Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama. Više na https://zokacatic.com
Basheskia & Edward EQ predstavljaju video za pjesmu Final Call, koja je dio njihovog novog albuma Seven Lessons with Mehmed Begić objavljenog u septembru 2021. godine. Video spot, koji je ujedno i dio njegovog magistarskog rada, potpisuje sarajevski umjetnik Enis Čišić.
U video spotu glume Asja Faladžić, Saira Čandić i Benjamin Delalić. Režiju potpisuje Enis Čišić, a ostali uključeni u realizaciju su: DP: Vedad Krkbešević i Amel Đikoli. VFX: Enis Čišić, Michele Benigna. Costume: Bazerdžan, Irma Kohel.
Tekst pjesme Final Call, kao i svih ostalih na albumu, potpisuje pjesnik Mehmed Begić. Produkciju su radili Nedim Zlatar i Leonardo Sarić, dok je za mastering bio zadužen Vlado Džihan (Milkshop Mastering). Izdavač albuma je sarajevski label Podmornica.
Tema kojom se bavi ovaj rad je imerzija ili uranjanje pojedinca u virtualni sadržaj. Mogućnost uranjanja u iskustvo ili mjesto drugačije od onog koje se fizički doživljava se može posmatrati kao vid eskapizma. Taj bijeg u unutrašnji svijet dovodi do introvertiranja savremenog čovjeka, zatvaranja u sebe, otuđenosti, što takođe utiče na komunikaciju koja postaje bezlična.
Sa druge strane, kroz vizuelni narativ ovdje se provlači autorova lična interpretacija bliske budućnosti jednog urbanog prostora. “Osnovni motiv teme je uranjanje u otvoreni / zatvoreni prostor koji je kontaminiran kapitalizmom”, poručuje autor spota Enis Čišić, dodajući da je “akt bijega u simulaciju jedna od reakcija pojedinaca na socio-političku situaciju koja nas okružuje.”
Ovaj rad se takođe bavi problemima neverbalne komunikacije današnje generacije i kroz pažljivo konstruisane kadrove naglašava mentalna stanja glavnog lika. Osoba moguće budućnosti je djevojka, zarobljena u beskonačnoj samoći ili izgubljenosti. Ono što ona prolazi je jedan vid dehumanizacije i otuđenja. Sa druge strane tu je kapitalizam koji jede sve pred sobom i pojedinac koji tu nestaje, gubeći svoj identitet i čovječnost.
Autor spota napominje da “projekat ne bi bio moguć bez entuzijazma i iskustva ljudi koji su odlučili na samom početku da bezuvjetno pomognu i time uveliko doprinesu u oblikovanju ove vizije.”
Promocija romana Nenada Veličkovića „Koncerti za obou”, održat će se u ponedjeljak, 29. novembra, u 19:00 sati, u Galeriji BKC-a. Organizator promocije je JU „Bosanski kulturni centar KS“, knjiga je objavljena u izdanju izdavačke kuće „Fabrika knjiga“.
O knjizi: Ovo je roman o ocu. Otac je osamdesetogodišnji oboista u penziji. Sa svojim sinom on živi na jedanaestom spratu sarajevskog nebodera. To znači da je roman o ocu roman i o sinu, precvalom doktorantu (tranzicijske) arhitekture i njegovoj krizi srednjih godina. Njih dvojica, otac i sin, uz popodnevnu kafu prate tursku sapunicu o Ferihi. Priča o ocu i sinu i sapunici o Ferihi ubrzo postane i priča o raspadu jugoslovenske države, ratu… I stvarima koje su došle poslije toga. Kao i onima koje su tome prethodile. A sve je lagano za čitanje, i uglavnom smiješno.
O autoru: Nenad Veličković (Sarajevo, 1962), književnik i univerzitetski profesor, u Fabrici knjiga objavio je zbirke ogleda “Viva Sexico!” (2007), “Dijagnoza – patriotizam” (2010) i “Laža i apanaža” (2017), te studije “Školokrečina” (2012), “Akademsko šarlatanstvo” (2019) i “Odigravanje priče” (2020), kao i zbirku priča “Vitez švedskog stola” (2013) i bonton za tinejdžere “Ne govori mi dok te prekidam” (2018). Urednik je sajta za pravedno obrazovanje “Školegijum” i jedan od pokretača književnog festivala “Na pola puta” u Užicu.
Univerzitetski profesor književnosti Edin Pobrić sagovornik je treće epizode razgovora odruštvu, feminizmu, muškarcima i izazovima s kojima se suočava društvo u 21. stoljeću. – “Lijevo orijentirane partije u BiH redovno koketiraju s patrijarhatom, a one bi zapravo trebale imati čvrsto ugrađenu strukturu povezano s feminističkim pokretu. Bez političkih partija ideja feminizma ne može, pogotovo unutar regiona, ugledati svjetlo dana”, rekao je teoretičar kulture i književnosti Edin Pobrić. Edin Pobrić je profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu.Bavi se naukom o književnosti, filologijom i historijom književnosti. Znanstvena područja interesovanja su mu semiotika i teorija književnosti. Univerzitetski profesor Edin Pobrić je autor nekoliko knjiga, među kojima se izdvaja Priča i ideologija.
Udruženje „Zaboravljena djeca rata“ organizovalo je trodnevnu konferenciju pod nazivom „Vidljivost djece rođene kao posljedica rata“ .
Konferencija je imala za cilj da u saradnji sa srodnim organizacijama u BiH, te drugim akterima, osigura učešće žena preživjelih i djece rođene zbog rata u procesima izrade strategija, politika i procesa koji utiču na njihov status, čime bi se doprinijelo poboljšanju položaja žena preživjelih i jednakosti djece rođene zbog rata u BH društvu i globalno.
Konferencija je otvorena panelom „Pravna prepoznatljivost djece rođene zbog rata“ koji se održao u prostorijama Historijskog muzeja BiH. Na panelu su govorile Ajna Jusić, predsjednica Udruženja „Zaboravljena djeca rata“; Dr. Amra Delić, istraživačica internacionalne mreže CBOW; Lejla Arnaut, pravnica i vanjska saradnica Udruženja Zaboravljena djeca rata i Mirela Spahović iz Ministarstva za socijalni rad i politiku KS.
