Vašar ideja – XVI konferencija

U srijedu, 13.12.2017. godine u 19h, u sarajevskom Meeting Pointu, održat će se šesnaesta konferencija Vaša(r) ideja, kojom Udruženje za kreativno učenje PLUS zaokružuje još jednu uspješnu godinu i proslavlja jednako uspješan peti jubilej.

Na koferenciji će govoriti:

  1.  prof. dr. Dženana Husremović, profesorice na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu čiji su profesionalni interesi istraživanja i aktivnosti iz područja upravljanja karijerom, obrazovnih politika i organizacijske psihologije. Dženana Husremović govorit će o različitosti kao vrijednosti.
  2. Arnej Misirlić, fotograf koji je kroz svoj rad sarađivao sa imenima poput Dine Merlina, Tife, Ace Pejovića, Jala Brata, Frenkiea, Bube Corellia, Amela Ćurića, Danisa Tanovića, te sa istaknutim kompanijama poput Granoffa, NLB Banke, Sberbanke, Nokie, Turkish Airlinesa, Opela, Binga, Mercatora i mnogih drugih. Vlasnik i idejni tvorac Šećerlama Weddings foto i video produkcije za vjenčanja, kao i Komitet produkcije koja se bavi video produkcijom reklama i spotova.

Konferenciju će ovaj put otvoriti  učenici. Naime, pet timova iz cijele Bosne i Hercegovine – Stolac, Livno, Maglaj, Goražde i Sarajevo  intenzivno su, tokom cijele godine, kroz različite medije radili na inspirativnim pričama iz svojih lokalnih zajednica.

Na šesnaestoj konferenciji posjetioci će imati priliku pogledati njihove filmske narative i čuti njihova iskustva realizacije kreativnih ideja.

Konferenciju Vaša(r) ideja organizira Udruženje za kreativno učenje PLUS od 2012. godine i do sada su ugostili preko šezdeset zanimljivih i inspirativnih predavača, poduzetnika, umjetnika, aktivista iz Bosne i Hercegovine koji su usprkos sistemu u kojem živimo uspjeli ostvariti nevjerovatne rezultate vlastitim radom i zalaganjem.

Predavanja sa prethodne konferencije možete pogledati ovdje:

„Nemojte nikada prestati pokušavati“ naslov je predavanja mladog poduzetnika: Amel Mukača, marketinški konsultant, suosnivač kompanija krompir.ba i grickalica.ba. Amel Mukača je tokom svog izlaganja skrenuo pažnju mladima kako je najveće obrazovanje zapravo ono koje sami steknu, a da su najveće vrijednosti koju posjeduju kreativne ideje u njihovoj glavi. Predstavio se kao „vizionar koji stvara, kreira i pravi“, te pozvao sve zainteresirane mlade ljude da ga kontaktiraju ukoliko mu se žele pridružiti u idućem velikom projektu privremeno nazvanom „projekat x“.

Edin Zuhrić, profesor, profesionalni sportski penjač, alpinista, trener sporstkog penjanja, prvak i viceprvak u sportskom penjanju u leadu, koji za sebe kaže da je prije svega otac i muž. Zuhrić razobličava stereotip o sportskom penjanju kao „ekstremnom sportu“ ističući da je zapravo riječ o porodičnom sportu i o aktivnosti koja nema starosni limit. Za Zuhrića je penjanje i vrsna metafora života, jer u oba aspekta moramo imati cilj kako ne bismo lutali. Penjanje je, za Zuhrića, ukratko, izlazak iz zone komfora.

Doc.dr. Mario Hibert sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu čije je predavanje nosilo naziv: „Life that wasn't there: ogled o nevidljivosti“ kojim nas je nastojao potaći na razmišljanje o pozadini onoga u čiju površinu neprestano „buljimo“, nove, vještački kreirane  ‘osnovne potrebe’ – interneta. Neka od ključnih pitanja koja postavlja Hibert su; kako spoznati život kojeg više nema i kakva arhitektura stoji iza onoga što danas u potpunosti oblikuje naše živote?! Mario Hibert nas, također, navodi da promislimo o datosti i opasnostima odmjeravanja života prema tome da li postojimo ili ne postojimo na mreži. Hibertovo predavanje je smjelo, izazovno i poučno, te vrijedi svakog trenutka pažnje.

Pojekt Vaša(r) ideja je podržala Američka ambasada u BiH a realizira se u saradnji sa kinom Meeting Point, Asocijacije srednjoškolaca u BiH, te pod pokroviteljstvom Ministarstva za nauku, obrazovanje i mlade Kantona Sarajevo.

