Otvorenje kolektivne izložbe IZBOR-DRUGA PRIČA

U galeriji Collegium artisticum će 8. oktobra s početkom u 19 sati biti otvorena kolektivna izložba “Izbor – druga priča”.

Na izložbi sudjeluju bosanskohercegovački umjetnici Džeko Hodžić, Edin Numankadić, Halil Tikveša, Hamzalija Muhić i Muhamed Bajramović.

Na otvorenju izložbe će nastupiti i pjesnici – sudionici ovogodišnje međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije’.

Izložbu “Izbor – druga priča” publika će moći pogledati do 1. novembra.

 

Iščekujući druge i drugačije priče

Zamisao izložbe «Druga priča», inspirirana ili potvrđena, svejedno, nešto više od stoljeća starim zapažanjem Lea Popera iz Priče prve u kojem ovaj detektira stanje Proljetnje izložbe u Berlinu, koje bi se moglo ponuditi kao ocjena stanja, posebice onih sa prefiksom godišnjih, i na aktualnoj bosanskohercegovačkoj izložbenoj sceni, potekla od slikara Džeke Hodžića i uz prepoznavanje i podršku nekolicine istomišljenika, a kao zahtjev, iskazan Pričom drugom, da se pooštre, možda najprije uspostave, kriteriji na likovnoj sceni, posebice pri selekciji izložbi prethodne vrste, a sve u cilju preveniranja estradizacije umjetnosti, vraćanja digniteta samoj djelatnosti i vrijednosti djelu, a radi uspostavljene dijagnoze o prevlasti kiča iz priče broj tri.

Nekoliko dana unazad, što je koincidiralo i pripremi same izložbe, prilikom susreta sa udovicom jednog od protagonista razvoja i afirmacije bosanskohercegovačke umjetničke scene, šezdesetih-sedamdesetih-osamdesetih, i kao umjetnika i kao tadašnjeg kulturnog djelatnika, razgovor je, spontano, zadobio karakter priče svjedokinje jednog vremena. Nizala su se imena, događaji i mjesta, jedne pulsirajuće sredine i ambijenta koji je sa periferija ekonomskog, privrednog, društvenog, političkog života izranjao kao umjetnički i kulturni centar tadašnjeg zajedničkog prostora, ostvarujući svoju punu zrelost i prepoznatljivost krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Udovičinog supruga danas rijetko da se tko sjeća, djela su uglavnom na čuvanju i skrbi sve manjeg broja preostalih prijatelja, teško da će ikada cjelovito biti dokumentirana i valorizirana. Pri tome, ovaj umjetnik nije niti prvi niti usamljeni takav primjer, u podjednakoj institucionalnoj i individualnoj nemoći postaju nevidljivim brojna dragocjena imena i djela. Pitam se kakav će biti usud mojih suvremenika.

Stanje umjetnosti danas, u BiH, zaživjelo je različite oblike zanemarivanja, potcjenjivanja, zatvaranja, preživljavanja, životarenja, stanje umjetnosti danas, u BiH, zahtjeva sistemska i programska i institucionalna rješenja, naravno, uz pretpostavku prepoznavanje i pronalaženje zajedničkog interesa unutar povijesno postuliranih odredbi umjetnosti i vrijednosti umjetničkog djela, koje kao da su nam danas na smetnji.

Autori zastupljeni na izložbi «Druga priča», izuzev generacijski najmlađega među njima, svoj su likovni rukopis i prepoznatljivost gradili i stjecali tijekom navedenog vremena. Ono što ih veže jeste odlika izrazitog individualiteta, nepodlijeganje trendovima i trenutačnim htijenjima, te jedan istrajni istraživački put koji, unatoč razvoju i mijenama ostaje stvaralački prepoznatljiv i veoma koherentan.

