Bookstan on Air: Intervju s Darkom Cvijetićem

Intervju s Darkom Cvijetićem, autorom romana “Schindlerov lift”, “Što na podu spavaš” i “Noćna straža” je nastao u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Darko Cvijetić je rođen 11. januara 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik. Redatelj je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”. Objavio je desetak knjiga poezije, knjigu priča i roman ”Schindlerov lift” za koji je nagrađen nagradama “Kočićevo pero” i “Fric”. Finalista je nagrade ”Evropski pjesnik slobode”. U pozorištu je režirao od Becketta do Čehova, te igrao Raskoljnikova, Borisa Davidoviča, Estragona… Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca BiH i Hrvatskog društva pisaca.

Intervju s autorom vodila je Larisa Mahmić.

“Stid bi morao biti posvuda vidljiv, stid što nismo više učinili, stid što smo vidjeli sve što nismo smjeli vidjeti. Krivnja još i više. Stid od postupaka nekoga tko obeščovječen i naoružan prijeti bijednima i poniženima. Nažalost, malo stida vidim u ljudima oko sebe. Krivnja i stid govore o postojanju ponižene ljudskosti.”

Svaki je rat isti potpuni poraz ljudskosti

Sa Darkom Cvijetićem, piscem, režiserom i dramaturgom, razgovarali smo povodom objavljivanja njegovog romana Noćna straža. Cvijetić je govorio o načinu na koji je knjiga nasta(ja)la, te vezi između nje i romana Schindlerov lift Što na podu spavaš. Također je komentarisao antiratno pismo, temu rata na Balkanu, kao i rat uopšteno. Osvrnuo se i na moć koju jezik ima, a književnost bi trebala imati.

Noćna straža Cvijetićeva je najnovija knjiga, objavljena prošle godine u izdanju Buybooka. Nakon romana Schindlerov lift Što na podu spavaš, ova knjiga je nešto sasvim drugačije, bar kad je riječ o strukturi. Cvijetićevo poetiziranje i pjesnički identitet ovdje su mnogo istaknutiji. Pa ipak, sve tri knjige se bave ratom, svaka na svoj način.

Noćnu stražu čine priče, poema u naricanjima, prilog za dodatak romanu Što na podu spavaš, prolog njemačkom izdanju romana Schindlerov lift… Spominju se sporadično i likovi i radnje iz ova dva romana – ima tu svega. Zbog toga mi se, kao čitateljici, čini kao da je Noćna straža kolaž nastao iz nekih stvaralačkih ostataka koji su se ipak pokazali vrijedni objavljivanja. Koliko je ovakvo gledanje na ovu knjigu ispravno, a koliko pogrešno?

Da, svakako ste u pravu. Knjiga Noćna straža nastajala je paralelno s knjigom Što na podu spavaš, zajedno su rasle, podupirale jedna drugu. Kada je roman već izašao, nekoga momenta Noćnu stražu počeo sam razumijevati kao ili dodatak ili komentar samoga romana, pa donekle i romana Schindlerov lift. Radi se o tome da ja uvijek eksperimentiram s tekstom, dubim ga, orezujem…

Svakako je i pandemija COVID-19 neplanirano poremetila redoslijed pojavljivanja knjiga u javnosti. No, na drugoj strani, kratke priče, poetizirane proze, eseji u fragmentima, žar nastao sagorijevanjem stihova, pepeo uslijed eksplozije neke spisateljske ideje, smatram podjednako važnim kao i sam plamen. Sličnim principom nastajali su i romani. Puno toga tešem, odbacujem, pa se vraćam tome tražeći neki drugi ton ili muzičku frazu. Tako se pripovjedni obrtaji mijenjaju, dobija se dojam višestrukog prilaženja materiji, taljenje nekih jezičkih amalgama koji na drugačijoj vatri gore drugom brzinom… Dakle, Vaša primjedba je posve na mjestu.

Puno toga tešem, odbacujem, pa se vraćam tome tražeći neki drugi ton…

O značenju, temi, formi

Koliko su za Vas ove tri pomenute knjige značenjski i tematski bliske, a koliko različite?

Mislim da onaj koji piše uvijek jednu knjigu piše. Bez obzira koliko doista knjiga napisao, pisac je, mislim, opsjednut jednom niti koja se provlači, varira, mijenja se kut gledanja, motrišta se obrću…

I značenjski i tematski, sve tri knjige su vrlo bliske, odlikuje ih samo formatska izmjena. Tome treba dodati i knjigu Snijeg je dobro pazio da ne padne, iz 2019. u izdanju zagrebačkog VBZ-a, tako da su dva romana omeđena Snijegom i Noćnom stražom

Jednom prilikom ste izjavili da formi ne pridajete neki veliki značaj. Da li je to razlog Vašeg poigravanja sa pričama i poemom u jednoj istoj knjizi, ili se ta hrabrost pak može pripisati činjenici da ste Vi, prije svega, pjesnik? Uostalom, ako za Vas forma nije najvažnija, šta jeste? Na osnovu čega gradite svoju literarnost?

Da, svakako – prije svega pjesnik!

No, nikako ne bi valjalo smetnuti s uma da sam ja dijete teatra, da je dramaturgija gotovo svuda prisutna, iskustvo pozorišta moja je centralna os, tako da se dramaturški diskurs može uočiti gotovo u svakoj literarnoj koncepciji. Poput kompozitora, koji se jednom temom poigrava predajući je jednom po jednom instrumentu…

Fenomen vremena koji dodatno i potpuno mijenja kontekstualnost slike, jest faktor koji me je jako zanimao.

Susret Rembrandtove i Cvijetićeve Noćne straže

Na 6. Bookstanu ste vrlo lijepo govorili o Rembrandtovoj Noćnoj straži naglasivši da Vas se ta slika toliko dojmila jer je isprva prikazivala dnevni prizor, a platno je s vremenom tamnilo stvorivši iluziju noći, te postavši naposljetku vlastita konotacija. Kako ste došli na ideju da knjizi date baš taj naslov – Noćna straža? Je li to treba da bude modernizovana aluzija na prizor sa Rembrandtove slike, naročito ako se uzme u obzir odlična naslovnica Buybookovog izdanja?

Fenomen vremena koji dodatno potpuno mijenja kontekstualnost slike, jest faktor koji me je jako zanimao. Noćnu stražu već pominje moj lik Anđelo iz romana Što na podu spavaš, tako da se i ona naslanja na rat, na „naš rat“…

Opće poznato je  mislilo se dakle godinama, da je slika Noćna straža doista noćni prizor, e da bi se pokazalo da je prljavština na njoj, i obloženost tamnim lakom, skrivala očiti danji prizor vesele vojne straže. Pa čak i samo ime nije točno, slika je urađena po vojnoj narudžbi, i to upravo onih koji su na njoj, dakle – Društvo Fransa Banninga Cocqaija Willema van Ryjtemburcha.

Ime slike, međutim, vrijeme mijenja. Pa i promjenjuje ime u pogrešno. Tako atmosfera slike mijenja predznake samostalno i nepredvidivo. Aluzije su dakle višeglasne, višeslojne, a gospodin Boris Stapić, autor naslovnice Buybookovog izdanja, priču o znakovlju, redukcijama, okamenjenosti, sudaru svjetova u igračkama, nemanju lica onih koji bi da su zli, podigao je na najviši artistički nivo!

Način na koji pristupate temi rata u svojim djelima uvijek ima određenu dozu, Vašem pisanju karakteristične, poetičnosti. Smatrate li da ovakvo poetsko ispisivanje bolje dočarava rat novijim generacijama koje ga, nasreću, doživljavaju samo kroz književna djela? Šturo, stvarnosno prepričavanje ipak već gubi na snazi kad je riječ o zadržavanju čitateljske pažnje iako je dosta antiratne proze pisano upravo u tom realističkom modusu. Kakav je uopšte Vaš stav o tom i takvom antiratnom pisanju?

Jezik je zapravo jedina moć koju imamo.

Jezik jest fenomen koji me opčinio prvom promišljenom i napisanom riječi. Dubina u svakoj riječi ima nekoliko nivoa, i sići u podrum riječi, znači napustiti njen prvi, značenjski sloj, i ući u mističnost etimologije, u mistiku i zaumnost u kojoj površinska značenja igraju malu ulogu.

Stvarnosno prepričavanje nema tu snagu, jer poetizirani jezik računa na čitateljsku imaginaciju koja poetskim putem sama domišlja slike. Antiratno pismo mora se pozivati na nebesko, na božansko u nama, koje smo ratnim užasima prebrisali.

Plašim se da u čovjeku postoji duboki nagon za ratovanjem, odgajan u pećinama i podgrijavan genetskim kodom ratnika.

Jačina antiratnog pisma

Vaše pisanje se bez pogreške može iščitavati kao antiratno. Rat u svakom slučaju jeste generacijska trauma koju je nemoguće zanemariti koliko god se trudili. Pisanjem o ratu smanjuje se pritisak te traume koliko-toliko. Pa ipak, mislite li da bi tema rata ikad mogla postati „izlizana“, bar kad je riječ o ratu ‘92? Nešto o takvom stavu rečeno je u „Pustoj Bosni 29“: „Znate, rat na Balkanu je potrošena tema…“

Ne znam kako da ratna tematika postane izlizana.

Pa mi smo evo noćas (22. 2. 2022.) ušli u novi rat (Rusija – Ukrajina)! Isak Babelj pisao je upravo o tome ratu, samo stotinu godina ranije 1920/1921. O tom ratu, od prije stotinu godina, gotovo ništa ne bi ni znali bez Babeljeve književnosti koju je platio glavom! Svaki je rat isti potpuni poraz ljudskosti i upad u sopstvenu primitivnost, primitivnost ljudskoga roda. Da je rat na Balkanu potrošena tema rekli su mi u Poljskoj, gdje je moja knjiga prevedene poezije Ježene kožice bila u finalu poetske nagrade za godinu 2020. Taj užasni događaj pominjem u kontekstu jezive sudbine gradonačelnika Gdanjska, idejnog osnivača nagrade Europski pjesnik slobode – kojega je desničarski ekstremist ubio nožem na trgu u Gdanjsku gdje je držao govor. Ubojica se popeo na pozornicu i isjekao osnivača europske poetske nagrade.

Ipak na Balkanu ne ubijaju gradonačelnike nožem javno na trgovima. Toliko o potrošivosti teme.

Koliko se slike rata u književnosti i u historiji razlikuju? Zašto je uopšte slika rata u književnosti važna? Može li se u tom kontekstu književnost nazvati svojevrsnim društvenim katalizatorom?

Slike rata su uvijek i svuda užasavajuće.

Ja nemam nikakvih iluzija da književnost o ratu može utjecati na naše dubinsko poimanje rata. Umjetnost oplemenjuje, ali, dakako, ne voli svatko umjetnost. Bilo bi prelako kada bi književnost mogla da nas dovoljno pročisti da nam rat u svoj svojoj bestijalnosti zauvijek se zgadi. Plašim se da u čovjeku postoji duboki nagon za ratovanjem, odgajan u pećinama i podgrijavan genetskim kodom ratnika. Književnost tu ne može puno. Ali, ali…

Kad i ako izgubimo vjeru da književnost ima tu moć, nestat ćemo. I dalje mislim da je bolje studije ratničkog mozga od bilo kojega teoretičara rata napisao Shakespeare!

Čuvati od zaborava

„Pusta Bosna 18“ govori o izvjesnom Bahrudinu Kaletoviću, momku koji se nalazi u kolektivnom sjećanju svih nas, i starijih i mlađih generacija. Dvominutni snimak vojnika na liniji vatre sam je po sebi potresan, a čitati njegovu biografiju i gorku sudbinu čitatelju je još emotivnije. Zašto baš on? Je li to zbog njegove prisutnosti u već spomenutom kolektivnom sjećanju ili je riječ o nečemu drugom?

Bahrudin Kaletović je paradigma, praslika „našega rata“, njegove ogromne apsurdnosti.

Tragizam tog čovjeka, koji je stigao ratovati u tri vojske, meni je zastrašujući. Naš odnos prema njegovoj sudbini zapravo je naš odnos prema svemu strašnom ovdje dogođenom. Moj književni lik Bota u Što na podu spavaš isklesan je po modelu sudbine Kaletovića. To su dječaci koje je rat sažvakao i ispljunuo.

Te dječake sam pokušao otrgnuti od zaborava…

Max je zanimljiv lik koji se u ovoj knjizi pojavljuje nekoliko puta, a svako pojavljivanje doista je upečatljivo. Uprkos svemu, on svoj kraj doživljava van rata, a zbog bolesti. Ovo djeluje kao namjerno skretanje pažnje na surovost života. U kakvom su to odnosu ratna i postratna stvarnost? Naposljetku, iako je uklanjanje lika iz narativa zarad takve poruke u potpunosti razumljivo, zašto je takva uloga dodijeljena baš Maxu?

Max je doista ratnik. Sve je shvatio vrlo pragmatično, tako se i ponaša, tako i djeluje.

On je onaj koji pokušava prilagodbom preživjeti, i rat i poraće.

Vidimo danas da rat nije prestao nikada, te je postratnost nekakav nastavak bez kraja. Vještina preživljavanja postratice tek je posebna trauma. Max je možda jedini preživjeli…

(Ne)prisustvo ljudskosti

Govorili ste o tome kako su stid i krivnja među Vašim glavnim temama. To se doista može osjetiti, naročito u priči „Lazar“. Na engleskom jeziku postoji izraz survivor's guilt, dakle krivnja koju preživjeli osjeća. Da li je to ta vrsta krivnje u Vašim djelima? Da li se pisanjem o njoj iste uspijevate riješiti?

Stid bi morao biti posvuda vidljiv, stid što nismo više učinili, stid što smo vidjeli sve što nismo smjeli vidjeti. Krivnja još i više. Stid od postupaka nekoga tko obeščovječen i naoružan prijeti bijednima i poniženima. Nažalost, malo stida vidim u ljudima oko sebe.  
Krivnja i stid govore o postojanju ponižene ljudskosti. Moj se, recimo, odnos prema ljudima stubokom promijenio, jer sam vidio koliko zla može čovjek nositi, pa još sijati to zlo u drugima.
Danas više volim vodu, prirodu, nebo… Ljudi su nestali. Rijetke srećem s kojima mogu šutjeti o svemu!

Za kraj, kako se Vama čini današnja književnost koja tematizira rat u odnosu na onu koja je o istom tom ratu pisana prije dvadeset i više godina? Naša regionalna scena tu igra veliku ulogu. Koliko Vam je, kao autoru koji piše antiratnu prozu, ta scena važna?

Doći će drugi ljudi, unuci naših unuka, zato mora ostati svjedočenje, a književnost jest svjedočenje o svojem kratkom vremenu na Zemlji.

Imamo odličnu književnost u tzv. regiji, naša će ostavština biti velika i blještava, nadam se i duboko opominjuća…     

Danas puno iščitavam književnost o Drugom ratu, i shvaćam koliko toga povijest nije u stanju zahvatiti u punom obimu.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Translate »