Udruženje za kreativno učenje PLUS predstavlja priču “Kuraž”

Udruženje za kreativno učenje PLUS je u sklopu projekta Vaša(r) ideja organizovalo radionice za učenice i učenike iz oblasti novinarstva, filma i kreativne priče. Srednjoškolci i srednjoškolke iz Sarajeva, Stoca, Livna, Goražda i Maglaja imale su priliku da odaberu oblast unutar koje najbolje mogu izraziti svoje kvalitete i afinitete. U toku 2017. godine timovi učenika iz navedenih gradova pohađali su radionice na Jahorini, u Neumu i Sarajevu. Njihovi radovi bit će prezentirani na završnoj konferenciji Vaša(r) ideja u decembru 2017. Sa timom za kreativnu priču radio je Almir Alić, bh. pisac mlađe generacije. Druga priča koju objavljujemo je Kuraž, autorice Almine Džunuzović, učenice sarajevske Gimnazije Obala.

 

“Kuraž”

Piše: Almina Džunuzović

Volim sarajevska jutra. Ona predstavljaju željno čekan odmor od besane noći ispunjene beskrajnim razmišljanjima. Mozak tokom dana sakupi ogromnu količinu informacija i njihove refleksije se u najtišem dijelu dana pretvore u neobične misli što uporno odgađaju san. U mojim godinama je valjda normalno razmišljati o životu, njegovoj prolaznosti i smislu našeg kratkog postojanja u ustaljenom kontinuitetu vremena. Kako ostaviti trag iza sebe, u veoma ograničenom vremenu podići svjetionik koji će spriječiti neke nove brodove da se nasuču na grebene naših loših iskustava? Kako postati dobar čovjek u poganom vremenu nenaklonjenom dobroti? Kako se izboriti za svoje mjesto pod suncem, vođen iskonskom potrebom za pravdom, a svjestan drevnih mudrosti koje nas podsjećaju da je čovjek čovjeku vuk? Noć je pakosna varalica što nosi privid životnog smiraja dok pod površinom krije tektonske poremećaje usnule duše. Zato me uvijek obraduju stidljivi zraci jutarnjeg sunca iznad Sarajeva, ti korbači svjetlosti što razgone demone besane noći, nude nadu da je opet sve dobro i da je moguće nastaviti dalje u novom danu sa novom nafakom.

Moj dan započinje tradicionalno uz kafu, pored prozora porodične kuće uglavljene na padini Kovača odakle se pruža prelijep pogled na usnuli grad, ušuškan u kotlini pamukom jutarnje magle. Buđenje grada donosi simfoniju različitih zvukova. Čuje se cvrkut ptica u krošnji pored kuće, odnekud se glasa anahroni pijetao, odzvanja topot ženskih potpetica u srazu sa sarajevskom kaldrmom, brojni ljudski glasovi koji se nadvikuju u analizi najnovijih vijesti, poziv na jutarnju molitvu se pomiješa s plačem djeteta što nerado ide u obdanište ili možda u bolnicu, a onda ulice ispuni brundanje automobilskih motora i jutro se neprimjetno pretvori u dan.

Iz ove urbane kakofonije se svakodnevno izdvaja karakterističan zvuk cviljenja točkova na invalidskim kolicima mog komšije Jasmina.

Svakodnevno ga posmatram kako strpljivo, poput Sizifa gura kamen svoje sudbine uz strme ulice Kovača i pitam se: „Kakva su jutra ljudi koji svoj put ne mjere koracima, već brojem okretanja točkova na invalidskim kolicima? Kakav je njihov život u gradu bez tolerancije za ljude s invaliditetom?“

Posmatram ga kroz prozor kako s mukom zaobilazi parkirani automobil na trotoaru i nove misli se pretvore u upit: „Gdje je nestala ljudska empatija u vremenu kada smo zabavljeni vlastitim jadom i kad su nam naši problemi najveći na svijetu?“

Tehnološki razvoj nam je život učinio stotinama puta bržim, a naše stanje duha je još uvijek u vremenu prahistorije kada se smatralo da slabije jedinke trebaju biti odstranjene prirodnom selekcijom.

O komšiji Jasminu ne znam gotovo ništa. U rijetkim susretima oborim glavu, bude mi neprijatno što imam obije noge a polomljeni nokat ili loše ošišanu kosu smatram krajem svijeta. Poželim da sa njim razmijenim poneku riječ, ali ne želim da ga uvrijedim hinjenom samilošću. Zato ubrzam korak na putu prema školi, a Jasmina zadržim u mislima kao opomenu na svu ljepotu života koju često propuštamo primijetiti jer su nam naši svakodnevni problemi drvo koje često zakloni šumu.