Edin Numankadić jednom je od najznačajnijih figura razvoja be-ha umjetnosti navedenog vremena karakteriziranom kroz djelovanje na radikalnom propitivanju čistog likovnog govora i mogućnosti samoga medija, umjetnika kod kojeg je umjetnost neophodnost njegovog egzistencijalnog bića, te su, u njegovom slučaju, život i umjetnost stopljeni u jedno. Oslobođeno predmetnosti i iluzionizma, unatoč različitim ciklusima, Boja, prostor, vrijeme, Tragovi, Svjedoci postojanja, Kutije, Zapisi, njegovo je stvaralaštvo harmonizirano i bez velikih promjena, obogaćivano i oplemenjivano tijekom vremena od poetskih i lirskih karakteristika i rafiniranog postupka slikanja bojenih polja prema izrazitijoj ekspresivnosti direktnog procesa slikanja i prodoru slučajnosti i izrazite gestualnosti u ciklusu Tragova. Početkom devedesetih započinje faza Numankadićevih asamblaža, od dostupnih materijala, prkoseći stvarnosti, umjetnik ispunjava odbačene Kutije različitim nespojivim predmetima i realizira Kutiju sa potrošenim pastelama i metkom namjesto jednog pastela, primjerom jednog od najsugestivnijih komentara kolapsa vrijednosti i humanizma. Poslijeratnim ciklusom Zapisa Numankadić objedinjuje postupak slikanja i pisanja, bezglasnih i nečitljivih tragova duboko proživljenih osjećanja i iskustva. Izloženi Objekti kombiniraju predmete postavljene na pozadinu umjetnikovog oslikanog platna u vidu jednog filigranski rafiniranog osjećanja i komentara povijesnih kretanja.

Instalacija «Od Aleksandrijske biblioteke do Vijećnice» Džeke Hodžića, jednog od najistrajnijih i najagilnijih sudionika domaće likovne scene, autora bogate izlagačke baštine, dijelom je njegova gotovo tridecenijskog stvaralačkog napora na objedinjavanju ciklusa «Stradanja». Bez obzira što radio, Džeko ostaje vjeran svojim trajnim estetičkim i etičkim opredijeljenjima, i kao autor i kao pojedinac, zainteresiran za temeljni motiv svih svojih razmišljanja, čovjeka i njegova povijesnog usuda koji se u različitim formativnim iskazima ostvaruje u likovnim slojevima dubokih misaonih i simboličkih cjelina. Instalacija sastavljena od spaljenih knjiga i nagorenih svitaka papira u kojoj izloženi objekti nastaju svojevrsnom autorovom mimetizacijom samog destruktivnog čina, paljenjem, cijepanjem, kidanjem, te dodavanjem premaza pigmenata i smole, u funkciji je simbola krajnjeg poništenja svake ideje napretka pod okriljem humanizma. Hodžić teži prodiranju u samu matricu zločina, njegovo evidentiranje stradanja svjedočanstvo je povijesnog sunovrata, u dekomponiranom, razrušenom svijetu življenja svako djelo poprima karakter zasebnog svjedočanstva, jedne individualno proživljene sudbine u kojoj je utkano iskustvo univerzalnoga.

Generacijski najstariji, energijom i duhom moguće i najmlađi, Halil Tikveša, ostaje uvijek prepoznatljiv i vjeran sebi, neobuzdanoj i nepresušnoj stvaralačkoj potenciji. Strastveni zaljubljenik ljepote, ma gdje i na koji način se ova u svojoj pojavnosti objavljivala, nalazio je načina da je u svoje radove utka, ne posredništvom neke trivijalne mimetizacije lijepoga prizora ili lika, već filtracijom i destilacijom čistoga esktrakta vlastitoga osjećanja i doživljaja. I unatoč predmetnosti i figuralnosti opterećenim grafičkim listovima Tikvešinih najznačajnijih ciklusa, oni u sebi ne sadržavaju ništa od predstavljačkoga i referentnoga, već čistu emanaciju umjetnikove strasti i sadržaja srca. Tikvešine grafičke interpretacije nekog realnog predloška, bilo prizora fascinantnih pejzaža hercegovačkog juga, bilo aluzivnih svetkovina u slavu boga Erosa, iskazuju se kao stvaralačka transformacija vlastitog iskustva obojenog snagom i dubinom vlastitog osjećanja, kao materijalizacija posve novoga i ničemu u relitetu pripojivoga svijeta. Tikvešina redukcija svijeta pojavnosti na ono suštinsko i bitno (i u vizualnom i u pojmovnom smislu), te izrazita sugestivnost njegova rukopisa, kako je to često zapažala i kritika, ne dozvoljavaju boravak ispred umjetnikovog djela, već svojevrsno uranjanje unutar njega. Tikvešini asamblaži iz devedesetih ostat će upamćeni kao rijetki primjeri tretmana materije i upotrebe prefinjene tehnike u odgovoru na razarajuću destrukciju rata. Tikveša je i dalje radoznao i zaigran, njegove zdepaste, nabujale figure utjelovljuju principe nesputanog življenja.

Generacijski najmlađi među autorima, Hamzalija Muhić, odavno je, zapažanjima likovne kritike i suda, jednim od najzanimljivijih i po djelima najrealiziranijih umjetnika domaće likovne scene.

