Autor: Boris Čović

Lažna priča o igrici “Plavi kit” proširila se internetom. Širenju panike nisu odoljeli ni urednici domaćih medija. Izgleda da je provjera informacija zaboravljena novinarska vještina

Tekst prenesen sa: analiziraj.ba
Piše: Aleksandar Saša Brezar

U proteklim danima, naslovne stranice i glavne informativne emisije bh. medija bile su preplavljene viješću o navodnoj smrtonosnoj igrici koja se pojavila među našom djecom, a u kojoj se učesnici međusobno izazivaju da obavljaju razne, najčešće izuzetno bolne zadatke, koji na kraju rezultiraju samoubistvom. “Izazov plavog kita”, ili “Blue Whale Challenge”, za kojeg naši mediji tvrde da je došao iz Rusije, stvorio je strah među roditeljima, i novi talas zazora od interneta i društvenih mreža koje tinejdžeri koriste. Ali, da li ova igra zaista postoji? Suprotno navodima medija, dokazi ukazuju na drugačije stanje stvari. No, krenimo od samih članaka i njihovog sadržaja.

Poticanje panike

Faktor je na svom portalu 9. maja objavio članak naslova “Prijeti li smrtonosna igrica djeci u BiH?”, prenijevši vijest N1. Sama vijest sročena je izuzetno senzacionalistički: pored sugestivnog pitanja u samom naslovu koji se ponavlja na kraju prvog paragrafa, ova relativno kratka vijest vrvi od poticanja na paniku. To se posebno vidi iz sljedeće dvije rečenice: “I Tužilaštvo BiH i FUP kažu kako nema dokaza da su mladi Bosanci i Hercegovci igrali ‘Plavog kita’. No, nema ni dokaza da su djeca sigurna.” Dakle, dokaza da iko u BiH igra ovu igricu nema. Čemu onda dopuniti informaciju koja bi trebala umiriti roditelje daljim insinuiranjem da su životi njihove djece ugroženi? U dužoj verziji iste vijesti sa N1, koju je portal Novi.ba prenio istog dana s malo drugačijim naslovom, “Da li smrtonosna igrica prijeti i djeci iz BiH?”, autor nakon razgovora sa sagovornicima koji zdravorazumski zaključuju da je bitno da roditelji ipak razgovaraju sa djecom i pobrinu se da sadržaj kojem su djeca izložena na internetu bude prikladan njihovom uzrastu i senzibilitetu, potpuno neočekivano zaključuje da “upravo gubljenje granice između stvarnog i virtualnog svijeta je najveća opasnost”, bez dublje analize značenja šta u praksi ta granica predstavlja. Zatim, narednom rečenicom istovremeno i spekuliše samim postojanjem igrice, i insistira na stvaranju daljeg straha kod roditelja, što je poseban paradoks: “Bila igrica mit ili jedna od najmorbidnijih cyber opasnosti koju je svijet vidio, nadati se da će ‘Plavi kit’ nestati onako brzo kako se i pojavio!”

“Plavim kitom” bavio se i Dnevni avaz 12. maja, u članku naslova “Igrica masovno oduzima živote | Da li je smrtonosni ‘Plavi kit’ doplivao i do BiH?”. Pored već navedenih šturih informacija o sadržaju igrice i načinu na koji se ista širi društvenim mrežama, razgovarano je i sa psihologinjom Jasminom Dizdarević. Interesantno je primijetiti da se sagovornica, između ostalog, upustila u tipično okrivljavanje Zapada za sve što negativno utječe na našu djecu putem Facebooka ‒ “ako to ne spriječimo, dešavat će nam se situacije kao i na Zapadu”, iako je igrica potekla iz Rusije, čime je dovedena u pitanje informisanost sagovornice. Time se, uz ostale nepotvrđene informacije i manipulativan naslov, ostavio u sjeni niz pristojnih komentara psihologinje Dizdarević na puno veći problem izolacije djece i mladih i sve manju izloženost socijalizaciji u “stvarnom svijetu”.

Osnovni problemi pri tretiranju svake tematike koja ima veze s internetom i savremenim tehnologijama su generacijski jaz i niska opšta informatička pismenost našeg stanovništva. Stoga se moralo posvetiti više pažnje da se vijest koja nije potkrijepljena niti jednom činjenicom niti dokazom oblikuje na način da se ne izaziva niti doprinosi potencijalnoj panici kod roditelja koji bi mogli biti i od ranije skeptični prema internetu i tehnologiji. Potpuno je neopravdano internet kao sveprisutni medij, sredstvo komunikacije, ali i izvor informacija i znanja, označiti kao opasan prostor, pogotovo za najmlađe. Neopravdano, ali i neodgovorno, kada se uzme u obzir da svi dokazi ukazuju na to da “Blue Whale Challenge” ili “Plavi kit” sasvim sigurno ne postoji.

Ima li činjenica u tekstu?

Pretragom Facebooka upotrebom hashtagova koji se navodno koriste da se započne igrica, kao što je #bluewhalechallenge, odmah postaje jasno da niko, bar javnim objavama, ne igra ovu igricu u Bosni i Hercegovini, što potvrđuje navode iz FUP-a i Tužilaštva BiH. Isto se može naći i u tekstovima koji tvrde da se ova igrica pojavila u Srbiji i Hrvatskoj, a koje su prenijeli brojni domaći mediji, od Radija Sarajevo do Nezavisnih novina i Slobodne Bosne: dokaza da iko igra ovu igricu jednostavno nema, a pogotovo ne prijava, niti postoji ikakvo djelo povezano s “Plavim kitom”.

Dalje, fotografija navodne prepiske igre “Plavi kit”, koju je objavio Dnevni avaz 11. maja u članku “Ovo je psihopata koji je stvorio ubilačku igru ‘Plavi kit’ | Djecu je tjerao na samoubistvo jer su ‘otpad’”, može se naći na stranicama srbijanskog Telegrafa, odakle je i potekla, te uz Avaz, na portalima Cafe.ba, Bijeljina.net, i Stanipani.com. ELA analizom fotografije koju je objavio Telegraf može se jasno primijetiti da tekst, tj. navodna prepiska prikazana na fotografiji na ekranu telefona u nečijim rukama, nije kompresovan istim nivoom kompresije kao ostatak fotografije, što nas, uz ostale nekonzistentnosti, navodi na zaključak da se najvjerovatnije radi o fotomontaži. Ovo je izuzetno opasno, jer stvara dojam da je riječ o istinitoj prepisci tinejdžera i daje legitimitet nečemu čije je postojanje upitno, i to isključivo radi daljeg senzacionaliziranja ove teme. Samim tim, ovaj potez Telegrafa je za svaku osudu, kako strukovnu, tako i javnosti, čijim se razumijevanjem ove priče i mišljenjem manipulira.

Vratimo se na “psihopatu” iz Avazovog naslova. Filip Budeikin, navodni začetnik igre “Plavi kit”, zaista postoji i zaista je uhapšen radi toga što je kao administrator “Grupe smrti” na stranici VKontakte (ruske inačice Facebooka) navodno pozivao tinejdžere na samoubistvo… još u novembru 2016. godine. Fotografija koju domaći mediji dijele potiče sa sajta ruske agencije RIA Novosti, koja je o ovom slučaju izvještavala 16. novembra te godine. U tekstu, međutim, nema spomena “Plavog kita”, te se navodi da je Budeikin osumnjičen da je omogućio tinejdžerima da razgovaraju o samoubistvu, i da je zadržan u pritvoru do 14. januara 2017., te da se izjasnio da nije kriv. U novembru nikakva zvanična optužnica nije bila podignuta, te je njegova pravobraniteljica tvrdila da je nemoguće dokazati njegovu krivicu u 15 slučajeva samoubistava mladih iz različitih regija Rusije, između ostalog i zato što se bilo ko mogao koristiti njegovim pseudonimom. Budeikin jeste na kraju 11. maja ove godine priznao da je bio administrator ove grupe, te da mu je produžen pritvor do avgusta, ali opet, ni pomena “Plavog kita” niti navoda Budeikinovih riječi iz Avazovog teksta (koji je faktički objavljen nekoliko sati prije teksta na RIA Novosti) o tome kako su “njegove žrtve ‘biološki otpad’” i da su bile sretne što će umrijeti i da on na taj način “čisti društvo”. Jedino što je Budeikin priznao, kako piše The Slovak Spectator, jeste da je koristio fotografije koje su na svojim profilima objavljivali tinejdžeri koji su izvršili samoubistvo da bi “privukao fanove” svoje grupe na VKontakte, i “povećao prihode od reklama”. Samim tim, u vodu padaju svi navodi Avaza u vezi s Budeikinovom umiješanosti, te se potpuno dovodi u pitanje sadržaj članka i odluka novinara i urednika da isti objave.

Namjerna laž ili pogrešna interpretacija?

Izvor problema su, ovog puta, zaista zapadni mediji, prije svega Daily Mail, od koga su, sudeći po jeziku korištenom u tekstovima i povremenim navodima ovog medija kao izvora, ovu vijest početno preuzeli regionalni portali. Zapadni mediji su najvjerovatnije za svoj izvor koristili jedan jedini ruski sajt, saint-petersburg.ru, koji je objavio navodni intervju sa Budeikinom u novembru prošle godine. Iz ovog intervjua potiču i neki od hashtagova koje djeca navodno koriste pri igranju “Plavog kita”, kao što je #F57 i #F58, o čemu su izvještavali i bh. mediji i portali. Nejasno je zašto je ovo postao jedini izvor informacija o Budeikinu u globalnom tretmanu priče kako o njemu, tako i o “Plavom kitu”, te izvor kojem se eksplicitno vjeruje iako bi se informacije iz ovog članka morale pokušati nezavisno potvrditi iz drugih izvora. Međutim, ovo je problem novinarstva u ovom vijeku, gdje se kao struka suočavamo s konstantnim odlučivanjem da li je neka vijest lažna ili ne. Čitava bi se situacija mogla objasniti nedostatkom kritičke svijesti novinara i urednika medija koji su se, brzine proizvodnje i senzacije radi, odlučili da vijest koja bi očito mogla imati svjetskog odjeka ne provjere.

Sajt Snopes.com, koji se bavi analizom lažnih vijesti i provjerom činjenica, navodi da je moguće da je priča o “Plavom kitu” mogla biti proizvod pogrešne interpretacije članka od maja 2016. na ruskoj stranici Novaya Gazeta. Članak je izvijestio o desetinama dječijih samoubistava u Rusiji u periodu od šest mjeseci, tvrdeći da su neka od ove djece bila dio iste zajednice online igara na VKontakteu. Novaya Gazeta je tada tvrdila da je barem osamdeset samoubistava povezano s ovim igrama koje su nazvane “Plavi kit”, ali je Radio Slobodna Evropa utvrdila da niti jedno od ovih samoubistava nije nesumnjivo povezano s ovim online zajednicama. Izvještaj Novaya Gazete je u vrijeme objavljivanja žestoko kritikovan. Snopes navodi da je sajt Meduza primijetio da je Novaya Gazeta došla do zaključka da igrica na društvenim mrežama dovodi do samoubistava tinejdžera zato što je nekoliko tinejdžera iz iste grupe na VKontakte izvršilo samoubistvo. Iz Meduze tvrde da je ovaj zaključak pogrešan i da je razumnije i logičnije zaključiti da su depresivni tinejdžeri ili oni sa samoubilačkim sklonostima jednostavno privučeni istim grupama. Njihov argument ima daleko više smisla od onoga što su svi mediji, pa i naši, tvrdili o sada već razvikanoj, a vjerovatno nepostojećoj igrici: neko ko se bori sa suicidalnim mislima biće privučen grupom u kojoj drugi tinejdžeri raspravljaju o vlastitim problemima koji ih muče.

Popularizacija, navika, panika

Interesantan je i politički ugao u ovoj priči. Kao što smo ranije pisali, Putinova Rusija je izuzetno represivna kada je u pitanju korištenje društvenih mreža, u strahu od mogućeg političkog organizovanja oponenata režima. U intervjuu objavljenom na NetFamilyNews.org, Georgi Apostolov iz bugarske organizacije “Centar za sigurniji internet” tvrdi da u priči itekako ima i političkih ciljeva vlasti. “Posebna radna grupa pod Putinom elaborirala je plan koji treba implementirati ruska vlada radi ‘prevencije navođenja tinejdžera na samoubistvo’. A nekoliko ruskih političara je već spomenulo ‘zapadne obavještajne službe’ i ‘ukrajinske nacionaliste’ kao tvorce ‘užasne igre’ čiji je cilj uništenje mlade ruske generacije.”

Apostolov je naveo da je Izvestia, jedan od najstarijih ruskih dnevnih listova, 10. marta objavila istraživački članak o “Plavom kitu” i razotkrila mit. Kako kaže autor članka, na VKontakte se može naći ukupno 232.000 korištenja hashtagova vezanih za “Plavog kita”. Od njih, po analizi samog VKontaktea, desetine hiljada su postavili tzv. “botovi” – korisnički nalozi iza kojih stoje automatizirani programi, a ne stvarni ljudi. Sergei Grebennikov, direktor organizacije koja administrira sve ruske domene (.ru), izjavio je za Izvestiu da postoje tri vrste korisnika koji stoje iza ovih hashtagova: oglašivači koji kapitaliziraju na priči da bi promovisali ono što prodaju, profesionalci koji testiraju tehnologije za širenje informacija, te “oni radoznali koji žele saznati više o trendu”.

I upravo tu dolazimo do glavnog razloga zašto je ovakvo izvještavanje posebno neodgovorno ‒ kako kaže Kamil Kopecky iz Centra za prevenciju rizika virtuelne komunikacije pri Univerzitetu Palacky u Olomocu: “Glavna opasnost nije sama igrica, već njena popularizacija kroz medije i panika koju informacija o igrici širi.”

Naši mediji su u proteklim danima bukvalno dali jednostavno i lako uputstvo kako djeci dati mogućnost da putem cyberbullyinga ostvare psihološku dominaciju nad drugom, slabijom djecom, ali i jednostavno potakli interes kod sve djece i tinejdžera koji vjerovatno nisu imali pojma da “Plavi kit” postoji dok ih roditelji nisu pitali ili priču nisu vidjeli na jednom od portala. Logika nalaže da je ovdje “jaje starije od koke” ‒ umjesto da se odgovornim novinarstvom ova tema zaobiđe kao nepotvrđena, ili da se iskoristi kao povod za ozbiljnije, konkretnije i opširnije bavljenje temom izolacije tinejdžera, problemima pri socijalizaciji mladih i kako im se može pomoći, mediji su senzacionalizirali igricu koja uopšte ne postoji radi zadobijanja jeftine pažnje i malo više klikova.

Nadajmo se da se iz ove medijske “kokoške” neće izroditi neko puno groznije, užasnije jaje, i da će “Plavi kit” ostati još jedna lažna priča u 2017. godini. Međutim, ako se desi da priča dobije katastrofalniji rezultat, mediji neće moći pobjeći od svoje odgovornosti.