Koračajući ka školi smjenjuju mi se slike iz života. Pored mene prolazi hiljadu lica sa hiljadu različitih bora koje su najvjerovatnije svjedok njihove teške sudbine i njihove životne priče. Kao tinejdžerka, mnoge bih rado poslušala, potrudila se da mi ostanu urezane kao opomena o mojoj sreći, ali zašto slušati tužne životne priče slučajnih prolaznika kada se mnoge nalaze u našoj blizini. Svaki dan razgovaram sa tim ljudima, ali one ne dopiru do mene. Ne znam zašto. Moguće zato jer sam vođena starim izrekama da na kraju sve mora biti u redu, a ako nije, onda ta igra nije gotova. Nekad smatram da sam se u potpunosti priklonila tim starim izrekama zbog svojih sve više ignorišem okrutnost života.

Kad razmišljam o komšiji s onesposobljenjem, mislim na sve jasmineovog svijeta, mislim na Amira – dječaka sa posebnim potrebama iz mog razreda. Ponekad se čak i naljutim na sebe i na svoje nezadovoljstvo sobom kada shvatim da idem u školu s namjerom i slobodom da naučim nešto, dok drugi idu nerado, pritisnuti teretom straha od svakodnevnog ismijavanja i drugih manje suptilnih formi vršnjačkog nasilja. Ma koliko se trudila posmatrati svijet iz njihove perspektive, njihove osjećaje nisam mogla autentično osjetiti, možda tek naslutiti upoznavajući Amirovu turobnu svakodnevnicu. Uslovni refleks samoodržanja je tada činio da okrenem glavu na drugu stranu, razmišljam o sebi i potrebi da se u mikrokosmosu razreda pozicioniram što bolje da ne bi postala predmet sličnog međuvršnjačkog nasilja.

Amir boluje od ataksije, neurološkog poremećaja koji se reflektuje na lošu koordinaciju mišića. U hodu se gega, tražeći oslonac jer nerijetko se desi da izgubi ravnotežu i padne na prljavi pod učionice. Taj dječak je svakodnevno zbog poteškoća s hodom predmet ismijavanja drugova iz razreda. U tim momentima u sebi osjetim dualitet suprotstavljenih osjećaja, potrebu za smijehom i šalom koja je karakteristična za naše godine, ali i tugu kad vidim koliko patnje može pokazati jedan jedini pogled.

Enes je najjači učenik u razredu i to ga pozicionira prilično visoko u hijerarhiji moći naše malene zajednice, u kojoj ne postoje jasna pravila o društvenoj važnosti pa se nerijetko sirova sila pretpostavlja intelektualnom kapacitetu pojedinog učenika. To su godine kada su kick bokseri prihvaćeniji i mnogo popularniji od učesnika na matematičkoj olimpijadi. Iako takav koncept intimno prezirem, primorana sam prihvatati uspostavljena pravila igre da bih mogla opstati, tješena valjda onom patetičnom mudrošću „što te ne uništi, to te sigurno ojača“.

Posebno mi je u sjećanju ostao urezan jedan naizgled običan kišni petak, dan kada smo svi u mislima već na odmoru, a vrijeme se sporo vuče uprkos našoj želji da čujemo zvuk zvona nakon posljednjeg časa. Loše vrijeme nas je zadržalo u učionici koja se u trenu pretvorila u rezonantnu kutiju ispunjenu iritantnim zvukovima galame.

Amir je svojim karakterističnim hodom sporo napredovao prema svojoj klupi, a onda mu je put prepriječila ogromna Enesova tjelesina. U razredu je odjednom nastao tajac. Sve su oči bile uprte u njihovom pravcu i osjećala sam da je potrebna malena varnica da zapali eksplozivnu smješu dječije pakosti.

„Halo, pingvin, gdje si to kren'o? Sjeverni pol ti je u drugom pravcu!“, Enesov duboki glas je poklopio eho gromoglasnog smijeha prisutnih učenika što je odzvanjao praznim hodnicima škole.

Nošeni euforijom većine, logikom čopora, učenici su počeli uglas ponavljati: „Pingvin, pingvin! Kva-kva, kva-kva!“

Amir ga je gledao pogledom u kojem je bilo skriveno hiljadu riječi. Ostatak razreda to nije primjećivao. Nastavio se pomalo isforsiran smijeh ulizica i poltrona kojim su kupovali djelić Enesove naklonosti.

Stajala sam nijema i potopljena plimom oprečnih osjećanja. U meni se miješao strah sa stidom i nejasnom idejom da je žrtvi nasilja potrebna zaštita.

Amir je tužno sagnuo glavu kao da mu je u jednom trenutku sav teret svijeta pao na nejaka leđa. Glasniji odgovor od nijeme šutnje nije imao da ponudi. Pusti li suzu, značilo bi to da je prihvatio poraz. Gledala sam ga očima pasivnog posmatrača zločina koji je uključivao moju moralnu odgovornost. Propustila sam učiniti nešto, prekinuti glupavu galamu, nedvosmisleno stati na stranu žrtve i to je značilo pristajanje na zločin.