Prisutan od devedesetih, predstavio se kroz različite cikluse, «Taloženje i raspadanje», «Pusta zemlja», «Melanholoja», «Lirski enformel», u kojima izgrađuje i brusi prepoznatljiv i osoben rukopis suptilne i suzdržane likovnosti kroz koju provejava tjeskoba, kao temeljno određenje čovjekovog boravka u suvremenom svijetu. Na slikama lišenim naracije i deskriptivne ravni, na Muhićevim monohromnim i uglačanim površinama sivila, utkane su metafore o postojanosti i promjenjivosti, krhkosti i trajnosti, slobodi i prinudi bivstva. Reduciranim, ponešto infantilnim manirom umjetnik na površinu ucrtava figure, predmete, oblike, dodatno pojačavajući iskaz o razbijenom jedinstvu čovjeka i svijeta, mjere i reda, življenja i smisla. Cjelokupna njegova poetika nekako je stišana, samozatajna i smirena, veoma intuitivna, sazdana u jednoj pesimističkoj projekciji svijeta, protkana dubokom emocijom usamljenosti i otuđenja, zapretena u tonovima bezglasnoga krika.

Umjetnički opus Muhameda Bajramovića rezultat je jednog postojanog, dosljednog, duboko promišljenog i opsežnog stvaralačkog puta, a sam autor je među onima koji rijetko izlažu svoja djela, radi vlastitoga izrazito kritičkog odnosa i sistematičnog rada na propitivanju i istraživanju same ideje ali i svih potencijalnih mogućnosti njezine dosljedne provedbe. Bajramović je, pri tome, suglasna je kritika, liričarem izuzetne profinjenositi sa svojevrsnim aristokratskim pristupom polju umjetnosti, njegovanim smislom za najdelikatnije odnose između formalnih elemenata i likovne cjeline, sklon eksperimentu, koji, u konačnici, u svemu što radi, ostvaruje jedan izrazito harmonizirajući ambijent koji intimno i prisno komunicira sa promatračem. Rijetko dosljedno i postojano Bajramovićevo slikarstvo i izrazita naklonost prema istraživanju pejzaža vodili su stalnom redukovanju likovnih izražajnih sredstava, postupnom gubitku svake asocijativnosti i svođenju slike na njezine kolorističke vrijednosti. Tijekom osamdesetih godina, ciklusi «Livade» i «Vertikalne kompozicije», Bajramovićeve slike zadobivaju karakter svojevrsnog rastera, prema zapažanju kritike «pattern paintinga», koji vodi sve većem naglašavanju ritma, a time i jednostavnosti i sklada, a što će postati trajnom odlikom autorovog daljnjeg rada, bez obzira na brojnost i raznolikost interpretacija i pojavnih oblika, posebice viljivog kada dolazi do promjene strukturalnog statusa slike i njezina prijelaza u sliku / objekt. Na podlozi «Žeoksi» monotipija, ciklusa na kojem autor radi posljednjih godina, metalne matrice koja se prepušta stihijskom procesu korodiranja, donekle kontroliranog i usmjeravanog od strane umjetnika, te njezina otiska na kojem autor dodatno intervenira, Bajramović odmjereno, bez velikih riječi ili gesti, provodi društvenu kritiku i komentar kontrastrirajući dva vida naizgled istoga procesa, onog u kojem je rezultat postignut brigom i odgovornošću autora, i drugog koji je rezultat nebrige i neodgovornosti društvenog konteksta.

U jednom od svojih osvrta na stanje duha u današnjoj bosanskohercegovačkoj likovnoj umjetnosti, inicijator i realizator «Druge priče», Džeko Hodžić konstatira «… kada se izbace sumnjive vrijednosti u slikarstvu, grafici i kiparstvu, onda je sasvim jasno da imamo kvalitet i da svaka izložba u Sarajevu može da se mjeri sa izložbama razvijenih likovnih sredina u Europi». Slažem se sa konstatacijom Hodžića, no potrebno je dosta rada, napora i ulaganja, individualnih i institucionalnih, da bi se realizirala izložba koja bi ponudila iskaz o zaživjeloj promjeni cjelokupnoga odnosa prema umjetnosti i kulturi našeg vremena.

Izložba «Druga priča» samo je jedan od pokušaja u nadi ispisivanja drugih i drugačijih priča.

Sarajevo, septembar/rujan 2019.      Dubravka Pozderac-Lejlić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »