada je počela pandemija oni ne mogu organizovati grupne obuke i sada idu u pojedinačne posjete farmerima i održavaju obuku i dostavljaju sadni materijal.

“Nas četiri inžinjera pružamo obuku,” kaže Aldin. “Radimo i vikendima tako da sedmično uspijemo obići od 50 do 100 poljoprivrednika.”

Ovo od Aldina i njegovih kolega iziskuje dodatne napore ali striktan raspored se mora pratiti. “Kornišoni se moraju saditi krajem aprila, početkom maja, a beru se u julu, kao i malina, manje više. Sakupljanje kestena se radi u septembru, pa za to ima vremena.”

Izvoz se nastavlja

AgroDar je osnovan 2012. godine i od tada raste i po broju članova i po veličini proizvodnje. Sada proizvode oko 2.000 tona kornišona, 200 tona maline i sakupljaju 200 do 500 tona kestena. Gotove sve proizvode izvoze u Evropsku uniju, uglavnom u Njemačku, Italiju, Austriju i Sloveniju, ali i u Tursku.

“U Njemačku izvozimo 95 odsto kornišona, a preostalih pet idu na druga tržišta. U kontaktu smo sa našim kupcima koji su još jednom potvrdili njihove narudžbe i sa kojima smo potpisali ugovore. Kao što sam rekao, kada sve stane u poljoprivredi show must go on, a za nas je jako bitno održavati odnose sa našim kupcima i sretni smo što smo u ovakvoj poziciji.”

Sweden/USAID FARMA II projekt sada Aldinu pomaže da neophodno znanje prenese poljoprivrednicima, dok je 2017. projekt podržao AgroDar pri kupovini hladnjače čime im je omogućeno da povećaju proizvodnju i kapacitete za obradu i skladištenje voća i povrća nakon berbe, uglavnom malina i prerađenog kestena, koji se zamrzavaju prije izvoza.

Nema dokaza da be-se-že vakcina (Bacille Calmette-Guérin – BCG) štiti ljude od infekcije virusom COVID-19. Trenutno se provode dvije kliničke studije koje se bave ovim pitanjem i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) će razmotriti dokaze kada oni budu na raspolaganju. U nedostatku dokaza, WHO ne preporučuje BCG vakcinaciju za potrebe prevencije zaraze COVID-19. WHO i dalje preporučuje neonatalnu BCG vakcinaciju u zemljama i područjima u kojima postoji visoka incidencija tuberkuloze.

Postoje eksperimentalni dokazi iz ispitivanja provedenih na ljudima i životinjama da BCG vakcina ima nespecifične efekte na imuni sistem. Ovi efekti nisu u dostatnoj mjeri okarakterizirani i njihov klinički značaj nije poznat.

Svjetska zdravstvena organizacija je 11. aprila 2020. ažurirala svoje tekuće razmatranje dokaza iz glavnih baza naučnih podataka i registara kliničkih studija pretragom uz korištenje izraza na engleskom, francuskom i kineskom jeziku za COVID-19, koronavirus, SARS-CoV-2 i BCG.

Pretraga je dovela do tri rada koja su postavljena na internet prije neovisne recenzije, u kojima autori porede incidenciju slučajeva COVID-19 u zemljama u kojima se koristi BCG vakcina sa zemljama u kojima se ona ne koristi i primjećuju da zemlje koje rutinski koriste ovu vakcinu kod novorođenčadi imaju manje prijavljenih slučajeva zaraze COVID-19 do sada. Takve ekološke studije su sklone značajnoj pristranosti zbog brojnih varijabli posredne povezanosti (eng. confounders), uključujući i demografske razlike i teret bolesti, stope testiranja na infekciju virusom COVID-19 i fazu pandemije u svakoj zemlji.

Pretraga je također dovela do dva registrirana protokola za klinička ispitivanja koja za cilj imaju proučavanje efekata BCG vakcine koja je data zdravstvenim radnicima koji direktno rade sa pacijentima koji su oboljeli od COVID-19.

BCG vakcina sprečava teške oblike tuberkuloze kod djece i preusmjeravanje zaliha te vakcine može dovesti do toga da se novorođenčad ne vakcinišu, što pak može dovesti do porasta broja bolesnih i smrtno stradalih od tuberkuloze.6-8 U nedostatku dokaza, WHO ne preporučuje BCG vakcinaciju za potrebe prevencije zaraze COVID-19. WHO i dalje preporučuje neonatalnu BCG vakcinaciju u zemljama i područjima u kojima postoji visoka incidencija tuberkuloze.