Pokušala sam se tješiti činjenicom da nisam učestvovala u izazivanju, da ni po čemu nisam doprinijela maltretiranju učenika, da se moj unutrašnji svijet ne miri s takvim ponašanjem,  ali sva isprazna opravdanja mi nisu nudila očekivani smiraj. Zbog straha od odbacivanja ili zbog toga što se to mene nije direktno ticalo nisam reagovala. Smatrala sam da je to Amirov dio svakodnevnice na koji se privikao vremenom isto kao što sam se ja privikla na pozdravljanje s prijateljima kada dođem u školu. Neke stvari koje se ponavljaju, postaju pravilo, urežu se duboko u našu glavu i srce tako da ih i ne primijetimo.

Potreba za racionalizovanjem ovog incidenta nije davala spokoj mojoj uznemirenoj savjesti. Znala sam da namjera i izbor reakcije ustvari pravi razliku između ljudi. Neminovna smo posljedica vlastitih izbora i moramo pronaći način da s tim nekako živimo.

Moj izbor i konformizam odluke da ništa ne činim su također imali jasnu posljedicu. U gluho doba noći, kad duhovi prošlosti nasele naše snove, propuštene prilike se pretvaraju u besano kajanje. Ponajprije postiđena sobom, pa onda i svim ostalim, gurnula sam glavu duboko u jastuk, baš poput noja što sakrivanjem glave u zemlju smatra da je izbjegao sve opasnosti i probleme svijeta.

Sutrašnji dolazak u školu mi je bio mnogo teži. Kao da sam nosila ogroman teret, a svaki pogled školskih drugova dodavao novi kamen na moja leđa. Poželjela sam da taj dan priđem Amiru i pružim ruku, zamolim za oprost, ali sam obeshrabrena njegovom mogućom reakcijom opet izabrala da ne učinim ništa. Pravila sam se kao da se ništa nije dogodilo, a unutar mene se rušila krhka emotivna struktura koja je moje tijelo držala u uspravnom položaju.

Tupo sam zurila u tablu i posmatrala grimase na ustima profesora, nesposobna razabrati riječi što su izlazile tokom predavanja. Sjedila sam zbunjena i neosjetljiva za vanjski svijet. Osjećala sam stid zbog nečega što nije bilo moje djelo i na šta nisam mogla bitno utjecati i još veću sramotu na bolesnu potrebu mog razreda da ismijava nesretnog dječaka.

Djeca iz razreda su zloćudnim smijehom mjerila svoju fizičku dominaciju nad oboljelim dječakom, potpuno ignorišući moralne zakone koji nas pokreću. Moja pokora bila je duga. Kajanje je značilo da u sebi još imam snage donijeti sud o vlastitoj krivici i da se s njom moram suočiti. Nakon toga čovjek može biti samo na dobitku. Moja nagrada je bila jasna spoznaja da snaga bez kontrole ne znači ništa i da je bolje tvrdoglavo istrajati na putu slijedeći svoju moralnu zvijezdu, nego sa stotinu lažnih prijatelja furati širokom autostradom za nigdje.

U školu je došao poziv za odlazak u pozorište. Na repertoaru je ovoga puta komedija. „Oh, kako su nam opuštanje i smijeh  potrebni nakon svakodnevnog crnila kojim nas život galantno zasipa!“, razmišljala sam rado dajući novac za ulaznicu.

Cijeli razred je jedva čekao odsustvovati tog dana sa nastave, a ujedno poslušati skečeve najboljih stand up komičara u zemlji. Priča se da su to jako pametni ljudi jer inteligencija je odraz našega duha.

U pozorištu smo se jedva nagurali zbog velikog interesa za ovu predstavu. Ušla sam među prvima, skinula svoju jaknu i stavila na mjesto pored sebe. Sala se brzo punila bujicom vesele omladine i svako je grabio slobodno mjesto za sebe.

Ispred sebe sam iznenada ugledala krupnu Enesovu figuru.

„Je l’ slobodno to mjesto kraj tebe?“, pitao je preko volje, cijeneći valjda da sam počastvovana činjenicom da će pored mene sjesti najjači dječak u razredu.

„Nije“, odgovorila sam hladnokrvno, a onda mahnula ugledavši Amira kako se sporo gega tražeći mjesto za sebe.

Mahnula sam mu i on mi je prišao u nevjerici. Nakon toga se s poteškoćom polako spustio pored mene. Enes je okrenuo zajapureno lice na drugu stranu i povukao prvog dječaka s njegovog mjesta, a nakon toga se zadovoljno zavalio i podigao noge na sljedeći red sjedišta.

Onda su se ugasila svjetla i utihnuo je veseli žamor. Jedva smo čekali da vidimo te duhovite komičare što svojim dosjetkama ogoljavaju našu društvenu stvarnost.

