Feminizam za svako LGBTI slovo

1

preuzeto sa: http://lgbti.ba

Piše: Selma Kešetović
Foto: gayrva.com

Nikad ne možemo dovoljno govoriti o uzročno-posljedičnoj vezi feminizama i LGBTI pokreta, posebno zato što nam uvijek prijeti diskonekcija između generacija – nove generacije ne poznaju svoju povijest i povijest feminizma što završava u regresiji. Sustav koji ima koristi od strukturalne homofobije, transfobije i bifobije, a korijen ima u mizoginiji, računa na diskonekciju koja bi prouzročila nepostojanje kontinuiteta, potiče je, razbija solidarnost i udaljava od međugeneracijske razmjene iskustva i edukacije. Zašto patrijarhalno društvo u kojem živimo tako uporno odbacuje i opresira svoje LGBTi sugrađane/ke? “Zašto nas toliki mrze?” – pita se Valeri u V for Vendetta kad država šalje vojsku da zatvara i pogubljuje homoseksualce i lezbijke. Odgovor je uvijek u – mizogoniji.

Slovo L

Patrijarhalno društvo ima tendenciju da nasilje prema lezbijkama ili poriče (u smislu da se ono ne događa) ili fetišizira u svrhu muškog heteroseksualnog užitka. Iako je prošlo dosta vremena od seksualne revolucije, žene se ne doživljavaju kao ravnopravni subjekti koji posjeduju vlastitu seksualnu želju. One se još uvijek vezuju za dom, brigu i intimnost. Svako odstupanje od vrlo krutog modela ženskog seksualnog ponašanja, strogo je kažnjavano, patologizirano kroz medicinu i stigmatizirano kroz društvene odnose. Stoga se na lezbijsku intimu gleda kao na “prirodnu” intimu među ženama (koja je muškarcima zabranjena), a na njihove seksualne odnose kao na nezrelu seksualnost sa potencijalom za muški voajerizam. Suština seksa, prema patrijarhatu, je penetracija izvođena muškim penisom, i bez nje, to nije “pravi” seks. Radikalne feministice šezdesetih godina prošlog stoljeća vidjele su politički potencijal lezbijske ljubavi za emancipaciju svih žena. One su tražile prostore samo za žene kako bi se žene međusobno osnažile i izgradile otpor muškoj opresiji. Mnoge lezbijke su bile dijelom ovog radikalnog pokreta, a jedna od njih je Audre Lorde koja kaže: “Prava feministica dijeli lezbijsku svijest, spavala sa ženom ili ne.”

Statistike pokazuju da je predrasuda po kojoj lezbijke ne doživljavaju nasilje zbog svog seksualnog identiteta upravo to – predrasuda bez uporišta u stvarnosti. To nasilje najprije dolazi odande odakle dolazi za svaku ženu – iz obitelji. Patrijarhalno društvo prvenstveno i smatra da je lezbijka “obiteljski” problem i da će roditelji svojim pritiscima i nasiljem vratiti mladu ženu na “pravi put”. Kada to ne uspije, onda je tu strukturalno, pa i fizičko nasilje.

Slovo G

Zašto je penetracija shvaćena kao esencija seksa? Foucault je smatrao da se moć vrši putem seksualnosti, tačnije, preko muškog penisa koji penetrira. Svakodnevno svjedočimo govoru koji to potvrđuje gdje se jasno vidi poistovjećivanje penetracije sa aktom moći, obično muškarca nad ženom. Aleksandar Stojaković, jedan od istraživača/ica i koordinator projekta kvalitativnog istraživanja “Homofobija i internalizirana homofobija” Centra za kvir studije 2015. godine, u svom uvodnom tekstu upravo izvlači zaključak da je homofobija u našem društvu izrazvna posljedica mizoginije. Ispitanici/e su homoseksualce gledali kroz rodnu prizmu – muškarac koji odbija da penetrira u ženu nego biva penetriran prisvaja “ženske rodne“ odlike, što ga automatski čini manje vrijednim, jer žena je po defaultu niže biće. I dok je lezbijski seksualni odnos fetišiziran, onaj između dva muškarca izaziva veliku uznemirenost i averziju upravo iz razloga što ne postoji odgovarajuće vršenje moći u takvoj vrsti penetracije. Često takvu vrstu homofobije internaliziraju i sami gej muškarci, a i usvajaju jednaku mizoginiju, ne shvaćajući da je borba protiv iste zajednička borba svih nas.