WHO kontinuirano pažljivo prati situaciju u smislu promjena koje mogu utjecati na ove privremene smjernice. Ukoliko se bilo koji faktor promijeni, WHO će objaviti ažurirane smjernice. U suprotnom, ovaj sažetak prestaje da važi dvije godine nakon objavljivanja.

GradjankeZaUstavnePromjene

Dok čitamo izvještaje i preporuke o tome kako kriza izazvana COVID-19 utiče na žene, u nadi da će se tim povodom (ili preciznije: povodima, imajući u vidu na koliko načina i u kojim sve oblicima pogađa žene) nešto poduzeti, izmiče nam, pod nemogućnošću generalnog predviđanja o završetku krize, procijeniti, predvidjeti i prevenirati posljedice koje će ova kriza ostaviti upravo na žene. Kada dođe vrijeme za skidanje zaštitnih maski, kako će izgledati budućnost žena? Koliko su krhke bile izborene bitke prije COVID-19, i da li i dalje možemo očekivati da je budućnost ‘ženskog roda’?

U svakom obliku krize, konflikta, vanrednih situacija u kojoj su ljudska prava bila suspendovana, ograničena ili kršena, učešće žena je bilo nevidljivo. U post-periodu, obnova društva i države je uključivala, oslanjala se na ženske doprinose (fizičke, mirovne, radne, reproduktivne) a procjena štete koju je isto to vanredno stanje ostavilo na žene je rađena gotovo u pravilu i nakon kriznih perioda i nakon obnove. Jer hijerarhija prioriteta se zna i ona odgovara opštoj hijerarhiji prioriteta – u kojoj rodna ravnopravnost ne kotira baš visoko. Ova kriza je nešto drugačija: procjena uticaja krize sa rodnog aspekta se prilično brzo počela dešavati i ima vidljivost na nivoima preporuka, analiza, podataka (koji obično stižu iz civilnog ili međunarodnog sektora), postavljaju se konkretni zahtjevi i pitanja. Razlika je i u tome što su u ovoj krizi upravo žene te koje nose veliki teret na prvim linijama: zdravstvo, trgovinska djelatnost, neplaćeni kućanski rad, obrazovanje, mediji.

Ako pogledamo podatke o broju osoba koje su izgubile radna mjesta zbog COVID-19 krize – ponovo su u pitanju djelatnosti u kojima su žene bile najzastupljenije (ugostiteljstvo, trgovina, proizvodnja). O brojevima koji su svakako ‘sivi’, ne možemo ni procijeniti obim posljedica u neprijavljenoj ekonomiji. Rodno-zasnovano nasilje u porodici se povećava, status sigurnih kuća je neoprezno zapušten, a izolacija pogoduje tek zatvaranju kruga nasilja. Mnoge od žena sada su zarobljene u kući sa svojim zlostavljačima, bez pristupa zaštiti i podršci. Sav teret kućanskog rada je sada, uz plaćeni rad od kuće, na ženama. Uz brigu o obrazovanju djece koja je od kuće i online. Da li, dakle, trenutna kriza pogađa žene drugačije u odnosu na muškarce? Nedvojbeno da.

COVID-19 kriza također je zaoštrila postojeće klasne razlike u BiH. Oporavak će biti težak, i uticati vrlo drugačije na različite ekonomske, socijalne i društvene grupe građana i građanki BiH, a povratak u ‘normalno’ stanje će vrlo vjerovatno zadržati i određene sigurnosne mjere čije diskriminatorske posljedice osjećamo već sada. Posljedice se, naime, mogu prevenirati i predvidjeti – ali one, jednako kao i mjere, moraju uzeti u obzir i rodnu dimenziju ove krize.

Zaštitne mjere, ‘corona’ zakon i amandmani, različite inicijative ne pokazuju da se o tome vodi računa. Demokratija i ravnopravnost ne moraju biti ‘na čekanju’ dok se borimo protiv, kako se senzacionalstički navodi, ‘nevidljivog neprijatelja’. Ako i jeste nevidljiv, lice borbe ima rod – i to ženski. Tako neki od prijedloga koji stižu iz (privatnog) privrednog dijela apeliraju na razumijevanje da doprinosi idu iz džepa vlasnika kapitala – doprinose, podsjetimo, također zarade radnici. U privatnom sektoru, koji u oblasti trgovine još uvijek radi i to na plećima većinom žena, u ‘normalnom’ stanju za žene znači češće ugovore na određeno vrijeme, otpuštanja zbog trudnoće, niže plate, nemogućnost napredovanja, dobnu i mnoge druge diskriminacije. Dakle, kako nam je sada i čemu se to vraćamo kada govorimo o ‘normalnom’?