Panelistkinje su prezentirale problematiku sistemskog i društvenog neprepoznavanje vulnerabilne grupe „djece rođene zbog rata“. U oblasti ljudskih prava i zakonski, ova kategorija nije prepoznata, što rezultira nejednakim i neravnopravnim statusom u odnosu na ostale građane i građanke Bosne i Hercegovine. Mirela Spahović iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, istakla je kako aktualni Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata nije uvrstio kategoriju „djece rođene zbog rata“, da je novi Zakon sa uvrštenom kategorijom na čekanju od 2019. godine, te da je njegovo usvajanje planirano do kraja tekuće, odnosno početkom naredne godine. Dr. Amra Delić je između ostalog istakla da svako dijete ima pravo znati svoje porijeklo, te se osvrnula na istraživanje sprovedeno 2016. godine od strane Udruženja „Zaboravljena djeca rata“ prema kojem je „više od 50% djece navelo da su bili diskriminirani, stigmatizirani i odbačeni“. Ona je također istakla važnost prepoznavanja potreba i rizika, razvoj specifičnih protokola zaštite u radu sa djecom rođenom zbog rata, te navela da je poražavajuće da ne postoje programi edukacija psihologa i psihijatara u radu sa preživjelim ratno seksualno nasilje. Preporuka sa panela je nužnost edukacije profesionalaca u oblasti mentalnog zdravlja u radu sa traumatiziranim kategorijama.
U toku drugog dana konferencijeodržana su dva panela. Prvi panel „Položaj žena preživjelih ratno seksualno nasilje i njihovo pravo na reparaciju“, nakojem su govorile Midheta Kaloper Oruli, predsjednica Udruženja žrtava rata Foča 92-95; Mirsada Tursunović iz Udruženja za pomoć žrtvama i preživjelim seksualno nasilje u ratu „Naš glas“ Tuzla; Adila Suljević iz Udruženja za pomoć žrtvama seksualnog nasilja u ratu „SUZE“ Brčko i Selma Korjenić, „TRIAL International“ iz Sarajeva.
Na panelu se govorilo o trenutnom stanju u BiH po pitanju Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. Panelistkinje su istakle da su potrebni jednaki kriteriji za sticanje prava za žene preživjele ratno seksualno nasilje na svim nivoima vlasti, te da je neophodno da preživjele budu uključene u procese izrade politika i strategija na ovu temu. Da ih se prepozna kao zasebnu kategoriju u Zakonu, da se kreiraju specifični programi sa jasno naznačenim potrebama ove kategorije, kao i da je izuzetno važno da preživjele budu sistemski i rehabilitacijski osnažene kako bi progovorile o proživljenoj traumi. Selma Korjenić iz Trial International-a istaknula je da je poražavajuće da postoje restriktivne odredbe po pitanju dokazivanja ratnog seksualnog nasilja, da su nužna specijalna pravila u postupanju sa preživjelima, kao i ukidanje roka od 5 godina za prijavu izvršenog nasilja i povećanje mjesečnih naknada za žrtve ratnog seksualnog nasilja. Veoma važna poruka panela je ključna zajednička udružena snaga civilnog i javnog sektora, kao i međunarodna podrška u borbi za prava žena preživjelih ratno seksualno nasilje.
Drugi panel „Stigma i diskriminacija – Posljedice nasilja po bh. društvo – iz ugla mladih“ tematizirao je ulogu mladih u izgradnji mira. Na panelu su govorile: Medina Mujić iz Fondacije CURE se osvrnula na diskriminatornu udžbeničku politiku u Kantonu Sarajevo; Azra Frlj iz Udruženja za psiho-socijalnu podršku i bolju budućnost „Progres“ koja je govorila o stigmi, diskriminaciji i transgeneracijskoj traumi, te njenom prenosu na šest narednih generacija; Edna Haznadarević iz Pedagoškog zavoda grada Mostara istakla je važnost pristupa u radu sa mladim ljudima i njihovom osvještavanju (ne)prepoznavanja nasilja i konflikta unutar porodica, škole i društva u cjelini; i Layla Mulić iz Asocijacije srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini koja je kroz svoj lični primjer, istakla važnost generacijskog prenosa pozitivnih narativa mladim ljudima, u namjeri da i oni osjete podršku od društva i sistema.
Treći dan konferencije otvoren je panelom„Tranzicijska pravda – proces i izgradnja mira u BiH“ . Zaključeno je dapravo na pravdu; pravo na istinu; memorijalizacija, kompenzacija, reparacija i institucionalna reforma, te garancija neponavljanja predstavljajučetiri osnovna stuba tranzicijske pravde bez kojih ne možemo ni razmišljati o daljnjim pomacima u izgradnji boljeg i zdravijeg društva. Panelisti su se osvrnuli i na snažan uticaj medija po pitanju tranzicijske pravde i njihove uloge u kreiranju zdravijeg društva, ali i činjenicu da pojedini mediji svoje izvještavanje kreiraju prema interesima vladajućih političkih elita. Istaknuta je važnost kulture sjećanja, memorijalizacije mjesta stradanja i odavanja počasti žrtvama i preživjelima. Na panelu su govorili Denis Džidić iz Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine – BIRN BiH, Benjamin Sabljica iz Udruženja Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje – TPOS i Marijana Toma, ekspertkinja na polju tranzicijske pravde iz Srbije.
Konferencija je završena interaktivnim predavanjem umjetnice Aide Šehović pod nazivom „Uloga umjetnosti u izgradnji mira“, na temu spomenika „Što te nema“, koji je spomenik sjećanja na genocid u Srebrenici.
Na samom kraju konferencije, predsjednica Udruženja Ajna Jusić zaključila je da kao što se prenosi trauma, isto tako se prenosi i borba za pravdu. Udruženi u empatiji, solidarnosti i borbi spremni smo da kreiramo snažnije društvo za sve buduće generacije. Cjelokupan program konferencije građani mogu pogledati na Facebook stranici Udruženja Zaboravljena djeca rata https://www.facebook.com/zaboravljenadjecarata/
Zaboravljena djeca rata (ZDR) je bosanskohercegovačka globalna organizacija koja zagovara pravno i društveno prepoznavanje djece rođene zbog rata na osnovu pozitivne prakse iz BiH. U cilju pravnog i društvenog prepoznavanja i uvažavanja djece rođene zbog rata, kroz aktivizam, javna zagovaranja, istraživanja, umrežavanja i umjetnost, doprinosimo eliminaciji stigme i diskriminacije ove društvene kategorije. Želimo solidarno i inkluzivno društvo bez nasilja, u kojem se poštuje vladavina prava.
Budimo društvo jednakih vrijednosti, a ne društvo različitih etiketa.
U Historijskom muzeju BiH će 30. novembra 2021. godine u 19 časova biti otvorena izložba „Uživo iz Sarajeva: Kako su strani novinari izvještavali o opsadi“. Izložba je rezultat saradnje muzeja i Hotel History Foundation, a nastala je na osnovu istraživanja historičara Kennetha Morrisona, koji djeluje pri De Montfort Univerzitetu (UK).
