Dok čitamo izvještaje i preporuke o tome kako kriza izazvana COVID-19 utiče na žene, u nadi da će se tim povodom (ili preciznije: povodima, imajući u vidu na koliko načina i u kojim sve oblicima pogađa žene) nešto poduzeti, izmiče nam, pod nemogućnošću generalnog predviđanja o završetku krize, procijeniti, predvidjeti i prevenirati posljedice koje će ova kriza ostaviti upravo na žene. Kada dođe vrijeme za skidanje zaštitnih maski, kako će izgledati budućnost žena? Koliko su krhke bile izborene bitke prije COVID-19, i da li i dalje možemo očekivati da je budućnost ‘ženskog roda’?
U svakom obliku krize, konflikta, vanrednih situacija u kojoj su ljudska prava bila suspendovana, ograničena ili kršena, učešće žena je bilo nevidljivo. U post-periodu, obnova društva i države je uključivala, oslanjala se na ženske doprinose (fizičke, mirovne, radne, reproduktivne) a procjena štete koju je isto to vanredno stanje ostavilo na žene je rađena gotovo u pravilu i nakon kriznih perioda i nakon obnove. Jer hijerarhija prioriteta se zna i ona odgovara opštoj hijerarhiji prioriteta – u kojoj rodna ravnopravnost ne kotira baš visoko. Ova kriza je nešto drugačija: procjena uticaja krize sa rodnog aspekta se prilično brzo počela dešavati i ima vidljivost na nivoima preporuka, analiza, podataka (koji obično stižu iz civilnog ili međunarodnog sektora), postavljaju se konkretni zahtjevi i pitanja. Razlika je i u tome što su u ovoj krizi upravo žene te koje nose veliki teret na prvim linijama: zdravstvo, trgovinska djelatnost, neplaćeni kućanski rad, obrazovanje, mediji.
Ako pogledamo podatke o broju osoba koje su izgubile radna mjesta zbog COVID-19 krize – ponovo su u pitanju djelatnosti u kojima su žene bile najzastupljenije (ugostiteljstvo, trgovina, proizvodnja). O brojevima koji su svakako ‘sivi’, ne možemo ni procijeniti obim posljedica u neprijavljenoj ekonomiji. Rodno-zasnovano nasilje u porodici se povećava, status sigurnih kuća je neoprezno zapušten, a izolacija pogoduje tek zatvaranju kruga nasilja. Mnoge od žena sada su zarobljene u kući sa svojim zlostavljačima, bez pristupa zaštiti i podršci. Sav teret kućanskog rada je sada, uz plaćeni rad od kuće, na ženama. Uz brigu o obrazovanju djece koja je od kuće i online. Da li, dakle, trenutna kriza pogađa žene drugačije u odnosu na muškarce? Nedvojbeno da.
COVID-19 kriza također je zaoštrila postojeće klasne razlike u BiH. Oporavak će biti težak, i uticati vrlo drugačije na različite ekonomske, socijalne i društvene grupe građana i građanki BiH, a povratak u ‘normalno’ stanje će vrlo vjerovatno zadržati i određene sigurnosne mjere čije diskriminatorske posljedice osjećamo već sada. Posljedice se, naime, mogu prevenirati i predvidjeti – ali one, jednako kao i mjere, moraju uzeti u obzir i rodnu dimenziju ove krize.
Zaštitne mjere, ‘corona’ zakon i amandmani, različite inicijative ne pokazuju da se o tome vodi računa. Demokratija i ravnopravnost ne moraju biti ‘na čekanju’ dok se borimo protiv, kako se senzacionalstički navodi, ‘nevidljivog neprijatelja’. Ako i jeste nevidljiv, lice borbe ima rod – i to ženski. Tako neki od prijedloga koji stižu iz (privatnog) privrednog dijela apeliraju na razumijevanje da doprinosi idu iz džepa vlasnika kapitala – doprinose, podsjetimo, također zarade radnici. U privatnom sektoru, koji u oblasti trgovine još uvijek radi i to na plećima većinom žena, u ‘normalnom’ stanju za žene znači češće ugovore na određeno vrijeme, otpuštanja zbog trudnoće, niže plate, nemogućnost napredovanja, dobnu i mnoge druge diskriminacije. Dakle, kako nam je sada i čemu se to vraćamo kada govorimo o ‘normalnom’?
Budućnost može biti ženskog roda, ali pandemija je patrijarhalna. Virus zdravstveno stavlja u rizik i muškarce i žene. Društvo, politike, partijarhat i nejednakost pak u svaki drugi rizik unutar našeg vanrednog stanja stavljaju žene. I to je dio ove krize koju moramo prevazilaziti i o čijim posljedicama trebamo brinuti na duge staze. Ne možemo suviše uticati na razvoj virusa (a vrlo smo disciplinovani kada se radi o zaštiti zdravlja!) ali možemo iskoristiti momentum za promjenu društvenih normi o rodnim ulogama. A to je moguće samo i onoliko koliko smo spremni osvijestiti njihovo štetno dejstvo. Ovdje, kao i u svim drugim oblastima, u svim našim ‘normalnim’ okolnostima i temama, mora se oduprijeti narativu da je rod sporedno pitanje, odnosno skretanje pažnje od stvarne krize. Stvarna kriza je zdravstvena, ekonomska i društvena. Mi se još uvijek bavimo samo jedva jednim njenim segmentom. Pri tome – jako loše i diskriminatorno.
Da li je važno kojeg roda je budućnost, koja ne izgleda blistavo za BiH? Nije, ako ste dio korpusa pod kojim se ženski rod podrazumijeva. Međutim, posljedice koje će trpiti žene će se neminovno reflektovati na društvo. Mi možemo biti siromašniji, nasilniji, patrijarhalniji nego što to već jesmo. Pitanje je – hoćemo li to spriječiti ili slijediti ustaljeni tok? Ovo nije metaforičko pitanje i ne uključuje odgovornost samo žena, aktivista i aktivistkinja, civilnog društva, već vrlo aktivnu ulogu institucija i politika. Jesu li sigurnosne, preventivne, zaštitne, izlazne mjere rodno-odgovorne? Jesu li budžeti rodno-odgovorni? Mjere za zaštitu i poticanje ekonomije moraju biti inkluzivne za žene. Kad žene imaju manju moć donošenja odluka od muškaraca, bilo u domaćinstvima ili u vladi, tada je manje vjerovatno da će potrebe žena biti zadovoljene tokom epidemije. U epidemiji i izolaciji, neophodna nam je društvena solidarnost.
Osim onih zaštitnih (ah, zamislite – šivanih masovno i u kućnoj radinosti) od COVID-19, sve druge maske su u BiH odavno pale.
Za Inicijativu Građanke za ustavne promjene napisala Lejla Gačanica
