Odgajane smo da neprestano postavljamo pitanja i tražimo odgovore

preuzeto sa: www.http://lgbti.ba

Emina i Esma jedne su od onih filmskih sestara – najboljih prijateljica koje, iako ih trenutno dijele hiljade kilometara, ne mogu zamisliti dan jedna bez druge. Tako je bilo gotovo oduvijek, a činjenica da je Emina lezbijka ni u jednom trenutku njihovog odrastanja nije na to uticala. No, klasičnog autiranja u njihovom slučaju nije bilo. Za serijal Porodica progovara, ove dvije djevojke govorile su o svojim iskustvima prihvaćanja, iskakanja iz društvenih normativa i važnosti podrške unutar porodice.

Piše: Lamija Begagić

Radeći za serijal Porodica progovara, gotovo po pravilu bih razgovore sa svojim sagovornicima i sagovornicama i njihovim sestrama i braćom otvarala pitanjem o razvoju njihovog odnosa, neovisno o seksualnim orijentacijama. I opet gotovo po pravilu, svi su odnosi evoluirali kako su braća i sestre odrastali, postajući, baš kao i u Emininom i Esminom slučaju, od zakletih neprijateljica u djetinjstvu najbolje prijateljice u mladosti.

Esma: Između mene i Emine je pet godina razlike. Ja sam starija sestra i naravno da mi je tih pet godina u djetinjstvu bila ogromna razlika. Ja sam imala 12, ona 7, nervirala me i smarala kao i svaku tinejdžerku mala sestra. Uz to, dosta smo različite i karakterom, Emina je bila mamina maza, odlična i mirna učenica, jako poslušna, a ja baš i nisam bila neka cvjećka (smijeh), naprotiv, bila sam buntovna, na momente i problematičnog ponašanja. No, danas smo najbolje drugarice iako je Emina u BiH, a ja u dalekoj Kini.  

Pored Esme i Emine, njihovu porodicu čine još i tata, mama i pas. Roditelji znaju da je Emina lezbijka, kao što znaju i da je Esma panseksualna i možda u startu jesu bili pomalo zbunjeni činjenicom da je Esma bila s djevojkama, dok je trenutno u dugogodišnjoj vezi s muškarcem, ali danas prihvataju sve što donosi sreću njihovim kćerkama.

Esma: Emina i ja smo oduvijek bile eskperimentalne osobe, odgojene smo da budemo radoznale, postavljamo pitanja i tražimo odgovore na njih. Nijednom nismo imale taj trenutak autovanja koji je mnogima važan kad se izgovori, zato što naša porodica ne funkcioniše tako. Naučene smo da volimo i poštujemo, nebitno koga, kako i gdje. Voli se osoba. Nikada se nismo morale pravdati niti objašnjavati svojim roditeljima ni za šta, pa tako ni za to. Međutim, mi smo imale sreće. Da li je našim roditeljima bilo poputno svejedno? Ne, naravno. Zato što je ovo BiH, zato što se plaše za našu sigurnost.

Slaže se sa Esmom i njena mlađa sestra, potcrtavajući da sa sestrom ipak dosta razgovara o svojim vezama, dok je mama, za koju je isto dosta vezana, prihvata, ali ne govori mnogo.

Emina: Odrastale smo u liberalnijem okruženju, pa među nama dvjema generalno nikada nije bilo tabu tema. Sestra je znala za skoro sve moje djevojke, a neke od njih je i upoznala. Doduše, samo joj se jedna svidjela! (smijeh). Mama, s druge strane, zna, ali kod nje više važi princip: Znam, ali šutim. Upoznala je samo jednu moju djevojku i prihvatila je kao dio porodice, rekavši mi ono što svako dijete želi čuti od roditelja, čak i ako zvuči kao floskula: Ako si ti sretna, i ja sam! 

U procesima priprema za autiranje, kao i u procesima prihvatanja sebe, mnoge LGBT osobe i članice i članovi njihovih porodica zatraže stručnu pomoć psihologa ili psihoterapeuta. Emina i Esma tvrde da za tim nisu imali potrebe, a tome imaju zahvaliti prije svega svojim roditeljima. Nisu istraživale, u smislu da su čitale stručne tekstove, nit su tražile psihološku pomoć iz prostog razloga što, kako tvrdi Emina, kao da iko istražuje kako se zabavljati sa osobom suprotnog spola, pa zašto bismo onda istraživali isto to, samo sa istim spolom!

No, ove dvije djevojke svjesne su da nije svima tako lako i da žive u svojevrsnom balonu.

“Važan je odgoj i atmosfera u porodici, a i karakter, dakako, igra ulogu”, objašnjava starija sestra Esma, dodajući: “Ja sam takva da nikome ‘ne polažem račune’, pa sam tako gledala i na autiranje, zašto imam ikome objašnjavati da sam se zaljubila u curu, pa u dečka, osim ako neko pita iz radoznalosti, a ne s namjerom da osuđuje.”

Mlađa sestra, pak, nije baš tako lako i bezbolno prošla kroz proces samoprihvaćanja.

Emina: Ja sam malo drugačija i generalno mi je trebalo dosta dugo da prihvatim to što osjećam, i da doživim te simpatije i privlačnost koju gajim prema djevojkama kao nešto što je dio mene. Prvu sam djevojku imala u osmom razredu i mislim da tada nisam nikome smjela reći, dok to nisam procesuirala sa sobom. Tek negdje sredinom srednje škole sam shvatila da to jesam ja i da je to sasvim okej. Tad nekad je i Esma „sabrala dva i dva“, kad su djevojke počele češće da cirkulišu kroz moj život (smijeh).

“Sve porodice nisu iste”, kaže Esma i dodaje da bi voljela da sve makar malo nalikuju njenoj kako bi lezbejke, gej muškarci i trans osobe dobile ljubav i podršku kakvu zaslužuju.

Esma: Naši roditelji, ponajviše mama, su oduvijek imali iskren odnos s nama i mnogo smo teških trenutaka prošli skupa i to nas je mnogo ojačalo. Tako da stvari poput toga s kim ćemo biti u vezi, da li pušimo travu, da li izlazimo i pijemo, s kim se družimo nikada nisu bili strašni i nepremostivi problemi već teme za konstruktivan razgovor u kojem je, naravno, dolazilo i do svađa i nesuglasica, ali se ipak pričalo.

Bezrezervna podrška porodice Emini i Esmi olakšala je i probleme koje su imale u široj zajednici, izvan kuće.

Esma: Nažalost, još kako ih je bilo. Ja sam tokom odrastanja mnogo problema imala sa okruženjem: s prijateljima, poznanicima, u školi… Tada sam nalazila neke svoje mehanizme da se s tim nosim, ali sa ove distance tek uočavam da sam prošla kroz dosta omalovažavanja, vrijeđanja i diskriminacije. To bi mogao biti i neki moj savjet za kraj ovog razgovora svim LGBT osobama: da ostanu psihički jaki, da se ne obaziru na te stvari već isključivo na svoju ličnu sreću jer sve bude i prođe. Odrastanje i prihvatanje samog sebe je teško. Priznati samom sebi da si „drugačiji“ je teško. Ali svako je drugačiji na neki način. Seksualna orijentacija, boja kose, tetovaže, marama ne čine osobu.

“Budite dobri, srećni i voljeni”, s lakoćom izgovara Esma, i dodaje: “Mir dođe vremenom.”

Na takvu njenu poentu ovom našem razgovoru, ni Emina, a ni mi, nemamo šta dodati osim joj se zahvaliti na savjetima, iskrenosti, otvorenosti i podršci koju pruža svojoj mlađoj sestri, ali i svim svojim LGBT prijateljicama i prijateljima.

 

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora.

Lamija Begagić: Kad friendly nije dovoljno …

Tekst preuzet sa www.http://lgbti.ba

 

Piše: Lamija Begagić

Razgovaram na sasvim običnoj kafi s prijateljima o psihoterapiji. Jesam li, pitaju me, zadovoljna terapeutkinjom. Jesam, velim, i više nego. Kako se zove, pitaju. Tako i tako, kažem. Je li friendly, pitaju. Dašta da jeste, pa kako bih bila zadovoljna njom da nije, čudim se, pa se i oni nasmiju, glupo pitanje, da, priznaju.

U kontekstu moje psihoterapije, prijatelji su mislili na LGBT friendly. Jedan od njih, gej muškarac, rado bi joj se javio, kaže, ali mora znati. Da, friendly je, ponavljam, dok razmišljam koliko je taj termin više izraz trpeljivosti ne naklonosti, eufemizam za tolerisanje, ali ne i istinsko prihvaćanje?

Friendly. Friendly prema ovome ili prema onome. Gay friendly, child friendy, bike friendly, dog friendly, vegan friendly…

Dok se sintagma s tim terminom ispisana na naljepnici na vratima klubova, prodavnica ili lokala i može smatrati izrazom čiste naklonosti, otvorene podrške i dobrodošlice, ona se, u idealnom svijetu, ne bi trebala uzimati u obzir pri procjeni i odabiru stručnih ljudi, profesionalaca, naročito ovih s početka naše priče. U idealnom svijetu, ljudi koji se bave mentalnim zdravljem i pružanjem stručne podrške morali bi biti u stanju prihvatiti svaku moguću različitost i svoje prihvaćanje garantovati svojevrsnom Hipokritovom zakletvom i dokazivati je svakodnevno, sa svakim svojim pacijentom i pacijenticom. Pitati da li su oni friendly, trebalo bi biti kao upitati zna li pedijatar ponešto o dječijim bolestima i je li veterinarska oridinacija pet friendly?

Neću nikad to zaboraviti, priča mi na drugoj, jednako tako običnoj kafi, druga prijateljica, to kako nije ništa rekao, samo je ušutio, ali ja sam znala koliko je to njemu problem i koliko se bori sa sobom i ne može preko sebe. Ta je terapija bila pogubna, dugo sam se poslije izasipala na pomisao odlaska stručnjacima. Jer koga zmija ujede…

Danas, desetak godina kasnije, prijateljica može svoje loše iskustvo i dugogodišnje nepovjerenje prema psihoterapiji prepričavati opušteno, na kafama, s određenom dozom britkog humora. Godinama o tome nije govorila nikome. Umjesto da trenutak povjeravanja donese katarzu i pomogne joj da lakše prođe kroz tešku emotivnu krizu zbog obiteljskog neprihvaćanja, postao je samo još jedna trauma u kolekciji. Katarza je izostala jer je jednako neprihvaćanje zatekla i u tom navodno sigurnom prostoru.

Rekla sam mu, priča prijateljica danas, da se moji protive našoj vezi jer je on druge vjere i da čine sve da nas razdvoje i da ja ne znam kako više da se nosim sa njihovim stalnim pritiscima.

Danas je dobro. Neželjeni joj je i dalje partner, skupa imaju dijete. Žive zajedno već deceniju. Vjeru u profesiju vratile su joj neke divne terapeutkinje tek godinama poslije, kada je o svemu pričala kao o davno odležanoj dječijoj bolesti.

Friendly. Može, ako je to mjesto gdje mogu uvesti bicikl ili pustiti psa i računati na zdjelu sa svježom vodom, bez ibreta i mrkih pogleda. Friendly u kontekstu dodatne preporuke za terapeutkinju, nastavnicu, ljekarku, ne. Neću da je friendly. Hoću da radi svoj posao, da ne diskriminira, da poštuje zakon.

Udžbenik psihologije koji kaže da homoseksualnost nije bolest nije friendly, on je samo stručan i usklađen sa zakonom o zabrani diskriminacije. Matičarka koja vjenča par bez obzira na njihova imena i vjeroispovijesti nije friendly, već radi posao u skladu s ustavom zemlje ispod čijeg grba sjedi i udara muhure. Doktor koji obavlja abortus ženi koja iz bilo kojeg razloga ne želi roditi nije friendly, već se drži svoje zakletve i ponovo, zakona zemlje u kojoj živi i radi. Škola koja obezbjeđuje sigurno okruženje i adekvatan nadzor za djecu koja ne pohađaju časove vjeronauke nije atheist friendly, već je javna ustanova koja, gle čuda, treba poštovati kako zakon i ustav, tako i međunarodne konvencije .

Možemo biti otvoreni da u svoje prostore puštamo ljubimce ili dvotočkaše. Stvar je našeg izbora.

S ljudskim pravima drugih, naš izbor, pak, nema baš ništa. Možemo biti friendly ili ne, naspavani ili ne, dobiti menstruaciju, imati zubobolju, oni koji su pred nas stali puni povjerenja, donoseći nam pitanja života ili smrti s tim nemaju baš nikakve veze.

Translate »