Opsada Sarajeva je vijest koja je odjeknula u svijetu. Veliki broj stranih novinara, foto-reportera i snimatelja dolazi u Sarajevo – njihov rad ne samo da je pokrivao hronologiju rata, već je vršio uticaj na odnos javnosti prema opsadi Sarajeva. Izložba „Uživo iz Sarajeva: kako su strani novinari izvještavali o opsadi“ je sastavni dio stalne postavke „Opkoljeno Sarajevo“. Za razliku od izložbe “Opkoljeno Sarajevo”, koja priča o ratu iz perspektive građana/građanki Sarajeva, ova izložba govori o istoj temi kroz objektiv stranih novinara. Izložbu čine predmeti vezani za novinarstvo na internacionalnom planu: kamere, aparati korišteni za izvještavanje i lični predmeti novinara koji danas, trideset godina nakon početka opsade, postaju muzejski predmeti važni za rekonstrukciju kako pojedinačnih događaja, tako i šireg konteksta opsade. Izložbu čine dvije teme: novinari o opsadi Sarajeva i novinari u opkoljenom Sarajevu. Kako izgleda opsada iz perspektive stranih medija? Šta je činilo infrastrukturu u kojoj su boravile strane medijske kuće? Koje priče iz opkoljenog Sarajeva su pokazane u svijetu? Kako je izgledao život stranih novinara u ratu: kako su pripremali priče i obavljali svoje poslove u ratnim okolnostima? Na izložbi “Uživo iz Sarajeva: Kako su strani novinari izvještavali o opsadi” će biti predstavljene fotografije i predmeti eminentnih novinara i reportera, ali i ioprema pomoću koje su vijesti o opsadi Sarajeva emitovane u svijet.
Ova izložba je zamišljena kao platforma/otvoreni arhiv predstavljen u izložbenom prostoru – koji svakodnevno biva dopunjen novom građom i koji je dostupan publici za istraživanja. Otvorenje izložbe će se realizirati u skladu sa trenutnim epidemiološkim mjerama. Nakon otvorenja izložbu je moguće posjetiti svakim danom od 9 do 19 sati.
Objavljena je i četvrta književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Airrealiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Autorica kritike romana „Projekat Lazarus“ Aleksandra Hemona je Hana Vranac.
„Projekat Lazarus poetički je blizak drugim Hemonovim djelima, s tim što je, iz perspektive pisanja o romanu starom trinaest godina, važno naglasiti da je ovaj nastao prije Knjige mojih života, a nakon Čovjeka bez prošlosti. Prethodnom je blizak po konceptu alter ega glavnog lika i pisanju iz perspektive književnika u egzilu i njegove hibridne svijesti – dvaju jezika, nacija i kultura. Kroz dvojicu junaka koji su emigrirali pred pogromom – Averbuch pred kišnjevskim 1908, Vladimir pred bosanskohercegovačkim ratom 1992. – otvara se perspektiva integracije ljudi s margine u novu geopolitičku sredinu. Time Hemon, osim što, i u ovom romanu, detronizira američki san, otvara pitanje razlomljenog identiteta, te se oslanja na tradiciju postkolonijalne književnosti i postmodernističkih tendencija direktnog relativiziranja istine kroz odnos fikcije i faktografskih elemenata.“
Lazarusima 21. stoljeća
Piše: Hana Vranac
Roman o emigrantu s početka krvavog 20. stoljeća, prešutno posvećen emigrantima balkanskih raskrsnica današnjice.
Aleksandar Hemon: Projekat Lazarus, prevela Irena Žlof, V.B.Z. Zagreb, 2009.
Uhvatimo li se stare dobro znane metafore da je svijet pozornica, 21. stoljeće bi funkcionisalo kao sjena vijeka koji mu je prethodio. Pozornica je, dakle, već postavljena. Cvjetanje rasizma je dramski naboj što porađa ponovna krvoprolića, emigracije, ruševine i egzile. Pišući o 20. stoljeću, Aleksandar Hemon govori o takvom našem prezentu, ukazujući na ponovljivost historije i doživljaja stranca kao vječitog neprijatelja. U periodu onoga što će budućnost zvati velikom seobom naroda, odličan je momenat za reaktualizaciju drugog Hemonovog romana, izvorno objavljenog 2008. godine u Americi.
Hemonov teatar sjena
Projekat Lazarus temelji se na dvjema fabularnim osama koje se naizmjenično prepliću. Jedna je historijska fikcija iz 1908. godine i tematizira ubistvo jevrejskog emigranta iz Istočne Europe – Lazarusa Averbucha, kojeg je ubio šef čikaške policije, pod naknadnom izlikom da je Averbuch anarhist koji je planirao atentat. Druga je autoreferencijalni okvir, smješten na kraju 20. stoljeća, s glavnim likom Vladimirom Brikom, koji dobiva stipendiju za pisanje romana o Lazurusu i kreće u istraživačko putovanje prema Ukrajini, koracima svog historijskog junaka.
Premda je već nakon dva poglavlja moguće uočiti u kojem smjeru roman ide zbog tehničkog, naizmjeničnog supostavljanja priča, dinamika je ipak ostvarena kontrastom između dokumentarističke naracije o Lazarusu i, u prvom licu pisane, autobiografske fikcije. U prvoj hladno secirani događaji podsjećaju na policijsku istragu, te je u prisustvu igre sa činjeničnim elementima uočljiv utjecaj poetike Danila Kiša, jednog od Hemonovih književnih uzora. U drugoj priči se podudaraju elementi naratorovog i autorovog života (obojica su izbjeglice iz Sarajeva, ukrajinskog porijekla, građani Čikaga, pisci, oženjeni Amerikankom), te skoro ispovjednim tonom autor tematizira i problem kodiranja vlastitog života u fikcijsku priču. Supostojanje dvaju priča je ono što ovaj roman u cjelini zadržava na granici sa autobiografskom metafikcijom, kao dominantnim žanrom savremene (emigrantske) književnosti balkanskog porijekla.
Ovo nije jedan od romana u kojem će se, očekivano, analitičkim sižeom sudbine glavnih likova priča ukrstiti. Hemon njihove puteve zaustavlja na zrcaljenju u parnjaštvu, pri čemu se priča o Lazarusu vlada kao svojevrsni teatar sjena, sve sa predviđenom dihotomijom među glavnim likovima teatra – prijateljima dijametralno različitih temperamenata. Praksa dokazuje da je efikasan način za izbjegavanje monolitne linearne vremenske ose njeno uokvirenje u paralelnom vremenskom toku, koji zrcali prvu fabulu, te mi se čini da to postaje zanatsko rješenje kojem autori mahom pribjegavaju. Hemon tu ustaljenu strukturu razbija asimetričnošću zrcaljenja priča koja se stvara na razini Lazarusovog i Brikovog poistovjećivanja, koja potom povlače neidentične strukture ostalih parnjačkih odnosa među likovima. S jedne strane imamo odnos: Lazarus – sestra Olga koja je u platonskom romantičnom odnosu s Lazarusovim prijateljem Isidorom. S druge: Brik – Azra, sestra njegova prijatelja Rora s kojim kreće u putešestvije kroz Istočnu Evropu, a koja se pojavljuje na kraju romana i prema kojoj Brik gaji romantične težnje. U obje priče, novinar-istraživač je Miller. On rekonstruišući događaj, narativizira ga u svoju korist, što je podvlačenjem istosti imena možda suvišno direktno osvještavanje svima poznate moći i tendencije medija da relativiziraju istinu u senzacionalističkim i propagandnim pravcima.