Budućnost može biti ženskog roda, ali pandemija je patrijarhalna. Virus zdravstveno stavlja u rizik i muškarce i žene. Društvo, politike, partijarhat i nejednakost pak u svaki drugi rizik unutar našeg vanrednog stanja stavljaju žene. I to je dio ove krize koju moramo prevazilaziti i o čijim posljedicama trebamo brinuti na duge staze. Ne možemo suviše uticati na razvoj virusa (a vrlo smo disciplinovani kada se radi o zaštiti zdravlja!) ali možemo iskoristiti momentum za promjenu društvenih normi o rodnim ulogama. A to je moguće samo i onoliko koliko smo spremni osvijestiti njihovo štetno dejstvo. Ovdje, kao i u svim drugim oblastima, u svim našim ‘normalnim’ okolnostima i temama, mora se oduprijeti narativu da je rod sporedno pitanje, odnosno skretanje pažnje od stvarne krize. Stvarna kriza je zdravstvena, ekonomska i društvena. Mi se još uvijek bavimo samo jedva jednim njenim segmentom. Pri tome – jako loše i diskriminatorno.

Da li je važno kojeg roda je budućnost, koja ne izgleda blistavo za BiH? Nije, ako ste dio korpusa pod kojim se ženski rod podrazumijeva. Međutim, posljedice koje će trpiti žene će se neminovno reflektovati na društvo. Mi možemo biti siromašniji, nasilniji, patrijarhalniji nego što to već jesmo. Pitanje je – hoćemo li to spriječiti ili slijediti ustaljeni tok? Ovo nije metaforičko pitanje i ne uključuje odgovornost samo žena, aktivista i aktivistkinja, civilnog društva, već vrlo aktivnu ulogu institucija i politika. Jesu li sigurnosne, preventivne, zaštitne, izlazne mjere rodno-odgovorne? Jesu li budžeti rodno-odgovorni? Mjere za zaštitu i poticanje ekonomije moraju biti inkluzivne za žene. Kad žene imaju manju moć donošenja odluka od muškaraca, bilo u domaćinstvima ili u vladi, tada je manje vjerovatno da će potrebe žena biti zadovoljene tokom epidemije. U epidemiji i izolaciji, neophodna nam je društvena solidarnost.

Osim onih zaštitnih (ah, zamislite – šivanih masovno i u kućnoj radinosti) od COVID-19, sve druge maske su u BiH odavno pale.

Za Inicijativu Građanke za ustavne promjene napisala Lejla Gačanica

Mreža za izgradnju mira koja okuplja 205 članica, udruženja/udruga, fondacija i škola svim izabranim i imenovanim na svim nivoima vlasti u BiH dostavlja zahtjev za solidarisanjem, uslijed vanredne situacije uzrokovane pandemijom COVID-19 sa sljedećim sadržajem:

Mreža organizacija civilnog društva u BiH ovim putem poziva Ministarstva unutarnjih poslova na entitetskim i kantonalnim nivoima u BiH, predsjednike/ice vlada na entitetskim/kantonalnim nivoima da informiraju javnost o sljedećem:

1. Da li se od dana donošenja mjera Kriznih štabova na entitetskim nivoima povećao broj prijava nasilja nad ženama i u porodici?

2. Da li se vodi statistika o pojavama nasilja nad ženama i u porodici, na način da se ustanovi da li se radi o ponovljenim slučajevima ili i ponovljenim i novo prijavljenim?

3. Uzimajući u obzir broj prijava nasilja nad ženama i u porodici u periodu prije stupanja na snagu mjera, uslijed pojave pandemije COVID-19, i broj prijava uslijed pojave pandemije, a kako javnost nema nikakvih informacija, pitamo Vas da li je broj prijava smanjen ili povećan?

4. Ukoliko je broj smanjen, da li to znači da nasilja nad ženama i u porodici u ovim vanrednim okolnostima nema, odnosno da se uslijed poštivanja mjera Kriznih štabova, a koje podrazumijevaju i izolaciju odnosno boravak žrtve nasilja sa nasilnikom u istom prostoru, bez mogućnosti napuštanja stana u policijskim satom predviđenom vremenskom periodu, se postiglo smanjenje pojava nasilja nad ženama i u porodici?

5. Koje mjere i mehanizmi zaštite su predviđene u ovim okolnostima, a koje podrazumijevaju pružanje zaštite i podrške žrtvama nasilja?

6. Da li postoji strategija kojom bi se uspostavili mehanizmi zaštite, prohodnost informacija, adrese i uspostavljeni viber i/ili e-kontakti stručnjaka/kinja i nadležnih institucija za sve one koji proživljavaju/doživljavaju bilo koji oblik nasilja?

7. Da li se planiranim rebalansom budžeta na nivou na kojem djelujete predviđaju financijska sredstva za uspostavu navedenih mehanizama pomoći, podrške i zaštite za žrtve nasilja u porodici?

8. Da li ste uspostavili/e suradnju sa svim relevantnim organizacijama civilnog društva, a koji se bave ovim pitanjima, kako biste u ovim teškim trenucima blagovremeno djelovali i zaštitili žrtve nasilja?

Naime, posljedice s kojima se Bosna i Hercegovina suočava se već sada osjete u svim sferama društva, a ponajviše u oblasti zdravstva i ekonomije. Mreža za izgradnju mira koja okuplja 205 članica, udruženja/udruga, fondacija i škola smatra da nadležne institucije u BiH pored oblasti zdravstva i ekonomije trebaju baviti i društvenom zajednicom u cjelini, te da mjere koje su na snazi apsolutno trebaju uključivati mehanizme kojima bi se nezaštićenim pružila zaštita i podrška u ovim vanrednim okolnostima. Uzimajući u obzir zvanične podatke da je 52,8% žena u BiH do svoje 15 godine doživjelo neki od oblika nasilja, a nastupanjem pandemije i pridržavanjem mjera Kriznih štabova smatramo da se samo može očekivati porast nasilja, te da mi kao javnost nemamo informaciju šta se sve poduzima i/ili planira poduzeti po ovom pitanju.

Sve Vas molimo da nas informirate bilo putem maila, bilo putem javnog oglašavanja ili objavom odgovara na postavljena pitanja na zvaničnim stranicama institucije koju predstavljate.

Obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju izazvanu virusom korona (COVID-19) i posljedice iste, te otežane mogućnosti rada, Centar za životnu sredinu je uputio nadležnim institucijama zahtjev za prolongiranje aktivnosti i procesa koji podrazumijevaju učešće javnosti, dok se ne saniraju posljedice pandemije i nastavi normalno funkcionisanje institucija.

Razlog za upućivanje ovog Zahtjeva je otežan protok i praćenje informacija, nemogućnost prisustva na javnim raspravama, kao i otežana mogućnost pristupa potrebnoj dokumentaciji u domenu rada organizacija civilnog društva.

“Budući da trenutne mjere Kriznih štabova isključuju javna okupljanja, sastanke i javne prezentacije, sasvim je logično da se odgađaju i svi procesi koji podrazumijevaju učešće javnosti za vrijeme trajanja pandemije. Međutim, ovim putem želimo nadležnima ukazati na potrebu da javnost bude na vrijeme obaviještena o svim promjenama, te novim rokovima i terminima za pomenute procese u kojima je učešće javnosti neophodno”, ističu iz Centra za životnu sredinu.

Zahtjev se odnosi na planske, regulacione, strateške i sve ostale značajne dokumente koji se trenutno nalaze na javnom uvidu i za koje su zakazane javne rasprave, kao i sve procese odlučivanja koji podrazumijevaju učešće javnosti.

“Takođe, bitno je istaknuti da institucije trebaju definisati na koji način će biti omogućeno učešće javnosti u konkretnim slučajevima, no treba imati u vidu da je u pojedinim slučajevima vrlo značajno učešće i uloga lokalnih zajednica, te da mogućnost davanja komentara elektronskim putem nije kompletan postupak učešća javnosti u procesima odlučivanja”.

Iz Centra poručuju kako se nadaju ispravnoj odluci relevantnih institucija, kako bi svi nastavili kvalitetno sa radom nakon završetka pandemije koja je sama po sebi već sada nanijela dosta štete i građanima i institucijama naše države.