PIŠE: Sanita Delić
Dok po principu kontrasta poredimo nekadašnji i sadašnji Pariz, autor Damir Uzunović Pariškim maratonom testira koliko pisana riječ može dočarati prizore, spontano se odlučujući da u isto vrijeme fotografiše riječima i piše fotografijama, kako bi jasno izrazio ono što opaža i osjeća.
U novoj knjizi Buybookove edicije „Dnevnik“, pod nazivom Pariški maraton, autor Damir Uzunović vješto uvezuje svoju prošlost, sadašnjost koju dijeli sa sinom Dinom i budućnost fiktivnog lika Halala, bivšeg štićenika doma za djecu bez roditeljskog staranja. Kroz miješanje stvarnog i imaginarnog, Uzunović istražuje način na koji prošlost, sadašnjost i budućnost međusobno utiču i oblikuju jedna drugu. U ovoj kratkoj posjeti Parizu svjedočimo autorovom prikupljanju građe za oblikovanje Halalove priče u „Vera pelle“, ili roman u nastajanju.
Bilo da se stepenicama spuštamo u tamne prostore ozloglašenog toaleta pariškog kafića, ili pak tražimo najpogodniju visinsku tačku za posmatranje Ajfelovog tornja, prostori prikazani na stotinjak stranica ove knjige dobijaju čulnost i memoriju: ali to je samo Pariz – razbuđeni filmski montažer koji bez predaha montira slike i zvuk, odbacujući suvišne kadrove. Slike i zvuci Pariza postaju odraz piščeve svijesti, što upija sve podražaje i transformiše ih u riječi. Pariz tako ne samo da oslikava događaje prošlosti i sadašnjosti, već postaje lik koji osjeća, trpi, buni se i utiče na misli i postupke svojih stanovnika i posjetilaca. Na samom početku, kada izlazi iz voza, pripovjedač i sâm priznaje da ima blagu tremu od grada, kao da je sâm Pariz sposoban za djelovanje izvan čovjekove volje.
Impresivna zdanja izazivaju osjećaj poniznosti, dok autor prebacuje fokus sa velikih tuđih iskustava na svoja skromna. Putem sabiranja prijašnjih i usporedbe sa sadašnjim iskustvima Pariza, on balansira između mašte i stvarnosti. Ushićenost se pretvara u strah, a strah u nadanje, dok se kroz povijest provlače sjećanja na slične događaje. U kontekstu izraelskih bombardiranja Gaze, prisjeća se stradanja civila u BiH tokom devedesetih. Zbog protesta propalestinskih aktivista pooštrava se prisustvo kontrole i sumnjičavost prema „došljacima“, naročito onima s Bliskog Istoka, a u metrou primjećuje da je za njih opasno i iznad i ispod zemlje. Iza površinskog sjaja Pariza, autor otkriva njegovo mračnije naličje, nastanjeno stjenicama i obojeno oronulom unutrašnjošću hotela, bezvoljnošću radnika i pojedincima koji provode svoje dane nezapaženi. Svi se prizori utapaju u huci i vrevi beskrajnih ulica, dok nam se nudi uvertira za budući roman kroz metanarativne elemente ovih zapisa što naglašavaju proces pisanja i ulogu autora, koji okom pažljivog posmatrača bira poželjan materijal. Time se uspostavlja ravnoteža između slučajnih i namjernih opaski, zbivanja oko i unutar pisca, dok disciplinu potrebnu za stvaranje književnog djela eksplicira kroz sam čin pisanja. Kako se poetični opisi brzo smjenjuju s istraživačkim jezikom, i sâmo djelo mijenja svoju formu. Da bi istraživanje bilo uspješno, autor-pripovjedač u svoj narativ precizno uklapa fotografije koje nastaju na različitim lokacijama, sa velikim akcentom na unutrašnje prostore čiji će, ispostavlja se, detalji biti od sušte važnosti za roman u nastajanju. Fotografije su prikazane u vidu stripa s propratnim komentarima i navode na dublja promišljanja o estetskim i kulturnim vrijednostima prikazanih lokacija.
Dok po principu kontrasta poredimo nekadašnji i sadašnji Pariz, autor Damir Uzunović Pariškim maratonom testira koliko pisana riječ može dočarati prizore, spontano se odlučujući da u isto vrijeme fotografiše riječima i piše fotografijama, kako bi jasno izrazio ono što opaža i osjeća.