Čitajući, ostajemo uskraćeni za Lazarusovu perspektivu, pa time i karakterizaciju, glavnog lika, što se može tumačiti kao kreiranje identiteta na osnovu perspektiva okolnih likova. Taj postupak idejno naglašava premisu romana o relativnosti istine. Nasuprot tome, Brikov identitet kroz roman i putovanje doživljava gradaciju, kroz prećutni dijalog sa suprugom Amerikankom, dok hibridnost njegova identiteta dolazi do izražaja u odnosu sa Rorom – stereotipnim primjerkom PTSP Sarajlije, fotografom i čovjekom-antologijom viceva kao komentara za svaku situaciju u kojoj se nađu. On temporalnu osu putovanja produbljuje anegdotama iz ratnog Sarajeva o njegovim kriminalnim herojima, ovdašnjoj publici poznatim imenima iz vanromaneskne stvarnosti. Time se uvodi još jedan „teatar sjena“, koji se ovdje vlada kao groblje. Ono s početnom 1908. godinom, povlači inicijalni potez kruga 20. stoljeća – vijeka koji afirmiše Drugog, čiju uspješnost roman ironizira završavanjem stoljeća u BiH, dakle ratu u kojem „opasni Drugi“ nije više ni neprijatelj iz daljine, već komšija koji je dijelio istu sudbinu ropstva.
Ponavljajuće traume
Projekat Lazarus poetički je blizak drugim Hemonovim djelima, s tim što je, iz perspektive pisanja o romanu starom trinaest godina, važno naglasiti da je ovaj nastao prije Knjige mojih života, a nakon Čovjeka bez prošlosti. Prethodnom je blizak po konceptu alter ega glavnog lika i pisanju iz perspektive književnika u egzilu i njegove hibridne svijesti – dvaju jezika, nacija i kultura. Kroz dvojicu junaka koji su emigrirali pred pogromom – Averbuch pred kišnjevskim 1908, Vladimir pred bosanskohercegovačkim ratom 1992. – otvara se perspektiva integracije ljudi s margine u novu geopolitičku sredinu. Time Hemon, osim što, i u ovom romanu, detronizira američki san, otvara pitanje razlomljenog identiteta, te se oslanja na tradiciju postkolonijalne književnosti i postmodernističkih tendencija direktnog relativiziranja istine kroz odnos fikcije i faktografskih elemenata.
Poglavlja prelamaju fotografije Velibora Božovića, odnosno Rorin narativni glas, koji svojim mimetizmom stvara iluziju stvarnosti. Međutim, upravo tom igrom dokumentarističkim elementima, autor ironijski ukazuje na upitnost činjenica u postmodernističkom romanu. S jedne strane, prisutno je pamćenje, kroz fotografije i Brikov istraživački pristup Lazarusu, s druge, sjećanje, kroz emotivnu perspektivu Olge, Brika i Rore, svakog sa subjektivnom i emotivnom pričom o vlastitoj istini. Time je naglašeno narativiziranje historijskog i, sukladno s tim, relativiziranje istine.
Repetitivnost historije je ono što Projekat Lazarus čini aktuelnim. Na nju i u samom romanu sugerišu dvije mitske (mit podrazumijeva cikličnost) priče – jedna o Antigoni, otjelovljenoj u Lazarusovoj sestri Olgi koja se bori za obredni pokop brata, druga o biblijskom uskrsnulom Lazarusu. Obje bivaju demistificirane – Olga pristaje podvesti se vlasti, Lazarus uskrsava tako što studenti medicine iskopaju njegov leš kako bi na njemu vježbali, čime je mitska priča dovedena u savremeni kontekst koji ovaj roman čini i romanom apsurda. Ni Roru, čovjeka koji je znao previše, ne ubija ni osvetnik ni, njegovom informacijom više, ugroženi, već nadrogirani momak u prolazu. Hemon time vješto upliće pitanje slučajnosti uzroka, kojim ulazi u ontološko pitanje određivanja Drugog kao stranca niže klase, sklonog degeneričnostima.
Averbuchov anarhizam aludira na današnji terorizam. Egzil nije neaktuelan pojam. Nasilni odnos američkih vlasti prema jevrejskim izbjeglicama Lazarusovog doba jednak je današnjem odnosu kako američke, tako i evropske politike, prema južnjačkim i istočnjačkim migrantima. Smislenim dovođenjem u kontekst Čikaga s početka 20. stoljeća, i Sarajeva, s njegova kraja, čineći oba univerzalnim toposima averzije spram Drugog, roman je zasluženo uvršten u uži izbor za američku Nacionalnu književnu nagradu.
Međutim, sklizavanjem u poetiku apsurda i nedostatkom fokalizacije glavnog lika historijske priče, kao da je onemogućen kontinuitet emotivnog doživljaja u čitanju. U tom smislu, za razliku od citata recenzija na koricama izdanja koji podcrtavaju da knjiga dira čak i najtvrđa srca, emotivni naboj u ovom Hemonovom romanu je manje zastupljen, dok je u estetskom smislu – realizacijom književnih slika, značajno uspješniji od ostatka njegova opusa. Čitajući o Ukrajini, kao da možemo namirisati vonj istočnoeuropske tranzicije u atmosferi oronulih hotelskih soba, noćnog TV-programa i prekrštenih nogu prostitutki. Ovaj prohodni roman o emigrantima i pogromima može se tumačiti i kao važno djelo postkolonijalne književnosti koje, upućujući na ponovljivost traume u civilizaciji koja misli da ostvaruje progres, osvještava da takva književnost još zadugo neće završiti posao
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Objavljena je i treća književna kritika nastala u okviru projekta Bookstan on Airrealiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Autorica kritike romana „Yesterday“ Namika Kabila je Larisa Mahmić.
Nadamo se da ćete kritiku objaviti u vašim medijima.
Namik Kabil je filmski redatelj i pisac. Autor je nekoliko nagrađivanih scenarija, između ostalog i za igrani film Kod amidže Idriza. Njegov dokumentarni film Informativni razgovori dobitnik je nagrade „Srce Sarajeva“ za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu 2007. godine, a poslije i drugih međunarodnih nagrada. Igrani film Čuvari noći, koji je napisao i režirao, imao je 2008. godine svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu. Autor je romana Sam i Amarcord, kao i nekoliko drama.