Slovo B

Koliko puta ste čuli tvrdnju da i biseksualni muškarci i biseksualne žene vole zapravo isto – muškarca? Brisanje biseksualnog identiteta kao mogućeg i održivog opet ima veze patrijarhatom – muškarac koji je dozvoljeno seksualno biće ipak ne može biti tolikog seksualnog kapaciteta da ga jednako privlače oba roda (muška penetracija ga „obilježava“), a žena ne posjeduje doista seksualnost mimo muške želje tako da se i u njezinom slučaju samo odnosi sa muškarcem računaju kao legitimni. I to nije viđenje samo heteronormativnog društva, biseksualne osobe nailaze često i na poništavanje unutar LGBTI zajednice. Taj centrizam monoseksualnosti je samo još jedan falocentrizam – gdje se sva seksualna želja vrti oko muškog penisa kao jedinog validnog nositelja želje i libida.

Slovo T

Ovo slovo nije uvijek (i ne ide uvijek) uz feminističke politike. Tačnije, radikalne feministice koje su slavile politički potencijal lezbijki, nisu gledale naklono na trans žene, odbijajući im dati legitimitet onog što su one smatrale autentičnim ženskim iskustvom. No, liberalne feministice snažno se suprostavljaju takvoj tezi, stavljajući pravo na samoodređenje kao temelj za oslobođenje žena, muškaraca, LGBT osoba i drugih identiteta. Za patrijarhalno društvo je ključno da su rodovi esencijalni i “prirodni”, tako da je svako odstupanje istovremeno i borba protiv istog. U posljednje vrijeme sve je više ispovijesti trans muškaraca i trans žena koji/e svjedoče da su privilegije, diskriminacija i sveprožimajuća mizoginija itekako realni. Primjerice, trans muškarci primjećuju koliko se osjećaju sigurnije kada hodaju noću, koliko njihove riječi imaju veću težinu, pa čak i kako se ljudi smiju njihovim šalama (a nisu postali/e ništa više ni manje duhoviti).

Slovo I

Interspolnost je još uvijek tabu tema o kojoj se vrlo malo zna. Prilikom rođenja, ukoliko beba ima spolne odlike koje se ne uklapaju u naučeni sustav binarnosti, liječnici/e i roditelji donose brzu odluku da invanzivnom kiruškom intervencijom “preprave” spol po prihvatljivom modelu. Takva intervencija nije medicinski opravdana, štaviše, može prouzročiti probleme u kasnijem razvoju djeteta. No rodna binarnost i rodne uloge u patrijarhalnom društvu jesu imperativ koji dolazi prije svega. U jednim od najvažnijih filmova o interspolnosti XXY, majka interspolne osobe govori zašto je teško i društveno stigmatično roditi interspolno dijete: “Kad se rodi beba, odmah pitaju da li je djevojčica ili dječak. Šta ja da odgovorim?”. Kada rod ne bi definirao našu ljudskost ili osobnost, to bi bio konačan pad patrijarhata.

Lamija Begagić: Kad friendly nije dovoljno …

0

Tekst preuzet sa www.http://lgbti.ba

 

Piše: Lamija Begagić

Razgovaram na sasvim običnoj kafi s prijateljima o psihoterapiji. Jesam li, pitaju me, zadovoljna terapeutkinjom. Jesam, velim, i više nego. Kako se zove, pitaju. Tako i tako, kažem. Je li friendly, pitaju. Dašta da jeste, pa kako bih bila zadovoljna njom da nije, čudim se, pa se i oni nasmiju, glupo pitanje, da, priznaju.

U kontekstu moje psihoterapije, prijatelji su mislili na LGBT friendly. Jedan od njih, gej muškarac, rado bi joj se javio, kaže, ali mora znati. Da, friendly je, ponavljam, dok razmišljam koliko je taj termin više izraz trpeljivosti ne naklonosti, eufemizam za tolerisanje, ali ne i istinsko prihvaćanje?