Na scenu je izašao moj komšija Jasmin, gurajući točkove na svojim invalidskim kolicima.

„Šta on radi tu?“, bila je prva reakcija mojih zbunjenih misli.

A onda sam otkrila tajnu njegovog zanimanja. Jasmin je bio stand upkomičar i to ne bilo kakav, nego briljantan i duhovit mladić sa veoma britkim i lucidnim opaskama. Poput niske  bisera nizao je jednu po jednu šalu, jedan po jedan fazon koji nas je nasmijavao do suza. Amir se također smijao, ali je iznad njegovog lica svijetlio nekakav dostojanstveni oreol. Osjećao je stvari mnogo dublje i mnogo dalje izvan našeg misaonog dometa. Gledao je sličnu osobu s onesposobljenjem koja se teško izborila za svoje mjesto pod suncem. Metalna konstrukcija kolica ispod Jasmina nije bila njegov zatvor, nego platforma s koje može više odskočiti i pogledom puno dalje dobaciti od nas prokletih da imamo obje noge, a da smo ipak duhovni invalidi.

Gdje su granice naše slobode i ko određuje mjeru naše ljudskosti? Gledala sam Amira kako ozarenog pogleda podržava svog brata po bolu. Onda sam pogledom potražila Enesa iznenađena njegovim glasnim aplaudiranjem. Stvari su mi iznenada postajale jasnije. Naši su životni padovi brojni i neminovni, ali se naši uspjesi mjere snagom da se ponovo podignemo na noge, ojačani za još jedno iskustvo.

Voljela bih da ova priča ima sretan kraj. Da smo se na kraju predstave postidjeli zbog primitivnog načina razmišljanja i nedostatka tolerancije i da smo dugi aplauz namijenili našem drugu Amiru. Nažalost, svi drugari iz razreda su živjeli za ovaj tren, nošeni smijehom i potpuno zaboravljajući na nepravdu nanesenu jednom od nas. Maleni djelić vremena u kojem razmislimo pa odreagujemo i momenat u kojem odreagujemo na prvu čine veliku razliku. Vizija koju u sebi nosimo puno je važnija od nasumičnih okolnosti koje nas okružuju.

Okrenula sam se prema Amiru i glasno prokomentarisala: „Jasmin je jak k'o beton!“

„Njegov humor je zaista odličan“, odgovorio mi je zbunjeni drug iz razreda.

„Ne, nisam na to mislila! Jasmin je jak k'o beton!“, ponovila sam još jednom i primijetila maleni suzni kristal kako se zameće u oku moga druga.

Zaplakala sam i ja, a mogla sam u tom času vrisnuti od sreće!

 

 

Udruženje za kreativno učenje PLUS predstavlja priču “Carevo novo ruho”

Udruženje za kreativno učenje PLUS je u sklopu projekta Vaša(r) ideja organizovalo radionice za učenike iz oblasti novinarstva, filma i kreativne priče. Srednjoškolci iz Sarajeva, Stoca, Livna, Goražda i Maglaja imali su priliku da odaberu oblast unutar koje najbolje mogu izraziti svoje kvalitete i afinitete. U toku 2017. godine timovi učenika iz navedenih gradova pohađali su radionice na Jahorini, u Neumu i Sarajevu. Njihovi radovi bit će prezentirani na završnoj konferenciji Vaša(r) ideja u decembru 2017. Sa timom za kreativnu priču radio je Almir Alić, bh. pisac mlađe generacije. U narednim danima objavit ćemo neke od priča. Prva je Carevo novo ruho autorice Zerine Hubjer, učenice MSŠ Enver Pozderović iz Goražda.

“Carevo novo ruho”

Piše: Zerina Hubjer

Arman Bešlija, diplomirani socijalni radnik s torbom punom snova i nade, vraćao se u Goražde nakon studentskih dana provedenih u Sarajevu. Rodni grad mu se činio nekako još manji, poput kakvog novorođenčeta priljubljenog uz rijeku Drinu koja je Goraždanima uvijek bila poput majke. Hodajući svojim sokakom pozdravljao je rijetke prolaznike, a oni su ga gledali s neskrivenom nevjericom.

„Mora da su mi lik promijenili studentski dani ili se ljudi možda čude što sam poludio pa se vratio u svoje Goražde, jer san svakog mladog čovjeka je da život nastavi u velikom gradu?“, domišljao se Arman dok je osmijehom mekšao nevjericu s lica svojih komšija.

Na dnu sokaka, nadomak njegove kuće, pogled mu privuče neko komešanje. Dva su se dječaka u žaru rasprave dohvatili za kragne i sve je ličilo na to da će se započeta svađa završiti tučnjavom.

