Upravljanje javnim preduzećima: stranka prije struke

0

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Sarajevskim javnim preduzećima često upravljaju članovi političkih stranaka čija struka i radno iskustvo obično nemaju veze sa poslovima tih preduzeća.

U glavnom gradu Bosne i Hercegovine (BiH) u ljeto 2017. godine temperature su dosezale i do 35 stepeni. Sarajlije su teško dolazile do osvježenja. Zbog nedovoljno vode i kvarova na mreži gradski vodovod je i danju i noću isključivao vodu. „Vodovodom i kanalizacijom“ je tada upravljala skupština ovog preduzeća koju su činili stranački kadrovi i nestručne osobe. Među njima je bila i 28-godišnja Mersiha Duraković koja je imenovana na osnovu lažnog uvjerenja o radnom iskustvu.

„Vodovod i kanalizacija“ je jedno od 14 sarajevskih javnih preduzeća. Polovina ih godinama posluje sa milionskim gubicima. Preduzećima upravljaju tročlane skupštine čiji je posao da zastupaju interese Kantona Sarajevo (KS), planiraju rad i odlučuju o važnim finansijskim pitanjima.

Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) je pokazalo da u skupštinama sjede ljudi koje najčešće postavljaju političke stranke i na taj način kontrolišu rad preduzeća. Novinari CIN-a su razgovarali sa 28 bivših i sadašnjih članova skupština i većina njih je priznala da su u političkim strankama.

Član Kadrovske komisije Stranke demokratske akcije (SDA) Mirza Čelik kaže da kandidate najprije u Stranci intervjuišu o radu javnih preduzeća, a nakon toga idu na razgovor u ministarstvo koje „ima svoje pravo da odabere jednog od tih koji su delegirani ispred stranke“.

Obrazovanje i radno iskustvo kandidata često nisu bili u vezi sa djelatnošću preduzeća i obavezama članova skupštine. Tako su gradskim tržnicama upravljali šumarski inženjer i profesor razredne nastave, javnim prevozom vojno lice, isporukom plina pedagog i socijalni radnici, a gradskom čistoćom menadžer sporta.

„Tu su sve politike pale na ispitu i to je imalo jako loše posljedice po društvo. Danas imate u Kantonu Sarajevo preduzeća koja su u katastrofalnom stanju zbog tog lošeg gazdovanja“, kaže premijer KS Elmedin Konaković.

Funkcije za stranačke kadrove

Skupštinu preduzeća čine predsjednik i dva člana koji imaju pravo na naknadu oko 390 KM, odnosno 300 KM. Na javnom konkursu skupštinu bira komisija a imenuje Skupština Kantona.

„Vrlo često su konkursi farsa. (…) Vrlo rijetko se desi da na konkursu prođe neki zaslužni – pametan“, kaže Konaković. On objašnjava da se nakon izbora podijele pozicije u javnim preduzećima i onda stranačke kadrovske komisije dostavljaju imena za skupštine.

Članovi Stranke za bolju budućnost (SBB) Zajim Aljićević i Bosanskohercegovačke patriotske stranke (BPS) Safet Baltić su ispričali za CIN kako to izgleda u praksi.
„Ja sam bio na putu i tražili su CV da pošaljemo. Ja sam poslao CV. Slučajno sam saznao da su me predložili“, priča Aljićević kako je dobio poziv iz Stranke za Skupštinu „Toplana“. Kaže da je u to vrijeme o ovom preduzeću znao „kao i svi ostali građani“. On je samo mjesec dana nakon imenovanja odlučivao o dvogodišnjem planu poslovanja, planu javnih nabavki te promjeni Statuta preduzeća.

Baltić je uz pomoć prijatelja iz svoje stranke došao u Skupštinu „GRAS-a“:

„Plaća li se to, pitam ga. Kaže plaća se negdje oko 400 maraka, ovako otprilike.

Reko’ – taman, odlično – rata. Moram kredit da dignem“.

Nakon toga je ušao u skupštinu preduzeća i postao član BPS-a.

Javna kantonalna preduzeća su 2009. godine prvi put dobila skupštine. Formirane su da štite interese KS kao osnivača preduzeća.

Posljednji potpuni podaci o njihovom poslovanju su iz 2015. godine, kada je sedam preduzeća imalo više od 63 miliona maraka gubitka. Drugih sedam ostvarilo je ukupnu dobit nešto veću od pola miliona. Ova preduzeća pružaju komunalne usluge, upravljaju prirodnim resursima, turističkim potencijalima i javnom imovinom.

Međutim, političke stranke ne vode računa da li su stručna sprema i radno iskustvo ljudi koje predlažu za upravu u vezi sa radom javnih preduzeća.

Niski kriteriji za odgovorne pozicije

 Sredinom 2015. godine u Skupštinu „Parka“ je imenovana magistrica pedagogije Larisa Vlahovljak iz Demokratske fronte (DF). Preduzeće „Park“ je, između ostalog, zaduženo za održavanje zelenih površina u glavnom gradu BiH. Ono upravlja i Zoološkim vrtom „Pionirska dolina“. Posljednjih osam godina ovo preduzeće posluje sa gubitkom.

Vlahovljak za CIN kaže da je do tada volontirala i radila u svojoj struci: „Ništa specijalno“. Ona tvrdi da je poziv u Skupštinu dobila sa biroa za nezaposlene, a u novinama je vidjela da je imenovana.