“Kabil je svoj svijet davno izgradio. Njegove knjige su prije svega istinska i prava književnost, romani jedinstveni na cjelokupnoj regionalnoj književnoj sceni. Yesterday je neobična proza, formom vrlo smjela i uspješna knjiga. Tu kao da pripovijeda vrijeme kroz usta svojih sudionika. A oni, ti pripovjedači, kao da su naprasno iščupani iz vremena i otjerani u svijet iz kojeg se pomalo vraćaju. Svjesni da je vrijeme u kojem su zarobljeni prošlo, da su prostore osvojili neki drugi ljudi, oni su se preselili u ilegalu, u imaginarne zavičaje koji se ukazuju u rijetkim prilikama za onih slučajnih susreta u vrijeme godišnjih odmora. U Kabilovom romanu kao da se sve dešava izvan ovog prostora, u stanovima koji još nisu renovirani i koji nose miris one države. U ovoj prozi parket škripi od starosti, a ne od ovdašnjih loših majstora i njihovih gazda koji svoja bogatstva uvećavaju štedeći na materijalima od kojih nam grade kuće.
Ovo je priča o Sarajevu – onom nekadašnjem i ovom sadašnjem. Kao o blizancima koji su se zamijenili iz samo njima znanih razloga pa sad jedan drugog glume. Likovi u romanu neprestano pokušavaju shvatiti šta se to desilo sa ljudima i gradom u kojem su odrastali. Jesu li se promijenili oni ili se promijenilo sve drugo? Odgovor na pitanje nije jedan. Odgovora je više – baš kao što je više i nas koji se pitamo.
Ovo je knjiga i o samoći koja se u stanove uvlači kao ona mačka iz haustora što se najprije stidljivo zavlači iza kaputa – da bi na kraju tu ostala. Starački stanovi u kojima se samoća polako pretvara u otrov, vremenske su kapsule. Kabil poznaje taj svijet i precizno ga opisuje. Stvari imenuje pravim imenima i tako pravi pojmovnik jednog vremena i jedne nesreće.
Pred nama je knjiga na koju smo dugo čekali. Ona nas vraća u jedno vrijeme, ali i vraća nadu. Knjiga koja liječi spoznajom da su ljudi zaista lijepi kad se vole.“
Kako danas pisati o vremenu, o uticaju koje ono ima, o posljedicama koje ostavlja za sobom, a pritom ne biti dosadan, ne napisati nešto što je već hiljadu puta rečeno? Odgovor bi mogao da se pronađe u novoj knjizi Namika Kabila, romanu Yesterday.
Već i sam naslov knjige nosi jasnu vremensku odrednicu – jučer. Pritom je vrlo zanimljivo da je Kabil odabrao englesku riječ za tu vremensku odrednicu. Čini se da aludira na jednu od najpoznatijih pjesama benda The Beatles. Najprije, pjesma „Yesterday“ je nastala šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kada se uzme u obzir starost likova u pripovjednom vremenu romana, moglo bi se zaključiti da je to muzika njihove mladosti; oni pripadaju tzv. hippie generaciji. Tim slijedom događaja, prirodno je da su svi oni upoznati sa navedenom pjesmom, a tekst pjesme može direktno da se (po)veže sa njihovim sudbinama. Naročito su bitni stihovi Yesterday / All my troubles seemed so far away / Now it looks as though they're here to stay / Oh, I believe in yesterday // Suddenly / I'm not half the man I used to be / There's a shadow hanging over me. Likovi romana zaista jesu u svojevrsnom limbu prošlosti i sadašnjosti. Prošlost je direktna asocijacija na vrijeme kada je sve bilo uredu, ili se bar tako činilo. S druge strane, sadašnjost je sjena koja se nadvija nad likovima; oni se u njoj ne pronalaze, stranci su sami sebi, stranci su u vlastitom gradu.
Mozaik bh. hippie generacije
Roman Yesterday podijeljen je na osamnaest poglavlja. Ono što ovu Kabilovu prozu čini specifičnom je činjenica da se fokalizatori konstantno mijenjaju. Svako poglavlje započinje nadimkom, a čitatelji/ce na osnovu toga mogu zaključiti iz čije perspektive je poglavlje pripovijedano. Tako u prvom poglavlju govori Piplica, u drugom Gaga, u trećem opet Piplica, u četvrtom Čusta, u petom Skendo itd. Postoje i poglavlja kakvo je Proljeće, koje ne pripada nijednom liku, već opisuje proljeće u Sarajevu. Sve ovo, ovako prepričano, može djelovati konfuzno, istovremeno rasparčano i isprepleteno. Pa ipak, Kabil je sve navedeno uspio ukomponovati u koherentnu cjelinu koja neometano teče, poput samog vremena, a čitatelj/ica ne mora da zastaje i/ili da se vraća kako bi se pročitano razumjelo. To je postignuto uz pomoć tehnike montaže – od manjih dijelova je stvorena jedna cjelina. Dakle, likovi romana, pričajući svoje individualne priče, tvore jedan zajednički narativ bh. hippie generacije.
Svako pojedinačno obraćanje likova sa sobom nosi različite pripovjedne tehnike koje zapravo uslovljavaju sadržaje pojedinih poglavlja. Npr. kada je upotrijebljena reminiscencija, čitatelji/ce se upoznaju sa Senadom, bivšim „balkanskim predatorom“ koji je u međuvremenu „ostario i usukao“. On razmišlja o davno proteklim ljubavnim doživljajima, čudeći se „gdje je otišao onaj čovjek što je lomio ženska srca i muške sujete“ (str. 83). Kada je korišten unutrašnji monolog, govori Gaga koja sama sebi konstantno poredi svoj stari sarajevski život sa trenutnim londonskim.
O (ne)pronalaženju sebe
Likovi ovog romana su stari srednjoškolski drugovi i drugarice koji se i dalje oslovljavaju davno nastalim nadimcima. Iako su im se životni putevi razišli nakon mature, povezuje ih prošlost. Ona se, u ovom kontekstu, ne odnosi samo na onu zajedničku, odnosno na drugarstva koja su svojevremeno njegovana; odnosi se na njihovo (ne)snalaženje i (ne)pronalaženje sebe u prolaznosti vremena. Još jedna zajednička poveznica svima njima je Piplica/Azra. Njom roman doslovno počinje i završava. Na početku romana, ona kupuje solnu kiselinu, onog dana kada ostaje sama nakon što njeno dijete napusti porodično gnijezdo kako bi otišlo na fakultet u drugi grad. Pritom ni sama nije sigurna zašto je to učinila: „Nije znala zašto je otrov donijela u kuću, ona, najsebičnija osoba na svijetu, i držala ga par dana na kuhinjskom stolu“ (str. 17). Moguće je da joj se u podsvijesti rađala ideja da se otruje. Iako to nije učinila, ipak je došlo do njene iznenadne smrti koja je, zajedno sa dženazom i okupljanjem četrdeset dana nakon smrti, bila (mračan) povod za ponovno sastavljanje društva.