Impuls novopečenog socijalnog radnika ga je potaknuo da nešto učini, pokuša smiriti strasti jer riječi izgovorene u afektu ne možeš ponovo vratiti u usta, a njihove posljedice naruše dugogodišnja prijateljstva.

Dok im je prilazio, u glavi je već razrađivao scenario kako će im pristupiti ili eventualno riješiti njihov problem. Autoritet starije osobe će dječake prinuditi da malo smire uzavrele strasti.

Razvadio je dječake, držeći svakog od njih za ruku, a onda im poput kakvog onovremenog kadije uputio posprdan stih: „Gdje to gori i koja muka vaše duše mori?!“

Kada je čuo šta je razlog svađe, preko lica mu se razvukao širok osmijeh. Do jučer najbolji drugari su se prepirali čime se sada žele baviti. Jedan dječak je rekao da želi naučiti svirati gitaru, a drugi da želi glumiti u pozorištu, pa je nastao sukob oko toga šta je važnije: biti rock zvijezda ili dobiti oskara za najbolju mušku ulogu.

Nakon što je saslušao jade mladih umjetničkih duša, Arman se uozbiljio i postavio im logično pitanje: „Šta je to odjednom u vama potaknulo tako jaku želju da radite nešto drugo osim cjelodnevnog trčanja za loptom?“

Prvi mališan mu reče: „Moj rođak u Zenici već svira gitaru, a njegov u Tuzli ide u školu za glumce amatere. Kad ljeti dođu u Goražde, sve se djevojčice okupe oko njih, a mi se osjećamo k'o posljednji papci!“

Arman se ponovo nasmijao i rekao da za svaki problem postoji rješenje, pa tako i za njih postoji nada. Znao je šta treba uraditi i da bogati gradovi poput Sarajeva rado izdvajaju sredstva za projekte namijenjene afirmaciji mladih. Činilo mu se da je dovoljno pokucati na par vrata u opštinskim službama i mladi Goraždani će slobodno vrijeme moći provesti učeći nešto novo, afirmišući svoju kreativnost kroz igru i zabavu.

Nije gubio vrijeme na raspremanju studentskog kofera već je odlučio da od sutra krene sprovoditi zamišljenu ideju znajući da se željezo kuje dok je još vruće.

Kada je otišao u Gradsku upravu ispunjenu mirisom ćevapa i luka koje su predano trijebile birokrate, s neskrivenim gađenjem je nazvao „dobar tek“ umjesto „dobar dan“. Potom se kod žderača ćevapa pokušao raspitati o sredstvima namijenjenim za mlade.

Debeli službenik je između dva zalogaja rezignirano dobacio: „Čuj mladi hoće da glume?! Djeco draga, idite na kafe, pušite one nargile, uživajte u svojoj mladosti, a poželite li gledati glumce, nije Sarajevo preko svijeta!“

Njegova kolegica sa svježe izblajhanom kosom pokušala je biti nešto profesionalnija: „Opštinski budžet je, nažalost, nedovoljan za sve projekte. Finansiramo prioritete iz socijalne politike, a vaš prijedlog bi možda mogao ući u budžet za jednu od narednih godina!“

Arman je pokušao kontrolisati ljutnju koju su isprovocirale gradske birokrate, maleni kotači u samosvrsishodnom mehanizmu bez vizije i empatije za mlade. Siguran je da su svoju djecu dobro zbrinuli, po Sarajevu i Beču, pa im je lokalna sirotinja zadnja rupa na svirali.

Na izlasku iz gradske uprave poručio je nezainteresovanim službenicima što su ga posprdno posmatrali između dva zalogaja lepine natopljene toplim lojem:

„Zapamtite jedno! S vašom pomoći ili bez nje, uspjeću obezbijediti novim naraštajima ono što je meni i mojoj generaciji falilo. I najduži put se započinje prvim korakom!“

Ponižen, ali ne i poražen, Arman je odlučio nastaviti potragu za početnim kapitalom kojim će osnovati Kulturno udruženje mladih. Google i strpljenje su mu postali najbliži drugovi.

Grantova za mlade bilo je mnogo više odmah nakon rata, dok je međunarodna zajednica svoj manjak morala tokom sukoba pokušavala nadomjestiti finansiranjem poslijeratne obnove. Sada su raspoloživa sredstva daleko manja i prilikom njihove raspodjele mladi nisu prioritet.

Kad je već pomalo gubio nadu, ugledao je maleni članak o World Vision organizaciji i prateći link na koji je odlučio kliknuti prije nego konačno utone u prijeko potreban san. Ispostavilo se da je taj maleni klik na mišu značio ostvarenje životnog sna.