„Ljudi su me počeli svi zvati – a nisi ništa pričala. Ljudi, reko’, nisam imala pojma“, kaže Vlahovljak koja tada o radu „Parka“ ništa nije znala. „Kad smo došli, upoznali smo se tako što smo uzeli knjige da sve proučimo i da naučimo“.

Bez radnog iskustva vezanog za poslovanje gradskog prevoza u Skupštinu „GRAS-a“ je imenovan socijalni radnik Denis Hajdarević. On je prethodno radio na televiziji kao grafičar, tonski snimatelj i rukovodilac naplate takse. Kaže da je na poziciju vjerovatno došao preko kadrovske liste stranke, ali nije htio reći koje. Nije mogao reći zašto su izabrali baš njega. „To ćete pitati one koji su me izabrali među tim kandidatima. (…) Vjerovatno mi je dobra biografija“, kaže Hajdarević.

„GRAS“ je sarajevsko preduzeće zaduženo za javni prevoz i ima najveće probleme u poslovanju. Dok je Hajdarević bio u Skupštini, preduzeće je bilo u gubitku većem od 27 miliona maraka. Skupština KS je u maju 2017. godine smijenila aktuelnu i uvela prinudnu upravu kao posljednji pokušaj spašavanja preduzeća od stečaja.

Član SDA Alem Avdibašić je ušao u Skupštinu Poljoprivrednog dobra „Butmir“ zahvaljujući stranci. On je pedagog u osnovnoj muzičkoj i baletskoj školi.

„Stranka pita hoćeš ti da budeš, da te imenujemo na privremeno za vršioca dužnosti“, prisjeća se Avdibašić i objašnjava da su mu onda rekli koji su problemi u preduzeću i šta treba da radi. Njega je u „Butmir“ pozvao član Kadrovske komisije SDA Mirza Čelik.

Čelik kaže da stranka za praćenje rada preduzeća nekada može bolje iskoristiti pedagoga nego ekonomistu ili pravnika.

Kantonalna Vlada je odredila da je za članstvo u skupštinama javnih preduzeća potrebna diploma bilo kojeg fakulteta i najmanje tri godine staža u struci. Ranije su postojali precizniji kriteriji prema kojima je struka članova skupštine trebala odgovarati djelatnostima preduzeća. Oni su doneseni 2011. godine i važili su samo tri mjeseca.

Kroz skupštine 14 preduzeća u proteklih osam godina prošlo je 252 ljudi. Novinari CIN-a od nadležnih ministarstava nisu dobili biografije svih kandidata. Ipak, uspjeli su prikupiti biografske podatke za njih 100. Prema tim podacima, najmanje njih 40 ne bi zadovoljili precizne kriterije koji su važili kratko vrijeme.

Bivši i sadašnji članovi Vlade kažu da bi kriteriji trebali biti oštriji, ali promjene nisu predlagali.

„Mene bi pojeli kad bih ja sad zamijenio procedure.(…) I mi sad kažemo – ti ne mogu, nisu stručni – koalicija pada“, kaže Senad Hasanspahić, ministar komunalne privrede i infrastrukture KS u čijoj je nadležnosti sedam komunalnih preduzeća.

Lažnom potvrdom do skupštine preduzeća

Ovo ministarstvo je u proljeće 2016. godine raspisalo javni oglas za Skupštinu „Vodovoda i kanalizacije“. Na oglas se prijavila i pravnica Mersiha Duraković. Uz prijavu je dostavila uvjerenje da je tri godine i mjesec dana radila u privatnoj firmi „Tripoli“. Novinari CIN-a su utvrdili da je taj dokument lažan.

Na nepotpisanom uvjerenju je samo jedna rečenica o periodu rada Duraković na administrativnim i pravnim poslovima u firmi.

Na uvjerenju piše da je direktorica „Tripolija“ Hajrija Šeta, ali je ona novinarima CIN-a rekla da taj dokument nije napisala niti je ikada radila sa Mersihom Duraković.

Prema podacima iz sudskog registra, Šeta je bila prokuristica, a direktor „Tripolija“ Mustafa Elbukshi koji kaže da firma nikada nije poslovala te da Mersihu Duraković uopće ne poznaje.

Broj telefona, naveden na uvjerenju kao kontakt „Tripolija“, pripada uredu Poreske uprave na Ilidži, a na napisanoj adresi se nalazi porodična kuća. Vlasnica kuće kaže da nikada nije čula za ovu firmu.

Komisiji za izbor članova Skupštine ovaj dokument nije bio sporan i dali su joj maksimalan broj bodova. Adnan Begić, jedan od pet članova Komisije, kaže da oni nisu istražni organ da detaljno provjeravaju sve prijave, ali ponekad zovu bivše poslodavce ako im je nešto sumnjivo.

Duraković je 14 mjeseci bila članica Skupštine „Vodovoda i kanalizacije“. Za to vrijeme nije prisustvovala na više od pola sjednica, ali je redovno dobijala naknadu. Duraković je odbila razgovarati sa novinarima CIN-a.