Svi likovi su u poznim godinama, a protok vremena i starenje su im demoni: „Kada starost ovako bez kucanja uđe na vrata, ljudi se zamisle nad vlastitim godinama, računaju koliko su mlađi ili stariji“ (str. 80). Piplica najednom uočava tuđe javne izljeve ljubavi i nježnosti, istovremeno se prisjećajući vremena kada je radila isto. Zamjera ulicama svoga grada što više ne nose svoje stare nazive, a utjehu pronalazi u polariod fotografijama iz mladosti: …“ti mlada žena u godinama, šutiš jednu te istu misao. Nekada je bilo ljepše…“ (str. 14). Čusta se prisjeća osnovnoškolskih i srednjoškolskih prijateljstava, a Bimbić svog desetog rođendana. Skendo čak primjećuje da „u zadnje vrijeme u snu se mrtvi vraćaju i objašnjavaju, a živi su ublijedili i kašlju“ (str. 119). Kabil je predstavio dio bh. društva kroz nekoliko odabranih likova. Pritom je vrlo vjerovatno da su njihove sudbine bile inspirisane stvarnim iskustvima.
Likovi prolaznost vremena i odjek prošlosti primjećuju i van svog sopstva, svog tijela i svojih misli. Oni kroz svoje živote idu evocirajući prošlo i proteklo, u sadašnjosti su samo koliko moraju da budu, a budućnosti ne pridaju mnogo pažnje. Kad se sve ovo uzme u obzir, uopšte ne djeluje pogrešno titulu glavnog lika romana dodijeliti vremenu. Ono kontroliše likove, potčinjeni su mu. Svi neizostavno razmišljaju o sopstvenom starenju, a ono je produkt vremena. Nažalost, likovi romana starenje posmatraju samo kao korak bliže smrti. Tu nema zapadnjačkog razmišljanja o starenju kao dostojanstvenoj privilegiji. Razlog tome je činjenica da likovi žive u Bosni, na Balkanu, u nezavidnim socio-ekonomskim uslovima koji diktiraju životni tempo. Čini se da je riječ o kolektivnom PTSP-u cijelog naroda, naročito generacije kojoj pripadaju likovi romana. Oni su na svojoj koži osjetili ratna zbivanja ‘92–'95. Pritom treba imati u vidu da je hippie generacija propagirala mir i ukidanje svih nacionalnih, vjerskih, klasnih, rasnih, spolnih i ostalih granica koje su unosile razdor među ljude. Uz to, oni su željeli živjeti život, nisu ga željeli preživljavati. Naravno da će rat, kakav je bio rat u BiH, duboko poremetiti i ostaviti trajne posljedice na mentalitet ljudi. On je iznjedrio individue koje, prestravljene brigom iz ratnih godina, cijeli svoj postratni život provode nižući brige i pronalazeći ih čak i gdje ih uopšte nema. U tom kontekstu, starost nije predah od svega navedenog; ona je još jedna briga.
Sarajevsko sivilo
Yesterday je melanholična, siva, tmurna, tužna knjiga. Pritom ne govorim o koricama Buybookovog izdanja, koje je svakako vrhunski odradio Boris Stapić; govorim o samoj prozi. Najbolji pokazatelj toga je opis Sarajeva kroz godišnja doba. Iako dvanaesto poglavlje govori o proljeću i o tome kako se Sarajevo ukaže u punom sjaju „kada sunce ugrije i vegetacija ozeleni“ (str. 101), taj opis ostaje nekako izdvojen, kao ulje na površini vode. Tzv. sarajevska siva mnogo bolje uranja u ostatak narativa, ostavlja jači dojam: „Tada i stanovnici utišaju, zamišljeno obavljaju dnevnu rutinu, idu kao navijeni (…) Treba prolaziti između kapi (…) A kiša zna topiti danima…“ (str. 101). Ni bjelina snijega zimi nije pošteđena ovog sivila: „A kada zapada snijeg, njegovu nevino bijelu boju ubrzo začadi smog i poprska bljuzgavica…“ (str. 102). Upravo ovakvi opisi doprinose melanholičnom, teškom prizvuku koji roman ima.
„Demon godina“
Kabil piše o vremenu i starenju koje naziva „demonom godina“ (str. 85). Bilo bi vrlo jednostavno ovu prirodnu pojavu u ljudskom životu posmatrati kao nešto odbojno i loše, naročito ako se pozovemo na mišljenje likova. Međutim, starost je u današnjem vremenu i sa ubrzanim ritmom života luksuz, posebno ako se u obzir uzmu svi oni životi koji su prerano ugašeni zbog bolesti, nesreće ili nečeg trećeg. Kada osoba već dobije taj luksuz starosti, onda treba da ga dostojanstveno proživljava, u onim granicama u kojima je to moguće.
Način na koji je Kabil pristupio ovoj temi starenja/starosti/poznih godina/protoka vremena je zaista vrijedan pomena. On ništa nije uljepšao. Prikazao je Sarajevo, sarajevske ljude i balkanski mentalitet ispričavši priču o likovima koji stare, a ne znaju se nositi s time. Iz njihovog nesnalaženja se iščitava niz problema: kriza identiteta, negativan uticaj sredine, pritisak loše socio-ekonomske situacije, ratne posljedice. Pa ipak, Kabil ovim romanom ohrabruje – uredu je (o)stariti, uredu je (o)stariti na Balkanu.
Patchwork tkanina napravljena od komadića, krpica različitih tkanina, boja i oblika, pretvara se u šarenilo odjevnih predmeta. Patchwork se može napraviti od recikliranih tkanina, reslova, koje se mogu iskoristiti samo za ovakav način rada. To mogu biti mali komadi materijala ili materijali sa greškom u štampi, bojenju ili su na nekim mjestima i oštećeni. Korištenjem patchwork tehnike dobijam razigrane motive, ultimativno šarenilo i snažne tonove koji izazivaju emocije posmatrača, a uobičajni odjevni predmet definitivno razbijaju.
Patchwork je stil života. Kaže se da patchwork odabiru pojedinci rasterećeni od pravila i želje da se prilagode okolini. Ovaj stil svojim koloritom, izražajem i originalnošću simbolizira slobodu uma i pruža potpunu slobodu umjetničkog izražaja. Miješanje stilova, kombiniranje spojivih ili različitih tekstura, debljina tkanina pružaju mnogobrojne mogućnosti za stvaranje jedinstvenih uzoraka od kojih nastaje unikatan model.