Nedugo nakon toga osnovao je Kulturno udruženje mladih, podržan inicijalnim sredstvima World Visiona, a dobar glas se ubrzo pročuo cijelom goraždanskom čaršijom. Opštinski službenici su izgubili apetit kad su ga ponovno vidjeli u svojim prostorijama gdje je s neskrivenim elanom ispunjavao brojnu papirologiju koju zahtijeva osnivanje jednog udruženja.

Onaj isti debeli službenik je lijeno dobacio: „Daj bože da ćeš se ti od ovog rada najesti hljeba!“

Arman je ostao zaprepašten kad mu je službenica s hidrogenom spaljenom frizurom besramno dobacila: „Nemoj zaboraviti koliko ti je opština pomogla u formiranju ovog udruženja. Mi smo uvijek tu za mlade, jer na njima je naša budućnost!“

U narednih mjesec dana brojni mladi Goraždani zaustavljali su Armana na ulici i postavljali brojna pitanja vezana za novoosnovano udruženje. Bio je presretan poput djeteta obradovanog dugo priželjkivanom igračkom. Dva mjeseca nakon osnivanja udruženja za mlade, njegov teatar je brojao trideset i pet članova.

Došlo je vrijeme za pravljenje prve predstave i Arman je dugo razmišljao o mogućoj tematici. Želio je nešto originalno i svježe u tadašnjem krajnje letargičnom Goraždu. Odlučio se za satiričan prikaz aktuelnog političkog okruženja i demistifikaciju podaničkog mentaliteta našeg naroda. Osjećao je da takve teme nisu dobrodošle u aktuelnom političkom kontekstu u kojem izabrane vođe svijet boje u ružičastim tonovima, dok većina naroda puko egzistira u sivilu društvene svakodnevnice.

Mladi glumci su lako prepoznali našu stvarnost i u cijeli projekat ušli nošeni neviđenim entuzijazmom. Svaka proba je bila ispunjena smijehom i nesvakidašnjim uzbuđenjem. Kreativni pristup predloženom tekstu dodavali su svojim kreativnim rješenjima.

Glavni lik korumpiranog političara u jednom trenutku prezrivo posmatra ljude pretvorene u glasačku mašineriju, uz sarkastičan komentar: „Dok je ovaca, biće i džempera!“

U dijelu koji tematizira nepotizam pri zapošljavanju u državnim firmama jedan glumac postavlja sarkastičan upit: „Znate li zašto u našim državnim firmama nema sveprisutnog seksa?!“

A djevojka mu uz osmijeh odgovara: „Zato što su svi zaposleni rodbina!“

Nakon dva mjeseca intenzivnih proba, priča o predstavi se proširila gradom. Isprva su svi bili oduševljeni, a onda su krenule različite interpretacije predstave koju još niko nije vidio. Čule su se prijetnje od neimenovanih visokopozicioniranih političara, ali se činilo da niko na njih ne obraća pažnju.

„Iza predstave stoji politička opozicija koja manipuliše mladima da bi dobili naredne izbore!“

„Stranci opet finansiraju projekte koji će iskvariti tradicionalan duh naše omladine!“

Zatim su roditelji počeli iskazivati skepsu:

„Da li je potrebno ići direkno đonom na ljude?“

„Ne valja se zamjerati ljudima bez potrebe!“

„Šta na predstavu kažu vaši profesori?“

„Da li je pedagoški koristiti eksplicitni rječnik u predstavi?“

I glumačka postava se počela lagano osipati zbog neimenovanih bolesti, nagomilanih školskih obaveza, radova kod kuće…

Arman nije gubio nadu. Posljednji novac je iskoristio za zakup dvorane i štampanje ulaznica. Ukoliko je predstava dobra, ona će finansirati sljedeće projekte. Zakazan je i termin koji bi obezbijedio optimalan odziv publike, ako savladaju strah svog podaničkog mentaliteta i odazovu se u očekivanom broju.

Nakon dva mjeseca intenzivnih proba, konačno je došao dan premijernog prikazivanja predstave. Arman je pozvao mlade glumce amatere da dođu bar dva sata prije početka predstave, da se dogovore oko najsitnijih detalja i još jednom prođu kroz cjelokupan tekst.

Sat je otkucao 17 puta, ali na generalnu probu niko nije došao. Arman je nijemo sjedio na pozornici i posmatrao prazan prostor koji se prijeteći nadvio nad njegovom siluetom, prijeteći da ga proguta u trenu poput izgladnjele ajkule.

U 18:00 je njegov mobitel zazvonio i u viber grupi Arlekin pročitao je kratku poruku jednog od glumaca: „Izvini u ime svih nas, ali stvarno nismo mogli doći…“

Arman se pretvarao u nakrivljenu os oko koje se iznenada počeo vrtjeti okolni svijet. Pokušao se uspraviti na noge, ali je izgubio ravnotežu i pao je natrag na stolicu. Konačno je shvatio tragičnu poruku „tamnog vilajeta“ koja je prožimala bosansku književnost ukazujući na pogubnu letargičnost i konformizam običnog svijeta.

Znao je da je predstava potpuno nebitna u višoj misiji da od mladih ljudi oblikuje slobodnomisleće individualce spremne da kritički posmatraju svijet. Osjećao je zabrinutost roditelja koji su iz najbolje namjere da zaštite svoju djecu učinili im protivuslugu pretvarajući ih u ponizne podanike jednog nakaradnog društvenog sistema. Ćutio se usamljenim kao posljednji čovjek na zemlji što gleda zvjezdano nebo nad nama, štujući moralne zakone u nama.

Ali čovjek je društvena životinja koja svoj identitet i svoje vrijednosti potvrđuje u komunikaciji s drugim ljudima. Temeljita ekskomunikacija je na ovim prostorima najgora moguća osuda. Društveno se izoluju osobe koje predstavljaju prijetnju ostalim članovima zajednice. Arman nije bio jedan od njih. Bio je čovjek s idejom u zemlji koja guta svoju najbolju djecu nakon svake revolucije i pretvara ih u posprdan stih: „Za ideale/ ginu budale…

U 18:30 su u dvoranu počeli pristizati prvi gledaoci. Ispočetka stidljivo zavirujući u unutrašnjost sale, a potom u manjim grupama zauzimajući mjesta u zadnjim redovima.

Iza zastora je sjedio Arman, nijem i potpuno paralisan nakon izdaje od strane svoje „mlade raje“.

Skupio je snagu da utipka kratku poruku u viber grupu na svom mobitelu: „Predstavu ću odigrati sam!“

A onda se sjetio natpisa na kapiji drevne Kartagine iz kojeg je crpio snagu koristeći ga kao odbrambenu mantru pred mnogim životnim iskušenjima: „Admirale, brod mora da plovi, a živjeti se ne mora!“

U 18:50 ga je privukao žamor s druge strane zavjese. Provirio je i ostao zapanjen brojem prisutnih gostiju. Dvorana je bila nedovoljno velika da primi sve zainteresovane posjetioce. Prostor pored stolica također je bio ispunjen ljudima koji su stajali, želeći da osjete taj prkosni duh koji je proteklih mjeseci isijavalo Kulturno udruženje mladih.

Arman se našao u neviđenoj panici. Kako da predstavu iznese sam? Kao režiser znao je cjelokupan tekst napamet, ali sad je trebalo mijenjati pozicije, ulaziti u različite uloge, pokrivati veliki prostor scene predviđen za desetke glumaca.

Pogledao je u plafon dvorane kao da se obraća nekoj višoj sili tražeći pomoć u bezizlaznoj situaciji i uzviknuo: „Kako ću ovako mal ići pod zvijezdama?!“

Odnekud iza njega, iz neprozračenog prostora u kojem vijekovima drijemaju samo duhovi, čuo se glas: „Možda ti u tome mogu pomoći ja?“

„I ja!“

„I ja!“

„I ja!“

„I ja…“

Okrenuo se i ugledao svoje mlade kolege glumce što poput tek izleglih pilića naviru sa svih strana okružujući ga toplotom svog duha.

U 19:00 se podigla zavjesa i dvoranom kulturnog centra se prolomio gromoglasan aplauz, koji je neprestano odjekivao tokom cijele predstave. Ostalo je historija…

Nakon završetka predstave adrenalinom nabijeni mladići i djevojke su se grlili ne skrivajući u očima suze radosnice. Svi pogledi su bili upereni prema njihovom neformalnom vođi.

Arman je rukom obrisao suzu iz dna svog oka i upitao prisutne glumce: „Da li je vrijedilo?“

Prostor je ispunila tišina kao nijema potvrda da je u životu čovjeku najteže ostati uspravan. Znali su da svako iskušenje ima smisla ukoliko nakon toga postanemo bolji ljudi, spremni da uče na sopstvenim greškama.

Predstava teatra mladih je započela ciklus kulturnih dešavanja u Goraždu, koja su probudila učmali grad, a ljude podsjetila da trebaju misliti svojom glavom. Danima nakon toga internetski portali su pisali o tome kako je jedan mali teatar iz Goražda na satiričan način ismijao vlast, ukazujući ljudima na svu stupidnost „carevog novog ruha“ u koje su ogrnuti političari na ovim prostorima.

Članovi teatra su se ponovo osjetili živim i prepunim kreativne energije koja i treba odlikovati mlade ljude. Znali su da je ovo prva pobjeda i najteži prvi korak u nizu pozitivnih promjena koje je pokrenuo momak sa suludom donkihotovskom idejom da juriša sam protiv vjetrenjača.

 

Translate »