Friendly. Friendly prema ovome ili prema onome. Gay friendly, child friendy, bike friendly, dog friendly, vegan friendly…

Dok se sintagma s tim terminom ispisana na naljepnici na vratima klubova, prodavnica ili lokala i može smatrati izrazom čiste naklonosti, otvorene podrške i dobrodošlice, ona se, u idealnom svijetu, ne bi trebala uzimati u obzir pri procjeni i odabiru stručnih ljudi, profesionalaca, naročito ovih s početka naše priče. U idealnom svijetu, ljudi koji se bave mentalnim zdravljem i pružanjem stručne podrške morali bi biti u stanju prihvatiti svaku moguću različitost i svoje prihvaćanje garantovati svojevrsnom Hipokritovom zakletvom i dokazivati je svakodnevno, sa svakim svojim pacijentom i pacijenticom. Pitati da li su oni friendly, trebalo bi biti kao upitati zna li pedijatar ponešto o dječijim bolestima i je li veterinarska oridinacija pet friendly?

Neću nikad to zaboraviti, priča mi na drugoj, jednako tako običnoj kafi, druga prijateljica, to kako nije ništa rekao, samo je ušutio, ali ja sam znala koliko je to njemu problem i koliko se bori sa sobom i ne može preko sebe. Ta je terapija bila pogubna, dugo sam se poslije izasipala na pomisao odlaska stručnjacima. Jer koga zmija ujede…

Danas, desetak godina kasnije, prijateljica može svoje loše iskustvo i dugogodišnje nepovjerenje prema psihoterapiji prepričavati opušteno, na kafama, s određenom dozom britkog humora. Godinama o tome nije govorila nikome. Umjesto da trenutak povjeravanja donese katarzu i pomogne joj da lakše prođe kroz tešku emotivnu krizu zbog obiteljskog neprihvaćanja, postao je samo još jedna trauma u kolekciji. Katarza je izostala jer je jednako neprihvaćanje zatekla i u tom navodno sigurnom prostoru.

Rekla sam mu, priča prijateljica danas, da se moji protive našoj vezi jer je on druge vjere i da čine sve da nas razdvoje i da ja ne znam kako više da se nosim sa njihovim stalnim pritiscima.

Danas je dobro. Neželjeni joj je i dalje partner, skupa imaju dijete. Žive zajedno već deceniju. Vjeru u profesiju vratile su joj neke divne terapeutkinje tek godinama poslije, kada je o svemu pričala kao o davno odležanoj dječijoj bolesti.

Friendly. Može, ako je to mjesto gdje mogu uvesti bicikl ili pustiti psa i računati na zdjelu sa svježom vodom, bez ibreta i mrkih pogleda. Friendly u kontekstu dodatne preporuke za terapeutkinju, nastavnicu, ljekarku, ne. Neću da je friendly. Hoću da radi svoj posao, da ne diskriminira, da poštuje zakon.

Udžbenik psihologije koji kaže da homoseksualnost nije bolest nije friendly, on je samo stručan i usklađen sa zakonom o zabrani diskriminacije. Matičarka koja vjenča par bez obzira na njihova imena i vjeroispovijesti nije friendly, već radi posao u skladu s ustavom zemlje ispod čijeg grba sjedi i udara muhure. Doktor koji obavlja abortus ženi koja iz bilo kojeg razloga ne želi roditi nije friendly, već se drži svoje zakletve i ponovo, zakona zemlje u kojoj živi i radi. Škola koja obezbjeđuje sigurno okruženje i adekvatan nadzor za djecu koja ne pohađaju časove vjeronauke nije atheist friendly, već je javna ustanova koja, gle čuda, treba poštovati kako zakon i ustav, tako i međunarodne konvencije .

Možemo biti otvoreni da u svoje prostore puštamo ljubimce ili dvotočkaše. Stvar je našeg izbora.

S ljudskim pravima drugih, naš izbor, pak, nema baš ništa. Možemo biti friendly ili ne, naspavani ili ne, dobiti menstruaciju, imati zubobolju, oni koji su pred nas stali puni povjerenja, donoseći nam pitanja života ili smrti s tim nemaju baš nikakve veze.