Varijante za patchwork tehniku moraju biti pažljivo odabrane: od oblika, vrsta tkanine, strukture materijala, boje ili dezena. Sve ovo zahtijeva poznavanje ove tehnike i prilagođavanje patchworka razrađenim skicama za svaku pojedinačnu kreaciju. Od komadića različitih materijala stvara se novi, unikatni komad od kojeg će se napraviti jedinstvena i originalna kreacija. S obzirom na njegove osobine i šarenilo, patchwork umjetniku daje mnoštvo ideja u stvaranju maštovith kreacija i oblikovanja modela.
Patchwork je umjetnost koja je raširena u cijelom svijetu i privlači sve veći broj umjetnika i dizajnera koji stvaraju nove tehnike tekstilnog mozaika.
Photo: Albert Ramiirez, Ljiljana Šaković-Mujan Poster design: Lejla Begić Vuletić Makeup: Maja Talović Model: Narell
Ljiljana Šaković-Mujan rođena je i živi u Sarajevu. Diplomirala je produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 2000. Modnim dizajnom bavi se više od 20 godina.
Učestvovala na prvoj i drugoj godišnjoj izložbi Soros Centar za Savremenu Umjetnost (SCCA) u Sarajevu (1997, 1998.), a samostalnu izložbu imala je u Maloj galeriji Obala Art Centar, Sarajevo (1998.). Osnivač je dizajnerske grupe STUDIO FASHION SARAJEVO, a video prezentacije unikatnih kolekcija bile su u kino sali Obala Meeting Point u Sarajevu (2000, 2001).
Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH (ULUPUBIH) od 2003. godine i učestvovala je kao autor na svim kolektivnim izložbama ULUPUBIH-a u Sarajevu u periodu 2003-2021. godine. Među brojnim kolekcijama i izložbama, izdvaja se odlazak u Pariz 2004. godine. U Parizu boravi i radi u studiju francuske kreatorice i umjetnice Agnes b., gdje kreira i dizajnira unikatnu modnu liniju “Ljilja for Agnes B.” (Pariz, kolekcija za 2004 – 2009).
Nakon učešća na kolektivnoj izložba ULUPUBIH “100% art tekstil + koža“ u Sarajevu, izložba je predstavljena i u Zagrebu.
U Galeriji Ulupubih imala je samostalnu izložbu „Krugovi 2020“ u Sarajevu (2020).
Osim u zemlji, učestvovala je na izložbama u Osaki u Japanu, Londonu, Grazu, Zagrebu…
Dobitnica je prve nagrade za modni dizajn na kolektivnoj izložbi ULUPUBIH u Sarajevu 2007. godine.Status istaknutog samostalnog umjetnika Kantona Sarajevo stekla je u januaru 2009. godine.
Radila je kostimografiju za pozorišne predstave, film, TV serije i reklamne spotove.
Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu (MAS UNSA) najavljuje gostovanje Gottlieba Wallischa, istaknutog austrijskog pijaniste i profesora na Univerzitetu umjetnosti u Berlinu (UdK Berlin), realizovano u saradnji sa Austrijskim kulturnim forumom u Bosni i Hercegovini. Tokom boravka na Muzičkoj akademiji, pijanista Wallisch će održati recital koji će biti priređen u ponedjeljak, 29. novembra 2021. godine, u 19 sati u Koncertnoj sali “Cvjetko Rihtman”, a dan kasnije, 30. novembra, održat će majstorsku radionicu za studente Odsjeka za klavir.
Na repertoaru koncerta naći će se Sonata za klavir u Es duru, Hob. XVI/49 iz kasnog opusa Josepha Haydna, kao i tri kompozicije Ludwiga van Beethovena, uključujući Fantaziju za klavir u g molu, op. 77, Andante favori u F duru, WoO 57, te Polonezu u C duru, op. 89. Nakon djela bečkih klasičara, prof. Wallisch će izvesti i Sonatu za klavir u A duru, D.959 Franza Schuberta, jednog od ključnih predstavnika muzičkog ranog romantizma.
Gottlieb Wallisch (r. 1978, Beč) debitovao je kao dvanaestogodišnjak u “Zlatnoj dvorani” Musikvereina u Beču, a prekretnicu u ranoj fazi njegove karijere predstavlja koncert na kojem je kao sedamnaestogodišnjak izveo Beethovenov Koncert za klavir i orkestar op. 73, br. 5 u Es duru, poznatiji kao “Carski”, uz pratnju orkestra Sinfonia Varsovia pod dirigentskom palicom Yehudija Menuhina. Ovaj događaj označio je početak njegove bogate pijanističke prakse koja je obuhvatila nastupe u prestižnim svjetskim koncertnim salama, kao što su Carnegie Hall u New Yorku, Wigmore Hall u Londonu, Kelnska filharmonija, Tonhalle u Cirihu i NCPA u Pekingu, ali i predstavljanja na festivalima poput Klavirskog festivala Ruhr, “Beethovenfesta” u Bonnu, Festivala u Lucernu i Salzburgu, “Decembarskih noći” u Moskvi i Singapurskog internacionalnog festivala umjetnosti.
Wallisch je sarađivao sa brojnim orkestrima uključujući Bečku filharmoniju, Bečki simfonijski orkestar, Kraljevsku filharmoniju Liverpoola, Omladinski orkestar Gustav Mahler, Simfonijski orkestar Radio Frankfurta, Festival Strings Lucerne, Kamerni orkestar Franz Liszt iz Budimpešte, Barokni orkestar Musica Angelica iz Los Angelesa iŠtutgarski kamerni orkestar, a kao solist je nastupao s renomiranim dirigentima kao što su Giuseppe Sinopoli, Sir Neville Marriner, Dennis Russell Davies, Kirill Petrenko, Louis Langrée, Lawrence Foster, Christopher Hogwood i Bruno Weil. Godine 2020. snimio je cjelokupni opus Beethovenovih klavirskih koncerata u saradnji s Orkestrom Bečke akademije i dirigentom Martinom Haselböckom.
Predavao je na Univerzitetu za muziku u Ženevi i na Muzičkoj akademiji Franz Liszt u Budimpešti, te je održao niz majstorskih radionica na Univerzitetu Illinois, Univerzitetu u Denveru, Nagoya koledžu za muziku, Kraljevskoj muzičkoj akademiji u Danskoj, Državnom konzervatoriju u Sankt Peterburgu i na Mozarteumu u Salzburgu. Trenutno je zaposlen kao profesor na Univerzitetu umjetnosti u Berlinu (UdK Berlin).
Ulaz na koncert je besplatan. S obzirom na ograničenja uslovljena epidemiološkim mjerama i naredbama nadležnih institucija, rezervacija mjesta je obavezna i moguće je izvršiti telefonom na: 062 102 569 (Tel/SMS/Viber/WhatsApp) ili e-mailom: koncertna.sezona@mas.unsa.ba.
Činjenica da u BiH nije precizno definisano krivično djelo govora mržnje ne znači da bh. pravosuđe ne treba primjenjivati međunarodne standarde i praksu u sankcioniranju govora mržnje i pozivanje na nasilje prema ljudima u pokretu .
