Dijahronijski kontrapunkt: Koncerti iz života Jelena Anđelovski

Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina objavljuju četvrti ekfrastički tekst nastao u sklopu projekta Dijahronijski kontrapunkt koji je podržao British Council u okviru projekta „Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan“ (CC4WBs).

Projekat Dijahronijski kontrapunkt je podržan od strane British Councila, koji je dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs). CC4WBs je finansiran od strane Evropske unije, i ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Tekst „Koncerti iz života“ nastao je kao refleksija na kompozicije izvedene na koncertu ansambla ‘SA Sinfonietta’, održanom u aprilu u koncertnoj sali „Cvjetko Rihtman“ u Sarajevu.

Ekfrastički tekst pokušava da rekreira umjetničke oblike kojima su se bavila muzička djela i da prenese elemente koji su u njima bili dominantni. Tekst to čini sebi svojstvenim izražajnim mogućnostima i u skladu s doživljajem svake kompozicije ponaosob. U jednom trenutku to je narativnost, u drugom lirizam, u trećem jezičke slike, dok u cjelini ostaje dominantan osjećaj koji svjedoči o jedinstvu emotivnog i intelektualnog doživljaja kojim je muzika nadahnula književnicu.

Tekst je napisla Jelena Anđelovski, autorica zbirke pjesama Kuća se nije mrdnula.

__________________

Jelena Anđelovski

Koncerti iz života

__________________

1.

Reinhold Gliere Duo za dvije violine, op. 49

https://www.youtube.com/watch?v=SiLyE8eLVvY

To je ona. Između tezgi s voćem sam je izgubio pa je opet primetio u redu za sir kod prodavačice koju mušterije slušaju širom otvorenih očiju dok plete napete priče, zatim sam je pratio do trga dosta čudno i pijano, a potpuno trezan u momentu kada mi se pocepala kesa i kroz nju propala flaša kuvanog paradajza koji sam ostavio nasred ulice i s obzirom da me intrigiralo kako ta scena izgleda okrenuo sam se da bacim pogled na sliku paradajza prolivenog na pločnik i toliko joj je bilo dovoljno da nestane da bi se ponovo pojavila negde na obodu parka baš uz bulevar sam primetio kako izlazi na ulicu i bez okretanja ide ka autobuskoj stanici. dok sam dojurio ona je već ulazila u autobus a ja sam ga definitivno propustio to je ona bila i dok sam odlučivao i onda odlučio i onda trčao za autobusom do naredne stanice znajući da je blizu i leteo sam svojim opuštenim krilima znojave glave i mokrog tela uostalom uleteo sam u autobus na toj stanici na kojoj je izašla dok sam je pogledom tražio u autobusu video sam je napolju uopšte me nije gledala vozio sam se još jednu stanicu sišao i trkom se vratio natrag ali više nisam mogao da je nađem taj predeo je bio blizu reke skrenuo sam u ulice s niskim kućama, jurio naokolo ali nije je bilo, da bi sada na korak ispred mene svirala violinu u majici na bretele mišice joj se vijore, sa izrazom lica moje stroge tetke toliko je intenzivno da moram da zatvorim oči kako bih čuo muziku njen izgled utiče na mene.

2.

Lera Auerbach Klavirski trio br. 1, op. 28

Ne dugujem nikom ništa pa ni jeseni. Hoda ulicom i smeši se svojoj poetičnoj misli. Uglavnom ne razmišlja na ovaj način, najčešće je na užurbanom putu od posla do kuće. U ranim satima hoda gradom, u jesen koja nije zlatna ni bakarna. Sve je sivo, ulica, nebo i zgrade. Ipak, zastane, okrene se oko sebe. I to je već događaj, danas tu ima nečeg. U ovim retkim trenucima pogleda i u vrhove zgrada. Prizor je iznenadi, kako izgleda krov ili neka vinjeta na vrhu fasade. Stoji i posmatra. Okreće se oko sebe, da vidi sve, da obuhvati sve što je tu. Udahne duboko i izdahne, ali vazduh je loš, stvarno gust i neprobojan. Nastavi da hoda sa osećajem da hoda u ogromnim, metalnim cipelama od kojih je svaka teška tonu. Danas je poseban dan jer ona je svesna i težine nogu i težine nepostojećih cipela, a to je već događaj. Ona uglavnom samo projuri. Danas je ispunjena mislima koje su povezane.

Da li će se nešto desiti?

