Crtice iz (z)grada – Fakat je besmislenije

Ovih dana dvije su nevladine organizacije na dvije odvojene lokacije imale svoje aktivnosti. Jedna od njih je u Sarajevu organizovala radionicu sa mladima iz Austrije, Makedonije i BiH na kojoj se učilo o radijskom izvještavanju, programima za montažu, produkciji audio priloga i istraživačkom novinarstvu. Nakon Beča, Skoplja ova sarajevska radionica treća je od ukupno 5 koliko će ih biti do kraja projekta. Dvadesetak mladih ljudi na ovaj način, pored edukacije i iskustva imaju priliku da putuju i vrijeme provode družeći se i uživajući.

Druga nevladina organizacija je u Višegradu imala je manifestaciju kojoj su prisustvovali članovi i simpatizeri povodom 70 godina od hapšenja Dragoljuba Draže Mihailovića te su tim povodom održali smotru, s prigodnim folklornim motivima i nošnjom, parastos kao i tradicionalno polaganje cvijeća i vijenaca na centralni spomenik u Višegradu.

U čemu je razlika između ove dvije nevladine organizacije,  pored toga što je u osnovi primjetno da je jedna organizovala edukativnu radionicu a druga paradnu manifestaciju ?

Sarajevska je dosta mlađa sa priličnim iskustvom iz svoje oblasti, bez redovnog budžeta, izložena čarima tržišne ekonomije i prepuštena varljivoj sreći na domaćim i međunarodnim pozivima na projekte.

Višegradska ima višedecenijsku tradiciju, mnogo veće članstvo, još veći broj simpatizera. Stabilan izvor finansiranja, dotacije iz opštinskog budžeta.

Prve,  niti jedan medij nije nazvao kako bi eventualno uradio članak, crticu, vijest barem o onom što je tema četvorodnevne radionice. Nisu im bili zanimljivi ni studenti iz Makedonije, BiH i Austrije kao ni gostujući profesor iz Austrije sa sjajnim iskustvom i primjerima iz svoje dugogodišnje prakse.

Drugi su dobili svu medijsku pažnju, jer gotovo da niti jedan relevantan medij iz BiH nije propustio priliku da pošalje svoju ekipu u Višegrad.

Šta je im je pak zajedničko ?

I jedna i druga nevladina organizacija su dio bh civilnog društva.

Ujedinjene nacije, u mnogim od svojih rezolucija i konvencija, priznaju ulogu civilnog sektora u promociji razvoja društva, zaštite okoline  i  ljudskih  prava,  demokratije  i  dobrog  upravljanja.

Procjenjuje se da u BiH trenutno egzistira preko 12.000organizacija. Sektor nevladinih  organizacija  uključuje  veliki  broj  ljudi  koji  su  posvećeni ovim ciljevima.

Kao nevladina organizacija obje su  u skladu sa Zakonom o udruženjima i fondacijama registrovane kod Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, te samim tim kroz svoje osnivačke akte i dokumente  uređuju sistem upravljanja i organizovanja.

I jedna i druga su imale incident.

U Višegradu je jedan od učesnika napao novinare.

U Sarajevu je jedan od učesnika u želji da bude dobar domaćin, ostavivši auto na nedozvoljenom mjestu a upaliviši signalizaciju, izašao u susret gostima kako bi im pomogao oko stvari, ostao bez auta kojeg je pokupio „pauk“.

Napadač na novinare je uhvaćen i priveden, Protiv njega je kako mediji izvještavaju pokrenut postupak.

Učesnik ove druge radionice, uredno je platio kaznu za nedozvoljeno parkiranje ali i troškove odvoženja njegovog auta. O tome mediji nisu izvjestili.

Zakonodavne institucije, nikada nisu pokrenule zakon kojem bi  preispitala ideološka opredjeljenja  organizacija ali je očigledno da se zakoni uredno primjenjuju i odnose na sve.

Što nije slučaj s medijskim interesom i onim što navodno javnost zanima u smislu društvenih prioriteta.

– Fakat te ne kontam drago dijete, Kako možeš do besvjesti gledati likove na youtobe-u kako igraju igrice ? Fakat je besmisleno.

– Ko mi kaže. Neko ko u 21 vijeku gleda postrojavanje četnika, vrteći sve moguće dnevnike koji postoje na televiziji. Fakat je besmislenije.

Crtice iz (z)grada – Osmomartovska

8martovska_zoka_catic

Ona je Žena.
Muža još uvijek nije našla. A traži ga…
Ljubavni oglas?
Traži ga godinama već. Živjela je u jednom selu. Danas sa sinom živi u jednom od kolektivnih centara.
Jednom od 121, koliko ih ima u zemlji što je predala aplikaciju za EU.
Ona jedna od 7.247. Dijete jedno od 702.
Aneks 7 Dejtonskog sporazuma.
Onaj Aneks koji je za Međunarodnu zajednicu gotov, a za naše vlasti Aneks koji se podrazumijeva.
Odnosno podrazumijeva se u onolikoj mjeri koliko treba postaviti svog Ministra u resor koji
podrazumijeva izbjeglice i ljudska prava.
Toliko.
Ne razumijemo mi to.
Na putu ka Evropi bespotrebno je skretati po kojekakvim vukojebinama.
Nemamo vremena.
Trasa se zna. Koridor V c. A njena kuća nije ni blizu.
Pa opet, ona bi se vratila.
Bez obzira što joj je možda prvi komšija krvnik. Ili, krvnik prvi.
Sigurno.
Ništa nije sigurno. Ni održivo.
Ono što vidi ona, gledamo i mi. A ne vidimo.
Ne želimo.
Kakve veze ima ova priča sa osmim martom?
Ima.
Taman onoliko koliko bilo ko i bilo šta u ovoj zemlji ima veze s njom i njenom sudbinom.
A ima. U zemlji.
Samo ga još uvijek traži. U jednoj od masovnih grobnica.

Osmi mart.
Ustavne promjene.
Zakon o radu.
Evroatlanske integracije.
Referendum.
Stabilne koalicije.
Sistem koordinacije.

Bit će. Sve će biti.
Samo da ga nađe.
Njega jednog, među najmanje 7.000 što ih traže.

– (Igra Minecraft iz kojeg „izranja“ sa pitanjem) Tata, a je l’ mama ne slavi Dan žena jer, kako ona kaže, ljudskih prava nema ni na mapi?

– Pa, mama je ljuta zbog površnosti i licemjerja. I zbog onih čija se prava najviše gaze, a ne znaju ni da ih traže ni da ih uzmu. Sva aktivistička zalaganja za ljudska prava su uglavnom samo forma bez suštine. Evo vidiš i sam, izbjeglice, LGBT osobe, radnici, djeca s poteškoćama, osobe s invaliditetom, mnoge žene … Toliki ljudi, a da ništa ne mogu popraviti za svoj život, kamoli tuđi. (A tek za tuđu smrt – mrmlja sebi u njedra) Zato kaže da ljudskih prava nema ni na mapi.

– (Igra Minecraft i kao malo odsutno) A je li probala na Google Earth ?

Translate »