Fatmir Alispahić, urednik i vlasnik portala Antimigrant.ba, oslobođen je prvostepenom presudom pred Sudom Bosne i Hercegovine po optužnici za širenje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti. Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje iskazuje veliko razočarenje i zabrinutost oslobađajućom presudom u korist Fatmira Alispahića, kojom je najviša pravosudna institucija u državi pokazala nedopustivu toleranciju prema širenju govora mržnje, njegovom neprepoznavanju i nekažnjivosti.
Koalicija također iskazuje javno neslaganje sa Sudom BiH zbog ograničenog i selektivnog tumačenja člana 145 a Krivičnog zakona BiH, koji je Sud primijenio isključivo na konstitutivne narode u BiH, ignorišući činjenicu da u BiH žive i osobe koje ne pripadaju konstitutivnim narodima, ali ignorišući i stav 2 člana 145 a koji jasno kaže: „Ko javno podstrekne na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe osoba ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, ako takvo ponašanje ne predstavlja krivično djelo iz stava (1) ovog člana, kazniće se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine“.
U svom obrazloženju Sud BiH, između ostalog, navodi da Tužilaštvo nije dokazalo da je Alispahić počinio krivično djelo izazivanja naconalne, rasne i vjerske mržnje i netrepeljivosti. „Sud je utvrdio da su izjave direktno upućene migrantima, te da su konstitutivni narodi BiH samo dovedeni u vezu s izjavama, da su izjave u okvirima političkog, publicističkog slobodnog narativa, zaštićenog slobodom govora u BiH. Analiza dokaznog materijala pokazala je da izjave upućene ‘migrantima’ nisu upućivale niti na jedan narod, rasu, vjeru i drugu specifičnu grupu“, navodi se u presudi.
Donošenjem oslobađajuće presude u ovom slučaju i selektivno tumačeći član 145.a KZ BiH, Sud BiH je osobe u pokretu dehumanizovao, zanemarivši potpuno njihovu nacionalnost, vjeru i rasu u kontekstu tumačenja i razumijevanja posljedica govora mržnje na ovu ugroženu grupu, te posmatrajući ih kao osobe koje nemaju svoje specifičnosti, koje nemaju prava i ne uživaju zakonsku zaštitu. Govor mržnje na online mediju Antimigrant.ba upućen osobama u pokretu ima svoj osnov upravo u tome što osobe u pokretu ne pripadaju konstitutivnim narodima u BiH već drugim narodima, drugoj rasi i drugim etnicitetima, što je i bila osnova (kontekst) generiranja netrpeljivosti i iskazivanja i poticanja mržnje prema njima.
Kroz ovu presudu Suda BiH stvara se javna predodžba da je sloboda govora apsolutno pravo, a zanemaruje se činjenica da je članom 10, stav 2, Evropske konvencije o ljudskim pravima, sloboda govora podliježe legitimnim ograničenjima kako bi se u konkretnim slučajevima spriječilo kršenje temeljnih ljudskih prava, dostojanstva, sigurnosti određenih društvenih grupa i omogućila njihova zaštita radi njihovih pojednačnih karakteristika ili zajedničkog/grupnog identiteta. Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje napominje da govor mržnje na bilo kojoj osnovi, (u ovom slučaju rasnoj, etničkoj, vjerskoj i po zemlji porijekla) potiče i inspiriše na počinjenje težih krivičnih djela sa potencijalno mogućim teškim posljedicama po one kojima je upućen.
Nažalost, Sud BiH nije uzeo u razmatranje ni to što samo ime medija ANTIMIGRANT upućuje sasvim jasno na to da mu je osnovna misija izazvati mržnju prema ljudima u pokretu kod šire javnosti u BiH. Poticanje na mržnju Alispahić je dodatno “pojačao” nizom tekstova i objava na ovom portalu, koje Sud BiH nije sa dužnom pažnjom proučio i prihvatio kao kredibilne dokaze o sadržaju i namjeri mrzilačkih poruka. Podsjećamo javnost i Sud BiH da su postojanje mrzilačkih poruka u autorskim tekstovima na portalu Antimigrant prethodno dokazele profesionalne medijske organizacije poput Vijeća za štampu i online medije u BiH. Žalosna je i pravno neodrživa praksa da eksplicitne mrzilačke poruke prema ljudima u pokretu nisu bile dovoljno ozbiljno shvaćene, budući da su “samo dovedene u vezu” sa konstitutivnim narodima, kao da tri konstitutivna naroda na teritoriji BiH imaju ekskluzivno pravo na zaštitu u slučajevima kada su objekt mržnje.
Ovakva prvostepena presuda Suda BiH, pokazala je također i hitnost izmjena krivičnog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini koje bi obuhvatilo prepoznavanje i sankcionisanje govora mržnje i zločina iz mržnje prema svim ranjivim grupama u našem društvu, ali i na neophodnu edukaciju sudija i tužitelja da prepoznaju i adekvatno sankcionišu govor mržnje u skladu sa standardima Vijeća Evrope. Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje osuđuje svaki govor mržnje usmjeren prema ljudima u pokretu i drugim ranjivim grupama u BiH te poziva medije da se drže profesionalnih standarda prilikom izvještavanja o ljudima u pokretu i drugim ranjivim grupama.
Koalicija za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje oformljena je početkom 2013. radi zagovaranja za poboljšanje zakonodavnog okvira, čija je svrha suzbijanje i sankcionisanje slučajeva govora i zločina iz mržnje. Koalicija se, pored adekvatne regulacije, zalaže i za implementaciju već postojećih zakona kojima su ova pitanja djelomično ili u potpunosti regulisana (krivični zakoni Brčko Distrikta, FBiH i RS, Zakon o zabrani diskriminacije BiH), te aktivno radi na podizanju svijesti javnosti o tome šta je zločin i govor iz mržnje, o njihovim ozbiljnim i štetnim posljedicama po bh. društvo.
Koalicija okuplja trinaest nevladinih organizacija koje su već godinama aktivne u promicanju i zaštiti ljudskih prava: Asocijacija za demokratske inicijative (Sarajevo), Centar za mlade KVART (Prijedor), Civil Rights Defenders (Ured Sarajevo), Fondacija CURE (Sarajevo), Fondacija Mediacentar Sarajevo (Sarajevo), Inicijativa mladih za ljudska prava Bosne i Hercegovine (Sarajevo), Otaharin (Bijeljina), Omladinska novinska asocijacija u BiH (ONA) iz Sarajeva, Sarajevski otvoreni centar (Sarajevo), Udruženje BH novinari (Sarajevo), Tuzlanski otvoreni centar (Tuzla), Udruženje Mreža za izgradnju mira i Vijeće za štampu i online medije u BiH (Sarajevo).