Stiže u kancelariju, vrata su otključana, jedna koleginica je tu. U prostoriji je polumrak, na svetlosti kompjuterskog ekrana vidi njeno okruglo lice. Dolazi do svog stola, koleginica sedi prekoputa. Ta žena isključuje kompjuter, lice joj nestaje u polumraku, ustaje: „Ja dajem otkaz, zato što me zlostavljaš, sve sam prijavila“. Ona samo izusti: „Treba da te bude sramota“. Žena izlazi, ona ostaje sama u prostoriji, pali svetla. Jedino što vidi su tone kancelarijskog papira, nepregledna brda, papir koji pravi vir oko nje usred te prazne beline. Ostala je sama u vreme velikog posla. Mora biti praktična. Uključuje telefon i počinje da čuva slike, audio i video poruke ove koleginice: “Ima bubuljicu na nosu, ima problem na zadnjici, momak ju je ostavio, mama je luda, tata je lud“. Čuva nepregledne stranice poruka, ne čita ih jer su dosadne, prelazeći očima preko pojedinih stranica primećuje kako se ona sama držala uzdržano s tom ženom. Istina je da joj se nikada nije sviđala. Poruke su samo činjenice, dokazi protiv bilo kakve optužbe, jer neko ko je sa tobom toliko intiman mesecima ili danima ranije, ne može te optužiti za maltretiranje na poslu. Može, ali to će biti odbačeno. Kopira i plače. Ne može da ode iz kancelarije, ne može to da odluči, samo da izađe. Neko mora da završi sve poslove, a čim ih završi doneće odluke o ograničenom radnom vremenu, doneće odluke o postavljanju granica kolegama, doneće odluke o pravilima na poslu, doneće odluke da ne radi umesto drugih. Misli se komešaju, nema više logike, sve se pobrka, i ona samo radi i misli se vrte, ali ona ih više ne oseća.

Izlazi iz kancelarije. Mrak je dubok, sve odavno spava, onaj dan od jutros već satima ne postoji. Zaključava kancelariju. Hoda praznom ulicom. Hladno je. Zastane. Odlučuje da je leto, samo to. Zeleno i prijatno toplo, a ona u zagrljaju utešne, blage toplote. Osmehne se, korak u baletankama je lak, podiže nogu kao mala balerina, pa drugu, korak je pesma, sve je u boji, i prazna ulica i ona. Nešto mora biti dobro, makar nešto na ovom svetu.

3.

Pjotr Iljič Čajkovski Klavirski trio u a molu, op. 50

Pažljivo smišlja pismo koje će neko čitati dok ga budu sahranjivali. Ništa ne prepušta slučaju. Svaka reč može biti poslednja. Izabrati poslednju reč je isto kao izabrati prvu. Jasno se seća svoje prve reči, bila je to reč malo. I on je bio mali, niži od noge stola, i želeo je malo mleka u maloj činiji na malom stolu mimo ostalih. Inače nije bio mimo sveta samo je uvek sagledavao jasnije, bilo mu je oduvek jasno. Sve. Ovo pismo zato mora biti,… ono mora biti. Nije suština u tome da se razmašeš i sve završiš na početku. Nije suština u njegovoj staroj drugarici Tijani koja radi kao arhitektica u firmi svog oca i ima ugovor sa najomraženijim investitorima u zemlji, nekim ratnim profiterima, naravno, čije zgrade mora da su krvave do lakata. Nije suština u tome da budeš ratni profiter u zemlji u kojoj neka vrsta rata uvek traje, vrlo zategnutog između građana i državne uprave. Ta neuroza sigurno nije suština. Ne. Ni života, ni tog pisma. Nije malo, a nije ni suština šetati svakog dana kroz čitav grad kako je to činio njegov prijatelj Toša. Gore-dole-gore-gore-dole. To šetanje natrpano jedno na drugo jednim te istim ulicama bacalo ga je u groznicu na samu pomisao. Poslednja reč i nije u suštini, ona je da obriše sve što se ikada desilo, da ubedi da je on sam bio ono što kaže da jeste ma šta da su svi ostali doživeli. Pa, kakav je on to bio… Malo nije nužno suprotno od mnogo. Malo nije suprotno od previše. Ukoliko bi to pismo postavio kao savet, ne bi bio miran ili srećan ili bilo šta slično. Razmahivanje savetima nije njegov stil. Pretencioznost reči stil učini da se strese. Ukoliko ga je bilo ko u životu posmatrao sve je shvatio, a on bi mogao samo da zaćuti, da se na njegovoj sahrani ne čuje ni reč. Kakva smešna misao, mnogo mi je on nešto duhovit – otkud ideja da bilo ko, bilo šta razume. Uključujući i njega samog. On razume svoje tačke postojanja, to je to. Ako ih razume. Nema smisla odjednom tragati za smislom. Da li ga je blizina kraja učinila taštim, da li se on to menja, da li će razočarati samog sebe? Odlazi za svoj radni sto. Povlači zavese da ga pogled spolja ne ometa. Gleda u sto od orahovine. Ima ga decenijama. Na stolu papir i lepo penkalo koje je uvek koristio. U životu je promenio tri penkala. Gleda u sto i papir, u liniju na kojoj se razdvajaju. Tanka granica tamnog stola i žućkastog papira. Nema među-linije. Gleda u blede pegice na papiru, gleda u tamne linije stola. Tekstura papira je gusta, ali drugačije od veoma guste teksture stola čija orahovina ima dubinu. I tako, san ga obuzme glava se spušta na grudi, zahrče sedeći uspravljeni starac. U snu čuje silan aplauz dok dobija svetsko zlato na juniorskom plivačkom takmičenju, vidi mamu koja se raduje. Primeti i figuru malog čoveka u uglu pored vrata. Vidi sve moguće diplome za najbolji uspeh, za završene studije, pa doktorat, pa presecanje vrpce na otvaranju zgrada koje je projektovao, pa crvenu vrpcu na cilju maratona. Ona mala figura bila je u senci svih scena i samo je on čuo šta je rekla.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »