Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama. Više na https://zokacatic.com
Tokom 2021. godine, Centar za ženske studije Beograd i Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA iz Sarajeva implementiraju istraživački projekt „Vratiti svoje vr(ij)eme: kampanja za ravnopravne navike u obavljanju kućnog rada među Milenijalkama i Zumerkama zasnovana na istraživanju“. Jedan dio istraživanja obuhvatao je i organiziranje različitih fokus grupa, putem kojih su mlade žene dijelile svoja iskustva koja su potom kreativno interpretirana u obliku stripa.
Kao radnice u javnom prostoru, žene su bile iznimno izložene negativnim efektima pandemije, a unutar kuća često osuđene na dodatnu neplaćenu brigu o drugima i različite oblike neplaćenog kućanskog rada. I prije pandemije COVID-19, žene u BiH obavljale su većinu kućanskog rada – prema istraživanju „Uticaj rodne podjele porodičnih i kućanskih poslova na profesionalni život zaposlenih žena u Bosni i Hercegovini” Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine iz 2020. godine, u domaćinstvima s muškarcem čak 90 % žena su bile jedine u domaćinstvu koje su čistile toalet i peglale, a razlika je mala i u poslovima vezanim za pranje rublja, mijenjanje posteljine, pranje i brisanje podova, brisanje prašine, pranje posuđa, usisavanje, svakodnevno namještanje kreveta, te kuhanje i pripremu hrane, gdje je u domaćinstvima učestvovalo ili posao preuzimalo tek 20 % muškaraca. Poslovi brige, njege i drugi kućanski poslovi, uključujući i organizaciju, planiranje i upravljanje kućanskog posla u Bosni i Hercegovini prema ovom istraživanju još uvijek su također većinski pripadali ženama, s izuzetkom aktivnosti kupovine namirnica koje su u 47,2 % slučajeva podjednako obavljali i žena i muškarac jednog domaćinstva.
Nakon razgovora održanih putem fokus-grupa sa više od 50 mladih žena u dobi od 19 do 34 godina, istraživačice su uputile poziv spisateljici Lejli Kalamujić da u suradnji s ilustratoricom Danicom Jevđović pomogne kreativno osmisliti prvi od šest stripova koji na jednostavan način prikazuju različite situacije u kojima su se mlade žene u Bosni i Hercegovini i Srbiji našle tokom pandemije te tako doprinesu znanju o količini neplaćenog kućanskog posla, brige i njege koji one obavljaju.
Predmet istraživanja „Vratiti svoje vr(ij)eme” jesu položaj i iskustva mladih žena u kontekstu COVID-19 pandemije u Srbiji i Bosni i Hercegovini, sa željom da se sazna na koje je sve načine pandemija COVID-19 uticala na preraspodelu, kvalitet i kvantitet neplaćenog kućnog rada koji obavljaju žene, starosti od 19 do 34 godine u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Uz pomenute strip epizode, krajnji rezultati istraživanja, kao i komparativna analiza, biće javno dostupni u sklopu kampanje koja za cilj ima podizanje društvene svesti o ovom problemu.
Strip pogledajte u nastavku maila kao i na linku te slobodno podijelite.
Autorica Lejla Kalamujić i ilustratorica Danica Jevđović u suradnji s CŽS i CRVENA
Projekat „Vratiti svoje vr(ij)eme”, realizovan je uz podršku Balkanskog fonda za demokratiju Nemačkog Maršalovog fonda SAD (Balkan Trust for Democracy of the German Marshall Fund of the U.S. – BTD), s podrškom Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Otvorenje REVIJALNE IZLOŽBE članova i članica Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, će biti upriličeno u galeriji Collegium artisticum u srijedu, 24. novembra 2021. godine u 19:00 sati.
Revijalna izložba je tradicionalni godišnji projekat kojim Udruženje likovnih umjetnika BiH obilježava i proslavlja 25. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Ova izložba se kontinuirano održava od davne 1947. godine kada su značajni bosanskohercegovački umjetnici: Ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević, Mica Todorović, Vojislav Hadžidamjanović, Roman Petrović, Behaudin Selmanović, Sigo Summerecker, Petar Šain i Hakija Kulenović osnovali Udruženje likovnih umjetnika koje je, između ostalog, dobitnik kolektivne Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva u 2012. godini.
Kroz svoju dugogodišnju tradiciju Revijalna izložba njeguje zajedništvo i nesumnjivo zauzima važno mjesto u izlagačkom programu Udruženja likovnih umjetnika BiH. Izložba nije selektivnog karaktera tako da ona pruža mogućnost svim zainteresovanim članovima i članicama ULUBiH-a da učestvuju i predstave svoja djela na ovoj kolektivnoj izložbi koja se organizira povodom 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Svojim učešćem i izlaganjem na ovoj izložbi umjetnici i umjetnice daju svoj doprinos proslavi ovog značajnog datuma u istoriji BiH. Izložba svake godine okuplja veliki broj umjetnika i umjetnica, obuhvata djela iz oblasti crteža, slikarstva, skulpture, grafike, instalacije, fotografije i video umjetnosti, i privlači pažnju brojnih posjetilaca što je svrstava u red najposjećenijih likovnih manifestacija u Bosni i Hercegovini. Izložba nudi svojevrsno bogatstvo raznolikosti i mozaik različitosti u pristupu likovnom stvaranju, u odabiru teme, motiva, tehnike i materijala, što predstavlja jednu od vrijednosti ove likovne smotre. Na otvorenju izložbe će biti organizovan prigodan koktel, a svi zainteresovani izložbu će moći pogledati do 8. decembra 2021. godine / od ponedjeljka do petka, u terminu od 10:00 do 18:00 sati.
U okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri, objavljena je druga književna kritika. Autorica kritike romana „Zemlja drugih“ Lejle Slimani je Ivana Golijanin.
Lejla Slimani (1981, Rabat) prva je Marokanka koja je osvojila najprestižniju francusku književnu nagradu Prix Goncourt, i to romanom prevedenim na trideset jezika – Uspavaj me. Novinarka i zagovornica ženskih i ljudskih prava, lična je predstavnica francuskog predsjednika Emmanuela Macrona za promociju francuskog jezika i kulture. Do sada je objavila tri romana U vrtu ljudoždera, Uspavaj me i Zemlja drugih – prvi dio planirane autobiografske trilogije, te nekoliko knjiga eseja, od kojih Seks i laži: Seksualni život u Maroku sadrži ispovijesti mnogih žena s kojima je razgovarala dok je bila na književnoj turneji po Maroku. Lejla Slimani živi i radi u Parizu.
Mathilde, živahna mlada Francuskinja, zaljubljuje se u Amina Belhaža, zgodnog marokanskog vojnika koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata bori u francuskoj vojsci. Nakon rata par se nastanjuje u Maroku. Amin nastoji da obrađuje kršnu zemlju porodične farme, Mathilde osjeća kako je na izmaku životnih snaga zbog izoliranosti, surove klime, nedostatka novca, i nepovjerenja koje kao strankinja izaziva. I dok, maltene, sama odgaja dvoje djece u svijetu čija pravila ne razumije, a kćerku joj u školi ismijavaju bogate male Francuskinje zbog polovne odjeće i neukrotive kose, Mathilde, svedena na ulogu supruge farmera, nudi medicinske usluge ruralnom stanovništvu prkoseći šovinizmu zemlje i represivnim društvenim kodeksima.
Kako raste napetost između Marokanaca i francuskih kolonizatora, Amin se nađe u unakrsnoj vatri: solidaran sa svojim marokanskim radnicima a opet vlasnik zemlje; prezren od Francuza a oženjen Francuskinjom; ponosan na odlučnost svoje supruge a ipak posramljen njenim odbijanjem da se pokori. Svi oni žive u zemlji drugih – pogotovo žene, primorane da žive u svijetu muškaraca. Ovim romanom Lejla Slimani snažno aplaudira njihovoj emancipaciji.
Tragedija podijeljenog svijeta i ponori ženskog bića
Novi roman Lejle Slimani portret je odnosa između dvije kulture i porodice koja pokušava sačuvati svoj identitet i dostojanstvo u grotlu velikih turbulencija.
PIŠE: Ivana Golijanin
„Zašto sunce bježi od nas, i to u ovoj zemlji
u kojoj je inače vrijeme nevjerovatno lijepo?“
Zemlja drugih, Lejla Slimani
Nakon knjiga U vrtu ljudoždera (2014), o ženi koja postaje zarobljenica svoje nimfomanije, i Uspavaj me (2016), uznemirujućeg trilera kojim je osvojila prestižnu francusku nagradu Goncourt, velika priča kojom se francusko-marokanska spisateljica Lejla Slimani bavi u svom novom romanu jeste porodična drama njene bake i djeda, i prvi je dio najavljene autobiografske trilogije. Zemlja drugih nam stiže u Buybookovom izdanju, u sklopu projekta “Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga”, u prevodu Tee Mijan. Riječ je o romanu koji zadire u rasna, klasna i rodna pitanja, u živote ljudi na margini, ali i u bunt protiv postojećeg poretka.
Alzašanka Mathilde se zaljubljuje u Amina Belhaža, marokanskog borca u francuskoj vojsci tokom Drugog svjetskog rata te sa njim 1947. godine odlučuje otići u Maroko i živjeti u Meknesu, gradu na području francuskog protektorata, na farmi koju je Amin naslijedio od svog oca. To je grad u kojem žive i vojska i doseljenici, a koji je strogo podijeljen na dva dijela ̶ u jednom žive Arapi, dok drugi pokušava biti moderni grad za bijelce. U mehanizmu represivnog razdvajanja, ljudi žive jedni pokraj drugih, ali jedni od drugih zaziru.
Kolonizacija zemlje, kolonizacija tijela
Zemlja drugih ilustruje loše odnose između doseljenika i domorodaca, a Amin je u tom prostoru i takvoj atmosferi podijeljen između kultura: oženjen je Francuskinjom, za tu se državu borio i dok ga Marokanci asimiliraju sa doseljenicima, Francuzi ga, pak, preziru jer je on za njih inferiorni drugi.
Kao moto romana stoji: „Prokletstvo riječi: miješanje rasa, napišimo to na stranici ogromnim slovima.“ Za razliku od romana Uspavaj me čija se radnja zbiva u Francuskoj, sada se pitanje odnosa između većine i manjine prebacuje u arapski kulturni kontekst. Važno je naglasiti da je Lejla Slimani izvrstan primjer hibridnog identiteta i da, kao spisateljica, pišući na francuskom jeziku o sjevernoafričkom pitanju u Europi, pokušava osvijestiti značaj otvorenosti u razumijevanju različitosti. Tako se pojam drugog ovdje pojavljuje ne samo u kolonijalnom kontekstu, već i kao koncept funkcionisanja francuskog i marokanskog društva. Govoreći o inferiornosti drugog, Slimani u svom romanu zauzima eurocentričnu perspektivu posmatranja situacije u Maroku. Maroko je ovdje „zemlja drugih“ u kojoj se, uz fizičko nasilje, dešavaju i svi oblici isključivanja/stvaranja drugog i drugačijeg. Nipodaštavanje onih koji odstupaju od norme kolektivnog „mi“ prepoznajemo i u načinu na koji marokansko društvo tretira žene iz svoje zajednice, ali i u pristupu prema ljudima čiji su identiteti hibridni. To se najbolje reflektuje u liku Mathildine i Aminove kćeri Ajše koja u najranijem dobu trpi otvoreni rasizam. Biti kćerka Francuskinje i Marokanca, u gradu u kojem je zabranjeno da se te grupe miješaju, ona je primorana živjeti na margini drugosti. Ajša razumije da je ljudi na ulici i u školi gledaju drugačije. Njena kosa, boja kože i odjeća nisu imaginarni konstrukti već stvarni koncepti ukorijenjenog rasizma, na šta Slimani vrlo dobro ukazuje u svom romanu. Kao Marokanka, prisvajanjem francuske kulture, ona je u mogućnosti da primora i jedno i drugo društvo da se pogledaju u ogledalo i vide svoje pravo lice ̶ diskriminatorsko i rasističko, u srži.
Podnaslov romana Zemlja drugih je „Rat, rat, rat“, a taj pojam i pojava ovdje imaju dvojako značenje. Prvo je ono najočitije u kojem rat predstavljaju ljudi u uniformama i mrtva tijela na polju. Uz to, Slimani opisuje i posljedice koje su ti sukobi imali po žene. One nisu nosile vojne uniforme, ali uniformisanje nisu mogle izbjeći. U kontinuiranoj borbi za slobodu, navukli su im odjeću koja ih devalorizira do nivoa potpunog uništenja individualnosti. To je rat što ga vode žene protiv kolonizacije ženskog tijela koje su zaposjeli svi muškarci ̶ ne samo Francuzi i ne samo država.
Odnos između Mathilde i Amina, pored neskrivene netrpeljivosti dvije kulture, mora prevazići eskaliranje nasilja koje dolazi sa proglašenjem nezavisnosti. Život njihove porodice egzistira na liniji predrasuda kojima su podređeni svi i bez izuzetka. Po dolasku u Maroko, Mathilde doživljava otriježnjenje – njen suprug je muškarac oblikovan patrijarhalnim načelima i nije odvažni oficir koji je oslobodio njen narod. U toj „zemlji drugih“, ona je izvan, potpuno izolovana i primorana podnositi i društvene promjene i promjene ponašanja svog supruga. Slimani u svojim romanima tematizira, kako je to i sama istakla, mehaniku poniženja, pa tako i ovdje uočavamo kako Amin od brižljivog supruga postaje agresivni muškarac koji bol i sramotu prevazilazi mučenjem supruge – kako mentalno tako i ekonomski. I drugi muškarci u porodici pokazuju taj neprijateljski stav prema ženama ̶ vidljivo je to u Aminovu ponašanju, kao i onom drugog brata Omara, prema sestri Selmi.
Ipak, kada piše pisma svojoj sestri Irène koja živi u Evropi, Mathilde izostavlja sve dijelove istine koji bi pokazali da je njen život u Maroku možda najveća pogreška koju je načinila.
„Amin se vrlo rijetko pojavljivao u njenim pričama. Njen muž je bio sporedni lik obavijen gustom maglom. Željela je da Irène stekne dojam kako je njihova ljubavna priča toliko strastvena da ju je nemoguće podijeliti ili opisati riječima.“
Istina je, pak, izgledala i zvučala ovako:
„Pod teretom briga i poniženja, Amin se promijenio, postao je mračniji. Dodir njegove kože tad bi joj se učinio tako vruć i neugodan, nije se mogla suzdržati a da s izvjesnim gađenjem ne primijeti otuđenost svog muža.“
Sadržaj Mathildinih pisma odaje utisak romana Karen Blixen, ali u stvarnosti je taj svijet potpuno različit od svijeta baronice Blixen. Mathilde nije aristokratkinja već siromašna i razočarana žena koja se postepeno prepoznaje u Afrikancima. „U tom trenutku joj nije bilo do igranja uloga, prihvatila je da bude ono što jeste: žena koju su postarali neuspjeh i razočarenja, žena bez ponosa.“ Zato na kraju postavlja ambulantu za liječenje ljudi – njen život je divljiji, opasniji, tjeskobniji, ali sa više empatije.
Bog voli samo muškarce i djecu
Žene u romanima Lejle Slimani uhvaćene su u trenucima kako socijalne tako i intimne krize. I Adele (U vrtu čudovišta) i Miriam (Uspavaj me) traže svoje mjesto koje će moći zvati domom, dok je Mathilde, u nemogućnosti da pronađe svoj prostor sreće, u stalnom strahu da će, ako ga ikada pronađe, izgubiti dio svoje slobode.
Unutar tematizirane hronologije, Slimani će se, sa jedne strane opširno zadržati na opisima intimnih doživljaja stvarnosti likova; s druge strane, te će dijelove nerijetko presijecati promišljanjima o poziciji žene u vremenima krize. Mathilde je „žena, supruga, biće koje zavisi od milosti drugih“, i dijeli tu sudbinu sa životima svih žena. Ona zbog ljubavi pristaje na kompromise, njena kćer Ajša živi na margini koja joj je dodijeljena rođenjem u takvoj porodici, a protiv koje se ona bori učenjem i željom za napredovanjem. Muilala, Aminova majka, predstavlja tradicionalnu marokansku ženu, snažnu ali povučenu, koja je živjela u gotovo robovlasničkom Maroku gdje je rat bio sve za šta je znala, dok u Selmi, Aminovoj sestri, prepoznajemo želju za emancipacijom i promjenama u tom podijeljenom svijetu.
U Ajšinom odrastanju se najbolje reflektuju zahtjevi zajednice i želja za drugim, boljim životom koje u sebi nosi i njena majka Mathilde. U najranijim godinama, ona je podređena konzervativnoj misli koja je proglašena za normu. „Bog voli samo muškarce i djecu. Uvjerila je sebe da su žene lišene te sveobuhvatne ljubavi, i od tada je strepila zbog toga što će postati jedna od njih.“ U knjizi stoji kako ona, sa svojom gustom plavom kosom, koju je nemoguće raščešljati, na neki način zavidi crnoj i sjajnoj kosi jedne od njenih drugarica. Uz strah od odbacivanja, Ajši je nametnut usud poređenja sa drugima. Motiv kose je važan kod Lejle Slimani jer su u nju upisani stereotipi, margine, strahovi i političke konotacije društva.
Problematično u razumijevanju ovoga romana može biti to što se u širini događaja koje Slimani opisuje dešava da čitatelj ne bude u potpunosti posvećen kako bi razvio određeni nivo suosjećanja sa likovima. Kompozicija romana je linearna i posve realistična, bez stilskih kolebanja, ali je cjelina i dalje teže prohodna. Taman kada se posvetimo nečijoj tački gledišta, fokus se prebacuje na drugu, često ne značajniju od one koju smo tako brzo napustili. U toj se nagomilanosti može izgubiti jasnija artikulacija postojeće društvene situacije i njena kritika ̶ što se sve vrijeme izdaje za cilj ovoga romana. Upravo zato što je riječ o prvom dijelu intimne, autobiografske trilogije ove uspješne i cijenjene spisateljice, slutim da je bilo potrebno snažnije za glavnu priču vezati čitatelje.
Ipak, portret Mathilde, koja je ujedno i marginalizirani drugi i žena, dobro je polazište za potencijalnu kritiku ženskosti koja je oblikovana kao nametnuti kulturni konstrukt. Upiranje prstom u ciljeve patrijarhalnog kanona koji se temelje na principu isključivosti podjednako su prikladni i za poziciju iz koje progovaraju ženski likovi i za poziciju odnosa između Marokanaca i Evropljana.
Kao i u njenim ranijim romanima, i ovdje su likovi prisiljeni balansirati između želje i zahtjeva zajednice – između zakona i slobode. Kroz pripovijedanje o životu glavne junakinje, Slimani piše priču o pogubnom trokutu sastavljenom od rasizma i diskriminacije, uništenih ideala i smrti slobode u vječno opresivnom patrijarhatu.
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Asocijacija kompozitora – muzičkih stvaralaca (AMUS) u saradnji s Muzičkom akademijom Univerziteta u Sarajevu i Hayat TV, pokrenula je novu i veoma značajnu inicijativu za razvoj bosanskohercegovačkog kompozitorstva. Odlukom da ovu godinu posveti razvoju simfonijske muzike, AMUS postaje nosioc prvog poslijeratnog, strateški osmišljenog jednogodišnjeg projekta ove vrste, koji je rezultirao produkcijom deset novih djela savremenih bosanskohercegovačkih kompozitora koja će široj javnosti biti predstavljena 25. novembra 2021. godine, a povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine.
Repertoar koncerta Savremenici – nova djela bosanskohercegovačkih kompozitora, koji ćeHayat TV direktno prenositi iz Doma Oružanih snaga BiH, 25. novembra u 20 sati, uključit će deset praizvedbi. Sva djela će izvesti Simfonijski orkestar Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu pod dirigentskom palicom Emira Mejremića.
Koncert će biti otvoren multimedijalnom kompozicijom Moving Landscape Glitched za simfonijski orkestar i live interaktivni video Ališera Sijarića, gdje je u realizaciji video segmenta učestvovao Irfan Brković, dok je za fotografiju i animaciju zaslužan Marko Jovančić, nakon čega će biti izvedene i Krajiške skice Mladena Jankovića, Bright Earth Igora Karače, Necropolis Davida Mastikose, Svita za simfonijski orkestar Šerbet Hajrudina Muhića, Machiavellian Hypomania Hanan Hadžajlić, Forged Dine Rešidbegovića, Simfonijska rapsodija Tonija Toplana, Machina in Dubio za simfonijski orkestar i elektronski zvuk Svjetlane Bukvić, te Elegija Emira Mejremića u čijoj će izvedbi, osim Simfonijskog orkestra MAS, učestvovati i solisti violinista Marko Simović i violončelistica Belma Alić.
Ovaj impresivni događaj je vrlo značajan korak u razvoju bosanskohercegovačke umjetničke muzike, te predstavlja model za kreiranje projekata koje historija poslije prepoznaje kao naslijeđe. Zbog ograničenja uslijed aktuelnih epidemioloških mjera, koncertu je moguće prisustvovati uživo samo uz pozivnicu, ali će zainteresiranoj publici biti dostupan na kanalima Hayat TV.
Uskoro će se u prodaji naći roman „Tuđa krv“ francuske književnice Simone de Beauvoir. Riječ je o trećoj knjizi koja će biti objavljena u okviru projekta „Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga“ podržanog od strane programa Evropske unije Kreativna Evropa. Do sada su objavljene knjige „Zemlja drugih“ Lejle Slimani i „R.U.R.“ Karela Čapeka. „Tuđu krv“ je francuskog jezika prevela Tea Mijan.
Simone de Beauvoir (1908, Pariz) bila je književnica, teoretičarka, politička aktivistica i feministica. Počinje pisati s četrnaest godina, a nakon mature upisuje studij matematike, jezika i književnosti i filozofije na Univerzitetu u Parizu, gdje upoznaje Sartrea, životnog saputnika i jednog od najvećih intelektualaca svog vremena. Jedno vrijeme predavala je filozofiju u Parizu, Marseilleu i Rouenu. Prvi roman Gošća objavila je 1943. godine, a nakon njega uslijedili su Tuđa krv, Svi su ljudi smrtni te Mandarini koji joj 1954. godine donio nagradu Prix Goncourt. Pisala je i memoare, eseje i filozofske radove od kojih je najpoznatiji Drugi spol, jedno od najčitanijih feminističkih djela prošlog stoljeća. Preminula je 1986. godine.
Prvi put objavljen 1945. godine, roman Tuđa krv prati živote nekoliko likova prije i tokom Drugog svjetskog rata. Glavna tema romana je psihološka drama jedne generacije mladih Francuza i Francuskinja i život pod okupacijom. Sve likove prate moralne i etičke nedoumice te žal uslijed otuđenosti od osnovnih ljudskih vrijednosti. Njihov angažman u ratnim okolnostima i učestvovanje u ilegalnim akcijama pitanja su samog opstanka i rezultat uvjerenja da je čovjek neodvojiv od historije.
Prožet egzistencijalističkom filozofijom, roman Tuđa krv na maestralan način opisuje period prije i tokom rata i sve one čija je sudbina zahvaćena događajima koji su promijenili svijet.
O prevoditeljici:
Tea Mijan‑Bilalagić rođena je 1984. godine u Sarajevu, gdje je studirala francuski jezik i književnost na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu do završne godine, kada upisuje studij prava koji završava sticanjem zvanja diplomirane pravnice na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Zahvaljujući tečnom poznavanju francuskog i engleskog jezika u govoru i pismu, već petnaest godina bavi se honorarnim prevođenjem različitih vrsta stručnih (pravnih i administrativnih) tekstova, brošura, članaka, web‑stranica. Dosad je za izdavačku kuću Buybook prevela naslove Christiane F.: Moj drugi život Christiane V. Felscherinow i Sonje Vuković, Knjigu odlazaka Velibora Čolića te Zemlju drugih Lejle Slimani.
Konferencija „Vidljivost djece rođene kao posljedica rata“ koja se organizuje povodom 25. Novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama počinje 24.11. u 13:00 i traje do 26.11.2021. Na konferenciji će prisustvovati predstavnici civilnog sektora, predstavnici vlasti entitetskih i državnih struktura, ministarstava i institucije Ombudsmena u BiH. Koristimo ovu priliku da pored izvještavanja javnosti o održavanju i ciljevima konferencije, ukoliko smatraju važnim, imenuju svoje predstavnike za prisustvo cjelokupnom programu. Smatramo da je uloga medija u procesima tranzicijske pravde jedna od ključnih uloga. Konferencija ima za cilj da u saradnji sa srodnim organizacijama u BiH, te drugim akterima, osiguramo učešće žena preživjelih i djece rođene zbog rata u procesima izrade strategija, politika i procesa koji utiču na njihov status čime bi se doprinijelo poboljšanju položaja žena preživjelih i jednakosti djece rođene zbog rata u BH društvu i globalno. U cilju pravnog i društvenog prepoznavanja i uvažavanja djece rođene zbog rata, kroz aktivizam, javna zagovaranja, istraživanja, umrežavanja i umjetnost, doprinosimo eliminaciji stigme i diskriminacije ove društvene kategorije. Želimo solidarno i inkluzivno društvo bez nasilja, u kojem se poštuje vladavina prava. Konferencija će trajati u periodu od 24. do 26. Novembra 2021. godine, a prvi dan konferencije će se desiti u prostorijama Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine gdje će učesnici imati priliku da posjete izložbu Breaking Free, ali i da poslušaju panel diskusiju pod nazivom „Pravna prepoznatljivost djece rođene zbog rata“. Moderaciju panela će voditi Hana Sokolović, psihologinja, novinarka i aktivistica dok će učesnice panela biti: Ajna Jusić (predsjednica Udruženja Zaboravljena djeca rata), Lejla Arnaut (pravnica, vanjska saradnica Udruženja Zaboravljena djeca rata), dr. Amra Delić (istraživačica “Children Born of War – Past, Present and Future”, EU funded Marie Sklodowska-Curie Actions Training Network, Plava poliklinika, Tuzla) i Mirela Spahović (Federalno ministarstvo rada i socijalne politike). Drugi i treći dan konferencije će se desiti u hotelu Holiday gdje smo pripremili važan program. Na konferenciji će se posebno tematizirati uticaj koji nasilje ostavlja na žene, djecu i društvo u cjelini, problem neprijavljivanja nasilja kao i važnost podataka za donošenje državnih akcionih planova za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja. Tokom programa konferencije će se govoriti o ključnim prioritetima i potrebama djece rođene kao posljedica ratnog silovanja. Istaknut će se izazovi s kojima se svakodnevno susreću i oblici podrške koji su im potrebni. Svakako, gledajući iz ugla djece rođene od seksualnog nasilja, izmjene pravne i administrativne prakse obavezna su tema konferencije. Kako bi konferencija bila potpuna, te u skladu sa važnim procesima tranzicijske pravde, obavezno ćemo se baviti i pitanjem uloge mladih u borbi protiv stigme seksualnog nasilja.
Sagovornici i panelisti tokom drugog i trećeg dana konferencije su Selma Korjenić (Trial International, Sarajevo), Midheta Kaloper Oruli (Udruženje žrtava rata Foča 92-95), Mirsada Tursunović (Udruženje za pomoć žrtvama i preživjelim seksualnog nasilja u ratu „Naš glas“, Tuzla), Adila Suljević (Udruženje za pomoć žrtvama seksualnog nasilja u ratu “SUZE”, Brčko), Medina Mujić (Fondacija CURE), Azra Frlj (Udruženje za psiho-socijalnu podršku i bolju budućnost “Progres”), Edna Haznadarević (Pedagoški zavod Mostar), Layla Mulić (Asocijacija srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini), Marijana Toma (ekspertkinja na polju Tranzicijske pravde), Denis Džidić (Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine – BIRN BiH) i Benjamin Sabljica (Udruženje Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje -TPOS). I za kraj, umjetnost u ulozi suočavanja s prošlošću je od velike važnosti i zbog toga je umjetnost još jedan tematski fokus konferencije. Sa velikim zadovoljstvom najavljujemo predavanje na temu spomenika „Što te nema“. ŠTO TE NEMA je spomenik sjećanja na genocid u Srebrenici, počinjen 1995. godine. Od 2006. godine, osnivačica projekta, umjetnica Aida Šehović u saradnji sa bosanskohercegovačkom dijasporom, predstavlja ovaj spomenik na gradskim trgovima svijeta sa ciljem zajedničkog stvaranja mjesta sjećanja.
Nakon konferencije, objavit ćemo pregled događaja sa ključnim razmatranjima, razmišljanjima i preporukama. Ovaj pregled će se koristiti i u radu međunarodne zagovaračke mreže za pravnu i društvenu vidljivost djece rođene zbog rata čiji ćemo rad zvanično najaviti na otvorenju konferencije 24. novembra 2021. Više informacija o programu kao i učesnicima možete pratiti na našim društvenim mrežama u narednim danima. Konferencija se implementira u sklopu projekta „Unaprijeđenje tranzicijske pravde i razumijevanja historije“ koje podržava National Endowment for Democracy (NED).
Gost nove epizode je Amar Numanović. Prema riječima eksperta za javne politike, koji je u small talks-u s Nikolom Vučićem govorio o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i ulozi muškaraca, suštinski problem nerazumijevanja zapravo leži u percepciji ovog društvenogpokreta. Feminizama ima više, kako kaže Numanović, a ono što im je svima zajedničko je da se suštinski zalažu za prava i ravnopravnost žena. “Moja omiljena definicija feminizma glasi: feminizam je radikalna ideja da su i žene ljudi”, kaže Numanović u razgovoru. Amar Numanović je ekspert za javne politike i praktičar ekonomskog razvoja sa velikim iskustvom u radu sa multilateralnim institucijama, međunarodnim organizacijama, akademskim krugovima i poslovnim subjektima Njegov rad je uglavnom fokusiran na ekonomskirazvoj, tržište rada i zapošljavanje, mjere za otvaranje novih radnih mjesta, te industrijsku i inovacionu politiku, prvenstveno u regionu Zapadnog Balkana. Univerzitetski je obrazovan je u oblastima ekonomije javnog sektora i životne sredine, ali i komparativne književnosti te informacionih nauka.
Elektronski zvukovi u kombinaciji s bubnjem nisu svakidašnja kombinacija duo bendova. Pandemic Stereo, koji čine DJ Ernad Bihorac i bubnjar Duško Kostić, dvojac je koji stvara harmonične melodije koristeći ova dva različita muzička instrumenta.
RADIYO ACTIVE: Zašto je nastao Pandemic Stereo?
ERNAD BIHORAC: Pandemic Stereo je nastao za vrijeme lockdown-a, odnosno zbog nemogućnosti da bend BruhUuhu, klasični bend u kojem sviramo Duško – bubnjar i ja, svira. Onda smo mi nekako počeli raditi zajedničke probe. Ja sam unaprijed već imao spremne neke bitove i eto – iz te neke čiste potrebe da bi se sviralo, nastao je Pandemic Stereo.
S obzirom da u ostalim bendovima sviraš gitaru, kako ti izgleda muziciranje pomoću miksete i kontrolera?
Mislim da je ovo jedan totalno drugačiji način sviranja i muziciranja, i baš mi je nekako izazov. Možda se malo plašim da kažem, ali to me možda čak i više zadovoljava nego sviranje gitare.
Zašto si odlučio da stvaraš ovakvu vrstu muzike, kao što je techno?
Pa u suštini ne komponujem samo techno muziku, komponujem svašta nešto, ali ovo je muzika koju mogu na laganiji način da prezentujem, nekako je pitka za ljude. A inače, techno muzika mi se sviđa i slušam to, ne toliko dugo, ali me baš ispunjava, i ti bitovi koje napravim i te melodije koje se uklapaju su fantastične i to me nekako baš fura.
Zbog čega vaša prva objavljena pjesma, koja je snimana u hali Željezare u Zenici, nosi naziv ”Industry”?
Sva muzika koju radim nekako ima veze sa Željezarom, i onda me inspirišu ti zvukovi i super mi je i taj ambijent. ”Industry” je pjesma koja sama po sebi ima industrijski zvuk i onda je bilo logično da spot snimimo u Željezari, odnosno u napuštenoj hali. Željezara, kao i cijela Zenica, zbog svog su industrijskog okruženja i izgleda inspirativne za snimanje i za neke druge umjetničke projekte. Mislim da je to baš neiskorišten potencijal, a ljudi misle da je to samo neka napuštena stara fabrika koja ne radi i koja malo zapošljava, ali mislim da ljudi treba da gledaju umjetničku vrijednost te hale.https://www.youtube.com/embed/ORT_x8qFWy8?feature=oembedVideo spot za pjesmu “Industry” objavljen na službenom Youtube kanalu Pandemic Sterea
Šta muzika koju producirate poručuje slušateljima/icama? Ispunjava li vas lično?
Najviše ispunjava nas lično iako u pjesmama, u nekim trakama, puštamo i govore koji imaju neku poruku. Poruka muzike je muzika; i ta melodija, i to što nas nosi i taj bit. Ne mislimo da ćemo promijeniti svijet s našom muzikom, ali definitivno mislimo da ćemo doprijeti do šire publike nego što smo dosad na nekim drugim projektima.
Koliko vam je važno mišljenje publike?
Meni je apsolutno bitno mišljenje publike, ali naravno publike za koju ja smatram da je bitna. Dakle, za pojedince ili grupe za koje ja mislim da su relevantne. Bitni su mi njihovi komentar i kritika, pozitivna i negativna – to nam može samo pomoći da se još više razvijamo i pravimo bolju muziku. Bitno nam je da je publika na našim živim nastupima prisutna, jer da nema publike ti živi nastupi ne bi imali nikakvog smisla.
Sarajevo Film Festival, u saradnji sa Friedrich-Ebert-Stiftung Dialogue Southeast Europe, od 19. do 25. novembra predstavlja posebno izdanje programa “Suočavanje s prošlošću” koje će biti besplatno dostupno publici online u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Sloveniji, a publici u Sarajevu filmovi će biti dostupni u kinu Meeting Point.
Filmovi za online gledanje i sinopsisi filmova dostupni su OVDJE.
U ovom posebnom izdanju predstavljaju se neki od najznačajnijih svjetskih dokumentarnih ostvarenja, koji se bave prošlošću i njenom interpretacijom. Nakon projekcija filmova programu bit će održani razgovori s autorima filmova. Razgovori će biti dostupni publici putem Facebook stranice Sarajevo Film Festivala.
PROGRAM:
Šest filmova koji će biti dostupni online publici u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji su: “Rendgenski snimak jedne porodice” (režija: Firouzeh Khosrovani, dobitnik nagrade za najbolji film Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu), “Ahmadov glas” (režija: Ram Loevy, David Ofek, Shadi Habib Allah, Doron Djerassi, Noam Kaplan, Dan Geva, Mamdooh Afdile, Iddo Soskolne), “Pomirenje” (režija: Marija Zidar), “Pejzaži otpora” (režija: Marta Popivoda, dobitnik Srca Sarajeva za najbolji dokumentarni film 27. Sarajevo Film Festivala), “Grad slave” (režija: Dimitry Bogolyubov) i “Naše majke” (režija: César Díaz).
Uz filmove, bit će održane i dvije panel diskusije u kinu Meeting Point: u subotu, 20. novembra i u srijedu, 24. novembra, koje će se uživo od 19 do 20 sati moći pratiti putem Facebook stranice Sarajevo Film Festivala.
Filmovi u kinu Meeting Point u Sarajevu počinju u 17.30 sati.
Raspored razgovora i panel diskusija:
Petak, 19.11. // 19:00
Razgovor s redateljem filma “Grad slave” – Dimitry Bogolyubov
Dobitnik Nagrade publike na Trieste Film Festivalu 2021. godine
Film je na programu u kinu Meeting Point u petak, 19. novembra u 17.30 sati.
Subota, 20.11. // 19:00
Panel diskusija: Šta naša sjećanja govore o našoj prošlosti? / What do memories say about our past?
Panelisti: Firouzeh Khosrovani (redateljica filma “Rendgenski snimak jedne porodice”, dobitnica nagrade za najbolji film najprestižnijeg dokumentarnog festivala IDFA 2020. godine), Dragan Markovina (historičar), Ralf Melzer (Friedrich-Ebert-Stiftung Dialouge South East Europe)
Ova panel diskusija se održava na engleskom jeziku u kinu Meeting Point nakon projekcije filma, te će biti dostupna uživo putem Facebook stranice Sarajevo Film Festivala.
Film je na programu u kinu Meeting Point u subotu, 20. novembra u 17.30 sati.
Nedjelja, 21.11. // 19:00
Razgovor s jednim od reditelja filma “Ahmadov glas” – Shadi Habib Allah
Film je na programu u kinu Meeting Point u nedjelju, 21. novembra u 17.30 sati.
Ponedjeljak, 22.11. // 19:00
Razgovor s redateljicom filma “Pejzaži otpora” – Marta Popivoda
Dobitnica nagrade “Srce Sarajeva” za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu 2021. godine
Film je na programu u kinu Meeting Point u ponedjeljak, 22. novembra u 17.30 sati.
Utorak, 23.11. // 19:00
Razgovor s redateljem filma “Naše majke” – César Díaz
Dobitnik nagrade “Camera d’Or” na filmskom festivalu u Cannesu 2020. godine. Ova nagrada se dodjeljuje najboljem debitantskom filmu unutar svih festivalskih programa.
Film je na programu u kinu Meeting Point u četvrtak, 25. novembra u 17.30 sati.
Srijeda, 24.11. // 19:00
Panel diskusija: Šta meni znači pomirenje? / What reconciliation means to me?
Panelisti: Marija Zider (redateljica filma “Pomirenje”), Denis Haračić (vizuelni umjetnik), Ajna Jusić (aktivistkinja)
Ova panel diskusija se održava na engleskom jeziku u kinu Meeting Point nakon projekcije filma koji počinje u 17.30 sati te će biti dostupna uživo putem Facebook stranice Sarajevo Film Festivala.
Četvrtak, 25.11. // 19:00
Razgovor s redateljem filma “Bjegunac” – Jonas Poher Rasmussen
Dobitnik nagrade “World Cinema Documentary Competition” na prestižnom festivalu Sundance.
Film je na programu u kinu Meeting Point u utorak, 23. novembra u 17.30 sati.
Faruk Šehić: svijet i stvarnost su se pokvarili kao dječija igračka
Razgovarala: Lamija Milišić
Na ovogodišnjem festivalu književnosti Bookstan, bh. književnik i kolumnista Faruk Šehić publici je predstavio svoj novi kratki roman Greta. Roman nosi naslov prema čitalaštvu već poznatom liku iz zbirke Priče sa satnim mehanizmom, sada smještenoj u romaneskni, začarani svijet. O utopijskim junacima Šehićeve „fotonske bajke za odrasle“, naučnofantastičnim putanjama narativizacije ratne traume i mogućnostima transrealizma s autorom je razgovarala književna kritičarka Lamija Milišić.
I bi foton…
U Manifestu za kiborge, Donna Haraway govori o posebnoj moći kiborškog bića, koja počiva na slobodi od mita o postanku i mogućnosti da samo ispiše novi s kojim će se identificirati. U radnju Grete uvodi nas prvih nekoliko stranica opisa fotonske supe, sa „elementima neophodnim za formiranje naših dimenzija“. Kakvo značenje za daljnju radnju i temu Grete ima ovaj mit o postanku?
Ima značenje početka, značenje kosmogonije, početka svijeta koji će Greta poslije da ponudi, odnosno literarnog svijeta koji se u njoj nalazi. Tu se nalazi množina nekih stvari, u fotonskoj supi, kao komadići priče, romana, razbacani posvuda. Nalazi se i jedan fotonski insekt, a to je, poslije se otkriva, Migfold. I nalaze se tri fotonska albuma Davida Bowieja. Nazivi ta tri albuma su i nazivi tri poglavlja ove knjige.
Fotonska supa je uvod, fantastični i naučni uvod, a onda se knjiga nastavlja prividno realističnim početkom.
Ja sam ljubitelj priča Itala Kalvina, pogotovo knjige Kosmikomike, a u njoj ima priča o Big Bangu i nastanku svijeta na naučan i urnebesno smiješan način. Ovaj uvod o fotonskoj supi je mala aluzija na tu Kalvinovu priču. Ali ovaj uvod ima i nezaobilaznu asocijaciju na biblijsko stvaranje svijeta. Svjetlost se sastoji od fotona. I bi foton…
Greta je nastala na osnovu istoimene priče iz Vaše zbirke Priče sa satnim mehanizmom. Dosadašnje recenzije je određuju kao kratki roman. Sukladno Buybookovoj ediciji u kojoj je objavljena, Greta je možda prije ostvarena u formi novele koja pripovijeda o novom, dosad nečuvenom događaju – zagonetki kojom se razrješava šira slika svijeta. U pogovoru, Vi ovo djelo nazivate „fotonskom bajkom za odrasle“. Kada govorimo o susretu romana i bajke – u kom smislu se ostvaruje sučelje romanesknog „jaza između zbilje i ideala“(T. Lukacs, Teorija romana) i bajkovnog „utopijskog duha“(J. Zipes, The Oxford Companion to Fairy Tales) u djelu kakvo je Greta?
Jeste, knjiga Greta nastaje iz priče Greta. Knjiga Greta je po svojoj dužini veća od novele, jer sam dobio narudžbu za novelu od 10k riječi, a napisao sam duplo više. I ima ono što novela u sebi može, ali i ne mora da ima (te uglavnom i nema): raznovrsnost romana.
Volim promišljati vlastito pisanje. Danas je to i jedna od nužnih stvari ako želiš biti pisac. Nekad si mogao biti pisac/spisateljica bez da znaš misliti i pričati i pisati o vlastitoj književnosti. Tako često kujem sintagme i kovanice kojima opisujem svoju literaturu. Radim to iz dva razloga, da bih zaista približio djelo čitatelju, a drugi razlog je čista želja za igrom, koja rezultira time da pomalo zezam čitatelja.
Fotonska bajka je jedna od tih fraza, ili predapokaliptični sevdah.
U ovom romanu postoje elementi bajkovitosti, ne neke specifične zakonitosti pisanja bajki, atmosfera ili radnja specifične za bajke, tako da je sintagma fotonska bajka za odrasle tu više kao moja želja da kažem: „Evo, napisao sam Malog princa, ali na svoj način.“ Jer u Greti postoje određeni slojevi infantilnog/naivnog pogleda na svijet, a to može biti element bajkovitosti.
Ljudska mjera svijeta
„Migfold je sve to znao bolje od mene, ali moja je priča, a ne njegova.“ – govori nam narator na početku Grete. Greta se može čitati i kao naučnofantastična narativizacija rata, ratne traume/iskustva. U tom kontekstu, kakav je Vaš proces odabira tačke gledišta iz koje će se pripovijedati priča?
Ova druga rečenica pitanja, to je to. Naučnofantastična narativizacija rata, ratne traume/iskustva. Odlično zapažanje. Samo bih dodao da u spektru mog pisanja o ratu Greta donosi jednu novu perspektivu, civilnog, pozadinskog života u kojem glavnu riječ vode žene; od junakinje Grete, preko matere Aksjutke, Nađe do samog Migfolda koji je rodno neodređen. Likovi naratora dječaka/mladog vojnika i oca Aurelijana su skrajnuti tokom centralnog događaja knjige, a to je putovanje u slobodu.
Jedna od glavnih tema djela je identitet, a u tom smislu se ljudskim likovima kontrastira lik Migfolda, kao „kosmički Jugoslaven“, koji im nudi portale u prostranstva izvan uskih čovječijih kalupa. Da li je svijet sveden na ljudsku mjeru prokletstvo? Ako jeste, zbog čega?
Jeste, identitet je u centru, ali ne etno-religijski nego onaj koji u sebi ima prefiks trans. Zato je tu Migfold, centralni lik, njegov identitet je nešto izvan ljudskog poimanja bilo čega. Nama je na Balkanu teško shvatiti da u Južnoj Koreji ljudi tek tako odluče postati katolicima ili protestantima. Odluče i postanu, ako im se ne svidi onda izaberu da budu muslimani ili zoroasterijanci. Oni ne vide u tome nikakvu slabost svoje ličnosti i niko ih ne optužuje za to. Zbog toga je Migfold kosmički Jugoslaven, on je ono nešto nedodirljivo, ono što likovi knjige ne mogu biti bez obzira koliko bi to i željeli biti, jer postoje jasne rečenice u knjizi koje kažu da smo mi Nešto čak i kad nam neko negira pravo da budemo Nešto.
Ne znam da li je prokletstvo, ali život je jedno sjajno sranje. Nema većeg sranja od života, ali pri tome ja bih lično i personalno dao svoj život za življenje.
U Brodolomu P. Valeryja, čiji nas stihovi dočekuju kao uvod u tekst Grete, opisan je „potpun čovjek“, „prejasnoga mozga“. Možemo reći da takav čovjek nijednu zagonetku ne ostavlja neriješenom. Suprotno njemu, da li se djelom Greta izražava potreba za novim začaravanjem svijeta? Ako da, otkud dolazi takva potreba?
Mislim i znam (iz vizure svog životnog iskustva) da život nije pravolinijska rabota i da nije nimalo jednostavan, tj. život je zamršen, složen i zagonetan.
Slažem se, začaravanje je potrebno. Mašta, maštanje, namaštavanje, snatrenje, sanjarenje, sve su to potrebni elementi začaravanja svijeta. Tako u prvom kraju knjige a ima ih još dva, jer i pogovor je sastavni dio knjige, nailazimo na jedan svijet koji je junakinja Greta sebi izmaštala i taj svijet se ostvario. Kako su ono govorili nadrealisti: „Diktatura mašte u odsustvu svake kontrole razuma.“ Samo bih u ovu misao ubacio razum i to bi bila neka od mogućih definicija tog začaravanja.
Ta potreba dolazi iz toga što su se svijet i stvarnost pokvarili kao dječija igračka. Treba vratiti ljudima mogućnost da sanjaju i maštaju, jer su to kreativne stvari koje jačaju ljudski duh, volju za životom, čine te srećnim.
Identitet likova se u Greti najviše gradi u odnosu na prostore koje nastanjuju u određenim fazama priče. U tom smislu, Migfold ima moć bajkovite „deformacije“ prostora. Koliko su čvrste granice njegovih portala i da li su to uopće portali kakve poznajemo u fantasy kanonu?
Svaki pisac može da se poigrava kanonima. Ja nigdje u Greti do kraja ne poštujem SFili fantasy kanone. Kada pišeš knjige onda također možeš izmišljati zakone unutar kojih će se te knjige odvijati. To jesu portali kakve znamo iz fantastike prolaza, kao u Harryju Potteru ili Hronikama Narnije ili Panovom labirintu, ali njihova uloga u mojoj knjizi nije da radnju preselim u drugi, fantastični svijet, nego im je uloga sasvim drukčija.
„Bio je to samo jedan od naših bjegova, u režiji lukavog Migfolda.“ – da li putovanja junaka/inja Grete skončavaju tek u eskapizmu? Da li je ta „izrežirana“ sloboda prikrivena uzaludnost?
Ne, svrha tih bjegova u režiji lukavog Migfolda je ta da oni sami shvate da nema potrebe bježati od vlastite sudbine, jer od nje ni ne možeš pobjeći (ako u nju vjerujemo). Svrha tih pokušaja eskapizma je to da njima da snagu da stanu pred svoju sudbinu i pogledaju je ravno u oči. To je autobiografski momenat, to je uradila moja porodica u ratu. Htio sam odati počast volji za životom koju smo tada imali u najtežim mogućim životnim i smrtnim uslovima. Ova knjiga je minijaturna oda upornosti i volji jedne porodice da preživi rat, vrati se u svoj grad i počne novi život.
Privatni mesija
Da li čudesne fantazije koje junaci/kinje Grete doživljavaju nose neku jasno utvrđenu moralnu poruku ili smisao?
Naravno da nose, mada ja ne smatram da knjige moraju imati nekakvo moralno naravoučenije i slično. Svi moji junaci su uvijek na pravoj strani istorije, ja ih uvijek tako pozicioniram, ali ne moraju oni biti takvi, to je samo moja želja. Likovi neke knjige mogu svi odreda biti negativci, kako da pišemo knjigu o nacistima, a da oni izgledaju kao dobra ljudska bića (i to je moguće, ali u nekoj vrsti demonske ironije). U mom literarnom i ljudskom svjetonazoru je želja da čitateljima nudim utjehu, nudim nadu da postoji dobro u ovom svijetu, da postoje ideje koje možda trenutno nisu popularne niti su mejnstrim ali jednom će možda i biti. Mislim na ideje bratstva i jedinstva među ljudima, na ideju istosti, jednakopravnosti, kosmopolitizma u najboljem smislu. SF književnost je u tome bila i biće daleko ispred takozvane lijepe književnosti.
Na ovogodišnjem Bookstanu ste najavili i svoj novi, naučnofantastični roman Cimetna pisma, a i u Vašim dosadašnjim djelima primjetno je da spajate naučnofantastične elemente sa autobiografskom prozom. Da li bh. književnoj sceni nedostaje žanrovske književnosti? Ako da, čega smatrate da je to simptom?
Sigurno da fali žanrovske književnosti, jer pisci lijepe književnosti se počesto s prezirom odnose prema piscima žanrovske književnosti. To je potpuno pogrešno, neka svako ore svoju brazdu. Što više šarolikosti unutar pisanja to će nam književnost biti bolja.
Migfoldova odluka da svoj kosmički identitet savije prema ljudskom obličju i time pokuša učiniti dobro za jednu ljudsku porodicu me djelomično podsjetila na Lijevu ruku tame Ursule K. Le Guin, gdje također jedan outsider pokušava proširiti vidike starosjediocima. Teranin Genly Ai je za neke getenjane lažov, ali za sve je sigurno stranac. U kolikoj je mjeri Migfold stran ljudima u svijetu Grete?
Drago mi je da spominješ Ursulu K. Le Guin i šteta je što je mnogi ljudi kod nas ne poznaju kao vrhunsku spisateljicu vizionarskog profila. Također sam veliki njen fan i fan knjige Lijeva ruka tame, ali i knjige kao što je Svet se kaže šuma etc.
Migfold je vanzemaljac kojeg zavede slatkoća bivanja u ljudskom tijelu. On je privatni mesija, personal Jesus, ima svoju misiju, koju će i ostvariti. U tom smislu on nije nimalo stran junacima Grete.
Migfold je utopijski junak, on sam je utopijski obzor u koji junaci ove knjige gledaju.
Gretine migracije
U pogovoru Greti spominjete vezu sa Knjigom o Uni na planu pojedinih motiva. Da li svoja djela doživljavate kao cjelovit fiktivni svijet ili među njima postoje jasne granice?
Doživljavam ih kao cjelovit fiktivni svijet, s tim da svako djelo predstavlja arhitekturu za sebe i može stajati izvan tog cjelovitog fiktivnog svijeta.
Već je spomenuta veza djela Greta sa istoimenom pričom u Pričama sa satnim mehanizmom. Da li je Greta transtekstualan fiktivni lik ili se čitatelji zapravo susreću sa dvije različite Grete, u dvije različite knjige?
To su dvije iste ali i različite Grete, jer junakinja Greta u romanu Greta je još dopunjeniji lik, ispisaniji. Jeste, ona je transtekstualna. Migrira iz jedne knjige u drugu, mijenja se, narasta do onog trenutka dok ne ode živjeti u svijet mašte. To je moja želja da kažem da je postala vječna, jer dragi ljudi, zapravo, nikad ne mogu umrijeti. Oni umiru samo sa našom smrću i smrću drugih poznanika i prijatelja. Knjiga može biti vječna, ljudski materijal to ne može.
U pogovoru Greti govorite o arhitekturi knjige nad kojoj bdijete, „a u njoj ništa nije prepušteno slučaju“. Zašto ste napravili stilsku odluku u vidu baš ovakvog pogovora, u kom čitateljima „otkrivate“ povod, proces, pa i moguću svrhu Grete? Zašto je nakon „tamnog, emocionalnog transrealizma“ nužan iskorak iz teksta u kontekst?
Taj pogovor ima dvije uloge. Prva je ta da mi je dosadilo da me novinari pitaju o čemu se radi o mojoj novoj knjizi, a da knjigu nisu ni pročitali. Pogovor je onda za njih koji ne vole da čitaju. Naravno, ovo sam napisao ironično, pogovor je da lijene ljude obmane jer u pogovoru ne pišem o čemu se radi u knjizi. Druga uloga pogovora je organski produžetak teksta, to je treći put da se knjiga završava. On označava moj osjećaj da ova i ovakva knjiga nema svoj jasan i čvrst kraj, da se ona ne može završiti jer glavna junakinja završava u nekom obliku vječnosti.
Na koji način se odnose/nadopunjuju Vaš kolumnističko-komentatorski i literarni diskurs, kao dvije vrste narativizacije stvarnosti?
Skoro nikako se ne nadopunjuju, osim što nekad za Dane a prije za neke druge novine pišem autopoetičke eseje u kojima mislim vlastito pisanje, analiziram ga i činim transparentnim.
Često iz rukopisa na kojima radim uzmem odlomak i ubacim u prostor kolumne ili druge stalne rubrike u Danima koja se zove Ruin Lust, pa se zna desiti da mediokritetski književni kritičari onda misle kako sam ja to prvo napisao kao kolumnu a onda iz kolumne ugradio u književni tekst. To je stoga jer su ljudi zlonamjerni i jer ne znaju čitati književnost. I isto razlog zašto tako misle je što potcjenjuju kolumnu kao formu. Za mene je kolumna prostor u koji ulijevam određenu sadržinu, često ta sadržina može imati sve elemente književnosti, i u kolumni možeš napisati vrhunsku književnu rečenicu, odlomak ili cijeli tekst, kao i na Twitteru, ali su ljudi primitivni i staromodni pa mrze i boje se svega što nije napisano u glupavim književnim kanonima kojih se pridržavaju.
Kolumne su jedna sklopka u glavi, književnost je druga sklopka pisanja.