U njenom mandatu je preduzeće bilo na gubitku skoro 16 miliona KM. Uz noćne redukcije koje su trajale godinama, građani Sarajeva su sve manje vode imali i tokom dana. Nakon što Skupština Kantona Sarajevo nije usvojila izvještaj o poslovanju ovog preduzeća, Skupština „Vodovoda i kanalizacije“ je smijenjena u julu 2017. godine.

Prije ovog mandata Duraković je 2015. godine bila vršilac dužnosti člana Skupštine, zajedno sa Teom Teskeredžić. Njih dvije povezuje činjenica da su u skupštine javnih preduzeća došle na osnovu potvrda firmi kojima je rukovodila Hajrija Šeta.

Teskeredžić je nakon angažmana u „Vodovodu“ izabrana u Skupštinu „Pokopa“. U njenoj biografiji piše da ima dvije godine radnog iskustva u Union banci i firmi „Unis Group“. Kako bi zadovoljila uvjet o trogodišnjem stažu, dodatno je priložila uvjerenje o godini dana rada u firmi „Josco“ u kojoj je Šeta bila zamjenica direktora. Iako se firma „Josco“ bavila dovođenjem pacijenata iz inostranstva na liječenje u BiH, u uvjerenju je navedeno da Teskeredžić „poznaje propise o radu i poslovanju kantonalnih javnih komunalnih preduzeća“.

Šeta kaže da za Teskeredžić nikada nije čula i da ne zna gdje bi mogao biti pečat kojim je ovjerena potvrda o njenom iskustvu.

„Mi smo imali jednog momka koji je od Mersihe muž i on je nama završavao papirologiju. I on je valjda to iskoristio“.

Broj mobitela koji je naveden na uvjerenju Teskeredžić pripada Dženisu Durakoviću, suprugu Mersihe Duraković. On se nije javljao na pozive novinara.

Tea Teskeredžić kaže da je godinama nezaposlena i da se svakodnevno prijavljuje na konkurse. Unatoč tome, ona kaže da je biografiju pravila „brzinski“ i da zbog toga nije navela firmu u kojoj je stekla godinu dana iskustva. Objasnila je da je već skoro četiri godine nezaposlena, dok u uvjerenju firme „Josco“ piše da je tu radila do prije dvije godine.

“Ne znam jeste li vi sudija ili kadija?! Znači, prošlo je. Dala sam im papire, dala sam im sve, prošlo je to“, objašnjava Teskeredžić koja je prije angažmana u Skupštini preduzeća pokušala postati općinska vijećnica. Na lokalnim izborima 2012. godine bila je kandidatkinja Socijaldemokratske partije BiH (SDP), a četiri godine kasnije predstavljala je Bosansku stranku (BOSS). Novinarima je rekla da nije član nijedne političke stranke.

O radu Duraković i Teskeredžić novinari su razgovarali sa Abidom Jusićem, njihovim bivšim kolegom iz Skupštine. „To Vam je primjer kako politiku treba odmaknuti iz toga i kako treba imenovati ljude koji znaju, koji su to radili, koji će dati doprinos da to bude bolje“, kaže on, dodavši da su izborom njih dvije u Skupštinu „pali svi kriteriji”. Jusić je član SDA i u Skupštinu je došao bez konkursa. Smatra da ga je Skupština Kantona izabrala jer su ocijenili da se razumije u ove poslove. On je prije toga bio kantonalni ministar prostornog uređenja i zaštite okoliša.

Polaganje računa stranci

Sagovornici CIN-a smatraju da je uloga skupštine važna samo u teoriji, dok je u praksi tek formalnost. Ova tijela se koriste da bi stranke preko njih držale pod kontrolom javna preduzeća. O tome svjedoči i član Kadrovske komisije SDA Mirza Čelik. On kaže da kandidate koje njegova stranka delegira u skupštine koristi za praćenje rada preduzeća.
„Mi svako tri mjeseca tražimo izvještaj o svim preduzećima – od skupštine, nadzornog i članova uprave. Onamo gdje smo delegirali, tražimo kompletnu informaciju“, objašnjava on.

S druge strane, zastupnici u Skupštini KS kojima bi skupštine preduzeća direktno trebale odgovarati, teško dolaze do informacija o njihovom radu.

„Pravi uvid ne postoji“, tvrdi zastupnik SDP-a Slaviša Šućur. On kaže da se preko skupština zadovoljavaju interesi stranaka: „U skupštini vi izaberete upravni odbor. Upravni odbor vodi vrlo važne postupke, on donosi odluke o zapošljavanjima. E, sad, tu dolazimo do onog što sve političke stranke imaju interes da zaposle svoje ljude, da nagrade za određenu lojalnost“.

Sa tim se slaže i ministar Hasanspahić. On kaže da se stranke bore da dobiju upravljačke strukture u preduzećima: „Kad se provedu izbori i kad se završe, podvlači se crta i pravi se nekakav ratni plijen, u ovom slučaju izborni plijen. Kome šta pripadne, drži pod kontrolom i to je tako“.

Bijeli hljeb – nije dobio samo ko nije tražio

0

U Republici Srpskoj nema jasnih pravila za dodjelu „bijelog hljeba“ pa su ovu naknadu koristili i funkcioneri koji imaju druga primanja.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Željko Mirjanić je prije tri godine završio drugi uzastopni mandat u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS). Tada je počeo primati „bijeli hljeb“, iako ga je na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci čekao posao redovnog profesora. Radni odnos je zamrznuo 2006. godine kada je izabran za poslanika u NSRS-u kao član Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Sekretar Skupštine Marko Aćić kaže da pravo na plaću po prestanku funkcije ne bi trebali imati poslanici koje čeka drugi posao: „Tu nema čak ni rasprave zašto oni nisu trebali dobiti. (…) Za njih nije upitno da li će se vratiti, oni se sigurno vraćaju“.

Ipak, tako nije bilo u slučaju profesora Mirjanića. On je svoju radnu knjižicu vratio na Fakultet tek tri mjeseca nakon isteka drugog mandata, iako Zakon o radu RS-a, u čijoj je izradi i sam učestvovao, predviđa da zamrznut radni odnos može trajati najviše dva mandata. U ta tri mjeseca je iz budžeta dobio skoro 11.000 maraka.

„Bijeli hljeb“ je privilegija koju funkcionerima daje Zakon o radnim odnosima u državnim organima RS-a na period od pola godine, pod uvjetom da se ne vraćaju na funkciju, nemaju penziju ili posao, a prestaje ako se u tom periodu zaposle ili penzionišu.

Institucije u RS-u nikada nisu donijele propise kojima bi detaljno uredile ovo pravo, izbjegle eventualne zloupotrebe i ukinule nepotrebnu potrošnju budžetskog novca.

„U svim situacijama gdje su pravna pravila i odredbe nejasne, nedorečene, neprecizne, po prirodi stvari ostaje dovoljno prostora i za zloupotrebe. Ali ta zloupotreba ne mora biti nezakonitost nego biranje bolje opcije“, objasnila je profesorica Radnog prava sa Sarajevskog univerziteta Jasminka Gradaščević-Sijerčić.

Po završetku mandata 2014. godine pravo na „bijeli hljeb“ su iskoristila 53 funkcionera u NSRS-u, Vijeću naroda i Vladi. Budžet RS-a koštali su skoro 843 hiljade maraka.

Zbog nejasnih pravila novac su dobila i dvojica univerzitetskih profesora, penzioner i sedmero privatnika.

 

Rupa u zakonu za profesora prava

Profesor Željko Mirjanić je zatražio „bijeli hljeb“ nakon što mu građani 2014. godine nisu dali povjerenje za treći uzastopni mandat. Tokom rada u Skupštini Mirjanić nije napuštao posao na Pravnom fakultetu, već je zamrznuo status redovnog profesora i nastavio predavati po ugovoru o dopunskom radu.

Generalni sekretar NSRS-a Aćić kaže da Skupština nije mogla postupiti drugačije nego Mirjaniću dati „bijeli hljeb“, obzirom da on nije aktivirao svoj radni odnos na Fakultetu.

„Ja bih se ogriješio da mu nisam isplatio ta tri mjeseca, jer je on, u smislu Zakona i Odluke, bio lice koje nije imalo regulisan radni odnos, u smislu punog radnog vremena, isplaćivanja plate, poreza i doprinosa na tu platu“.

Mirjanić je u imovinskom kartonu naveo da je 2013. godine od rada na Pravnom fakultetu i angažmana na „Banja Luka Collegeu“, čiji je suvlasnik, prosječno zarađivao oko 4.900 KM. Uz to je imao i redovnu poslaničku plaću od oko 3.600 KM. Danas je dekan Pravnog fakulteta, a novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) je odbio objasniti zašto je tražio „bijeli hljeb“.

Administrativna komisija NSRS-a mu je odobrila „bijeli hljeb“, ne ispitujući zašto se on odmah ne vraća na Fakultet. „Iskreno da Vam kažem, mi smo nastavili praksu od ranije da se taj „bijeli hljeb“ daje svima. (…) Možda tu ima nekog vida kolegijalnosti prema poslanicima od članova Administrativne komisije. Nikad, zaista, u praksi i prije mene, nikad nije odbijen ničiji zahtjev“, kaže predsjednica Komisije, poslanica Demokratskog narodnog saveza (DNS) Spomenka Stevanović.

Komisija je bez ikakve provjere odlučila da „bijeli hljeb“ dobije još 27 bivših poslanika NSRS-a. Devet članova Komisije koju čine poslanici iz vlasti i opozicije su sve zahtjeve odobrili jednoglasno.

Pisanje knjige uz bijeli hljeb

Na sličan način odlučuju i u Vladi RS-a. Bivši ministar prosvjete i kulture Goran Mutabdžija je od januara do jula 2015. godine primao „bijeli hljeb“, dobivši za to vrijeme skoro 20.000 maraka.

Mutabdžija je od 2009. godine predavač na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, a 2013. godine je zamrznuo status. Ni on se nije odmah vratio na posao na Fakultet, već je pola godine primao „bijeli hljeb“ i pisao knjigu. Ministarstvo mu je odobrilo plaću po završetku funkcije, iako su znali da Mutabdžija ima posao na fakultetu.

Iz Ministarstva su u dopisu CIN-u objasnili da u to vrijeme nisu imali potvrdu da je Mutabdžija aktivirao radnopravni status ili se zaposlio na drugom mjestu. Bivši ministar je rekao da je samo iskoristio pravo koje mu daje Zakon.

Pravnici sa kojima su novinari CIN-a razgovarali smatraju da radni odnos ne može ostati zamrznut i nakon završetka mandata. „Sve drugo bila bi, po meni, zloupotreba ovlaštenja rektora, dekana i tome slično. Jer, ako ima nekoga kome je javna funkcija prestala, nema potrebe da on prima javna sredstva. On ima svoj radni odnos koji mu se odmah aktivira. Zovem te na posao – ako nećeš da dođeš, dobijaš otkaz“, kaže advokat Miloš Stevanović.

Sekretarijat Ministarstva nije naišao na nepravilnosti u ovom slučaju, a ni na Univerzitetu ne vide problem:

„To je za nas čisto. Zašto su oni njemu dali šest mjeseci, a imao se gdje vratiti, to ja ne znam“, kaže za CIN v.d. rektora Univerziteta Stevo Pašalić.

Bolje plaća nego penzija

Iako u Vijeću naroda RS-a kažu da penzioneri ne mogu dobiti „bijeli hljeb“, novinari CIN-a su otkrili da je delegat Fehret Terzić na ime ove privilegije za šest mjeseci primio skoro 17.500 KM.

„Ovo je jedna klasična pravna praznina u Zakonu koja se mogla tumačiti i ovako i onako jer nigdje striktno nije pisalo da oni koji su ranije stekli (op.a. penziju) ne mogu da primaju i nemaju pravo na ‘bijeli hljeb’“, kaže rukovoditeljica Odsjeka za zakonodavno-pravne poslove Sanela Kovačević.

Dok je primao „bijeli hljeb“, Terzić je imao pravo na penzije i u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) i u Hrvatskoj. Novinarima CIN-a je rekao da je rješenja o prekidu primanja obje penzije poslao službi Vijeća i da nije znao da nema pravo na naknadu ako ima zamrznutu penziju: „Nisam znao nit’ mi je ko rekao. Sve papire koje su tražili od mene, ja sam im dostavio“.

U Vijeću kažu da imaju rješenje o Terzićevom pravu na penziju u FBiH, ali generalni sekretar Dragoljub Reljić nije znao objasniti zašto je Vijeće odlučilo protivno Zakonu: „Ne mogu nikako da vidim pravni osnov na osnovu čega je penzioneru dato pravo na ‘bijeli hljeb’“.

Da je Terzić umjesto „bijelog hljeba“ primao penziju, mjesečno bi dobijao oko 480 KM, umjesto skoro 2.898 KM.

Nakon razgovora sa novinarima CIN-a Predsjedništvo Vijeća naroda RS-a je odlučilo da promijeni proceduru dodjele „bijelog hljeba“. Od sada će delegati, kao i poslanici u NSRS-u, pisati Administrativnoj komisiji zahtjev za dodjelu uz koji će priložiti i izjavu o svom radnom statusu. „Mi ćemo kao institucija biti pokriveni da nismo mi samostalno i bez ikakve druge neke provjere njima omogućili ostvarivanje tog prava“, objasnila je Kovačević.

Hiljade maraka iz budžeta za privatnike

Administrativne službe u institucijama ne provjeravaju da li kandidati za „bijeli hljeb“ imaju druge izvore prihoda, sem ako to nije stalni posao u javnom sektoru u Republici Srpskoj.

„Da li je on zloupotrijebio period primanja ‘bijelog hljeba’ pa radio u nekoj privatnoj firmi na osnovu ugovora o djelu ili ugovora o dopunskom radu pa na osnovu toga primao i više, mi ne znamo. Nije nam ta informacija dostupna niti je relevantna za nas“, objašnjava za CIN generalni sekretar NSRS-a Marko Aćić.

Ovakav način rada omogućio je da „bijeli hljeb“ na račun budžeta dobije i sedam privatnika.

Bivši poslanik iz SNSD-a Goran Mitrović, Rankica Panić iz DNS-a i Dragutin Škrebić iz Narodne demokratske stranke (NDS) vlasnici su privatnih preduzeća i važe za uspješne biznismene.

Svi su tokom mandata i primanja „bijelog hljeba“ direktorske pozicije u firmama ustupili članovima svojih porodica. Međutim, i dalje su bili vlasnici firmi i njihovog kapitala. Na taj način su izbjegli eventualni sukob interesa.

Škrebić je vlasnik firme „Škrebić Company“ koja u Tesliću proizvodi obuću. „Bijeli hljeb“ je uzimao dva puta – 2006. i 2014. godine. Posljednji put je iz budžeta dobio skoro 17 i po hiljada maraka.

Na početku drugog poslaničkog mandata 2010. godine poziciju direktora je prepustio supruzi. U 2015. godini, kada je Škrebić primao „bijeli hljeb“, njegova firma je imala dobit od skoro milion maraka. U imovinskom kartonu na kraju 2014. godine je napisao da preduzeće vrijedi 2,83 miliona maraka.

Škrebić kaže da mu taj novac nije potreban, ali ga je uzeo jer mu to Zakon omogućava. Uzeo bi ga ponovo, ako mu Zakon dozvoli.

„Državi plaćam poreze i doprinose. Iz tih poreza i doprinosa je taj ‘bijeli hljeb’. Ja sam taj ‘bijeli hljeb’ zaradio za razliku od nekih drugih koji nisu. I tu je i zakonski i moralno čisto kao suza.“

Isto misli i bivša poslanica Rankica Panić, vlasnica firme „Premier“ iz Doboja. Nju je na direktorskoj poziciji u „Premieru“ zamijenio suprug malo prije nego će ona preuzeti mandat u NSRS-u. Panić je 2010. godine u imovinskom kartonu napisala da firma vrijedi pola miliona maraka, dok ju je na kraju mandata procijenila duplo vrednijom. Dok je Panić bila poslanica, njena firma je sa javnim preduzećima sklopila poslove vrijedne najmanje 1,22 miliona KM.

Greške plaćene milionima KM

0

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Zbog pogrešnih odluka državnog Ureda za razmatranje žalbi, institucijama i javnim preduzećima naloženo je da isplate najmanje šest miliona KM privatnim firmama.

Nakon što je Javno preduzeće „Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ (EPBiH) posao nabavke goriva dodijelilo sarajevskoj firmi „Hifa Petrol“, konkurenti su se žalili Uredu za razmatranje žalbi (URŽ), smatrajući da pobjednik tendera nije ispunio uvjete konkursa.

Iako je URŽ odbacio žalbu „Junuzović-kopexa“, ispostavilo se da je ova firma bila upravu jer je Sud BiH kasnije odlučio da URŽ mora promijeniti svoju odluku. Tako je i bilo – URŽ je nakon odluke Suda utvrdio da EPBiH ipak nije poštovao Zakon.

Međutim, ugovori sa „Hifom“ su već bili potpisani pa je EPBiH platio skoro 1,7 miliona maraka odštete firmi iz Lukavca zbog pogrešne odluke URŽ-a.

Ovo nije jedini ovakav slučaj. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su istražili 22 nabavke u kojima je URŽ odredio ukupnu štetu od skoro 12 miliona maraka. Novinari su otkrili da su institucije i javna preduzeća polovinu ovog novca isplatili zbog pogrešnih procjena URŽ-a. Osim „Junuzović-kopexa“ među firmama koje su dobile rješenje o odšteti su i „MOS“, „Hering“, „Elektrounion“ i „Građenje“.

Članovi URŽ-a, sa kojima su razgovarali novinari CIN-a, kažu da su greške moguće jer su drugačije tumačeni određeni pravni propisi, ali da su griješile i institucije koje su provodile postupke javnih nabavki.

Za razliku od institucija koje su zbog svojih grešaka kažnjene, pogrešne odluke članova URŽ-a prolaze bez kazne jer za njih zakon nije propisao nikakvu odgovornost.

Ured za razmatranje žalbi je sedmočlana nezavisna institucija koja prati provođenje Zakona o javnim nabavkama. Čine je pravnici sa položenim pravosudnim ispitom te stručnjaci u oblasti javnih nabavki, transporta, izvođenja radova ili strateškog poslovnog upravljanja. Njih bira Parlamentarna skupština BiH putem javnog konkursa.

Prema izvještajima o radu, URŽ je od 2012. do kraja 2015. godine donio 45 rješenja o isplatama šteta. Ni nakon šest mjeseci traženja nisu ih sve dostavili novinarima CIN-a, objašnjavajući da ne znaju koji su to predmeti jer nemaju sistematizovanu arhivu.

Sporne odluke u javnim nabavkama

Do sredine 2014. godine važio je Zakon o javnim nabavkama BiH koji je predviđao naknadu za ponuđače oštećene tokom javne nabavke. Konačan sud o vrijednosti štete je donosio URŽ, a ona je mogla iznositi najviše deset posto cijene koju je ponuđač predložio tokom nabavke. Danas je za ovo nadležan sud.

U aprilu 2013. godine EPBiH je raspisao tender za nabavku goriva za rudnike. Tri mjeseca kasnije izabrana je firma „Hifa Petrol“ kao najpovoljniji ponuđač sa najnižom cijenom. „Junuzović-kopex“ se žalio, tvrdeći da „Hifa Petrol“ nije dostavila ispravnu potvrdu da je najmanje 50 posto goriva koje nudi proizvedeno u BiH, što je uvjet za dobijanje tzv. „preferencijalnog tretmana domaćeg“.

EPBiH nije uvažio ovaj prigovor, smatrajući da je gorivo domaće, a dokument koji to dokazuje valjan. Direktor „Junuzović-kopexa“ Saša Selimović nije bio zadovoljan ovakvom odlukom pa se žalio URŽ-u, tražeći da se poništi odluka o dodjeli ugovora firmi „Hifa Petrol“.

Mjesec dana kasnije URŽ je odbio njegovu žalbu, zaključivši da je EPBiH postupio pravilno.

Zbog toga je „Junuzović-kopex“ zatražio od Suda da poništi rješenje. Sud BiH je tako i učinio, zaključivši da Ured nije ispitao da li je EPBiH pravilno proveo postupak nabavke i provjere kvalifikovanosti ponuđača. URŽ-u je naređeno da donese novo rješenje i pritom postupi prema uputama Suda.

Tako je i bilo. Članovi URŽ-a su u novoj odluci zaključili da je EPBiH ipak prekršio Zakon o javnim nabavkama, ne objasnivši kako će ponuđači dostavljati dokaze o porijeklu goriva, što je i utjecalo na dalji postupak nabavke.

