Možemo li svi skupa razumjeti kako je ne dostići istinu, izgubiti porod, bližnjega svoga, kako i koliko boli? Na ovo odgovara novi dokumentarac Federalne TV, autorke Elme Kazagić.
Riječ je o filmu o Davidu Dragičeviću, Banjalučaninu ubijenom u 21. godini, o jednom nedovršenom snu, roditeljskom osjećaju, sjećanjima, djetinjstvu i izrastanju, strahovima, željama, o boli, trpnji i nadama.
Daleko od isprazne politike i jalovih istraga, ali i tik uz policijske kordone, kamera vas vodi u tajne Davidove sobe, pod okrilje roditeljskog doma, bilježi svjedočenja o mladiću koji je pisao pjesme i stvarao muziku za njih, nudi kadrove progona istomišljenika, kazuje o ljubavima mladog čovjeka koji je, skoro poput Davidove zvijezde u judaizmu, i na isti način kroz preplitanje svjetlosti i tame, pogotovo roditeljske istrajnosti, već uveden u simbole jednog podneblja.
Ocaj, kada se gleda dokumentarac samo osjecaj ocaja prolazi mislima…
Jadni roditelji, jadni gradjani, to je totalitarna drzava.
Decko je ocito nesto znao, bavio se informatikom…negdje je previse zagrebao…nekome je zasmetalo, pa se pokazalo kako se zavrsi prica kada nesto znas…
Dugo ce trebati vremena da to drustvo sazrije i da policijska drzava odumre…