Milomir Kovačević Strašni

Izložba Milomira Kovačevića Strašnog u utorak u Zvonu

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe fotografija „I vozila ubijaju, zar ne?“ – gradski pejsaži ljeta gospodnjeg 1992. Sarajevo, autora Milomira Kovačevića Strašnog.
Izložba će biti otvorena u utorak, 9. aprila 2019. godine u 21:00 sati u Galeriji Zvono, dan nakon što će u okviru programa „Modula memorije“ Milomiru Kovačeviću Strašnom biti dodijeljena Nagrada za doprinos očuvanja kulture sjećanja.
I izložba u Zvonu dio je autorovog doprinosa kulturi sjećanja i podrazumijeva još jedan vrijedan dokument iz perioda opsade Sarajeva, kada su uz svakodnevna stradanja ljudi, stradala i vozila kao jedan od ključnih saveznika u preživljavanju u službi prevoženja ranjenika do bolnice, nabavke humanitarne pomoći za javne kuhinje ili transporta toliko nedostajuće vode.

„Ne zna se tačan broj stradalih vozila u ratu, vjerovatno je riječ o desetinama hiljada. A stradala su sva vozila, od običnih putničkih preko kamiona, tamića, cisterni, vozila hitne pomoći, tramvaja, pa do vojnih kamiona, transportera, raznih oklopnih vozila i tenkova. Imati auto u ratu bila je velika stvar ali je i korištenje auta podrazumijevalo veliki rizik“, kaže Milomir Kovačević Strašni sjećajući se opsade i činjenice da su auto i putnici u njemu tokom vožnje vrlo lako mogli biti pogođeni granatom ili snajperskim metkom.
Iako nije bio vozač, niti su ga automobili zanimali, pa čak ne razlikuje golfove, sjeća se važnosti golfa dvojke tokom sarajevske opsade, njegove funkcionalnosti ali i statusa koje je podrazumijevalo posjedovanje ovog prevoznog sredstva.

„Golf je osim uloge koju je imao podrazumijevao i statusni simbol. Nisi mogao biti važan u gradu ako ne voziš golfa. Do goriva se dolazilo na različite načine i koristilo se sve do čega se moglo doći, od nafte do lož ulja“, objašnjava Strašni koji je usluge ratnog automobilskog transporta koristio zahvaljujući prijateljima kada bi trebao odlaziti u dijelove grada koji su mu bili manje poznati i dostupni i kada bi vožnja nerijetko podsjećala na prizore iz filmskih akcionih scena.

„Grad je podsjećao na groblje automobila, posebno na početku opsade“, kaže Strašni kojem je posebno važna priča o jednom automobilu, za koji nije siguran da li je lada ili golf, ali mu je sasvim sigurno spasio život.
„Vraćajući se u ljeto 1992. u podnevnim satima sa Ajanove izložbe karikatura, preko puta Čeke u Šipadu, samo sam čuo prasak, jedan pa drugi, i više se ničega ne sjećam. Ne znam ni kako sam se vratio ni gdje sam otišao. Samo znam da sam bio pored tog auta, okrenut prema fasadi.
Kada sam sutradan trebao ponovo snimati našao sam film u aparatu, nisam se sjećao kad sam ga stavio niti šta sam snimio na njemu. Kada sam razvio film sledio sam se od užasa koji se nalazio na fotografijama koje sam nesvjesno snimio zahvaljujući autu koji mi je spasio život“, kaže na kraju Milomir Kovačević Strašni dodajući da je to samo jedna od brojnih priča vezanih za lične doživljaje tokom opsade Sarajeva.

Izložba gradskih pejsaža iz 1992. je dokument o svojevrsnom groblju automobila koje se u Sarajevu tada nalazilo i još jedno od autorovih brojnih svjedočanstava o nehumanosti i preživljavanju kojem su bili izloženi građani/ke grada pod opsadom, a što je Milomir Kovačević Strašni brižljivo dokumentovao, s nadom da se ne ponovi ali zahvaljujući i posvećenim hroničarima užasa, među kojima je jedan od najvažnijih, nikada i ne zaboravi.

Izložba Milomira Kovačevića Strašnog u Zvonu

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe fotografija pod nazivom “Oda radosti” autora Milomira Kovačevića Strašnog.

Otvorenje će biti upriličeno u utorak, 3. jula u 21:00 u galeriji Zvono, Obala Maka Dizdara 10.

Orkestar je zajednica koja stvara muziku. Limeni orkestar je muzička zajednica koja stvara muziku za zajednicu. Limena muzika je muzika koja je u svom pravom elementu kad se sluša na trgovima, na uličnim proslavama. To je muzika za zajedničke radosti i zajedničke tuge. Ona se izvorno svira u trenucima kada je važno uspostaviti jedinstven ritam udara srca i ritam disanja, kada je potrebno donekle zaboraviti na sopstveni život i osjećati ono što osjećaju ljudi oko tebe; to je muzika za zajednicu koja, dok se svira i sluša, učvršćuje zajedništvo te zajednice. Čovjek koji u koncertnoj dvorani sluša simfonijski orkestar može ostati sam sa tom muzikom; limena muzika to ne dopušta, ona podrazumijeva gubljenje sebe u zajedničkom činu slušanja muzike.

Orkestar limene muzike iz Stoca je muzička zajednica koja svira za zajednicu koja kao takva, zapravo, u velikoj mjeri ne postoji. Grad (jedna od najstarijih urbanih sredina u Bosni i Hercegovini) je u ratu razrušen, a od rata vrlo malo obnovljen; mnogi od predratnih stanovnika su nestali, raseljeni ili ubijeni; sadašnja politička struktura (mješavina bošnjačkih i hrvatskih nacionalista), po svoj prilici grad drži u namjernoj etničkoj razjedinjenosti i stalnoj ekonomskoj krizi, onemogućavajući nastavak normalnog zajedničkog života (djeca, bošnjačka i hrvatska, u školu idu ne samo na odvojenu nastavu u dvije različite smjene, već i u školsku zgradu ulaze na dva različita ulaza) i, čak, kako izgleda, sabotirajući obnovu privrede. Orkestar limene muzike iz Stoca je, nekim nevjerovatnim čudom, u razjedinjenom i uništenom gradu obnovio tradiciju zajedničkog sviranja muzike za zajednicu. I u toj obnovi, on je zajednicu uspostavio: mješavina preživjelih članova nekadašnjeg orkestra, i vrlo, vrlo mladih ljudi koji se predratnog perioda zajedničkog života i zlatnih godina onog nekadašnjeg orkestra vjerovatno ni ne sjećaju, ali koji sada, zajedno, stvaraju muziku čija je svrha da obilježi zajednički život. Orkestar limene muzike iz Stoca je, u vremenu kada koncept zajednice na ovim prostorima podrazumijeva prvenstveno etničku zajednicu (a iz vremena socijalizma kolektivitet u kom se pojedinac gubi), po riječima Muhameda Dželilovića, pokušaj uspostavljanja duhovno čiste i etnički inkluzivne zajednice u okruženju koje se sastoji iz “prljavih” zajednica zasnovanih na odbacivanju etničkog i vjerskog Drugog.

Ali orkestar limene muzike je ipak orkestar kao i svaki drugi. On je zajednica koja, da bi stvarala muziku (ili barem muziku koja se može slušati), mora biti sačinjena od pojedinaca koji, svaki za sebe, dugim i predanim radom sa svojim instrumentom, mogu svirati sami. I to je ono što bilježe ove fotografije. Ovaj orkestar nije predstavljen kroz seriju grupnih fotografija, ili u procesu zajedničkog stvaranja muzike, već kroz seriju individualnih portreta članova orkestra. Zajedničko im je to što svi oni stoje, u svojoj orkestarskoj uniformi, sa instrumentom u rukama; ali individualni, i individualizirajući, odnos prema tom instrumentu koji je time predstavljen je ono što ove fotografije čini tako vrijednim. Nasmiješena mlada djevojka koja grli svoj saksofon kao što mala djeca grle svog omiljenog plišanog medu; dječak sa ogromnom tubom koju on čvrsto i ozbiljno drži, izgledajući pri tome kao da izviruje iza nje, onako kako bismo izvirivali iza najboljeg prijatelja koji nas brani od razrednog siledžije; stariji saksofonist koji svoj instrument drži kao što se drži vlastita povrijeđena ruka; flauta koja se drži nježno, vrhovima prstiju, kao što se drži tek ubrani cvijet. Tu su instrumenti koji su zagrljeni, instrumenti koji se tretiraju kao treća ruka, i, najčešće, instrumenti koji se drže kao da će u sljedećem času biti prinijeti usnama, i biti poljubljeni ili zasvirani. Uz pogled i držanje tijela koji kao da govore: “Hajd’ slikaj kad već moraš, ali nismo zato tu, daj da ja tebi pokažem šta znam…”. I ponos i sreća i inat zbog toga što se sada, zahvaljujući tom komadu komplikovanog, sjajnog lima u rukama, može i zna. Zajedno, i sam, i bez obzira na sve, i uprkos svemu.

A to što će ovaj orkestar proslaviti svoj 80.-ti rođendan svirajući Beethovenovu Odu radosti… Pored toga što je to jedan od najuzbudljivijih muzičkih komada ikada napisanih, on je himna nečega mnogo većeg (i ljepšeg) od jedne male sredine čije se političke vođe iz petnih žila trude da je naprave još manjom stvarajući i održavajući podjele tamo gdje ih ne bi smjelo biti, a sve zato da bi oni sami izgledali važniji i veći. Sviranje Ode radosti je poruka uperena preko glava onih koji su Stolac razrušili i onih koji ga drže razrušenim; preko njihovih glava, a ne njima samima, jer oni tu poruku ni ne bi mogli shvatiti: “Mi smo tu, zajedno, u ovom ipak i uprkos svemu prelijepom gradu, i dio smo nečeg još mnogo većeg i ljepšeg od ovog što nas ovdje okružuje. I dajte da vam sada pokažemo šta znamo…”

Andrea Lešić

Izložbom Rečenica počinje predfestivalski program Bookstana

Izložbom „Rečenica“ vizuelne umjetnice Amine Avdić koja će biti otvorena u subotu, 1. Jula u Collegiumu Artisticumu u 19:00 počinje predfestivalski i izložbeni program Bookstana.
Izložba će se moći pogledati i tokom trajanja festivala i nakon njega.
„Rečenica“ je nesvakidašnja vizuelna prezentacija književnog djela „Mađarska rečenica“ Andreja Nikolaidisa i nastala je tokom postdiplomskog studija Amine Avdić na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu pod mentorstvom profesora Bojana Hadžihalilovića. Ova postavka omogućiće nam netipično iskustvo istovremenog uživanja u umjetničkom djelovanju unutar dva različita formata.

Amina Avdić diplomirala je na odsijeku za Produkt dizajn Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Njen kreativni angažman obuhvata djelovanje u različitim poljima. Od televizijske, filmske i pozorišne scenografije preko angažmana na filmu u svojstvu asistentice reditelja do autorskog filmskog prvijenca koji je u fazi postprodukcije.
Angažovana je u produkciji „Klicker“ i učestvovala je u nastanku brojnih reklamnih i muzičkih video formi.
Autorica je originalnog koncepta „Scenografija uma“ putem kojeg je prije nekoliko godina vizuelno predstavila profile i biografije nekih od najznačajnijih umjetnika domaće i regionalne scene.

Osim izložbe „Rečenica“ publika Bookstana će tokom festivala u galeriji Akademije likovnih umjetnosti, gdje se realizuje većina festivalskih programa, moći pogledati dio jedne od najreprezentativnijih izložbi fotografija Milomira Kovačevića Strašnog.
Riječ je o postavci „Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf“ gdje fotografije Strašnog prate tekstovi sarajevskih književnika i književnica te ljudi koji djeluju u drugim umjetničkim i njima srodnim oblastima. Izložbu je u cijelosti bila predstavljena u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine.
Milomir Kovačević povodom Bookstana kao i prošle godine dolazi u Sarajevo i na zadovoljstvo festivalskih organizatora i ovoga je puta zvanični fotograf Bookstana.

Nakon prošlogodišnje izložbe „Djeca u ratu“ bilo je gotovo nemoguće povjerovati da za godinu dana Milomir Kovačević može realizovati postavku većeg obima i skoro jednakog intenziteta kao što je slučaj s aktuelnom. Priprema i tekstovi koji prate fotografije nastajali su posljednje tri godine. Put u još jedan segment lične prošlosti bio mu je zanimljiv jer je uvijek s piscima rado drugovao.
„I prije rata. I u ratu. S Brigom, Ivanom, Markom, Sidrana sam viđao, Karimom, kolegama novinarima s kojima sam često sjedio u Klubu novinara. S Miljenkom, Semezdinom, Feridom, koju znam hiljadu godina, Mirom Petrovićem, Almom Lazarevskom, i da ne nabrajam dalje, nekoga ću zaboraviti.
Uvijek sam bio tu, ne sa svima blizak, ali sa svima sam se viđao. Često su pisali o mojim izložbama ili sam ja radio ilustracije za njihove tekstove u Dania, Licima i književnim revijama. Uvijek smo se nekako nadopunjavali. I slično disali.
Radeći izložbu u jednom momentu sam shvatio da bi bilo mnogo bolje, dublje i intimnije ako bi se povezale fotke i tekstovi. Moje fotke su ratne samo u tom segmentu koji je vezan za vrijeme snimanja, ali više pokazuju da sam ja o fotografiji učio iz filmova. Tako su kadrirane, ta estetika odudara od onoga što je ratna fotografija. Ljudi danas često pitaju kako sam mogao tako, da li mi je ruka drhtala. Nijedna fotka nije izrezana, sve su napravljene u punom formatu.
Jednostavno mi je u nekom momentu ‘došlo’ da napravim izložbu na kojoj će biti predstavljeno ono što će pisci pisati o tim fotografijama“, rekao je povodom izložbe Milomir Kovačević.

Tokom Bookstana u Radićevoj ulici biće upriličena prodajna izložba knjiga regionalnih izdavača.
Knjige po sniženim festivalskim cijenama moći će se kupiti svakog festivalskog dana od 19 do 23h.