Ova odluka je donesena kasno jer je EPBiH već potpisao ugovore sa „Hifom“ i rudnicima pa je Selimovićeva firma imala pravo na odštetu. URŽ je procijenio da su oštećeni za skoro 1,7 miliona maraka koje im treba nadoknaditi EPBiH.

Bivši generalni direktor EPBiH Elvedin Grabovica kaže da je preduzeće postupilo prema odlukama URŽ-a, ali da nisu odgovorni za štetu. „Odgovorno tvrdim da nema tu štete i da smo radili samo ono što je po Zakonu propisano“, kaže Grabovica, dodavši da je „Elektroprivreda“ platila odštetu jer je poštovala odluke URŽ-a.

Grabovica je tražio od Tužilaštva BiH da preispita zakonitost rješenja. U dopisu je napisao da neprofesionalan rad pojedinaca i grupa u URŽ-u pravi štetu „Elektroprivredi“, ne navodeći pritom na koga se to tačno odnosi. „Ovdje je definitivno načinjena šteta ‘Elektroprivredi’ kao državnoj kompaniji u korist privatne firme koja je jednostavno dobila tu odštetu”, rekao je Grabovica.

Pogrešno umanjena cijena

„Elektroprivreda“ nije jedina koja je nakon odluke URŽ-a izgubila novac. Uprava za indirektno oporezivanje (UIO) BiH je platila nešto više od 340.000 KM štete Konzorciju firmi „Hering“ iz Širokog Brijega i „ITC“ iz Zenice. Ove firme su se prijavile na tender za izgradnju Graničnog prelaza Bijača, ali nisu dobile posao.

U februaru 2013. godine Komisija za javne nabavke UIO-a ocjenjivala je pristigle ponude. Predložila je da posao dobiju firme „A3“ iz Širokog Brijega i „Putovi“ iz Gruda koje su poslale najjeftinije ponude.

Konzorcij „Hering“ i „ITC“ su smatrali da je i ovdje pogrešno umanjena cijena ponude konkurentskih firmi. Nakon žalbe Konzorcija direktor UIO-a Miro Džakula je obustavio postupak dodjele ugovora. Međutim, URŽ je zaključio da UIO nije kršio Zakon pa je odbio žalbu. Glasnogovornik UIO-a Ratko Kovačević kaže da je na osnovu ovog rješenja njegova institucija zaključila ugovor sa firmama „A3” i “Putovi”.

Konzorcij nije prihvatio ovakav rasplet pa je tužio URŽ Sudu BiH koji je u svojoj odluci potvrdio njihove navode. Sud je obrazložio da su URŽ i UIO pogrešno tumačili da izabranim firmama cijena treba biti umanjenja za deset umjesto za pet posto.

URŽ je sada morao ponovo odlučivati pa je, baš kao i u slučaju EPBiH, donio drugačiju odluku. Zaključili su da je UIO pogrešno umanjio cijenu firmama sa kojima je kasnije potpisao ugovor.

Nakon ove odluke UIO je neuspješno tužio URŽ jer su morali isplatiti odštetu. Kovačević smatra da je iznos bio previsok.

„Mi smo u cijelom ovom postupku isključivo pratili odluke Ureda za žalbe i postupali po tim odlukama te, praktično, drugačije nismo mogli postupiti“, kaže Kovačević.

Bivši član i predsjedavajući URŽ-a Amir Pilav kaže da bi Zakon trebao propisati obaveze i odgovornosti članova URŽ-a ili reći da ih nema, „međutim, kad je ovako kako je sad, da nije napisano ništa, onda je to gore od bilo čega drugog”.

Još jedan bivši član URŽ-a Ostoja Kremenović smatra da se članovi ove institucije ne mogu pozivati na odgovornost jer su neki propis tumačili drugačije nego Sud.

Iako u Uredu priznaju da su greške moguće, naglašavaju da su ih prve napravile institucije i preduzeća koja su provodila postupak javne nabavke i tako doprinijeli nastanku šteta.

„Da su oni uradili sve kako treba u onom trenutku kada smo mi donijeli odluku, ne bi došlo do toga“, kaže Nikolina Silak, koja je posljednjih devet godina u Uredu.

Međutim, članovi URŽ-a su dužni osigurati da institucije pravilno primjenjuju Zakon. Ukoliko utvrde da je institucija prekršila Zakon, mogu poništiti njenu odluku, narediti da se greška ispravi ili prekinuti javnu nabavku. Sanel Nezirić, advokat i certificirani trener u oblasti javnih nabavki, smatra da je većina odluka o štetama bila opravdana, ali da se manipulisalo iznosima: „I mislim da je bilo dosta nepravilnosti u dodjelama tih šteta, pogotovo u ovim velikim iznosima“.

Đinita Fočo, bivša direktorica Agencije za javne nabavke, kaže za CIN da se plaćanje visokih odšteta moglo spriječiti da su javna preduzeća i institucije pristupali žalbama ponuđača ozbiljno.

Uvjeti za određenu kompaniju

Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ (RS) platilo je 3,4 miliona maraka odštete firmi koja nije ni poslala ponudu na njihov tender. U cijeli slučaj se uključilo i Državno tužilaštvo koje zbog ovakve odluke istražuje Dragana Vukajlovića, člana URŽ-a.

Firma „Elektrounion“ iz Istočnog Sarajeva nije ni poslala ponudu na tender za održavanje puteva, objavljen 2012. godine. U dopisu koji su dostavili novinarima CIN-a navode da su uvjeti tog tendera bili prilagođeni jednoj kompaniji.

Umjesto toga, ova firma je uputila prigovor koji je preduzeće „Putevi RS-a“ odbilo. „Elektrounion“ se zbog toga žalio URŽ-u. Tadašnji predsjedavajući Amir Pilav naredio je „Putevima RS-a“ da obustave nabavku dok URŽ ne odluči o žalbi. Preduzeće je obustavilo postupak, ali samo na 15 dana.

Članovi URŽ-a, sa kojima su novinari CIN-a razgovarali, kažu da rok za rješavanje žalbe nije propisan.

Tadašnji direktor „Puteva RS-a“ Nedeljko Knežević smatrao je da se nabavka morala nastaviti kako se ne bi ugrozila sigurnost saobraćaja, dok je „Elektrounion“ tvrdio da je oštećen pa je od URŽ-a tražio naknadu štete.

Članovi URŽ-a su zaključili da su „Putevi RS-a“ prekršili Zakon jer su potpisali ugovor, ne omogućivši „Elektrounionu“ da pripremi svoju ponudu. Procijenili su da je ova firma zbog toga oštećena za milionski iznos. Javno preduzeće je pokušalo osporiti ovu odluku, ali nisu uspjeli pa su platili odštetu „Elektrounionu“.

„Da vam neko skine sa računa tri miliona i 400 hiljada maraka za poslove koje uopšte nije izvršio, koje nije mogao da izvrši, koje nije čak imao ni namjeru da izvrši (…). Ja to vidim kao poslovnu tragediju“, kaže Živodar Bosančić, izvršni direktor za pravna pitanja u „Putevima RS-a“.

Kremenović, koji je zajedno sa drugim članova URŽ-a glasao za odštetu, kaže da je grešku napravilo Javno preduzeće, a da je štetu odredio vještak.

„Svi su glasali i ja sam glasao. I sad bih glasao. Zašto nekome ne omogućiti pristup tenderu?“, kaže za CIN.

Iako su izgubili novac, u „Putevima RS-a“ su nastavili tražiti svoja prava pred Sudom BiH. U oktobru 2016. godine Sud BiH je zaključio da nije bilo razloga za dodjelu štete veće od tri miliona KM i da oštećena firma nije ni predala svoju ponudu te ukinuo odluku URŽ-a.

„Naknada štete, stoga, ne može biti osnov za nagrađivanje ili čak neosnovano bogaćenje, odnosno sticanje koristi koja višestruko prevazilazi stvarne troškove pripreme ponude“, navedeno je u presudi Suda BiH.

URŽ je u međuvremenu morao donijeti novo rješenje o šteti, ali to još nije uradio.

Nakon presude službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su direktora firme „Elektrounion“ Duška Lazarevića i člana URŽ-a Dragana Vukajlovića zbog sumnje u nezakonitu isplatu štete. Optužnica još nije podignuta, a u Tužilaštvu BiH kažu da vode istragu.

„Putevi RS-a“ su pokušali vratiti novac isplaćen za odštetu, ali još nisu uspjeli. Bosančić kaže da njegovo preduzeće nema povjerenje u ljude koji rade u Uredu, ali da su morali postupati prema njihovim aktima, kao i ostali.

Kremenović kaže da institucije mogu tužiti URŽ ako se dokaže da je napravio grešku „i onda bi bilo vjerovatno i povećanje odgovornosti“.

Štete na sudovima

Novim zakonom o javnim nabavkama članovima URŽ-a je oduzeta mogućnost da odlučuju o zahtjevima za naknadu štete. To sada rade sudovi. Članica Ureda Jelena Gotovac smatra da je bolje da o štetama odlučuju sudije: „Mislim da Sud ima više iskustva u tom dijelu, u dijelu dodjele naknade štete”.

Predstavnici Agencije za javne nabavke i URŽ-a ne znaju da li je Sud donio ijednu presude.

Institucije i preduzeća koja su izgubila novac plaćanjem odšteta smatraju da su iznosi šteta visoki jer firme koje su dobile taj novac nisu zaključile ugovore sa institucijama i, prema tome, nisu potrošile svoje robe ili usluge.

Firma „MOS“, čiji je vlasnik Enver Zornić, je nakon osmogodišnjeg postupka pred URŽ-om i Sudom BiH naplatila nešto manje do 200.000 maraka. Zornić za CIN kaže da mu taj novac nakon toliko godina ništa ne znači: „Mi smo ogromnu štetu pretrpili – prvo zbog gubitka ovog posla“.

Zornićeva firma je 2007. godine imala najpovoljniju ponudu za opremanje namještajem Zgrade prijateljstva između BiH i Grčke. Uprkos tome, ugovor nikada nisu zaključili jer je Fuad Kasumović, tadašnji zamjenik ministra finansija i trezora BiH, poništio odluku o dodjeli ugovora i posao dao firmama čija je ponuda bila za četvrtinu miliona skuplja.

Zornić je zbog toga tražio odštetu.

„To je šteta koju je Kasumović napravio državi, svima nama. (…) Nakon tih osam godina troškovi advokata, troškovi našeg rada na svemu – to jednostavno nema cijene“, kaže Zornić za CIN.